Iznimno zanimljiva vijest za Hrvatsku vojsku, pa i za cjelokupnu hrvatsku javnost, stigla je 30. kolovoza 2024. Američki State Department tog je dana odobrio da Hrvatskoj budu prodani raketni sustavi koji su proteklih godina postali svjetski poznati po iznimnim borbenim odlikama. U ovom tekstu donosimo njihov detaljan opis

Američki topničko-raketni sustavi visoke pokretljivosti M142 HIMARS (High Mobility Artillery Rocket System) u ratu u Ukrajini koriste se već više od dvije godine. Zahvaljujući zapadnim partnerima, napadnuta Ukrajina dobila je i uvela ta oružja u svoj arsenal, a njihova je učinkovitost dovela do toga da postanu iznimno poznata. O njihovoj ulozi u ratu napisani su brojni tekstovi i snimljeni videomaterijali. Prva četiri HIMARS-a stigla su 23. i 24. lipnja 2022. iz arsenala Američke kopnene vojske, dakle četiri mjeseca nakon početka rata, i odmah su se pokazala svestranim sredstvom za otpor agresorskoj vojsci. Ukrajinski raketaši započeli su obuku na tim sustavima netom prije, početkom lipnja 2022. Obuka je trajala tri tjedna, a Ukrajinci su što brže obučavani za korištenje i održavanje američkih lansera. Prvotno su tražili 100 sustava HIMARS, a prema javno dostupnim informacijama dosad su ih dobili više od 40. Međutim, HIMARS je i prije rata u Ukrajini privukao pozornost stranih kupaca. Jordan (12 primjeraka), Singapur (24) i Ujedinjeni Arapski Emirati (32) imaju HIMARS-e još od prošlog desetljeća. Rumunjska je prvi europski korisnik HIMARS-a, i to od 2021., a naručila je ukupno 54 lansera. Poljaci su, počevši od 2019., naručili više od 500 sustava. Kako je popularnost HIMARS-a počela rasti, za svoje oružane snage počele su ih tražiti i druge zemlje, uključujući i Hrvatsku. Ministarstvo obrane objavilo je 31. kolovoza kako očekuje da će se s vladom SAD-a do kraja ove godine potpisati sporazum Government-to-Government o nabavi HIMARS-a. U svakom slučaju, tvrtka Lockheed Martin, koja je proizvođač HIMARS-a, ima u cijelosti ispunjenu knjigu narudžbi i prednarudžbi za iduće desetljeće. Ona se može proširiti samo ako znatno poveća godišnju proizvodnju lansera.

Uspjeh nije neočekivan

Lockheed Martin dobio je u lipnju 2024. ugovor od Američke vojske vrije-dan 1,9 milijardi američkih dolara za proizvodnju sustava M142 HIMARS, čime je velikom brzinom financijski udvostručen prvotni ugovor od 861 milijun dolara dodijeljen početkom svibnja 2024. Prvi ugovor pokrivao je narudžbu koja je trebala biti dovršena do kraja svibnja 2026. godine. Novi ugovor pomaknut će tu narudžbu do kraja svibnja 2028. Točan broj traženih sustava nije objavljen, ali riječ je o nekoliko stotina. Ti lanseri mogu služiti za opremanje Američke kopnene vojske, ali mogu biti predviđeni i za izvoz. Američka kopnena vojska u takvim je poslovima svojevrstan posrednik između domaće industrije i stranih kupaca. Tijekom 2023. proizvedeno je 60 lansera HIMARS, što je bilo povećanje u odnosu na prethodne godine, kad je maksimum bio 48. Međutim, u skladu s potražnjom, Lockheed Martin planira povećati godišnju proizvodnju za još 60 posto, tj. na 96 lansera i to do kraja ove godine. No, ako su točne informacije da vlada SAD-a želi novih 500 proizvedenih HIMARS-a do 2028., niti to nije dovoljno. Lockheed Martin već bi ove godine trebao povećati proizvodnju na 120 lansera godišnje.

Iznimne taktičko-tehničke značajke HIMARS-a, uključujući pokretljivost, preciznost i domet, omogućile su ukrajinskim topnicima nanošenje znatne štete ruskoj logistici, a time i operativnim postrojbama. Međutim, uspjeh HIMARS-a zapravo nije neočekivan. Već se pokazao i u drugim sukobima, uključujući Afganistan i akcije protiv ISIL-a. Što je još važnije, čini se da sve upućuje na to da smo tek na početku njegove operativne uporabe. Za sam sustav i dalje se razvijaju poboljšanja, a to vrijedi i za njegovo streljivo. Sve mu to obećava zanimljivu budućnost.

Otkako su ukrajinske snage počele koristiti HIMARS, učinkovito su provele tisuće napada na jednako toliko visokovrijednih ciljeva. Među njima vrijedi istaknuti velik broj uništenih skladišta oružja i streljiva, kritičnu infrastrukturu, kao i skupine osoblja i vozila. Za te napade Ukrajina je do sredine listopada 2024. utrošila više od 10 000 vođenih raketa GMLRS (Guided Multiple Launch Rocket System). Uporaba besposadnih letjelica omogućila je da većina napada bude savršeno dokumentirana, a ono što je zajedničko svim tim napadima jest da su omogućili ukrajinskoj vojsci dvije vrlo bitne stvari. Prva je narušavanje ruskog sustava logistike. Udari HIMARS-a često sprečavaju da streljivo i druge zalihe stignu do bojišnice, što je ograničilo borbeni kapacitet ruskih postrojbi te pomoglo da se rat manevra, kakav je bio u prvoj fazi, pretvori u rat iscrpljivanja u kojem prevladava stagnacija. Druga je nametanje velikih dvojbi ruskim zapovjednicima. Naime, svaki put kad skupe ljudstvo i sredstva za novu ofenzivu, izlažu ih opasnosti da budu napadnuti HIMARS-ovim vođenim streljivom. To onemogućuje učinkovitu koncentraciju snaga i ograničava vrijeme za njihovu uporabu. Potonje je važno jer izravno utječe na stratešku slobodu ruskog Glavnog stožera, prisiljavajući ga da odustane od mnogih planova.

Pokretljivost – zaštita – paljbena moć

Sve je to moguće jer M142 HIMARS uspješno kombinira tri temeljne taktičko-tehničke značajke koje jedan oružni sustav čine učinkovitim: pokretljivost, zaštitu i paljbenu moć. Te tri značajke općenito se povezuju s glavnim borbenim tenkovima i oklopnim vozilima, ali savršeno se mogu primijeniti i na HIMARS. Pokretljivost je nedvojbeno jedan od ključnih zahtjeva postavljenih dizajnerima HIMARS-a. Koristi se vozilo na kotačima, upola lakše od starijeg gusjeničnog sustava M270 MLRS, što je omogućilo veliku stratešku pokretljivost. Istina je da taktička pokretljivost trpi u usporedbi s M270, kao i nosivost, s obzirom na to da je HIMARS ovisniji o uređenijim cestama, ali njegova masa manja od 11 tona omogućuje da se rasporedi zračnim putem bilo kamo širom svijeta. Za prijevoz na duge relacije ne treba vučni vlak ili željeznicu, što je značajka M270. Aspekti održavanja HIMARS-a također su pojednostavnjeni zbog sličnosti s drugim sustavima. HIMARS nema dijelove za popravak koji su specifični samo za njega. Sa svojim konceptom jednostavnog održavanja, ima preporučeno srednje vrijeme popravka od najviše jednog sata za održavanje na razini postrojbe koja ga koristi te četiri sata za održavanje na razini izravne potpore. Maksimalno dopušteno vrijeme iznosi tri sata na razini postrojbe koja ga koristi i 12 na razini izravne potpore. Operativna stopa spremnosti iznosi 99 posto, što ga svrstava u najbolje MLRS sustave u svijetu.

Što se tiče zaštite, osim oklopljenom kabinom, sposobnost preživljavanja na bojišnici osigurana je dometom i preciznošću sustava. U prvom slučaju, mogućnost pogađanja ciljeva na više od 150 kilometara streljivom GMLRS omogućuje korištenje HIMARS-a iz područja relativno udaljenih od bojišnice, što znači da je jedina prijetnja protivničko zrakoplovstvo. U drugom slučaju, masovna uporaba vođenog streljiva i mogućnost ispaljivanja plotuna od šest raketa s preciznošću od nekoliko metara odstupanja znači da je vrijeme na paljbenom položaju uvelike skraćeno. To otežava lociranje i neutraliziranje HIMARS-a. Ta taktika poznata je kao djeluj i bježi (shoot-and-scoot). U kontekstu rata u Ukrajini ruski je Glavni stožer raspisao novčanu nagradu za uništenje svakog HIMARS-a. Prema otvorenim izvorima, ruske snage uništile su 16. kolovoza 2024. dva lansera HIMARS hipersoničnim raketama Iskander u oblasti Sumi. Pola godine prije, 10. veljače, dva ukrajinska sustava HIMARS primijećena su kako stižu avionom An-124-100M ukrajinske tvrtke Antonov Airlines u međunarodnu zračnu luku Harrisburg u Pennsylvaniji. Oba su HIMARS-a bila oštećena, s tim da je jedan imao popucale prozore na kabini i probušenu gumu, a drugom je nedostajao prednji desni kotač.

M142 HIMARS nije jedini samohodni višecijevni lanser raketa (SVLR) na kotačima u svijetu, a možda nije ni najbolji. Konkurenti na europskom tržištu jesu tek nedavno predstavljeni njemački GMARS (Global Mobile Artillery Rocket System), izraelski PULS (Precise & Universal Launching System) i južnokorejski K239 Chunmoo. No, modularnost, raznolikost streljiva na raspolaganju i svestranost daju HIMARS-u jedinstvenu paljbenu moć. Raspon dostupnog streljiva i dalje raste i radi se na novim rješenjima. Ono što je bitno jest da se radi o vođenom streljivu zavidne preciznosti, što ujedno znači i uštedu jer je za uništavanje svakog cilja potreban znatno manji broj raketa. Drugim riječima, M142 HIMARS, kao i MLRS M270, prestali su biti puko oružje namijenjeno gađanju površinskih ciljeva ili područja, već su u mnogim slučajevima alternativa djelovanju zrakoplovstva.

Ideje iza razvoja

HIMARS ima niz taktičko-tehničkih značajki koje omogućavaju korištenje na taktičkoj, ali i operativnoj, pa čak i strateškoj razini. Naime, rat u Ukrajini karakterizira dominantna uloga topništva. U ruskom slučaju, njihovo dalekometno vođeno oružje i topništvo nije toliko precizno, što smanjuje njegovu prijetnju. No ruska vojska u stanju je koncentrirati stotine ili tisuće topničko-raketnih cijevi i uništiti sve što im je u dosegu intenzivnim korištenjem klasičnog, nevođenog streljiva. Za suprotstavljanje tolikoj brojnosti topničko-raketnih sustava potrebni su pandani sposobni pogoditi cilj s udaljenosti od više desetaka, pa čak i stotina kilometara. S jedne strane trebaju imati preciznost zrakoplovnih projektila, a s druge snagu koja doseže onu bombi mase stotine ili tisuće kilograma (FAB-500, FAB-1500 ili FAB-3000). Takvi sustavi moraju se lako transportirati te djelovati samostalno i s malo logističkih potreba, a protivnik ih ne smije lako locirati. Treba se pitati otkud dolazi paljba, a može ga se raketirati i kad se nalazi daleko od bojišnice. S tom je idejom HIMARS i razvijen.

Američka vojska još je prije pojave HIMARS-a imala određeno iskustvo u korištenju SVLR-a, iako ne toliko koliko bi se na prvu moglo pomisliti. Američka doktrina bila je slična onoj koju su Sovjeti osmislili za SVLR BM-21 Grad: akumulirati velike količine lansera uz masovnu paljbu, ali bez preciznosti. Amerikanci su više cijenili preciznost haubica u odnosu na SVLR. Sovjeti su bili spremni preplaviti područje stotinama raketa, misleći da će neke od njih doseći cilj. Za američke topnike, školovane s idejom da su preciznost i ekonomičnost u potrošnji streljiva ispravan put, velika uporaba SVLR-a nije bila prihvatljiva.

Ipak, iskustva iz Vijetnama dovela su 1974. godine Američku vojsku do zahtjeva za novi lanser raketa pod nazivom General Support Rocket System ili GSRS, čiji će razvoj započeti tri godine nakon toga u suradnji s Francuskom, SR Njemačkom, Italijom i Ujedinjenom Kraljevinom. Tako je nastao dobro poznat M270, kao i njegove izvedenice: zapadnonjemački MARS II i francuski LRU. M270 uveden je u operativnu uporabu 1983. i dokazao se, pa i široj javnosti, tijekom Zaljevskog rata 1991. godine. Međutim, unatoč uspjehu M270 i nevođenog streljiva, tražilo se i drugo rješenje za SVLR. Amerikanci su utvrdili da bi vođenim raketama mogli uštedjeti streljivo, manje opteretiti logistiku, minimizirati kolateralnu štetu, te istodobno uništavati ciljeve na operativnoj, pa čak i strateškoj razini. Topnička škola u Fort Sillu, Oklahoma, još je u travnju 1990. službeno dokumentirala potrebu za lakim SVLR-om. Sustav je odmah označen kao HIMARS. Međutim, u početku je razvijan kao privatni pothvat tvrtke Loral Vought Systems. Prvi je put predstavljen u SAD-u 1993., a u Europi u rujnu 1994. Loral Vought dobio je 1998. od američke vlade ugovor za izradu i isporuku prototipova. Ubrzo su topnici 18. zračno-desantnog korpusa iz Fort Bragga, Sjeverna Karolina, počeli testirati prototipove i to je trajalo dvije godine. Američka kopnena vojska objavila je u međuvremenu 1999. godine nove zahtjeve za ekspedicijske snage: brigada se treba rasporediti bilo gdje u svijetu za 96 sati, ostatak divizije za 120 sati i korpus za 30 dana. Tu se vide začeci zahtjeva da HIMARS treba stati u taktički transportni zrakoplov C-130 Hercules, a ne tek u puno veći strateški C-17 Globemaster III ili C-5 Galaxy, kao što je bio slučaj s M270. Pokrenut je međunarodni program iz kojeg je nastalo streljivo GMLRS, čija je puna proizvodnja započela 2005. Tako kompletiran i testiran HIMARS ušao je u operativnu uporabu Američke kopnene vojske u lipnju 2005., s prvim ugovorom o punoj proizvodnji dodijeljenim u prosincu te godine. Dobio ga je Lockheed Martin, koji je još 1996. kupio ključni dio tvrtke Loral Vought.

Umjesto sanduka – gotovi moduli

Bez obzira na pokretljivost i zaštitu, ključna je odlika sustava M142 HIMARS paljbena moć čiji su temelji lanseri i rakete. A tu ima dosta detalja. Primjerice, kod SVLR-a sovjetskog dizajna navikli smo vidjeti kako vojnici pune lansere nevođenim raketama u kalibru 122 mm: ručno i pojedinačno. To zna uzeti mnogo vremena. Za, primjerice, BM-21 Grad, dva ili tri poslužitelja moraju izvaditi svaku raketu iz drvene kutije, odnijeti je do lansera i ručno ubaciti u cijev, i to ponoviti 40 puta. Rakete se ne paletiziraju, nego se transportiraju u kamionima utovarene jedna po jedna u sanducima, a na paljbenom položaju moraju se istovariti i složiti na tlo tako da se kamion može ponovno uputiti do najbližeg skladišta streljiva. Ispražnjeni sanduci moraju se onda ponovno utovariti, opet jedan po jedan.

Kod M142, naprotiv, rakete se transportiraju u modulima (kontejnerima). Oni mogu sadržavati šest raketa kalibra 227 mm, jedan balistički projektil MGM-140 ATACMS (Army Tactical Missile System) ili dva balistička projektila PrSM (Precision Strike Missile). Za opskrbu streljivom namijenjeni su teški taktički kamioni povećane pokretljivosti M985 HEMTT (Heavy Expanded Mobility Tactical Truck), koji prevoze četiri modula s raketama, a mogu vući i prikolicu za streljivo M989A1 HEMAT (Heavy Expanded Mobility Ammunition Trailer) s jednakim brojem modula. Kamion ima automatizirani sustav za utovar ili istovar modula. Punjenje HIMARS-a jednostavno je: jedan modul zamjenjuje se drugim u nekoliko minuta, s pomoću automatiziranog sustava koji ima svaki M142. I to uz samo dva poslužitelja.

Uvođenjem raketa GMLRS povećan je domet i poboljšana preciznost. Uspješnost pogodaka navodno je veća od 98 %, zahvaljujući preciznosti od dva do dva i pol metra vjerojatne kružne pogreške (Circular Error Probable – CEP). Zanimljivo je da je prvotno tražen veći CEP, od 15 metara. Osim učinkovitosti, još su dvije logične posljedice takve preciznosti: smanjenje kolateralne štete (najbitnije: civilnih žrtava) i ekonomičnost. Domet s inačicom raketa ER GMLRS (Extended Range) prelazi 150 kilometara. Tako je M142, ali i M270 za Amerikance postao izvrsna i jeftina nadopuna krstarećim projektilima ili kompletima JDAM (Joint Direct Attack Munition) s kojima nevođene avionske bombe postaju pametne i vođene. U slučaju ATACMS-a, domet raste na 300 kilometara, što daje stratešku komponentu. A što tek reći o najmodernijem projektilu PrSM, čiji je domet, prema Lockheed Martinu, veći od 499 kilometara. Štoviše, vezano uz buduću inačicu PrSM Increment 4 spominje se domet veći od 1000 km!

Paleta vođenog streljiva

Vođene rakete M30 GMLRS i M31 GMLRS dostupne su u više inačica. U sve je ugrađen dvostruki INS/GPS navigacijski sustav, što im daje veliku preciznost. Nadalje, iako im je nominalni domet 70 km, brojni su dokazi da idu i do 85, odnosno 92 km. Iako su Rusi više puta izjavili da su u Ukrajini svojim sustavima za elektroničko ratovanje (Krasuha-4, R-330Ž Žitelj) uspjeli ometati GMLRS rakete, to nije potvrđeno. Nije potvrđeno ni da je proizvođač onda morao ažurirati softver za navođenje raketa. Temeljna je razlika između M30 i M31 u bojnoj glavi. U slučaju M30 ona sadrži kasetno podstreljivo M85 sa 404 zvončića. Razvijena je za gađanje površinskih ciljeva ili neprecizno određenih ciljeva. U proizvodnji je od 2004. godine. Inačica M30A1 ili GMLRS AW (Alternative Warhead) umjesto kasetnog punjenja ima punjenje s više od 150 000 fragmenata volframa koji joj zajedno daju golemu razornu moć, ali bez naknadne opasnosti od neeksplodiranih zvončića. Osim udarnog, upaljač ima i način rada koji dovodi do rasprskavanja u zraku (blizinski udar na deset metara). U proizvodnji je od 2015. godine. Glavna promjena na inačici M30A2 u odnosu na M30A1 uporaba je raketnog motora prilagođenog sustavu IMPS (Insensitive Munition Propulsion System), koji smanjuje mogućnost preuranjene eksplozije projektila, a time i rizika od nesreće za posadu ili logistiku. U proizvodnji je od 2019. godine. Raketa M31 ima tzv. unitarnu bojnu glavu mase 90 kg napunjenu sa 23 kg plastičnog eksploziva PBXN-109. Osnovna je raketa za sustave MLRS Američke vojske te služi za napade na točkaste ciljeve. U proizvodnji je od 2005. godine. Inačica M31A1 ima novi višenačinski upaljač, koji danas osim udarnog načina rada djeluje i rasprskavanjem u zraku, a ima i mogućnost usporenog djelovanja nakon udara upaljača. Najnovija inačica M31A2, baš kao i M30A2, ima pogonski sustav sa sustavom IMPS. U proizvodnji je od 2020. godine.

Lockheed Martin proizveo je više od 70 000 raketa GMLRS i pod ugovorima je za nastavak proizvodnje, uključujući integriranu logističku potporu za Američku vojsku, Marinski korpus te strane kupce. Rakete se proizvode u tvrtkinu središtu izvrsnosti Precision Fires u Camdenu, država Arkansas. Kao i za lansere, tvrtka želi povećati proizvodnju raketa GMLRS tijekom 2025. godine sa 10 000 na 14 000 primjeraka. U razvoju su i rakete ER (Extended Range) GMLRS, produljenog dometa, većeg od 150 km. On je omogućen zahvaljujući većem motoru, kao i poboljšanoj upravljivosti zbog boljeg repnog dijela rakete. Međutim, testiranje još traje, a serijska isporuka kupcima (kojih već ima) počet će iduće godine. Inačica XM403 AW ima bojnu glavu s fragmentacijskim visokoeksplozivnim punjenjem optimiziranim za učinkovito djelovanje na velikim površinama protiv neprecizno lociranih ciljeva. Inačica XM404 Unitary, kao i GMLRS M31A1/A2, ima unitarnu bojnu glavu dizajniranu protiv točkastih ciljeva uz malu kolateralnu štetu.

Balistička snaga

Sustavima M142 HIMARS dodatne borbene sposobnosti mogu dati balistički projektili. Sustav MGM-140 ATACMS (Army Tactical Missile System) danas ima desetak korisnika. Među njima je i Ukrajina, međutim, Amerikanci su joj ograničili korištenje protiv ruskih ciljeva. ATACMS je prvi put borbeno uporabljen 1991. tijekom Pustinjske oluje. Prvotna inačica ima kasetnu bojnu glavu s velikim brojem zvončića namijenjenih za djelovanje protiv protivničkog osoblja i slabo oklopljenih vozila. Riječ je o projektilu promjera 610 mm i duljine gotovo četiri metra. Stabilizacijska krilca povećavaju promjer na 1,4 metra, a ostaju sklopljena dok je projektil u modulu/kontejneru. Što se tiče maksimalne brzine, ona je oko tri Macha (1000 m/s). Jedna od najmanje poznatih karakteristika ATACMS-a je da tijekom leta izvodi nasumične zaokrete i manevre, što ga čini vrlo teškom metom za presretanje. Osnovni projektil M39 (Block I ili MGM-140A), mase 1670 kilograma, ima 950 zvončića, a uz inercijsko vođenje minimalni domet je 25, a maksimalni 165 kilometara. Poboljšana inačica M39A1 (Block IA ili MGM-140B) mase 1320 kilograma ima 300 zvončića, ali zahvaljujući GPS-u preciznija je na krajnjem dometu. Smanjenjem broja zvončića u bojnoj glavi stvoren je prostor za snažniji raketni motor, što je dovelo do novog, većeg raspona dometa od 70 do 300 kilometara. U proizvodnji je bio od 1997. do 2003. godine. Preostali projektili M39 i M39A1 u inventaru Američke kopnene vojske nadograđeni su na inačicu M57E1. Projektil M48 razvijen je na bazi M39A1. Umjesto kasetne, koristi unitarnu probojnu bojnu glavu preuzetu s projektila AGM/RGM-84 Harpoon ili s novije inačice projektila SLAM-ER. U proizvodnji je bio od 2001. do 2004. godine. Domet je od 70 do 300 kilometara. Projektil M57 (TACMS 2000) evolucija je projektila M48 s poboljšanim komponentama, upaljačem, softverom i GPS-om. Domet projektila je od 70 do 300 kilometara. U proizvodnji je bio od 2004. do 2013. godine. Najnovija modificirana inačica M57E1 uključuje blizinski upaljač za detonaciju u zraku, a jednakog je dometa. Namijenjena je za napade na točkaste ili površinski locirane ciljeve uključujući položaje protuzračne obrane, zapovjedna mjesta, zborna područja i visokovrijedne ciljeve. U proizvodnji je od 2017., ali trebala bi prestati uvođenjem PrSM-a. Vjerojatna kružna pogreška manja je od deset metara.

 

Širenje sustava i uporabe

Ako je ATACMS sadašnjost, balistički projektil PrSM je budućnost. Ima domet od oko 500 km, ali i to je dvojbeno, jer neki izvori navode domet od 650 km. Preciznost mu je veća od one ATACMS-a, a može se rabiti i kao protubrodska raketa. Ako je sve to točno, projektil obećava revoluciju. Prema riječima glasnogovornika programa, njegova će cijena biti niža od cijene projektila ATACMS. U jednom modulu nalaze se dva projektila (ATACMS ima jedan), što dvostruko povećava paljbenu moć HIMARS-a s balističkim projektilima. Osim na HIMARS, može se integrirati i na brodove. Ideja za PrSM nije samo da se koristi za pogađanje statičnih ciljeva na zemlji već je to višedomenska platforma – oružje dizajnirano za primanje podataka o ciljevima s ratnih brodova, borbenih zrakoplova, dronova ili modernih motrilačkih postaja. Zahvaljujući novom višenačinskom tražilu, može djelovati na pokretne ciljeve: brodove, mobilne zapovjedne stožere ili bilo što drugo što se može pojaviti na bojištu ili uz njega.

Koncept na kojem se temelji HIMARS pokazao se u Ukrajini iznimno uspješnim. Gledajući u budućnost, tip oružja u koje spada i MLRS M270 mora se nastaviti razvijati i transformirati kako bi se prilagodio zahtjevima plotunskog ratovanja i potrebi da lanseri djeluju na još raspršeniji način. Jasno je stoga da SAD već nastoji proširiti arsenal streljiva, a to će činiti i nadalje. Projektil PrSM prvi je i važan korak u tom smjeru. Međutim, moguće je da taj projektil i neki drugi kao što je GMLRS budu prilagođeni čak i lakšem podvozju od HIMARS-ova, primjerice vozilima Oshkosh M-ATV (MRAP All Terrain Vehicle) ili čak JLTV (Joint Light Tactical Vehicle). Marinci su već učinili nešto slično sa sustavom NMESIS (Navy/Marine Corps Expeditionary Ship Interdiction System), kod kojeg se s vozila JLTV lansiraju projektili NSM (Naval Strike Missile). U listopadu 2017. godine M142 HIMARS parkiran na palubi amfibijskog transportnog broda USS Anchorage lansirao je vježbovnu raketu GMLRS-U na metu na kopnu. Softver za gađanje bio je prerađen tako da može precizno izračunati elemente za gađanje, dok se lanser nalazio na brodskoj platformi koja se kretala i manevrirala.

Američka kopnena vojska u travnju 2024. prvi je put testirala prototip besposadnog HIMARS-a. Lansirni sustav nazvan Autonomous Multi-domain Launcher (AML) vizualno se razlikuje od klasičnog kamiona HIMARS-a po skraćenoj kabini. Vojska radi na konceptu AML-a najmanje od 2019., a u prošlosti je provodila i druga testiranja. AML je osmišljen tako da se može samostalno kretati rutom koja se temelji na putnim točkama, a biti i dio konvoja. Kad stigne na odredište, njim može daljinski upravljati osoblje koje je na licu mjesta ili na određenoj udaljenosti. AML demonstrirao je sposobnost da pod nadzorom autonomno manevrira do mjesta paljbe, okrene se prema dodijeljenom smjeru djelovanja i izvrši paljbu s udaljenog položaja sa šest vježbovnih raketa smanjenog dometa te se vrati na početnu točku. Može koristiti paletu streljiva jednaku HIMARS-ovoj. Lockheed Martin i njemački Rheinmetall ove su godine na pariškom sajmu Eurosatory zajednički predstavili sustav GMARS (Global Mobile Artillery Rocket System). Za razliku od HIMARS-ova jednog, opremljen je dvama modulima s raketama. Trenutačne opcije streljiva uključuju već raspoložive HIMARS-ove GMLRS, ER GMLRS, ATACMS i PrSM. Međutim, plan je da u budućnosti bude provedena integracija krstarećeg projektila AGM-158 JASSM (ER) i nevođenih raketa 122 mm. Moduli su postavljeni na Rheinmetallov kamion HX 8 x 8.

Sadašnji i budući korisnici

Proizvođač navodi da je trenutačno u svijetu više od 600 sustava HIMARS, koji su akumulirali više od 2 000 000 radnih sati. Najveći korisnik je SAD, čiji KoV, Marinski korpus i Nacionalna garda imaju u uporabi više od 400 primjeraka. Korisnici HIMARS-a u Europi su Rumunjska (36), Poljska (20) i Ukrajina (oko 40). Rumunjska tvrtka Aerostar S.A. u partnerstvu s Lockheed Martinom u svibnju ove godine otvorila je prvi europski certificirani centar za održavanje HIMARS-a. Poljska je u okviru programa nabave HIMARS-a (tamošnji je naziv Homar-A), sklopila sporazum uz integraciju domaćih komponenti kao što je sustav za upravljanje paljbom TOPAZ i komunikacijska oprema te kamion Jelcz 6 x 6. Sporazum uključuje transfer tehnologije i proizvodnju streljiva. Prema uvjetima okvirnog sporazuma, 486 vozila Homar-A bit će sastavljeno u Poljskoj, s prvim isporukama koje će započeti 2026. Osim toga, bit će proizvedeni deseci tisuća raketa.

Australija je u svibnju 2022. naručila 20 sustava, a u kolovozu 2023. njih 22. Isporuka će započeti 2025. Pacifička zemlja za svoje će potrebe proizvoditi rakete GMLRS te PrSM. Otok Tajvan u listopadu 2020. naručio je 11, a 2022. dodatnih 18 sustava. Prva isporuka očekuje se krajem ove godine, a završetak 2026. Estonija je u prosincu 2022. potpisala ugovor za šest sustava i pripadajuću opremu, a isporuka se očekuje tijekom ove i iduće godine. Litva je u prosincu 2022. potpisala ugovor za osam sustava i pripadajuću opremu kao dio paketa procijenjenog na 495 milijuna dolara. Isporuka se očekuje iduće godine. Latvija je u prosincu 2023. potpisala ugovor za šest sustava i pripadajuću opremu. Isporuka je planirana za 2027. Italiji je u prosincu 2023. odobrena kupnja 21 lansera za 400 milijuna dolara, sa samo jednim modulom raketa M31A2. Ta zemlja već ima 21 primjerak sustava MLRS M270A1, a u tijeku je nadogradnja na M270A2, tako da već posjeduje potrebne rakete. U kolovozu 2024. američki State Department odobrio je Norveškoj prodaju 16 lansera i pripadajuće opreme. Isporuka je planirana za 2028. Prvi afrički korisnik trebao bi biti Maroko. State Department odobrio mu je u travnju 2023. moguću prodaju 18 lansera i pripadajuće opreme. Vrijeme isporuke nije objavljeno, ali procjenjuje se da će biti 2027. godine.

Paket za Hrvatsku vojsku

Iznimno zanimljiva vijest za Hrvatsku vojsku, pa i za cjelokupnu hrvatsku javnost, stigla je 30. kolovoza 2024. Američki State Department tog je dana odobrio prodaju osam lansera Hrvatskoj, u poslu koji je procijenio na 390 milijuna dolara. Prema riječima potpredsjednika Vlade i ministra obrane RH Ivana Anušića, cijena bi u konačnici trebala biti 287 milijuna dolara s obzirom na to da je iznos od 390 milijuna dolara maksimalna procijenjena vrijednost. Ministarstvo obrane RH tad je objavilo i da očekuje da će ugovor o nabavi biti potpisan do kraja ove godine. Uz lansere, u odobrenju koje je objavio State Department navedena su 24 modula s ukupno 144 vođene rakete M30A2 GMLRS i 24 modula s ukupno 144 vođene rakete M31A2 GMLRS, dva terenska vozila HMMWV opremljena za popravak i održavanje, osam HMMWV-a sa zapovjedno-komunikacijskom opremom, te 36 GPS prijamnika DAGR. U dokument su uključeni i sustavi koji ne spadaju u ključnu obrambenu opremu (Non-Major Defense Equipment – N-MDE), a to su vježbovne rakete, različiti radiouređaji, sustavi za upravljanje paljbom za zapovjedno središte, međunarodni zemaljski topnički taktički podatkovni sustavi (International Field Artillery Tactical Data System – IFATDS), softver, obuka, vozila za opskrbu, tehnička pomoć te ostali povezani elementi programske i logističke potpore. Amerikanci navode da će se tom nabavom povećati i poboljšati sposobnosti Hrvatske vojske za odvraćanje bilo kakvih prijetnji i ugroza.

---

Nevođene rakete

Izbor raketa za HIMARS podrazumijeva i one jednostavnije, tj. nevođene rakete s bojnim glavama koje imaju kasetno punjenje. Mnoge su zemlje, među kojima i Hrvatska, potpisale sporazum o ukidanju takvog punjenja. Dakle, rakete M26 u letu su stabilizirane četirima krilcima smještenim na repu. Dok su unutar modula/kontejnera, krilca ostaju sklopljena. Osnovnu inačicu pokreće raketni motor na kruto gorivo, koji omogućuje domet od 32 kilometra. Bojna glava je dvonamjenska (protupješačka/protuoklopna) sa 156 kg eksploziva i opremljena podstreljivom M77 sa 644 zvončića koja mogu probiti do 100 mm čelika i raspršiti se, detonirajući u zraku, preko površine 200 x 100 metara. Na taj način plotun od šest raketa koje lansira HIMARS može pokriti radijus od približno jednog kilometra, s ukupno 3864 zvončića. Ukupna mase rakete je 306 kg. Što se tiče inačica s duljim raketnim motorom te povećanim dometom od 45 km, postoje dvije. Masa im je smanjena za minimalno deset kilograma. Prva je M26A1, kod koje je podstreljivo M77 zamijenjeno s M85, a zvončića ima 518 umjesto 644. Druga je M26A2, koja ima jednake zvončiće kao osnovni M26, ali njihov broj smanjen je na 518. Postoji i vježbovna raketa M28. To je zapravo M26, osim što bojnu glavu zamjenjuje čelični balast. Domet joj je od 10 do 32 km. Inačice M28A1 RRPR (Reduced Range Practice Rocket) i M28A2 LCRRPR (Low Cost Reduced Range Practice Rocket) imaju tupu bojnu glavu, tako da je domet znatno smanjen: na osam do 15 km, kako bi se mogle koristiti za gađanje na manjim poligonima.

---

Dodatak ponudi

Postoji i streljivo koje je izravna alternativa GMLRS-u: bombe malog promjera koje se lansiraju s kopna (Ground Launched Small Diameter Bomb – GLSDB). Domet im je veći od 150 km. Riječ je o američko-švedskom proizvodu tvrtki Boeing i Saab. Sastoji se od avionske bombe malog promjera GBU-39 i motora s rakete M26. Prilagodbom i dodavanjem GPS-a te inercijskog navigacijskog sustava dobiven je precizno vođen krstareći projektil koji može pogoditi cilj puno preciznije od standardnih raketa M30/31. Vjerojatna kružna pogreška iznosi samo jedan metar.

---

TEKST: Ivan Galović