Korespondencija predsjednika Tuđmana uoči Oluje (II. dio)

U prošlom broju Hrvatskog vojnika naveden je sadržaj poruka koje su izmijenili predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđmanu 18. i 19. srpnja 1995. radi dogovora o sastavu delegacije i sadržaja sastanka najavljenoga za 22. srpnja 1995. godine u Splitu. No, zbog napredovanja srpskih snaga situacija u Bihaću postajala je sve dramatičnija, pa je postalo neizvjesno hoće li se branitelji Bihaća uspjeti održati do dogovorenog sastanka.
Komanda 5. korpusa ABiH u Bihaću izvijestila je 21. srpnja 1995. Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije“, da su ”zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa, te se ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru“, te da ”pri ovakvom tempu napada (srpskog) agresora (korpus) može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana”.
O dramatičnosti situacije u Bihaću govori pismo koje je načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. uputio predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu:
Vaša ekselencijo,
Dugo pripremana i od strane Srbije otvoreno potpomognuta ofanziva na bihaćko područje, započeta je prije nekoliko dana. Glavni pravci napada usmjereni su iz privremeno okupiranih dijelova Republike Hrvatske, a koncentracija četničkih snaga evidentirana je i na ostalim linijama u zoni odgovornosti Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Glavnog Stožera Hrvatskog vijeća obrane Regije Bihać i Ministarstva unutrašnjih poslova Bihać.
Zbog siline artiljerijskih djelovanja stanovništvo iz pograničnih zona se iseljava i kreće prema gradu Bihaću. Dramatičan položaj se iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna. Već vam je vjerojatno poznata činjenica da smo imali prve slučajeve umiranja od gladi. Nada da će se stanje koliko toliko popraviti nakon skidanja žita sa zasijanih prigradskih prostora sada je propala. Upravo ta područja agresor najviše drži pod vatrom, gađajući ih zapaljivim granatama. Posebno je teško u bihaćkoj bolnici kojoj nedostaju lijekovi i sanitetski materijal, a zbog nedostatka hrane bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno. Sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.
S poštovanjem, Adnan Alagić, Načelnik općine Bihać.“ (Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990. – 1995., Zagreb 2013, 530-531)

Sljedećega dana, 22. srpnja 1995., u Splitu je održan najavljeni sastanak, na kojem su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali ”Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“.
Spomenutom je Splitskom deklaracijom:
– ”potvrđeno čvrsto opredjeljenje i politička volja za jačanje suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenucima za opstojnost dvaju naroda suočenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice;
– utvrđeno da su ”zaposjedanje i napadi na ‘zaštićene zone’ UN-a u Bosni i Hercegovini i zajedničke vojne operacije bosanskih i hrvatskih Srba protiv ‘zaštićene zone’ UN-a u Bihaću, oružane provokacije u drugim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odbijanje svakog mirovnog plana sa strane bosanskih i hrvatskih Srba, dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja ‘Velike Srbije’, pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha ”SRJ“ (Srbije i Crne Gore)“;
– utvrđeno da ”nastavak agresije i nasilnih pokušaja zadržavanja okupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nedostatni rezultati mirovnog procesa, nalažu vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito i cjelovito razmotre stanje u regiji sa stanovišta očuvanja nacionalne opstojnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine“;
– iskazana ”neopoziva potpora provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom“;
– iskazano uvjerenje ”da je takva snažna, međunarodno afirmirana, teritorijalno održiva, gospodarski razvijena i demokratski uređena Federacija nezamjenjiv državno-politički okvir, povijesni interes i najsigurniji oblik zaštite i ostvarivanja jednakopravnih nacionalnih, političkih i drugih interesa hrvatskog i bošnjačkog naroda;
-iskazano uvjerenje da se ”na osnovi ostvarenja takve Federacije hrvatskog i bošnjačkog naroda može uz pomoć međunarodne zajednice postići rješenje krize i postaviti temelj novog uravnoteženog regionalnog poretka kao jamstva mira, stabilnosti, sigurnosti i razvoja“;
– upućen poziv ”hrvatskim Srbima da preispitaju aktualnu militantnu politiku i prihvate mirnu reintegraciju u ustavni poredak Republike Hrvatske, a bosanskim Srbima da prihvate plan Kontaktne skupine“;
– upućen poziv ”SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) da odustane od agresije radi stvaranja ‘Velike Srbije’, prestane pružati vojnu pomoć ekstremistima u Kninu i na Palama i pristupi međusobnom priznanju u međusobno priznatim granicama Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine“;
– potvrđena ”spremnost na djelatni doprinos naporima za hitno oživljavanje mirovnog procesa na temelju prihvaćanja Plana Kontaktne skupine u Bosni i Hercegovini te mirne reintegracije privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske“;
– posebno istaknuto „da će svako produženje postojeće neučinkovitosti UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, te neprimjenjivanje mandata UNCRO u Hrvatskoj voditi odluci o otkazivanju produženja mandata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“;
– podržana ”odluka o upućivanju Snaga za brzo djelovanje i zajednički utvrđeno da sva pitanja njihova dolaska, mandata i raspoređivanja trebaju biti uređena posebnim sporazumom sukladnim suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine“;
– istaknut ”zajednički stav da odluka o ukidanju embarga na oružje treba istodobno biti primijenjena na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvatsku“;
– istaknuto uvjerenje da ”SRJ (Srbija i Crna Gora) snosi posebnu odgovornost za nastavak krize i da je potrebno održati i osnažiti režim sankcija Vijeća sigurnosti UN-a“;
– odbijena ”zamisao o obnavljanju ili uspostavi bilo kakve nove ‘jugoslavenske’ državne zajednice, smatrajući ih uporednom i rezervnom varijantom velikosrpske hegemonije, te podupirući normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti“;
– potvrđen ”interes za hitnom provedbom navedenih načela Deklaracije“.
Na temelju navedenog dogovoreno je:
1. ”Proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine.
U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila.
Dogovoren je i nastavak suradnje i stalna koordinacija obrambenih djelatnosti između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dogovorena je i suradnja Glavnog stožera Hrvatske vojske sa Združenim stožerom ARBH i HVO-a radi koordinacije obrambenih djelovanja u oblasti zapovijedanja, logistike, vojno-industrijske proizvodnje, komunikacijskih sustava, informacijsko-analitičkih potreba i drugim oblastima.
2. Osnivanje političko-pravne stručne skupine sa zadaćom da hitno analizira i predloži rješenja za integriranje funkcija vlasti Republike i Federacije BiH;
3. Upućivanje poziva za sastanak skupine 22 zemlje članice ”Prijatelja Federacije“ na visokoj razini radi hitnih donacija i pomoći u suočavanju s humanitarnom i izbjegličkom katastrofom i razmatranja trajne zajedničke strategije obnove i razvoja;
4. Održavanje redovnih i stalnih političkih konzultacija radi ostvarivanja načela i dogovora ove Deklaracije, te pripremanje pravnih, političkih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.“ (Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995., Zagreb 2013, 532-535)
Tako je Splitskom deklaracijom, nakon niza pokušaja Hrvatske da ga ugradi u potpisane sporazume s BiH (od navedenog Sporazuma iz srpnja 1992.), napokon postignut i sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji, na temelju kojega su hrvatske snage (Hrvatska vojska te Hrvatsko vijeće obrane i Specijalna policija MUP-a HR HB) poduzele operaciju Ljeto 95.

dr.sc Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR