U znaku pobjede reformne stranke, na hrvatsko prijestolje oko 1075. dolazi kralj o čijem se podrijetlu malo zna. Za vrijeme Petra Krešimira IV. kao ban je upravljao dijelom hrvatskog teritorija, a u Solinu ga je okrunio izaslanik pape Grgura VII. Njegova prisega i danas se čuva u spisima kanonskog prava kao primjer idealnog odnosa crkve i države…

Kralj Petar Krešimir IV. umro je 1074. ili nedugo nakon te godine, a povjesničari su dvojili o imenu njegova nasljednika. Prevladala je inačica po kojoj ga je naslijedio Dmitar Zvonimir, premda su neki smatrali da ga je možda naslijedio neretvanski vladar Slavac. Za Zvonimira se pak nagađalo da je kao potomak Svetoslava Suronje vladao slavonskim dukatom. Njegovi posjedi nalazili su se u Hrvatskoj pa nije isključeno da je bio pripadnik jednog od uglednih rodova iz kojih su se prema kasnijem zapisu u Supetarskom kartularu birali hrvatski kraljevi.

Grgurovo pokroviteljstvo

Uklanjanje posljednjeg Trpimirovića s dvora i izbor Zvonimira za kralja omogućili su papi Grguru VII. (oko 1020. – 1085.) da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom pruži potrebnu pomoć, a ujedno u praksi provede svoju misao o biskupu kao osobi koja postavlja kralja. Tijek dogovora pape sa Zvonimirom nije poznat. Sporazum je svakako postignut pa je 1075. papin izaslanik Gebizon u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, žezlo, mač i krunu te mu obećao zaštitu. Zvonimir se obvezao na plaćanje danka i služenje papi, a kao dar mu je predao samostan sv. Grgura u Vrani. Kralj je tako umjesto traženja potpore dinastičke tradicije kroz velika carstva dobio potporu jednog od najautoritativnijih ljudi tadašnje Europe. Njihov se odnos prije svega treba razumjeti kao politički savez u kojem se dvojica vladara međusobno pomažu. O tome koliko je Zvonimir imao velik ugled kod pape govori i činjenica da je Grgur VII. u pismu istarskom ili kranjskom vitezu Vecelinu prijetio da će biti izopćen iz Crkve napadne li onog koji je papinom voljom dobio kraljevstvo Dalmacije. Ne zna se je li došlo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali čini se da je papina zaštita bila učinkovita.

Stolovanje u Kninu

Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu kralja Hrvatske i Dalmacije te kralja hrvatskog. Prvi je naslov, sadržavajući oba pokrajinska naziva, odražavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovještavao Zvonimirov cilj, tj. čvršće vezanje tih dviju cjelina u jednu. Da se Zvonimir nije oslanjao na tradiciju Trpimirovića i njihov ugled pokazuje i to što se lako odrekao obiteljskih mauzoleja srušene dinastije. Dvije godine nakon stjecanja krune, darovao je splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Stjepana i Marije, inače mauzolejski grob dinastije Trpimirovića u Solinu. Prema spisima, Zvonimir je najviše volio stolovati u Kninu. Njegova Hrvatska zadržala je snagu koju je imala za prethodnika, a time i sposobnost vođenja aktivne vanjske politike. Novo je uplitanje u veći međunarodni sukob zaprijetilo s promjenom političkih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski vladar Robert Guiscard (oko 1015. –1085.), izmirio se 1080. s papom i uz njegov pristanak pripremao rat s Bizantom. Car Aleksije I. Komnen (1048. – 1118.), saveznika je našao u Veneciji, ugroženoj daljnjim jačanjem Normana. Dmitar Zvonimir u tom se ratu stavio na stranu Normana. Rat je okončan 1085., kad umire normanski vladar. Bizantski car Aleksije I. za zasluge u ratu daje duždu Vitaleu Falieru (umro oko 1095.) upravu nad temom Dalmacijom. Falier se zbog toga kitio naslovom dux Dalmatiae, doduše, samo ispraznom titulom jer dužd zapravo nije kontrolirao Dalmaciju pa je Hrvatska ostala neokrnjena.

Legendarna kletva

Važna promjena događala se na unutarnjem planu, kad su, po zapadnom feudalnom uzoru, dotadašnje župane počeli zamjenjivati knezovi. Banska se vlast za Zvonimirova vladanja uopće ne spominje, nego samo jedan kraljevski namjesnik. Kralj se uglavnom okružio ljudima iz Crkve pa je tako splitskog nadbiskupa Lovru (umro oko 1100.) smatrao svojim duhovnim ocem. Međunarodnu notu na dvor je unosila Zvonimirova žena Jelena Lijepa (oko 1050. –nakon 1089.), iz roda ugarskih vladara Arpadovića. No, kraljev je položaj oko 1083. pogoršala smrt sina jedinca Radovana, a 1085. umro je njegov saveznik i zaštitnik papa Grgur VII.

Bizantski car Aleksije I. Komnen, kojeg su s istoka ugrožavali Seldžuci i Pečenezi, poziva u pomoć katolički zapad. Hrvatski kralj bio je sklon odazvati se carevu pozivu i papinoj molbi te je u tu svrhu 1089. sazvao sabor kod Knina. Prema predaji, ondje je skupina velikaša, kako bi izbjegla odlazak u rat, skovala urotu protiv Zvonimira te ga ubila. Kralj je tad navodno izrekao kletvu da Hrvati tisuću godina neće imati svojeg vladara. No, papa je u Križarski rat pozvao tek 1095. pa je ta legenda teško održiva. Zvonimir je umro 1089. godine. Njegovom je smrću na prijestolje preko Stjepana II. (1089. – 1091.), vraćena dinastija Trpimirovića, no ne zadugo. Hrvatska je uskoro ušla u razdoblje borbi za vlast koje naposljetku dovodi do kraja vladavine narodnih vladara i ulaska u personalnu uniju s Ugarskom 1102. godine.

Josip BULJAN