U Izvješću o stanju nacije u 1995., koje je podnio Hrvatskom saboru 15. siječnja 1996., o čemu je bilo govora u prošlom broju Hrvatskog vojnika, predsjednik Tuđman naglasio je da su uspjesi u 1995., ”najbolji, krunski, dokaz ispravnosti hrvatske državne politike u proteklih pet godina“ te da je s njima ”obnovljena i učvršćena samosvijest hrvatskih ljudi da mogu ostvariti svoju samostalnu, za život sposobnu državu, usprkos nesklonosti svijeta“. Predsjednik Tuđman upozorio je da ”valja imati na umu da je dio međunarodne javnosti, kao i domaći jugokomunistički nostalgičari, s nezadovoljstvom dočekao uspjehe Hrvatske vojske u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, doživljavajući ih kao ‘elementarnu nepogodu’“ i zaključio da je ”svojim pobjedama Hrvatska promijenila strateške odnose snaga, te kao regionalna sila postala uvaženi međunarodni čimbenik“.
U skladu s navedenim rekao je:
”To je omogućilo: uspjeh mirovne inicijative međunarodne zajednice, pod vodstvom SAD-a, postizanje Daytonskih sporazuma i njihovo potpisivanje u Parizu. U okviru Daytonskih sporazuma, postignut je i sporazum o mirnom vraćanju okupiranih područja hrvatskog Podunavlja, pod hrvatski suverenitet. U tom sklopu, od posebne je važnosti i potpisivanje sporazuma o stvaranju Zajedničkog vijeća za suradnju Hrvatske s BiH i Federacijom bošnjačko-hrvatskom, u duhu Washingtonskog sporazuma, koje je svoju prvu sjednicu održalo u Sarajevu 4. siječnja ove godine. Sve tješnje i svrhovitije povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, došlo je, osobito, do izražaja u prigodi moga državnog posjeta Australiji i Novom Zelandu. Ozračje općeg političkog raspoloženja hrvatskog naroda, njegova zanosa i ponosa zbog postignutih rezultata, očitovalo se posebno na primjeru ‘Vlaka slobode’, u kojem je s državnim vodstvom simbolično bila čitava Hrvatska. Njegovim prolazom, od Zagreba preko Knina do Splita, zorno je potvrđena činjenica, da su zauvijek uklonjene sve zapreke, koje su sprečavale ne tek prometno jedinstvo sjeverne i južne Hrvatske. U prošloj su godini održani i parlamentarni izbori za Zastupnički dom Sabora, koji su označili daljnji korak u učvršćivanju demokratskog poretka. Nakon njih došlo je do stanovitog preoblikovanja vlade, u smislu njenog smanjivanja i osposobljavanja za učinkovitiju operativnu djelatnost osloncem na solidnu radnu većinu u Saboru. Nikica Valentić otišao je po dogovoru, za novog premijera imenovao sam Zlatka Matešu, a većina ministara ostala je i u sastavu nove vlade. U gospodarskom životu, usprkos povećanim izdacima za vojne potrebe, uzrokovanim velikom mobilizacijom i ratnim operacijama, uspjeli smo sačuvati stabilnost nacionalne valute – kune, i štoviše povećati kredibilitet zemlje u svijetu, a došlo je – prvi put u odnosu na predratno razdoblje – i do stanovitog gospodarskog rasta. (…)“
U spomenutom govoru, predsjednik Tuđman osvrnuo se i na oslobodilačke operacije i akcije hrvatskih snaga u RH i BiH, posebno izdvojivši podatke za Bljesa i Oluju:
”Na početku 1995. godine bilo je još pod okupacijom srpskih pobunjenika, odnosno jugosrpske vojske 11.051 čkm hrvatskog teritorija, ili 19,6% kopnenog, odnosno 12,3% ukupnog državnog teritorija. Nakon što su srpski odmetnici (noću 28./29. travnja 1995.) terorističkim napadom na civilne putnike na autocesti kod Okučana (bila su 3 mrtva i 15 ranjenih) demonstrativno odbacili postignut sporazum o postupnom prometnom i gospodarskom uključivanju okupiranih područja u ustavnopravni poredak hrvatske države, donio sam odluku da se pravni poredak u zapadnoj Slavoniji uspostavi vojno – redarstvenim snagama. Okupirano područje zapadne Slavonije (Pakrac, Bogićevci, Medari, Okučani, Stara Gradiška, Jasenovac) oslobođeno je pothvatom ‘Bljesak’ (1. i 2. svibnja 1995.) za svega 36 sati. Na tom području (pod UNPROFOR-om ‘Sektor Zapad’), pobunjeni Srbi imali su vojnu snagu jačine 4000 ljudi u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, i osim toga dobrovoljno ili prisilno naoružano čitavo stanovništvo (oko 12.000), s dobro utvrđenim položajima, i u šumama s pripremljenim skladištima streljiva za dugotrajnu borbu.
S naše strane sudjelovale su postrojbe 1., 2., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pričuvne i domobranske postrojbe zbornih područja Bjelovar, Osijek i Zagreb, posebne redarstvene postrojbe i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. O žestini neprijateljskog otpora govore naši gubici: 60 poginulih (odosno 42 poginula, op. a.) i 186 ranjenih. Srpske odmetničke snage bile su razbijene u cijelosti, dio ih se predao, a s ostacima otišla je i većina civilnog pučanstva u Bosnu. Strani vojni promatrači, i analitičari, bili su iznenađeni uspjehom i profesionalnom učinkovitosti hrvatskih oružanih snaga, ali su još uvijek izražavali sumnje da bi Hrvatska mogla takvo što ponoviti u kninskoj krajini. Kao osvetu za doživljeni poraz u zapadnoj Slavoniji, te da bi nas zastrašili sa svojom raspoloživom raketnom tehnikom, srpski su pobunjenici, po nalogu Milana Martića, izvršili teroristički napadaj raketama ‘Orkan’ na grad Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.g.). Posljedice: 5 (odnosno 7, op. a.) poginulih i 203 ranjenih (od kojih 19 djece).
