Sustav francuske tvrtke Thales koji Britanci nazivaju Martlet namijenjen je prije svega za obaranje besposadnih letjelica, lutajućeg streljiva i krstarećih projektila. Ima zanimljiv razvojni put, a proizvođač želi usto proširiti i broj njegovih potencijalnih ciljeva

Rijetko kad se dogodi da se neko manje oružje nađe na svim svjetskim naslovnicama i u udarnim minutama televizijskih informativnih emisija. Dosad su takav status dobivale uglavnom velike stvari, tj. prijetnje uporabom nuklearnog oružja. Međutim, objava premijera Keira Starmera da će Ujedinjena Kraljevina s milijardu i šesto milijuna funti (1,92 milijarde eura) financirati proizvodnju pet tisuća protuzračnih vođenih projektila za ukrajinsku vojsku bio je takav rijedak slučaj. Doduše, Starmer nije u obraćanju novinarima precizirao o kojem se sustavu radi. Stručnjacima za sigurnosna i obrambena pitanja odmah je bilo jasno da premijer misli na laki protuzračni raketni sustav Lightweight Multirole Missile (LMM) tvrtke Thales. Naime, Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine još je u rujnu 2024. odobrilo ugovor vrijedan 162 milijuna funti (194 milijuna eura) za 650 LMM-ova za Ukrajinu. Još veći broj, od pet tisuća projektila, prema premijerovim tvrdnjama osigurat će posao ne samo za 700 već zaposlenih radnika u Thalesovu pogonu u Belfastu već i za novih 200. Masovna proizvodnja LMM-a osigurat će usto još stotine radnih mjesta angažiranjem kooperanata. Francuski Thales, s ukupno 83 tisuće zaposlenih, svjetski je poznata tvrtka iz područja obrane i sigurnosti. Nastala je na temeljima tvrtke Thomson-CSF, poznate ponajviše po avionici. Ime je u prosincu 2000. promijenjeno u Thales. Iako joj je sjedište u Parizu, brojne podružnice govore da se radi o pravoj europskoj tvrtki.

Braća s otoka Sheppeyja

Jedna od niša u kojoj je Thales posebno prisutan jesu laki protuzračni raketni sustavi, i to ponajprije zahvaljujući nekadašnjoj britanskoj tvrtki Shorts Missile Systems. Tvrtka je osnovana davne 1909. godine kao Short Brothers. Bila su to braća Eustace, Horace i Oswald Short, koja su se željela baviti proizvodnjom aviona. Na otoku Sheppeyju uz jugoistočnu obalu Engleske uspostavili su prvu pravu proizvodnu liniju za zrakoplove. Tvrtka je s vremenom prolazila različite preustroje i promjene vlasništva, imena te asortimana. Tijekom 1989. kupio ju je kanadski Bombardier, koji je 1993. uzeo njezine stručnjake koji su se mogli baviti raketnim naoružanjem, te sa spomenutim francuskim Thomsonom utemeljio tvrtku Shorts Missile Systems. Bombardier se povukao iz vlasništva 2000. godine te je Shorts Missile Systems postao dio Thalesa.

Shortov veliki uspjeh iz 1970-ih laki je protuzračni raketni sustav Blowpipe. Sustav je u britanskim oružanim snagama bio zamišljen kao zamjena za protuzračne topove kalibra 40 mm. Trebao je pružati znatno veću razinu preciznosti protiv ciljeva koji lete vrlo velikim brzinama na vrlo malim visinama. Pritom je trebao biti dostatno jednostavan da se za operatera može obučiti svakog vojnika. No to baš i nije bilo tako.

Umjesto uobičajenog infracrvenog sustava samonavođenja, projektanti su za Blowpipe odabrali sustav radijskog navođenja. To znači da je operater upravljao projektilom do pogotka u cilj (princip lansiraj i usmjeravaj), i to palcem desne ruke, kojim je pokretao mali joystick. Ubrzo se pokazalo da je obuka operatera jako komplicirana, a preciznost se mogla održavati isključivo stalnim vježbanjem. S druge strane, Blowpipe je mogao gađati ciljeve u zraku, na zemlji i vodi. Sustav je još uvijek u operativnoj uporabi u desetak zemalja.

Nedostaci Blowpipea donekle su otklonjeni još jednim Shortovim sustavom Javelin, potpuno drukčijim od istoimenog danas aktualnog američkog protuoklopnog sustava. Zadržan je radijski sustav navođenja, no na znatno jednostavnijem principu. Operater više nije morao ručno navoditi projektil, već je to radila elektronika u lanseru. Jedina zadaća operatera bila je da tijekom leta prema cilju drži projektil u ciljniku nalik crvenkastoj mrežici. Posebna kamera na lanseru pratila je IC potpis projektila, a mikroračunalo je izračunavalo korekcije putanje i slalo ih u projektil preko radiosignala. S obzirom na to da je opterećenje operatera znatno smanjeno, obuka je postala jeftinija i brža te ju je moglo proći znatno više vojnika. Javelin je još uvijek u operativnoj uporabi u Bocvani, Maleziji, Peruu i Južnoj Koreji.

Postupno usavršavanje

Falklandski rat 1982. godine pokazao je da Blowpipe i Javelin imaju velik nedostatak – iznimnu osjetljivost na elektroničko ometanje. Suvremene vojske rabe puno različitih sustava za ometanje, uključujući i one koji ometaju radiouređaje. Iskustvo s bojišnica južnog Atlantika pokazalo je da je djelovanje takvih uređaja gotovo u cijelosti onemogućavalo uporabu Blowpipea i Javelina. Stoga se Shorts nakon rata okrenuo razvoju sustava Starburst. Da bi se povećala otpornost na ometanja, umjesto radionavođenja uporabljeno je lasersko. U osnovi je uporabljen projektil Javelin koji je na stražnjim krilcima dobio prijamnike laserskog zračenja. Tijekom leta operater i dalje optički prati cilj, no umjesto radiosignala Starburst jaše na laserskoj zraci. Time je znatno smanjena mogućnost ometanja. Jedini je problem u tome što je laser jako osjetljiv na loše vremenske uvjete kao što su magla, jaka kiša ili gust snijeg. Njegovu učinkovitost znatno smanjuje i vjetrom nošen pijesak.

S obzirom na to da je Starburst nastao modifikacijom projektila Javelin, osim promjene načina sustava vođenja, nije donio znatnija poboljšanja. Zbog toga je u drugoj polovini 1990-ih razvijen sustav STARStreak. Jedina mu je sličnost sa Starburstom laserski sustav navođenja. Umjesto jedne, STARStreak ima čak tri bojne glave. I to uvjetno rečeno, jer su bojne glave zapravo strijele od volframa u kojima je 450 grama eksploziva PBX-98. Budući  da strijele udaraju u cilj pri brzini većoj od tri Macha, sama je njihova kinetička energija dostatna da obori i snažno oklopljen jurišni helikopter. Eksploziv je stoga tu tek kao jamstvo. Zahvaljujući laserskom navođenju, STARStreak je zadržao mogućnost svojih prethodnika, a to je gađanje ciljeva na zemlji i vodi.

U britanskoj mornarici službeni naziv sustava Lightweight Multirole Missile koji nastavlja nasljeđe nekadašnje tvrtke Short glasi Martlet. To zna stvoriti probleme jer se na prvu čini kako se radi o dva različita sustava. Kako je Thalesov naziv LMM puno dulje u optjecaju, a sustav je pod tim nazivom i predstavljen na izložbama i sajmovima, jednostavnije ga je zvati tako. Britanska ratna mornarica neće odustati od svojeg naziva tako da će sustav i ubuduće biti označavan kao LMM i Martlet.

Thales opisuje LMM kao jeftin, lak i precizan sustav, projektiran za uporabu s taktičkih platformi uključujući avione, helikoptere, bespilotne letjelice, ali i lansere na kopnenim vozilima. Prema Thalesovim navodima, LMM je dizajniran da osigura brzu reakciju na širok raspon prijetnji: od lakih borbenih vozila, vučenog i samohodnog topništva, malih ratnih brodova, brzih desantnih plovila pa do lakih borbenih aviona. Iako to Thales ne spominje, neke analize navode da je stariji sustav STARStreak učinkovitiji protiv ciljeva u zraku, prije svega jurišnih helikoptera i aviona.

Pitanje dometa

Projektil LMM nastavak je razvoja projektila sustava Starburst. LMM nije prvotno bio zamišljen kao laki prijenosni sustav (Man-portable air-defense systems – MANPADS), te je laki lanser razvijen naknadno. Usprkos tomu, projektanti su uspjeli zadržati masu projektila u trenutku lansiranja na 13 kilograma, što je neznatno više u odnosu na projektil Starburst (12,7 kg). Projektil je dug 1,3 m, a promjer mu je 76 mm. Raspon krilaca je 260 mm. Da je riječ prije svega o višenamjenskom, a ne o protuzračnom projektilu najbolje dokazuje maksimalna brzina od samo 1,5 Macha. Naravno da je i ta brzina više nego dovoljna za pogađanje sporih ciljeva kao što su jurišni helikopteri i avioni, no nije optimalna. Za usporedbu, najveća brzina projektila STARStreak prelazi tri Macha.

Zanimljivo je da gotovo svi izvori tvrde da je najveći domet LMM-a osam kilometara. Jedino Thales na službenim internetskim stranicama tvrdi da je veći od šest kilometara. To bi trebalo značiti da je nešto veći od šest, ali isto tako ne demantira ni da je osam kilometara. Naime, do razlike dolazi zbog načina lansiranja. Ako se projektil LMM lansira s helikoptera ili borbene besposadne letjelice, najveći je domet osam kilometara. Ako se lansira iz lansera sa zemlje, domet je nešto veći od šest kilometara. Najslabije je svojstvo LMM-a to da mu je minimalni domet 400 metara. Iskustva iz Ukrajine svakodnevno pokazuju da se borbe često vode na puno manjim udaljenostima, prije svega u urbanom okruženju. S minimalnim dometom od 400 m operateri će imati i velikih problema pri pokušaju obaranja lutajućeg streljiva (kamikaza dronova) i krstarećih projektila.

Uništavanju ciljeva namijenjena je višenamjenska bojna glava mase tri kilograma, koja se aktivira s pomoću laserskih upaljača smještenih na vrhu projektila. Sustav navođenja na cilj jednak je onom na Starburstu – laserski. Operater prati cilj u ciljniku, a projektil jaše na laserskoj zraci. Zanimljivo je da je Thales razvio za projektile LMM i poluaktivno lasersko navođenje. Princip je da laser osvjetljava cilj, a projektil se navodi na odbljesak laserske zrake. Taj je način navođenja puno primjereniji za projektile koji se lansiraju iz aviona, helikoptera i borbenih besposadnih letjelica. Kako je LMM namijenjen i za djelovanje iz zraka, logično je da je napravljena izvedenica s poluaktivnim laserskim navođenjem sa senzorom za otkrivanje laserskog zračenja u vrhu projektila.

Thales je tijekom razvoja sustava LMM predlagao i izvedenicu sa samonavođenjem s pomoću termovizije te izvedenicu s GPS/INS samonavođenjem. Potonja bi se mogla rabiti samo protiv statičnih ciljeva. Za korisnike koji imaju u naoružanju sustav STARStreak dobra je vijest da se iz tog lansera mogu lansirati i projektili LMM. To je dobra vijest prije svega za one koji upravljaju financijama: projektil LMM znatno je jeftiniji od STARStreaka.

Lanseri i nisu laki

Ukrajinski mediji tvrde da će njihove oružane snage rabiti sustav LMM s dva lansera. Prvi je najjednostavniji lanser namijenjen lansiranju projektila s ramena vojnika. Drugi je znatno složeniji i nalazi se na oklopnom vozilu na gusjenicama Stormer. S obzirom na to da je sustav LMM razvijen za britansku mornaricu, koja će ga primarno rabiti na helikopterima, Thales u početku uopće nije razvijao izvedenicu MANPADS. Ona je na brzinu razvijena za potrebe ukrajinskih oružanih snaga. Ukrajinska vojska može projektile LMM lansirati rabeći upravljačku jedinicu STARStreaka. Objavljene fotografije s ukrajinskog bojišta pokazuju da LMM rabi ponešto izmijenjenu upravljačku jedinicu, koja bi mogla biti nešto manja i lakša. Međutim, tek će objava podataka pokazati je li ta procjena ispravna.

Prilikom laserskog navođenja na cilj iznimno je važno da upravljačka jedinica bude što stabilnija. Nekoliko filmova objavljenih na YouTubeu pokazuje da ukrajinski operateri imaju baš taj problem – lansiranje projektila s ramena izaziva trzaj, koji omete operatera i on onda mora ponovno tražiti cilj. Ometački faktor je i dim bustera koji izbacuje projektil iz lansirne cijevi. Britanska vojska preferira zato uporabu lansera HVM LML (pokrata od High Velocity Missile (STARStreak) Lightweight Multiple Launcher). Pridjev lightweight (laki) baš i nije točan. Naime, riječ je o lanseru na koji se mogu smjestiti do tri projektila. S masom od 16 kg nije baš ni lak ni prenosiv. Tomu treba pridodati i masu nosača za tri projektila mase 19,5 kg. Zbog toga je namijenjen ili za stacionarnu uporabu ili za smještaj na lako terensko vozilo. U slučaju britanske vojske, na Land Rovere.

Thales je stoga razvio nešto manji i lakši lanser Lightweight Multiple Launcher-Next Generation (LML-NG), namijenjen za oba projektila – STARStreak i LMM. Najveća je razlika u odnosu na stari lanser HMV LML uporaba dvaju, a ne triju projektila. Masa lansera je 15 kg. Masa nosača dvaju projektila i upravljačke jedinice je 28 kg. Tomu treba pridodati i masu upravljačke jedinice od 21 kg. Thales tvrdi da obučena posada može postaviti novu lansirnu cijev za manje od dvije minute te da od trenutka uočavanja cilja do lansiranja projektila dobro obučenom operateru treba samo pet sekundi. Iako se tri osnovne komponente lansera nose odvojeno, ipak je pretežak da bi ga vojnici nosili po bojištu. Thales stoga preporučuje da ga se smjesti na lako terensko vozilo ili kao stacionarno oružje.

Naoružane gusjenice

Već smo spomenuli da ukrajinska vojska oklopna vozila Stormer s lanserima protuzračnih projektila rabi za obaranje besposadnih letjelica, lutajućeg streljiva i krstarećih projektila. Donedavno je iz njih lansirala skupe STARStreakove, no odsad će moći i jeftinije LMM-ove. Stormer je razvijen na osnovi britanskog vozila Combat Vehicle Reconnaissance (Tracked) (CVR(T)). Dakle, riječ je o lakom borbenom vozilu na gusjenicama na koje je ugrađena daljinski upravljiva kupola opremljena s osam projektila spremnih za lansiranje, uz još 12 u pričuvi unutar vozila. Na kupoli je i elektrooptički infracrveni sustav za otkrivanje ciljeva Air Defence Alerting Device (ADAD) tvrtke Thales Optronics. ADAD je od 2001. nadopunjen termovizijom Thermal Sightning System. Termovizija omogućava uporabu sustava noću i pri smanjenoj vidljivosti, ali i automatsko praćenje ciljeva.

Naoružavanje vozila moguće i je uporabom lansera LML-NG, ali i namjenski razvijenog sustava RAPIDRange. Masa mu je manja od 500 kilograma pa je pogodan za ugradnju na terenska vozila. Uz standardnu optiku i laserski daljinomjer / označivač ciljeva moguće je ugraditi i radar, ali to povećava i cijenu i masu. Na lanser stanu četiri projektila, po dva sa svake strane. Ovisno o borbenim potrebama, mogu se rabiti projektili STARStreak odnosno LMM. Vrlo je sličan i sustav Lightweight Vehicle Mounted Turret (LVMT) tvrtke Ultra Group. Masa LVMT-a s četiri projektila STARStreak/LMM i elektrooptikom iznosi samo 300 kilograma. Ultra Group tvrdi da se njezin LVMT lako može prilagoditi i za uporabu drugih projektila, uključujući i Mistrale.

Masovni napad dronovima

Britanska ratna mornarica svoju je izvedenicu sustava LMM nazvala Martlet (ptica bez nogu iz engleske mitologije). Martlet je namijenjen prije svega naoružavanju helikoptera Wildcat HMA Mk2. Radi se o višenamjenskom mornaričkom helikopteru namijenjenom za raspoređivanje na fregate i razarače. Osnovna je zadaća Wildcata otkrivanje i uništavanje podmornica. Borbena iskustva iz Ukrajine, ali i s Crvenog mora, pokazala su da palubni helikopteri moraju imati i mogućnost obaranja besposadnih letjelica, podjednako izvidničkih i borbenih. Međutim, ukrajinska mornarica pokazala je i kako izgleda uspješna masovna uporaba borbenih besposadnih plovila. Svima ostalima to jasno pokazuje da palubni helikopteri trebaju dobiti i mogućnost uništavanja takvih plovila. Britanski je odgovor na sve te prijetnje kombinacija helikoptera Wildcat HMA Mk2 i projektila Martlet.

Za nadzor morske površine i zračnog prostora na maloj visini helikopteri Wildcat HMA Mk2 opremljeni su AESA radarom SELEX Galileo Seaspray 7000E. Leonardo u službenom prospektu ne navodi domet motrenja radara, tek da istodobno može pratiti do 200 objekata. No, Leonardo u prospektu za radar s nešto većom antenom – Seaspray 7500E V2 – tvrdi da mu je maksimalni domet motrenja 320 nautičkih milja. Seaspray 7000E tako vjerojatno ima oko 200 NM. To bi bilo otprilike na razini sličnih radara drugih proizvođača. AESA radari jako su dobri u otkrivanju malih i sporih ciljeva, tako da je problem ranog otkrivanja letjelica koje lete na vrlo maloj visini na helikopteru Wildcat HMA Mk2 riješen. Borbeno djelovanje projektila Martlet osigurano je elektrooptičkim motrilačkim sustavom L-3 Wescam MX-15D tvrtke L3Harris. Što se tiče projektila Martlet, najvažniji je dio sustava L-3 Wescam MX-15D laserski iluminator (osvjetljivač) ciljeva. Važan je detalj i potpuna stabilizacija kupole, koja omogućava praćenje pokretnih ciljeva koji lete velikim brzinama.

Zbog načina djelovanja s helikoptera, Martlet ima poluaktivno lasersko navođenje s optičkim senzorom za otkrivanje laserskog zračenja u vrhu projektila. Mala masa od samo 13 kg omogućila je razvoj nosača na koji se može postaviti do pet projektila. Na svaki bok helikoptera Wildcat mogu se postaviti po dva takva nosača. To znači da Wildcat može imati solidnu paljbenu moć od čak dvadeset projektila Martlet. U kombinaciji s protuzračnim sustavima na matičnom brodu, to je više nego dovoljno da se zaustavi i masivni napad lutajućeg streljiva. Kombinacija helikoptera Wildcat HMA Mk2 i projektila Martlet britanske Kraljevske ratne mornarice trebala bi ove godine postati potpuno operativna. Britanska kopnena vojska objavila je da će pokrenuti proces kojim će omogućiti uporabu projektila Martlet sa svojih jurišnih helikoptera AH-64E Apache.

Može i na plovila

Thales ima puno veće planove za Martlet od uporabe na helikopterima. Odlike Martleta omogućavaju da i vrlo mali brodovi dobiju sposobnosti obrane od protubrodskih vođenih projektila, lutajućeg streljiva i besposadnih plovila. Lanserima LML-NG moguće je naoružati i vrlo mala plovila, pri čemu nisu potrebni gotovo nikakvi zahvati, osim možda ugradnje držača lansera.

Thalesov službeni prospekt prikazuje crtež srednje velikog plovila koje na krmi ima četverostruki lanser, a na krovu kormilarnice elektrooptički sustav motrenja i navođenja. Tako naoružan imao bi mogućnosti uništavanja manjih ciljeva na morskoj površini i u zraku, sve do šest kilometara udaljenosti. Thales je završio razvoj tog lansera i moguće ga je kupiti. Za nešto veće brodove, od korvete naviše, Thales nudi sustav sve u jednom. Radi se o lanseru s dva puta po četiri projektila i elektrooptičkom sustavu u sredini. Zasad je to samo koncept.

Thales i britanska tvrtka MSI-Defence Systems razvili su hibridnu paljbenu stanicu Seahawk Sigma. Kao osnova uzeta je paljbena stanica Seahawk DS A2 naoružana topom od 30 mm. Na desnoj strani paljbene stanice, spregnut s topom, postavljen je lanser namijenjen helikopteru Wildcat HMA Mk2. To znači pet projektila Martlet spremnih za lansiranje. Jedina je modifikacija u odnosu na izvornu paljbenu stanicu ugradnja laserskog označivača ciljeva. Paljbena stanica Seahawk Sigma može djelovati samostalno ili unutar brodskog borbenog sustava.

Turska tvrtka Aselsan donedavno je na vojnim izložbama i sajmovima promovirala sustav MILAS (LMM Missile Launching System). Osnovu sustava čini paljbena stanica naoružana teškom strojnicom kalibra 12,7 mm i opremljena elektrooptičkim sustavom. Potencijalni korisnik može birati hoće li ugraditi četverostruki ili osmerostruki lanser projektila LMM. MILAS je projektiran kao jeftin stacionarni višenamjenski sustav koji bi imao mogućnost djelovanja po ciljevima u zraku te dodatnu mogućnost djelovanja protiv ciljeva na zemlji.

Free-Fall LMM/Fury

Thales je 2014. prvi put prikazao javnosti sustav Free-Fall Lightweight Multi-role Missile (FFLMM). Ubrzo se u razvoj uključila američka tvrtka Textron, koja je naposljetku potpuno preuzela program i preimenovala ga u Fury. Program je još u razvoju. Fury je jedreća bomba bez pogona, koja se izvorno na cilj navodila satelitskom navigacijom (GPS). To je značilo da su se mogli gađati samo nepokretni ciljevi. S obzirom na to da je namijenjena prije svega naoružavanju borbenih besposadnih letjelica, a koje u pravilu imaju ugrađene elektrooptičke sustave s laserskim označivačem ciljeva, ubrzo je razvijena i izvedenica s pasivnim laserskim navođenjem.

Duljina Furyja je 68, a promjer tijela sedam centimetara. Za uporabu s besposadnih letjelica najvažniji je podatak da su projektanti uspjeli zadržati masu ispod šest kilograma. Nema podataka o masi bojne glave. Textron navodi tek da je Fury namijenjen neutralizaciji malih ciljeva, kao što su laka terenska vozila, kamioni i slično. Kako nema pogon, Fury se oslanja na energiju gravitacije. Budući da većina borbenih besposadnih letjelica nije posebno brza, nije moguće ni
prenijeti veliku brzinu na Fury. Textron ne spominje domete. Neovisni izvor pak spominje procjenu da bi domet Furyja, ako bi ga se odbacilo s visine od tri kilometra, trebao biti između četiri i pet kilometara. S povećanjem visine, eventualno i brzine, domet bi se znatno povećao. To bi se prije svega dogodilo ako bi se Furyjem naoružali laki jurišni avioni kao što je Pilatus PC-9M Hudournik, L3Harris AT-802U Sky Warden, Wolverine AT-6E, Embraer EMB 314 Super Tucano i slični. Ti avioni imaju mogućnost djelovanja s velikih visina pri dosta velikim brzinama, pa bi domet Furyja mogao biti veći od deset kilometara. Kako nema raketni motor, cijena Furyja bit će još niža od cijene LMM-a.

TEKST: Mario Galić