Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od sedam priča učenika iz Bosne i Hercegovine koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Kompartmentalizacija je pojam koji potječe iz arhitekture. Označava tip gradnje u kojem je struktura sačinjena od mnoštva malih kompartmenata odnosno odjeljaka u cilju poboljšanja stabilnosti čitavog objekta. Sve češće termin se koristi i u psihologiji…

Kao novopečeni vojnik na poziv vrhovnog zapovjedništva odlazim na specijalni vojni zadatak u dolinu Vrbasa. Tamo se nalazim s Džonijem koji  će me uputiti prema našem punktu. Tenzija je u zraku, miris metala prekriva pejzaž. Teta Brankica je spakirala zadnji komad teletine koji je imala, a tata mi je skuhao blago prepečenu kavu, kakvu samo on zna skuhati. Ukrcavam se na autobus, mašem starom Leu koji zbog lošeg vida uopće ne maše u pravom smjeru, ali nema veze, bitna je namjera. Autobus kreće, a ja iz džepa vadim križaljku koju sam kupio par dana ranije. Gledam  je, ali mozak mi je naizgled prazan. Jedino mislim o ljudima koje ostavljam iza sebe, za koje se borim. Vraćam križaljku – ne ide mi, bolje je da odspavam kako bih bio odmoran na zadatku… Spavati također ne mogu, uostalom put je vrlo kratak… Približavam se i kao da su sva svjetla odjednom uperena u mene. Osjećam nadu čitavog svog naroda koju ne smijem iznevjeriti, osjećaj, naravno, uvijek vara. Zadatak je vrlo jasan, štoviše jednostavan. Izlazim iz autobusa, gledam naokolo, ali vidim samo siluete. Nepoznati glas govori mi da je vrijeme. Pun neobjašnjive vrste treme dolazim na naznačeno mjesto. Na poziciji sam. Čekam, čekam, čekam… Let ptica siječe tišinu. Odjednom oštri zvuci prolamaju prostor. U zamršenom toku mojih misli do mozga nekako dolazi informacija da je to moj znak. Moj znak! Moja trema polako prelazi u paniku – ja to više ne mogu. Okrećem se i bježim natrag, ali me namršteni čiko hvata za okovratnik i šutke šalje nazad. Zaglavio sam. Pokušavam nekako spasiti situaciju i činim sve što je u mojoj moći, jurišam glavom bez obzira. U jeku emocije, instinktivnog nagona i motivacije ipak ne uspijevam, saplićem se i…     Bum! Mrak…

. . .

Naglo se trzam, budim se, nema nikoga. Sve upućuje na to da se nalazim u… negdje? Zeleni zidovi – moja najdraža boja, malo izblijedjela, pokoji dio zida i fali, a oko mene slike mame, tate, sestre, svih onih do kojih  mi je stalo. Bio sam ovdje i prije, uvjeren sam u to, ali sam zaboravio. Kao da se ovo sve već dogodilo, ali ništa ne prepoznajem. Gledam se, koliko vidim ništa ne nedostaje – dvije ruke, dvije noge, glava na ramenima.

Shvaćam da ne postoji niti jedan prozor u prostoriji što je vrlo čudno. Usput    se i sam osjećam dosta čudno, kao da negdje kasnim. Na stolu pored kreveta stoji blago prepečena kava, baš onakva kakvu volim, kakvu je tata pravio prije nego što je otišao u, u… hmmm! “Ručak!” čuje se kroz užurbani dah iz daljine dok kroz jedva stojeća vrata u naletu ulazi medicinska sestra s današnjim ručkom. Žuri kao da nekome život visi o koncu. “Čudna sestra”, pomislih. Ali, kada sam ugledao ručak sve su te misli pale u vodu. Ljudi, to nije bilo kakav ručak. To je onaj ručak! Onaj koji je teta Brankica pripravila – teletina ispod peke. Mljac! Odsjaj vodice iz mojih usta u tom trenutku presijava sobu. Otimam tanjur, uzimam taj veličanstveni komad mesa, prožet čistom slasnošću što ga je teta Brankica usadila prije nego što je… i moj protok misli biva naglo prekinut doktorom koji užurbano ulazi u sobu, zadihan kao da je upravo istrčao maraton – izgleda da su svi ovdje neka čudna sorta. Gleda mene, pa prostoriju, pa opet mene, ode do vrata, proviri na hodnik, pa se opet vrati. Ne obraćam previše pozornosti na to, već sam zaključio da su svi ovdje kljucnuti. Ustajem iz kreveta, uzimam kavu i upućujem se prema vratima. Dolazim do njih, ali ih ne mogu otvoriti, zaključana su, a rupe nedovoljno velike da se provučem kroz njih. Doktor stoji iza mene i nešto zapisuje u svoj oronuli fascikl. Osjećam se blago ugroženo, kao da me netko kontrolira.

Medicinska sestra potajno spletkari s doktorom nakon čega mi otvaraju vrata. Iako na prvu skeptičan, lagano izlazim iz sobe, oni me prate u stopu.  Na izlazu u daljini vidim milijun hodnika, još više vrata. Neki od njih u ruševnom stanju, od nekih ostali samo obrisi, a moj hodnik kojim kročim je stabilan, drven, s crvenim, blago runjavim tepihom koji se proteže duž njega. Promet je zakrčen jer u svim pravcima konstantno prolaze dostavljači, montažeri i dizajneri koji svakih pet sekundi zastanu da bi se

posvađali o izgledu nekog kompartmenta. Kroz pokret usana i umjereni zvuk prisluškujem priču da se Kompartment 1991 želi prvo spaliti, a potom  renovirati. Te informacije su brzo prohujale kroz moje uši bez pretjeranog zastajanja. Pogled okrećem lijevo, a tamo je magla. Iz drugog pravca potpuno neočekivano izlijeće gomila vatrogasaca i trči u suprotnom smjeru.  Doktor viče na njih i neprestano im govori da stanu te se iz nekog razloga odlučuje upustiti u potjeru za njima. Moje misli – zapetljane, noge – ukočene. Nakon nekoliko sekundi općeg šoka napokon se uspijevam pomjeriti te odlučujem istražiti hodnik. Krećući se u smjeru magle nailazim na neobičan sobičak iznad kojeg piše Kompartment 1970. Vrata su šarena, umazana voštanim bojicama, kao i zid oko njih, a nekoliko bojica nalazi se i na hodniku. Rukom sežem za rukohvat, a vrata padaju na mene. Srećom od pijeska su, ali je prostor odjednom postao toliko maglovit i prljav, ne vidim što se nalazi u sobi… Sada lutam, efektivno slijep od prašine, a još ne znam gdje sam. Umoran sam i želim spavati, vratiti se u sobu u kojoj sam se probudio. Moram biti odmoran za sljedeću bitku. Pokušavam se vratiti istim putem, ali on više nije tu, jednostavno je nestao  pa sam sada i izgubljen… Gdje treba ratovati?!

. . .

Trnci prolaze kroz moje tijelo, a svaka dlaka na mom tijelu se diže. Doktori me drže u zabludi! Rat nije gotov! Trčeći pratim vatrogasce, želim vidjeti što se stvarno događa. Doktor koji je problijedio vidjevši mene trči za mnom na izmaku snaga. Uspijeva me zgrabiti na moment, ali se vješto odupirem i trčim za vatrogascima. Dolazim do raskrižja “Rat”, a na ploči stoji ravno uperena strelica i izgorjeli natpis. Vatrogasci idu tamo – idem i ja.  Tlo se urušava poda mnom, leteći komadić drveta zariva mi se u nogu, vidi se sićušni mlaz krvi. Naglo skrećemo desno i preda mnom se ko grom iz vedra neba odjednom u mračnom hodniku nađe veliki metalni, čađavi natpis na kojem piše Kompartment 1991 – to mora da je prvi front! Vrata metalna, brava užarena. Nogom šutam vrata, a ona padaju u provaliju iza njih. Glavom izlazim na svjetlost i ne vidim ništa. Oči mi se prilagođavaju, a volio bih da nisu. Bijele plahte, crvene mrlje. Okolo vidim polumrtve ljude, prije svega svojim duhom, a tek onda tijelom. I tu sam onda ja, ja koji ih samo gledam, potpuno nemoćan bilo što uraditi. Mrtvi leže, i dužni i nedužni, mladi i stari, nema kriterija, nema pravde. Džoni je tu. Tu je i frajer  s kačketom koji mi je u prvom srednje ukrao curu, a ona leži pored njega.

Tu je i tata. Tu je i teta Brankica. Svi oni su otišli u Kompartment 1991. I Mali Žuti i Marko Listić. Svi oni koji su zauvijek nestali iz mog života nalaze  se tu. I ne mogu reći da mi je baš drago što sam ih pronašao. Iz raspadnutog radioprijamnika izviru zvukovi koje želim ignorirati, ali ne mogu. Gledam, slušam, tenzija je u zraku, miris metala prekriva pejzaž. Vraćam se na poziciju. Sada je vrijeme da ih spasim, rat nije gotov! Pokušavam nekako spasiti situaciju i činim sve što je u mojoj moći, jurišam glavom bez obzira. U jeku emocije, instinktivnog nagona i motivacije ipak ne  uspijevam, saplićem se i… Bum! Mrak…

. . .

Naglo se trzam, budim se, nema nikoga. Sve upućuje na to da se nalazim u… negdje. Izlazim u jutarnju šetnju kroz hodnik uz šalicu blago prepečene kave, baš onakve kakvu volim, ono baš onakve kakvu volim. Doktor me uljudno pozdravlja uz blagi osmijeh. Prolazim pored natpisa Kompartment 1991. Provirujem kroz novodizajnirani, moderno renovirani prozor, a unutra je, naravno, sve spremno za početak ofenzive. Već su se podijelili u timove te se taktika već uveliko razrađuje. Džoni vodi zadnji sastanak – uvijek je volio taktizirati. Svi unaprijed znaju svoje pozicije i zadatke. U posljednji tren upadam i ja. Krećemo! Džoni stvara taktičku diverziju dok tata pokušava probiti centar. Nije dobro – gubimo! Pokušavam  nekako spasiti situaciju i činim sve što je u mojoj moći, jurišam glavom bez obzira. U jeku emocije, instinktivnog nagona i motivacije ipak ne uspijevam, saplićem se i… Bum! Glavom u travu, a lopta pored vratnice! Od nevjerojatnog smijeha svi padaju na pod i leže dugo, dugo, dugo…

. . .

Rat ne počinje datumom i ne završava datumom.

Za neke rat još uvijek traje.

Front je drugi, oružje je drukčije, ali je bitka podjednako teška.

Dunja Barnjak, učenica 1. razreda Srednje škole Uskoplje