Unatoč sve raširenijem besposadnom trendu, “klasična” rješenja kupola s posadom i dalje se koriste, pa i na najmodernijim BVP-ima poput britanskog Ajaxa. Drugi je trend sve veći kalibar primarnog oružja, ali i on ima nedostatke. A to je samo dio cijelog sustava…

Postupni prijenos paljbene snage s postrojbi na borbeno vozilo pješaštva − BVP (Infantry Fighting Vehicle − IFV) unutar mehanizirane strukture voda počeo je sedamdesetih godina. Prvotni glavni razlozi bili su potreba za djelovanjem na nuklearnom bojnom polju i želja da satnije i bojne povećaju ukupnu paljbenu snagu. Trend je znatno ubrzan u zadnja dva desetljeća, no ključni je uzrok u profesionalizaciji zapadnih vojski, tj. drastičnom smanjenju broja vojnog osoblja. To često dovodi do smanjenja osoblja na razini voda, čak i ako je organizacijska struktura ostala gotovo nepromijenjena. Smanjen je i broj iskrcajnih postrojbi koje su u vozilima i to se trebalo nadoknaditi vozilima visokog stupnja opremljenosti kako bi se povećala ukupna paljbena snaga razine voda. Nekoliko novih ili nadograđenih BVP-a dobilo je sustave upravljanja paljbom (SUP) zajedno s termovizijskim kamerama. Poboljšana je i preciznost u pokretu te razvijeno učinkovitije streljivo.

Kako bi se smanjili gubici u ljudstvu, napredovala je i zaštita vozila. Smanjenje broja vojnika učinilo je vozilo lakšim − jedan vojnik manje značio je smanjenje mase od četiri do šest tona, što je omogućilo da se vozilu poboljša oklop i učini ga se kompaktnijim. To je često olakšavalo odluku o odustajanju od amfibijske sposobnosti − što je posljedično dodatno povećalo razinu zaštite vozila. Neke su se zapadne vojske djelomice odlučile na drukčiji put i promijenile uloge vozila u mehaniziranim vodovima. Nekad su imala pomoćnu ulogu podrške postrojbama, a sad postrojbe podupiru i pokrivaju vozila, čije je naoružanje postalo glavni izvor paljbene moći vodova. Za paljbenu moć samog vozila glavni su elementi odabir dizajna kupole i odabir primarnog naoružanja.

Moderne kupole BVP-a mogu se podijeliti na one s jednočlanom ili dvočlanom posadom te besposadne s daljinskim upravljanjem. Jednočlane su danas rijetkost, vjerojatno zato što je jedan čovjek preopterećen, a potencijalno se javljaju problemi za situacijsku svijest zapovjednika vozila. Danas dominiraju klasične kupole s dvočlanom posadom. Međutim, najnoviji BVP-i, kao što je njemačka Puma ili ruski Kurganjec-25 imaju kupole na daljinsko upravljanje. One se mogu podijeliti na otvorene sustave (poput izraelskih RCWS-30 ili UT-30, kupole bez oklopa, poznatije pod nazivom daljinski upravljane oružne stanice − DUOS) ili zatvorene (njemačka Lance ili turski Mizrak-30, oklopljene kupole). Ruska je kupola Bumerang-BM poluotvorena. Neki su elementi izvan kupole, a neki zaštićeni oklopom, što pridonosi smanjenju mase i veličine. Istodobno su glavni elementi kupole dovoljno zaštićeni, a u nuždi se kupolom može upravljati i iz unutrašnjosti vozila.

Besposadni trend

Besposadne kupole sveprisutan su trend na zapadu. Kao prvo, sigurnije su za posadu, puno manje i lakše od ekvivalenata s posadom. Streljivo i protuoklop lakše je rasporediti u kupolu, izolirajući tako tu opremu od posade. Daljinski upravljana kupola može imati i lakši oklop od tijela vozila, tj. omogućiti uštede na masi bez ugrožavanja sigurnosti posade. Nadalje, većina sustava postavljena je na kupolasti prsten malog promjera, a prostor ispod prstena ne zauzimaju mehanizmi kupole. Ukratko, BVP s besposadnom kupolom može prevoziti jednog ili dva vojnika više. Raspon elevacije naoružanja velik je, a sustav je jednostavan za održavanje. Postoje i potencijalni nedostaci: situacijska svijest može biti ograničena jer nema zapovjednikove kupolice okružene periskopima niti otvora s poklopcem. U nekim slučajevima, npr. kod Pume, to je ublaženo: zapovjednik ima na raspolaganju otvor i periskope, no oni se postavljaju na tijelo, a ne na kupolu. Problem može biti i pouzdanost, teško popravljanje kvara na oružju iznutra, kao i zaštita otvorenih kupola od zapaljivih sredstava, šrapnela i lakog oružja. Kupolu s posadom usto je lakše i jeftinije dizajnirati i izraditi, a time i kupiti.

Kupole s dvočlanom posadom i danas brojčano dominiraju svijetom BVP-a premda su nasljeđe iz osamdesetih godina. Potencijalni nedostaci proizlaze iz dimenzija i mase. Nadalje, posada nije odvojena od streljiva. Košara s kupolom zauzima do 40 % raspoloživog prostora u odjeljku za posadu. Rezultat je da vozilo ima dva sjedala manje za iskrcajni dio − zauzima ih košara. S druge strane, kupole s posadom pokazuju brojne prednosti. Najvažnija je veća situacijska svijest posade i zapovjednika. Nadalje, primarno naoružanje odgovarajućeg kalibra i povezano s dobrim sustavom upravljanja paljbom omogućava vozilu napade na pokretne ciljeve na razini jednakoj suvremenim glavnim borbenim tenkovima. Zbog toga britanski Ajax ima kupolu s posadom i sofisticirani SUP. To vrijedi i za južnokorejski K21 (amfibijski) te nizozemski CV9035MK3NL. Kupole s posadom obično mogu primiti veliku količinu streljiva, a kvarovi na oružju mogu se popraviti brže i sigurnije nego kod sustava bez posade. Ispravno dizajnirana kupola s posadom također se može zaštititi teškim oklopom, a dobar je primjer švedski Strf (CV 90).

Ukratko, ako je ključno da se masa vozila svede na najmanju moguću mjeru i omogući više prostora za dodatne vojnike u prijevoznom odjeljku, onda su logičan odabir daljinski upravljane kupole. Ako se ne očekuju drastični rezovi mase, a primarna je velika paljbena moć i pouzdanost oružja, tad su rješenja s posadom dobar izbor. U svakom slučaju, unatoč besposadnom trendu, “klasična” će se rješenja koristiti i na vozilima koja će tek biti razvijena.

Primarno oružje

Kad se za BVP odabire primarno oružje, bitna su četiri čimbenika: kalibar, princip djelovanja, sustav punjenja i dostupno streljivo. Sve su četiri stvari povezane.

Kalibrom se određuje učinkovitost streljiva. Što je veći, bolja su svojstva uništenja / probijanja oklopa / eksplozije. Međutim, povećani kalibar rezultira drastičnim smanjenjem količine streljiva koja se prevozi. Ako količina streljiva padne ispod određene vrijednosti, učinkovitost bilo kojeg topa koji je teoretski superiorniji (tj. većeg kalibra), znatno je niža nego u slučaju oružja manjeg kalibra. Naoružanjem za BVP na tržištu dominiraju automatski topovi od 20 do 40 mm. Uobičajeno je mišljenje da je top kalibra koji prelazi 60 mm nepraktičan za BVP zbog male brzine paljbe, male količine dostupnog streljiva i sve zamršenijeg dizajna − i kupole, i vozila.

Kalibri od 20 i 25 mm kod BVP-a na novim vozilima postaju sve rjeđi zbog slabijih performansi prodora protiv vozila čija je zaštita sve bolja. No, prednost koju imaju oba kalibra proizlazi iz velike količine metaka koje vozilo može nositi. Kalibar 30 mm s godinama je postao “zlatni standard”: zapad je usvojio metke 30 x 173 mm, a istok 30 x 165 mm. Donedavno je potkalibarni metak 30 mm (Armour-Piercing Fin-Stabilized Discarding Sabot-Tungsten − APFSDS-T), nudio dovoljne performanse za djelovanje na BVP-ove, a performanse rasprskavajućeg metka bile su zadovoljavajuće kad su ciljevi pogođeni rafalom od oko 20 metaka. No, čini se da zapadne i njima savezničke vojske pokazuju sklonost za daljnje povećanje kalibra automatskih topova u borbenim vozilima. Dva su razloga za to. Prvi proizlazi iz poboljšanog oklopa novih BVP-a. Kad se pogodi prednji dio vozila, metak 30 mm APDS možda neće biti dovoljan za onesposobljavanje protivnika. U slučaju gađanja Pume, novih vozila Bradley, Ajax, CV9035MK3NL, Strf9040C i nekolicine drugih, čak i 30-milimetarski APFSDS-T metak može imati slab učinak, pogotovo s veće udaljenosti. Drugi razlog povezan je s neutralizacijom mekih ciljeva uporabom rasprskavajućeg streljiva (Air Burst Munition − ABM). U tom slučaju veći kalibar čini projektil učinkovitijim jer se stvara više fragmenata ili sadrži više eksplozivnog materijala.

Iluzija velikog kalibra

Dakle, jesu li kalibri od 30 mm i manji “u defenzivi” u odnosu na one veće? Kao prvo, povećanje kalibra nije jednostavna stvar. Veći kalibar ne znači uvijek stvarni porast paljbene moći. Marketinška magija često ne odgovara stvarnosti bojnog polja kad među vojnicima vlada velik stres. Iz topova se često djeluje bez provjere udaljenosti cilja, ispaljuju se rafali dulji nego što je potrebno, gađa se “unaprijed” ili na ciljeve koji su pogrešno prepoznati…

Teoretski očekivana potrošnja streljiva, s obzirom na količine potrebne za uništavanje ili neutraliziranje zadanih ciljeva, nije ni blizu stvarnosti. Ukupna količina streljiva često treba biti veća. Količina metaka odmah spremna za uporabu može biti presudna. Programibilni metci također nisu savršeni, barem ne u onoj mjeri u kojoj to sugeriraju marketinške brošure. Prvo, oni su skupi. Nadalje, zbog nekih pogrešaka povezanih sa suvremenim sustavima upravljanja paljbom i programskim jedinicama preporučuje se da se ispaljuju u kratkim rafalima od tri do pet metaka. Drugo, da bi se programibilni metci učinkovito koristili, treba precizno odabrati trenutak i visinu iznad cilja na kojem će eksplodirati. To, s druge strane, zahtijeva napredni sustav upravljanja paljbom u kombinaciji s laserskim daljinomjerom i meteorološkim senzorima. Takvo se rješenje u osnovi ne razlikuje od SUP-a glavnih borbenih tenkova treće generacije i ima visoku cijenu, koja čini 30-40 % ukupne vrijednosti platforme. “Iluziju velikog kalibra”, kako se vidi u javno dostupnim dokumentima, prvi su primijetili Amerikanci razmišljajući o jačem topu za Bradley. Kroz niz simuliranih scenarija s Bradleyjevim kupolama prvotno namijenjenim kalibru 25 mm, postavljenim na fiksnu platformu ili na vozila, temeljito su testirali različite sustave streljiva.

Za topove 25 mm odmah je bilo dostupno 300 metaka. U slučaju 40 mm CTAI i 50 mm SuperShot kupola je mogla primiti samo 93 metka. Metak 40 mm SuperShot bio je negdje između (180 metaka), baš kao i metak od 35 mm. Rezultati ispitivanja uvelike su razočarali zagovornike povećanja kalibra − pokazalo se da su po ukupnom učinku jači metci uglavnom inferiorniji u odnosu na one od 25 i 30 mm. Iznimka je bio SuperShot od 40 mm, no isključivo zato što je odmah bilo dostupno 180 metaka. Zaključak do kojeg se došlo kroz desetljeće istraživanja jest da zamjena topa i postavljanje novog oružja na postojeću kupolu Bradleyja nisu isplativi i čini se da se takvo stanovište neće promijeniti ni s najnovijim topovima. Uostalom, borbena učinkovitost i visok stupanj preživljavanja Bradleyjevih posada u dva rata u Iraku govore sami za sebe (opširnije u tekstu Bradley − moćni suborac tenkova, HV 595).

Odabir topa

Bez obzira na kalibar, odabir samog topa i njegova principa djelovanja također su vrlo važni. Automatika topa može se napajati izvana (elektromotorom) ili se može koristiti učinak koji je proizvod izgaranja barutnog praha (plina). Vanjsko napajanje sveprisutno je u topovima američke proizvodnje Bushmaster, dostupnim u kalibrima u rasponu od 25 do 50 mm. Rheinmetall Wotan 30 mm i britansko-francuska rješenja u okviru konzorcija CTAI koriste jednak princip rada. Vanjski pogon pruža mnoge prednosti jer je top kompaktniji i puno lakši (do 40 % uštede na masi) od ostalih rješenja. Drugo, automatika topa neovisna je o vrsti streljiva te stupnju zaprljanosti cijevi i plinske komore. To rezultira poboljšanjima pouzdanosti topa i puno je lakše ukloniti moguće kvarove. Topovi s vanjskim napajanjem također su sigurniji za korisnike jer je rizik od samoopaljenja minimaliziran. Brzina paljbe može se lako prilagoditi i vrlo je jednostavno promijeniti tip metka. Jači trzaj jedan je od nedostataka jer umanjuje točnost u pokretu i kad se gađa rafalno. Automatski topovi nude i manju maksimalnu brzinu paljbe. Ako se napajanje ošteti, top je onesposobljen. Doduše, topom se može upravljati u potpuno ručnom načinu rada, međutim, to smanjuje brzinu paljbe na 10-15 metaka u minuti. S druge strane, plinski sustavi koriste se u švicarsko-njemačkim topovima KDA i njemačkim Mk 30-2. Oni nude veću brzinu paljbe s tim da je trzaj znatno smanjen. Uvijek mogu djelovati bez napajanja kupole.

Hranjenje streljivom

Trenutačno se većina topova na BVP-ima hrani streljivom vođenim preko takozvanog zglobnog voda. Glavni su uzrok kvarova u automatskim topovima njihove gornje komponente, no mogu ih prouzročiti i ljudske pogreške, primjerice one koje se događaju kad su redenici povezani. Kvaliteta streljiva posebno je, ali vrlo relevantno pitanje. Druga polovina slučajeva zastoja obično je prouzročena nekvalitetnim streljivom / redenicima. Alternativno se može koristiti hranjenje bez redenika. Amerikanci tu imaju najveće iskustvo sa svojim zrakoplovnim topovima opremljenim sustavima za dovod streljiva bez redenika, s odvojenim spremnicima za punjenje. To rješenje, staro gotovo 40 godina, trenutačno se primjenjuje u seriji Bushmaster, a pruža niz važnih prednosti. Dobar je primjer Strykerova kupola Kongsberg Protector MCT30. Sadrži top Mk44 XM813 s hranjenjem bez fiksnog redenika (raspada se prilikom djelovanja), koristeći dva spremnika povezana s topom, svaki po 76 metaka. To pruža topu Mk44 dvostrani dovod kapaciteta 152 metka. Oba spremnika prate top po elevacijskoj ravnini. Kod Strykera je zadržana i sposobnost hranjenja streljivom izvan spremnika putem hranilica spremnika. Nedostatak tog sustava ograničen je kapacitet spremnika. S hranjenja bez redenika teško je prijeći na hranjenje okomito na os topa, pogotovo kad top mijenja elevaciju. Ako se pomirimo s činjenicom da je količina dostupnog streljiva odmah ograničena, imamo posla s pouzdanim sustavom hranjenja za tisuće hitaca. To je bila ključna stvar za Amerikance jer je odabranom kupolom trebalo upravljati daljinski.

Količina je vrlina

Kao što je spomenuto, ukupna količina metaka dostupnih u vozilu za primarno oružje jedna je od ključnih komponenti u stvarnim scenarijima na bojišnicama. Međutim, jako je teško fizički odvojiti posadu i iskrcajni dio od streljiva. Posljedice mogu biti kobne ako se oklop probije. Međutim, osamdesetih godina, kad je dizajnirana većina suvremenih BVP-a, premalo streljiva pri ruci nije bio optimalan scenarij, nego brza uporaba većih količina. Borbeno dokazani M2 Bradley ima 900 metaka i može podupirati pješaštvo tijekom duljih razdoblja. Sovjetski BMP-2 također je omiljen među vojnicima zbog svoje paljbene moći − nosi 500 metaka od 30 mm. Švedski Strf9040, unatoč starijem topu L70 od 40 mm s problematičnim sustavom punjenja spremnicima od osam metaka postavljenim ispod topa, ima ukupno 234 metka. Njegova inačica, CV9030, može nositi 400 metaka od 30 mm − što je još uvijek jako dobar broj. Supermoderna (i jako skupa) Puma ukupno nosi 400 metaka. Kako je sveprisutni trend smanjivanja mase i veličine kupola i samih vozila doveo do drastičnih ograničenja streljiva pohranjenog u vozilima, u nekim slučajevima posadama je dostupno samo 200-240 metaka što je dovoljno za djelovanje na 10-15 ciljeva, ali ako su dobro obučene. Ponekad pribjegavaju utovaru dodatnog streljiva koje se kasnije prebacuje u borbeni odjeljak ako to dopušta tijek operacije (bitke). Primjerice, kupola Hitfist-30P na poljskom višenamjenskom oklopnom vozilu Rosomak ima kapacitet spremnika od 270 metaka dostupnih odmah. Međutim, ukupna količina streljiva u vozilu može doseći do 500 metaka MP-T i 200 APFSDS-T.

SUP i ostalo

Najvažniji element slagalice danas je vjerojatno ipak sustav upravljanja paljbom. Doduše, kod borbenih vozila pješaštva on nije bio uobičajen dio opreme sve do devedesetih godina. BVP-ovi su bili opremljeni nekim jednostavnim senzorima na ručno podešavanje, no razvoj njihove uloge u strukturi mehaniziranog voda otvorio je potrebu za uvođenjem, a zatim i poboljšanjem učinkovitosti SUP-a. Međutim, SUP nije jedina komponenta koja utječe na učinkovitost u djelovanju protiv novih prijetnji. Drugi čimbenici, na prvi pogled manje relevantni, uključuju vrstu i učinkovitost ovjesa, ergonomiju smještaja posade ili značajke dizajna kupole i nosača koje utječu na stabilnost vozila i naoružanja tijekom djelovanja. Tek nakon što se uzmu u obzir brojni faktori dizajna, zajedno s dobro dizajniranim sustavom upravljanja paljbom, možemo govoriti o stvarnom povećanju točnosti i sposobnosti da postanu stvarni temelj paljbene moći mehaniziranog voda. To nas vodi i prema drugom problemu − vozilo može izgledati dobro na papiru po taktičko-tehničkim značajkama, međutim, to možda nema ništa zajedničko sa stvarnim borbenim mogućnostima. Češka vojska, koja se oprema novim BVP-ima, provela je usporedna testiranja kandidata: to su ASCOD 2, CV9030 u dvije inačice, Lynx i Puma. Uspoređujući marketinške brošure, može se reći da svi imaju moderne topove od 30 mm i višesenzorski SUP povezan s termovizijskim kamerama. Tijekom ispitivanja paljbe uživo u statičkim i dinamičkim postavkama na udaljenostima od 1200 do 1800 metara Puma je ostavila sve daleko iza sebe. Njemačko vozilo uspjelo je pogoditi metu s 37 od 40 ispaljenih metaka (u rafalima od pet metaka). Vozilo koje je bilo na drugom mjestu uspjelo je pogoditi 50 % manje ciljeva od Pume. Sinkronizacija i usklađivanje pojedinih elemenata vozila, od ovjesa, preko dizajna, završne obrade s primarnim oružjem, SUP-om i streljivom, najvažniji su čimbenici za učinkovitost.

Jači od 30 mm

KDA i WOTAN

KDA 35 mm izvorno je švicarski proizvod, no tvrtka Oerlikon sad je u vlasništvu njemačkog Rheinmetalla. Razvoj je počeo kao rješenje za PZO, otkud i veliki kalibar i brzina paljbe. Inačica KDA (35 x 228 mm) za BVP-ove integrirana je na japansku platformu Type 89 MICV. Ima dvostrano punjenje topa, brzina paljbe je do 200 metaka u minuti. Potkalibarni metci imaju 380 kJ energije na izlazu iz cijevi. To se pretvara u sposobnost prodiranja 130 mm RHA. Eksplozivni projektil nosi do 110 g eksploziva, što je tri puta više nego u slučaju 30 mm. Za topove od 35 mm već su razvijeni relevantni, učinkoviti i dokazani rasprskavajući projektili. Veći kalibar također znači da je kod Type 89 odmah dostupno samo 2 x 17 te ukupno 217 metaka. Novije je Rheinmetallovo rješenje WOTAN 35 na električni pogon. Ugrađuje se u kupolu Lance 2.0 na vozila Lynx KF41 koja ima poboljšanu zaštitu kritičnih podsustava od kinetičkih i fragmentacijskih prijetnji.

Super 40

Metak Super 40 (40 x 180 mm) razvija se u SAD-u od 2001. Riječ je o malo modificiranom metku od 30 mm pa je lakše skladištiti velike količine. Za ispaljivanje tih metaka vrlo je lako konvertirati top Mk44 Bushmaster II. Metak ima energiju na izlazu iz cijevi 340 kJ, što se pretvara u sposobnost prodiranja 120 mm RHA na 1000 m. Programibilni projektil MPAB-T sadrži 70 g eksploziva. Važno je da je količina koja se može pohraniti na razini od 80 do 90 % one koja se odnosi na metak 30 x 173 mm. Za uporabu u Američkoj kopnenoj vojsci Super 40 natječe se s metkom 50 x 335 mm SuperShot.

SuperShot

SuperShot 50 x 335 mm teleskopski je metak razvijen promjenom kalibra KDA metaka 35 x 288 mm. Njegovo podrijetlo datira iz njemačkih istraživanja i razvoja u vezi s vozilom Marder 2 koje je trebalo biti opremljeno dvokalibarnim oružjem s vanjskim pogonom (35/50 mm). Rheinmetallov top Rh503 razvijen je devedesetih i tijekom tog desetljeća podvrgnut je opsežnim ispitivanjima. Mase samo 522 kg, može izdržati 25 000 metaka u jednom životnom ciklusu. Ima brzinu paljbe između 150-400 metaka u minuti. Metak SuperShot od 50 mm ima razinu energije pri izlasku iz cijevi od 1000 kJ, što rezultira iznimno dobrim probojnim kapacitetom: 180-220 mm RHA na 1000 m. MP-T metak ima 190 g eksploziva. Amerikanci su se još 1990. zainteresirali za njemački sustav (oružje i streljivo), pa Rheinmetall dijeli tehnologiju i streljivo s General Dynamicsom još od 2003. godine.

CTAI

Streljivo 40 x 255 mm konzorcija CTAI, koji čine britanski BAE Systems i francuski Nexter, razvija se od 1997. godine. Metak je teleskopski, a zrno se ne proteže izvan čahure nego je skriven unutar nje, što olakšava opskrbu topa streljivom. Streljivo se koristi s novim, ultralakim (340 kg) CTAI-jevim topom CT40 koji omogućuje brzinu paljbe od 200 metaka u minuti, a streljivo se može odabrati za manje od tri sekunde. Cijev može izdržati najmanje 10 000 metaka. Potkalibarni metak izlazi iz cijevi s energijom od 500 kJ, što mu omogućuje prodiranje 140-160 mm RHA na 1500 m. Višenamjenski programibilni metak sadrži 110 g eksploziva. Dostupno je i rasprskavajuće (ABM) streljivo. Zahvaljujući teleskopskom dizajnu mogao se razviti sustav za hranjenje bez redenika, što rezultira povećanom pouzdanošću. Tri različite opcije punjenja streljiva bez redenika su 42, 68 ili 70 metaka. Te su količine prilično niske, međutim, proizvođač tvrdi da su tri CTAI metka po performansama jednaka prasku 21 metka od 30 mm. Topom je opremljeno francusko borbeno vozilo Jaguar i britanski Ajax.

Boforsova tradicija

Boforsov (danas BAE Systems) metak 40 x 364R za top L70 smatra se “švedskom prošlošću” − i zbog dizajna topa i zbog zastarjele prirode samog metka. Međutim, performanse i priroda topa otvorile su put da pod oznakom K40 postane primarno oružje suvremenog južnokorejskog BVP-a K21. Unatoč starosti (razvijena je prije Drugog svjetskog rata), ta vrsta streljiva ne može se zanemariti. Energija od 500 kJ na izlazu iz cijevi omogućuje proboj do 150 mm RHA (švedski potkalibarni metak). Međutim, Južna Koreja već je razvila suvremeni APFSDS-T metak s kompozitnim potkalibrom i izduljenom jezgrom koji može probiti 160 − 220 mm RHA. Ta je vrijednost prilično visoka. Učinkoviti je domet 6 km, a brzina paljbe 300 metaka u minuti.

Top XM913

Amerikanci provode program ALAS-MC (Advanced Lethality and Accuracy System for Medium Caliber) kojim žele povećati učinkovitost i preciznost topova srednjeg kalibra. U okviru njega tvrtka Northrop Grumman razvija XM913 SuperShot 50 mm, međutim njegov konačni oblik bit će poznat nakon opsežnih testova. Top je zasad instaliran na prototip General Dynamicsova borbenog oklopnog vozila Grifin III predloženog za zamjenu Bradleyja u Američkoj kopnenoj vojsci kroz program NGCV (Next Generation Combat Vehicle). XM913 može djelovati s dvije vrste streljiva, rasprskavajućim XM1204 (High Explosive Airburst with Trace − HEAB-T) i potkalibarnim XM1203 (Armour-Piercing Fin-Stabilized Discarding Sabot with Trace − APFSKS-T). Novo programibilno streljivo XM1204 može se koristiti u tri načina (moda). Kad je u modu udara, projektil detonira pri dodiru cilja. U modu odgode detonacije projektil prvo prodre kroz zid i eksplodira kad iziđe s druge strane. U modu rasprskavanja ciljnički sustav topa programira streljivo da eksplodira u zraku iznad cilja. Takvo streljivo može se učinkovito koristiti u borbi s protivnikom koji je iza zaklona ili protiv besposadnih letjelica.

Pripremio: Ivan GALOVIĆ