I nakon što smo munjevitim ‘Bljeskom’ oslobodili zapadnu Slavoniju, predlagali smo Beogradu i Kninu mirno uključenje okupiranih područja na osnovi jamstva etničkih i ljudskih prava. Istodobno smo, za 5. obljetnicu Dana državnosti, 30. svibnja 1995., pripremili vojni mimohod na Jarunu, da bi hrvatskoj i svjetskoj javnosti pokazali što smo stvorili, u uvjetima potpunog embarga na naoružavanje, i s kakvom oružanom silom raspolažemo. Sudjelovale su postrojbe svih grana oružanih snaga: kopnene vojske, ratne mornarice i zrakoplovstva, opremljene najmodernijom ratnom tehnikom. (…)
Bez obzira na sve, kninski pobunjenici ne odustaju od svojih nakana da i pod cijenu rata provedu odcjepljenje od hrvatske države, i ujedinjenje s bosanskim Srbima. U tom cilju, zajedno s bosanskim Srbima, napadaju zaštićenu zonu Bihaća. Pad Bihaća prijetio je humanitarnom katastrofom (poput Srebrenice i Žepe), i ugrozom strateških interesa Hrvatske. Stoga smo na sastanku državnih vodstava Hrvatske i Republike i Federacije BiH, u Splitu 22. srpnja 1995., prihvatili poziv za pružanje vojne pomoći Bosni.
U vojnoj operaciji u jugozapadnom području BiH, u srpnju i kolovozu 1995. (pod nazivom ‘Ljeto ’95’), oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, čime je prekinuta glavna prometnica koja je spajala Knin s ostalim Srbima. Osim odterećenja pritiska na bihaćko područje ti su vojni uspjesi bili priprema za oslobođenje kninskog područja. U operaciji su sudjelovale postrojbe 1., 4., 5. i 7. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pričuvne i domobranske postrojbe zbornog područja Split, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i postrojbe HVO (ukupno 12.400 pripadnika HV i 11.500 HVO). Naši gubici bili su 23 poginula i 180 ranjenih, dok su srpskim snagama naneseni golemi gubici u ljudstvu i tehnici.
Pošto su me, predstojnik moga Ureda Hrvoje Šarinić i savjetnik Ivić Pašalić, izvijestili da na pregovorima, koji su nakon Beograda vođeni i u Ženevi, pobunjeni Srbi ne prihvaćaju naše uvjete, donio sam odluku da oružane snage obave oslobađanje okupiranoga teritorija Banije, Korduna, Like i Dalmacije s Kninom. Operacija ‘Oluja’ počela je 4. kolovoza (u 05.00 sati) i završila potpunim porazom pobunjenika 7. kolovoza (u 18.00 sati), nakon svega 84 sati. Hrvatski se barjak zavijorio na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza, a već 6. kolovoza, kao državni poglavar posjetio sam Knin, nekadašnji prijestolni grad hrvatskog kralja Zvonimira, koji su jugokomunistička armija i srpski ekstremisti pretvorili u glavni grad tzv. Srpske republike Krajine. Na taj se način zorno očitovala činjenica, da je za svagda riješen glavni unutarnji problem hrvatske države. Tim, dotada najvećim, pothvatom hrvatskih oružanih snaga, operacijom ‘Oluja’, oslobođeno je 7940 čkm okupiranog teritorija (14% kopnenog ili 8,8% cijelog hrvatskog teritorija).
U to vrijeme imali smo pod oružjem oko 200.000 ljudi, a izravno je u operaciji sudjelovalo 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO (116.900 pripadnika Hrvatske vojske, 14.500 pripadnika redarstvenih snaga i 7400 pripadnika HVO), sljedećih postrojbi: 1., 2., 4., 7. i 9. gardijska brigada, 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug, 28 pričuvnih brigada i 18 domobranskih pukovnija iz svih 6 zbornih područja i sastavi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njima su, na bojišnici dugoj 630 kilometara, bile suprotstavljene jake srpske snage, koje su činili: 7. kninski, 39. banijski, 21. kordunski, 15. lički korpus, te korpus specijalnih snaga, ukupne jačine oko 31.000 vojnika. Srpske snage imale su oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih oruđa. O žestini borbi i otpora govori podatak da su naše žrtve iznosile 228 poginulih (odnosno 204, op. a), 15 nestalih i 1205 ranjenih boraca. Iz oslobođenog područja otišlo je u svemu oko 90.000 srpskog stanovništva, usprkos pozivima – mojim i hrvatske Vlade – da se svima, osim ratnim zločincima, jamče sva građanska i manjinska prava. Ukupna jačina i prednost Hrvatske vojske, prije operacije, u odnosu na srpske snage procijenjena je, od stranih vojnih analitičara, nedovoljnom za takvu ofenzivnu operaciju, kad se protivnik nalazi u dobro uređenim položajima za obranu, i kada može računati s čitavim, naoružanim, stanovništvom. Oslobađanje središnjih dijelova Hrvatske sa Kninom, imalo je za Hrvatsku političko, strateško i gospodarsko značenje od neprocjenjive, i dalekosežne sudbonosne važnosti“ (iz Izvješća predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkoj sjednici obaju domova Sabora, 15. siječnja 1996.).

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR