U prošlom broju Hrvatskog vojnika naveden je sadržaj ”Deklaracije o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, koju su 22. srpnja 1995. u Splitu potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić.
Dan nakon potpisivanja Splitske deklaracije, 23. srpnja 1995., Komanda 5. korpusa i Zapovjedništvo GS HVO-a Bihać Ambasadi RBiH u RH (vojnodiplomatskom izaslanstvu) i ”na ruke gosp. general zbora Zvonimiru Červenku“ uputili su ”Informaciju o stanju u Z/o 5. K i HVO Bihać“:

Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. Korpusa i HVO Bihać radikalno se izmjenila. Jake oklopno-mehanizirane i pješadijske snage agresora energično prodiru ka Cazinu, iz pravca Pećigrad i pravca Tržačka Raštela. Situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorija bude rasiječena na dva dijela, a 5. korpus razbijen.
Trpimo velike gubitke uslijed siline udara, a ponestaje i sredstava. Uporedo sa ovim agresor snažno napada na pravcima Ličko Petrovo Selo – Bihać i Gorjevac – Ripač – Bihać.
Među stanovništvom je zavladala panika, a veliki je broj žrtava. Agresor na pravcima napada koristi sve po sistemu „spržena zemlja“ uz upotrebu bojnih otrova.
(Na dnu dokumenta, rukom je dopisano: Ima indicija, veoma jasnih, da iz istoka kreću na zapadnu Bosnu sutra ujutro). (Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije – Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995., Zagreb 2013, 536)
Sljedećega dana, 24. srpnja 1995., Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć: ”Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona.”

Hrvatska je potom, 25. srpnja, istoga dana kada su srpske snage, nakon Srebrenice, okupirale i drugu zaštićenu UN zonu Žepu, započela operaciju Ljeto-‘95. Redovita borbena izvješća srpskih snaga potvrđuju da je 25. srpnja 1995., u 5 sati ujutro, započeo napad hrvatskih snaga na grahovskom bojištu, a ”Odelenje za obaveštajne poslove GŠ SVK“ 28. je srpnja 1995. svim korpusima SVK-a, izmještenom zapovjednom mjestu GŠ SVK-a, Komandi operativne grupe ”Pauk“, Ministarstvu obrane RSK-a, ”Resoru državne bezbednosti MUP-a RSK“ i ministru unutarnjih poslova ”RSK“ poslalo informaciju da su ”kombinovane snage HV i HVO, dejstvujući neprekidno od 05,00 časova 25. 07. 1995. godine na livanjsko-grahovskom pravcu uspele oko 11,00 časova 28. 07. 1995. godine zauzeti Grahovo“. Istoga dana, 28. srpnja 1995., ”Vrhovni savet odbrane RSK“ u Kninu je donio odluku o proglašenju ratnog stanja ”na cijeloj teritoriji RSK“.
Nakon uspjeha hrvatskih snaga u operaciji Ljeto-‘95 u BiH, predsjednik Tuđman u subotu se 29. srpnja 1995. sastao s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a NJ.Eksc. Jasushijem Akashijem. O sadržaju tog razgovora svjedoči odgovor predsjednika Tuđmana 30. srpnja 1995., u 22:20 sati s Brijuna, na primljeni fax, koji mu je poslao Jasushi Akashi, nakon što se toga dana sastao s vodstvom pobunjenih Srba u Kninu. U odgovoru je predsjednik Tuđman ”izričito naveo uvjete pod kojim mogu početi pregovori o mirnoj reintegraciji s hrvatskim Srbima iz okupiranih područja”:

Vaša ekselencijo,
U odgovoru na Vaš fax, koji sam primio danas u 21,30 sati s priloženim prijedlozima kninskih pobunjenika priopćavam Vam sljedeće:
1) začuđujuće je da u dopisu nigdje ne govorite o UNCRO – mirovnim snagama Ujedinjenih naroda koje su pod tim nazivom dobile mandat za djelovanje u Hrvatskoj rezolucijom Vijeća sigurnosti, a nasuprot tome spominjete kninsko vodstvo i RSK;
2) za nas je neprihvatljivo da se postrojbe UNCRO rasporede samo na granicu prema bihaćkom džepu. Naš je zahtjev bio i ostaje da UNCRO snage preuzmu nadzor nad međunarodno priznatim granicama između Republike Hrvatske i BiH, ali istovremeno također između Republike Hrvatske i Srbije, odnosno SRJ, što je posebno aktualno, jer je i ovih dana došlo do novih prebacivanja postrojbi i opreme jugoslavenske vojske preko Dunava;
3) u svezi s rečenim pod 2) ne može biti govora da se promatrači UN za prijelaz preko granice rasporede samo u području Dinare;
4) da srpski pobunjenički vođe žele ponovo izigrati predstavnike UN i UNCRO u svoju korist vidi se i iz prijedloga da će dopustiti humanitarnu pomoć za Bihać pod uvjetom da se ona istovremeno dostavlja i njima;
5) ovakvi prijedlozi ne znače nikakve osnove za mirnu reintegraciju, i ne sadrže odgovor ni na jedan uvjet koji sam postavio u razgovoru s Vama u subotu 29. srpnja 1995., kada sam Vam izričito naveo da pregovori o mirnoj reintegraciji s hrvatskim Srbima iz okupiranih područja mogu početi pod sljedećim uvjetima:
a) da hrvatske vlasti neće voditi pregovore s Milanom Martićem, koji je od međunarodnog suda u Haagu stavljen na listu ratnih zločinaca, a također niti s ikim drugim u njegovo ime,
b) da pregovori mogu otpočeti ako se u roku 24 sata pusti u promet naftovod koji prolazi kroz okupirano područje,
c) da odmah otpočnu izravni razgovori o otvaranju svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, a osobito željezničke pruge Zagreb – Split preko Knina, i
d)  da se istovremeno vode razgovori o neodložnoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice.
6) Samo na tim osnovama može doći do mirnog rješenja i u tu svrhu do predloženog razgovora između vojnih i civilnih predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih hrvatskih Srba s okupiranih područja.
Sa štovanjem. (M. Tuđman, n. dj., Zagreb 2013, 538-539)

Potom su na Brijunima 1. kolovoza 1995. održani razgovori između hrvatskog predsjednika F. Tuđmana i stranih veleposlanika u Hrvatskoj, o načinu rješavanja krize. Zbog nekooperativnosti pobunjenih Srba, hrvatski predsjednik najavio je mogućnost vojne akcije, a američki veleposlanik Peter Galbraith savjetovao je da se dobro razmisli o tom potezu: ”Ako to učinite, ali ja ne kažem da to morate učiniti, budite oprezni. U toj ćete stvari biti potpuno sami. Vodite računa o vojnicima UN-a i zaštitite civilno stanovništvo hrvatskih Srba.”

Uslijedila je i prepiska s predsjednikom Republike Francuske Jacquesom Chiracom (1. i 2. kolovoza), saveznim kancelarom Savezne Republike Njemačke Helmutom Kohlom (2. i 3. kolovoza) i predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Williamom J. Clintonom (3. kolovoza), koji su sugerirali Hrvatskoj da nastavi s pregovorima i izbjegne vojnu opciju (M. Tuđman, n. dj., Zagreb 2013, 542-549):
Predsjednik je Tuđman predsjedniku Jacquesu Chiracu 1. kolovoza 1995. s Brijuna uputio pismo:

Štovani gospodine Predsjedniče,
Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo, na kojem Vam se zahvaljujem. Želio bih odmah istaknuti da ja osobno kao i Republika Hrvatska, visoko cijenimo sve uspješniju suradnju između Francuske i Hrvatske, a posebice potporu koju Republika Francuska pruža u pregovorima za sklapanje ugovora o trgovini i suradnji Republike Hrvatske s Europskom unijom.
Glede trenutne situacije, želim istaknuti da se Hrvatska vojska angažirala u susjednoj Bosni i Hercegovini na poziv Vlade BH u skladu sa Splitskom deklaracijom, radi sprječavanja zauzimanja bihaćke ‘zaštićene zone’ UN od strane hrvatskih i bosanskih Srba, što bi imalo dalekosežne posljedice, kako na strateškoj i političkoj razini tako ina humanitarnoj.
Republika Hrvatska je bila i jest za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja, ali ne može u nedogled odlagati taj proces i dalje trpjeti izigravanje svih sporazuma koje predlažu međunarodna zajednica i hrvatske vlasti. Hrvatska mora riješiti problem okupiranih područja što prije, što će stvoriti uvjete za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa u cijelini, daljnji razvitak demokratskog političkog sustava i gospodarstva. Želio bih ovdje napomenuti da iza licemjerja hrvatskih i bosanskih Srba te njihovog i dalje nasilnog ponašanja, još uvijek stoje vlasti u Beogradu, čiji generali i ovih dana i nadalje otvoreno svojim izjavama prijete pučanstvu Hrvatske i Bosne.
Budite uvjereni da će Republika Hrvatska i dalje ulagati sve svoje napore u što skorije pronalaženje trajnog riješenja krize za uspostavu novog, demokratskog međunarodnog poretka na ovom prostoru.
Primite, gospodine Predsjedniče, izraze mog osobitog štovanja. (M. Tuđman, n. dj., Zagreb 2013, 542)

Odgovor Jacuesa Chiraca iz Pariza predsjedniku Tuđmanu, 2. kolovoza 1995.:

Gospodine predsjedniče,
Ozbiljnost stanja u BiH i u regiji, opasnost pojačanja i brutalnog proširenja sukoba doveli su me do toga da ministra vanjskih poslova gospodina Herve de Charette zadužim da vam osobno isporuči ovu poruku i da vam vrlo jasno iznese francusku poziciju.
Ponašanje bosansko-srpskih snaga je neprihvatljivo, ništa ne može opravdati sistematsko kršenje rezolucija VS, ofenzive protiv sigurnosnih zona, ponižavanje plavih kaciga i otvoren prezir za najosnovnija ljudska prava. Francuska nije mogla a da ne reagira. Već prisutna sa najjačim sastavom plavih kaciga, izazvala je stvaranje snaga za brzo djelovanje te poduzela inicijativu za pojednostavnjenje postupka „duplog ključa” za upotrebu zrčanog oružja. Još jučer, slijedom francuskog zahtjeva, NATO je proširio na Bihać, Sarajevo i Tuzlu ono što je već vrijedilo za Goražde. No ne smije biti nesporazuma. Francuska smatra da se Srbi moraju zaustaviti s ciljem stabilizacije na terenu, ali ni u kojem slučaju neće dozvoliti da bude uvučena u dinamiku vojnog nametanja mira.
Isto tako odbija opravdati politiku ukidanja embarga na oružje čiji jedini učinak bi bio obnavljanje osovine Pale-Beograd na uštrb Bosne, Hrvatske i njihovih pučanstva. Naša odlučnost da povučemo francuske vojnike u slučaju da se taj embargo ukine, ne smije biti upitna. Francuska ima opravdanje za takav stav – Vi ste sami to nekoliko puta priznali – jer nikada nije spustila ruke. Ponavljala je napore s ciljem sporazumnog rješenja u Bosni.
Danas na rubu ponora, Francuska smatra da takva beskompromisnost može samo voditi k novoj eskalaciji. Samo pregovori mogu dovesti do pravednog i trajnog rješenja. Tim više sam u to uvjeren što kontakti koje je gospodin Bildt (posrednik Europske unije, op. a.) uspostavio u Beogradu nam dozvoljavaju da očekujemo napredak i to možda vrlo skoro. Priznavanje BiH u svojim međunarodno priznatim granicama od strane Beograda čija politička znakovitost ne smije biti potcijenjena, bilo bi korak ka međusobnom priznanju svih republika proizašlih iz bivše Jugoslavije.Podrazumijevalo bi prihvaćanje načela da su sukobi između raznih pučanstava u Bosni ili u Hrvatskoj unutarnja pitanja koja se moraju riještiti u okviru poštivanja suvernosti i integriteta država. U tom duhu Francuska kao i njezini partneri Europske unije razmatraju perspektivu suradnje s Hrvatskom.
Primite gospodine Predsjedniče, izraze mog osobitog štovanja. (M. Tuđman, n. dj., Zagreb 2013, 543)

dr.sc Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR