Obrambena industrija bliskoistočne zemlje u mnogim područjima vojne tehnologije drži visoku poziciju, pa tako i u slučaju “klasičnog” velikokalibarskog cijevnog oružja

Praktički svi cijevni topnički sustavi izraelske proizvodnje danas dolaze iz tvrtke Elbit Systems, točnije iz njezina odjela koji je prije bio samostalna tvrtka. Soltam Systems osnovan je 1950. s ciljem osiguranja topničkih sustava i streljiva za Izraelske obrambene snage. Zanimljivo je da je jedan od osnivača bila i tvrtka u vlasništvu bivše finske Tampelle, koja se bavila istom djelatnošću. To je podrazumijevalo i određeni početni transfer znanja i tehnologije u Izrael. Tako je njihov minobacač M65 licencijska inačica finskog 120 Krh/40. Soltam se brzo profilirao u poznatog proizvođača topničkih sustava, posebice minobacača, koji su našli kupce u mnogim zemljama uključujući i SAD. Soltam je od 2010. u stopostotnom vlasništvu Elbit Systemsa.

Poznati minobacači

Soltamov je vjerojatno najpoznatiji proizvod minobacač K6 kalibra 120 mm, poznat i kao M120 po oznaci koju mu je dala Američka kopnena vojska. Radi se o klasičnom glatkocijevnom vučenom minobacaču ukupne mase 145 kg, dometa 7,25 km te brzine paljbe od 16 mina u minuti kratkotrajno ili četiri mine u minuti kroz dulji period. Američka samohodna inačica tog minobacača označena je kao M121, a nalazi se u samohodnim sustavima M1064 na transporteru M113, odnosno M1129 na oklopnom vozilu na kotačima Stryker. Dok je M1064 zapravo tek jednostavna prilagodba standardnog minobacača za uporabu iz vozila M113, inačica na Strykeru složeniji je sustav. Nazvana je Cardom, a ima automatizirano upravljanje s pomoću servomotora i podsustav za ublažavanje trzaja.

Osim M121, Cardom može primiti i druge tipove minobacača, uključujući i one s užlijebljenom cijevi kao što je francuski MO-120 RT, a postoji i opcija u kalibru 81 mm. Kako je sustav samohodan i visokoautomatiziran, ne zahtijeva brojnu posadu pa obično govorimo o četiri člana: vozač, zapovjednik i dva poslužitelja. Može djelovati u svim smjerovima po azimutu.

Posebno je interesantna stacionarna inačica pod nazivom Advanced Mortar Protection System, odnosno XM908, razvijena za potrebe specijalnih snaga SAD-a i opremanje prednjih operativnih baza u Siriji i Afganistanu. Radi se o standardnom Cardomu postavljenom na sklopivi lafet s tri peterokutne stabilizirajuće stope. Prema službenim podacima Ministarstva obrane SAD-a, taj sustav koristi oružja kalibra 81 i 120 mm, uvezan je sa sustavom za upravljanje paljbom te ima brzinu zakretanja po azimutu od 180 stupnjeva u manje od 12 sekundi. Pruža usto CEP (Circular Error Probability – polumjer kruga oko cilja unutar kojeg pada 50 posto ispaljenih projektila), preciznost od oko 0,5 posto dometa paljbe, što bi značilo da, recimo, pri dometu od sedam kilometara CEP iznosi oko 35 metara.

Samohodnu inačicu kalibra 81 mm kupila je 2011. godine Španjolska, no uz uvjet domaće proizvodnje, što je na kraju dovelo do poboljšanog sustava EIMOS na lakom terenskom 4×4 vozilu URO VAMTAC. Minobacač je u katalogu španjolske tvrtke Expal.

Danska “desetka”

Najnovija je inačica Cardom 10. Za nju se odlučila Danska kako bi opremila dio svojih novih kotačnih 8×8 oklopnjaka Piranha 5. Vlada skandinavske zemlje ugovorila je 2017. godine s austrijskom tvrtkom ESL Advanced Information Technology isporuku 15 minobacačkih sustava A3MS (Advanced Automated Autonomous Mortar System) uz mogućnost dodatnih šest te potporom tijekom 30 godina. Ugovor je vrijedan 15,3 milijuna dolara. Osnovu sustava A3MS čini upravo Cardom 10, a posao podrazumijeva i isporuku sustava za upravljanje paljbom te za upravljanje bojištem, modula za koordinaciju paljbe, spremnika za streljivo te inicijalnih kompleta dijelova, kao i potrebnu tehničku pomoć za integraciju sustava u vozila koju provodi proizvođač Piranhe, tj. General Dynamics.

U opisu sustava ističe se mogućnost djelovanja u punom krugu od 360 stupnjeva te elevacija od 45 do 84 stupnja. Bitna je razlika u odnosu na prijašnje inačice Cardoma povećan domet na do deset kilometara (otud i ime Cardom 10). To je postignuto ugradnjom dulje cijevi oružja, no istina je i da se podrazumijeva korištenje streljiva produljenog dometa. Novina je i mogućnost paljbe u MRSI (Multiple Rounds Simultaneous Impact) režimu, gdje se granate uzastopno ispaljuju pod različitim elevacijama kako bi istodobno došle na zajednički cilj. Danski A3MS uključuje i domaći radar za mjerenje brzine mine po izlasku iz cijevi, što je dio opreme koji se tradicionalno koristio kod težih topničkih sustava. Radi se o modelu MVRS-700SC tvrtke Weibel. Radar je spregnut sa sustavom za upravljanje paljbom koji pogoni NATO S4 softver i koji prikuplja podatke i od vanjskih meteoroloških mjernih sustava te time osigurava vrlo precizno djelovanje prvim hicem.

Prosljeđivanje zahtjeva i zapovijedi za vatru provodi se preko sustava za upravljanje bojištem što daje veliku mogućnost odgovora postrojbi vatrene potpore. Minobacački sustav A3MS ima poluautomatsko punjenje cijevi što smanjuje brzinu paljbe na “samo” deset mina u minuti u odnosu na ručnih 15-16 mina u minuti. Međutim, automatizacija omogućuje dulji rad pri velikim brzinama paljbe te smanjuje opterećenost posade. U slučaju otkaza automatiziranog električno pokretanog sustava za zauzimanje azimuta i elevacije ili punjenja primjenjuje se ručni način rada. Isporuka svih sustava danskoj vojsci trebala je prema ugovoru završiti početkom ove godine, a predviđeno je da će biti organizirani u vodove s po četiri oružja u sastavu mehaniziranih pješačkih bojni.

Koplje i praćka

Spear (koplje), tj. noviji model Spear MK2, izvedenice su Cardoma s “mekim trzajem” namijenjene ugradnji na lakša oklopljena i neoklopljena kotačna vozila. Tako, primjerice, Elbit reklamira Spear ugrađen na terensko oklopno vozilo Plasan Sandcat, a Tajland je svoje ugradio na laki 4×4 kamion Tata indijske proizvodnje.

Dakle, radi se o minobacaču koji je uvelike nalik na Cardom, s tim da ima jači protutrzajni sustav te koristi samo glatke cijevi. Prema navodima Elbita, protutrzajni sustav smanjuje silinu trzaja s više od 30 na otprilike 12 do 15 tona. Vozilo opremljeno tim sustavom ne treba imati hidraulične noge za izravnavanje i stabilizaciju prilikom paljbe. Inačica MK2 ima dulju cijev te je po dometu usporediva s Cardomom 10 i također se može opremiti automatskim punjačem. Bez njega masa sustava iznosi samo 200 kg. Brzina paljbe je najviše 15 mina u minuti (vjerojatno bez automatskog punjača). Sustav zbog visoke automatizacije zahtijeva posadu od samo dva do tri vojnika te omogućava ispaljivanje prvog hica unutar 60 sekundi od zaustavljanja vozila. Toliko je vremena potrebno i za izlazak s paljbenog položaja. Oružjem upravlja napredno taktičko računalo koje se preko taktičkog multimedijskog rutera i aplikacijskog servera SmarTMR povezuje sa samim oružjem, inercijskim navigacijskim sustavom, senzorima kao što su uređaj za mjerenje nagiba ili za određivanje sjevera te različitim zapovjednim sustavima više razine. Snage Azerbajdžana u nedavnom su ratu u Nagorno-Karabahu koristile Spear na lakim oklopnim vozilima SandCat.

Elbit za ugradnju na još lakša vozila kao što su terenci 4×4 tipa Land Rover, Toyota i slično nudi dosta jednostavno, ali pametno i vjerojatno jeftino rješenje u obliku standardnog vučenog minobacača 120 mm s lafetom koji se s pomoću robotizirane ruke postavlja u paljbeni položaj sa stražnjeg dijela vozila te se njom i upravlja po azimutu i elevaciji. Uz takav način rada nema potrebe za protutrzajućim sustavom, a praktički je jedina efektivna razlika u odnosu na opisane sustave ograničenje djelovanja po azimutu od 220 stupnjeva, tj. 110 stupnjeva u svaku stranu. Upravljačko-navigacijsko-komunikacijski sustav na razini je Spearova. Naziv tog sustava primjeren je: Sling (praćka).

Vođeno streljivo

Elbit proizvodi i cijeli spektar minobacačkih mina u standardnim kalibrima 60, 81 i 120 mm, a odnedavno oprema Izraelske obrambene snage i vođenim minobacačkim minama 120 mm. Radi se o sustavu Iron Sting, prvi put predstavljenom javnosti u ožujku ove godine nakon provedenih ispitivanja i neposredno prije početka proizvodnje za domaću vojsku. Iron Sting ima kombinirano GPS/IMS i poluautomatsko lasersko vođenje kompatibilno s NATO-ovim STANAG 3733 standardnim označivačima, ali i lakim i povoljnim, kodiranim CW laserskim diodama pogodnim za opremanje malih besposadnih letjelica. Preciznost mine (CEP) iznosi manje od deset metara pri GPS vođenju i manje od metra pri laserskom vođenju. Elbit u promotivnim materijalima navodi domet od jedan do 12 kilometara ovisno o minobacaču. Vrijeme unosa zadaće (koordinate cilja / laserskog koda i postavke upaljača), odnosno pripreme mine iznosi do 15 sekundi, a proizvođač ističe i da nije potrebno uzimati u obzir meteorološke podatke. Kut udara u cilj iznosi od 50 do 75 stupnjeva. Duljina mine iznosi 950 mm, a ima fragmentacijsko probojnu bojnu glavu mase 10,8 kg koja probija “dvostruko ojačan beton”. Upaljač ima tri moguće postavke rada: trenutačna aktivacija, aktivacija s odgodom te blizinska aktivacija.

Iron Sting razvijen je u skladu s posebnim zahtjevima Izraelskih obrambenih snaga, koje su očito tražile veću preciznost i probojnost nego kod vođenih mina koje je Elbit još prije nudio na tržištu. Naime, postoje još tri opcije. To su GPS/INS vođene mine Stylet dometa do 8,5 km te mine Rapier povećanog dometa do čak 16 km. Tu je i komplet za nadogradnju običnih mina LG2MK koji osim GPS vođenja ima i lasersko te omogućuje domet do sedam kilometara.

Opet finsko podrijetlo

Početak proizvodnje haubica u Izraelu također ima finsko podrijetlo. Prva Soltamova haubica M68 zapravo je inačica haubice Tampella 155 K 68. Proizvodnja je pokrenuta početkom 1970-ih. Vučena haubica M68 imala je duljinu cijevi 33 kalibra, što je za to doba bilo uobičajeno rješenje. Kasnije je razvijena inačica M71 s cijevi duljine 39 kalibara, tj. usklađene su s novim zapadnim standardom. M71 imala je i zatvarač pokretan stlačenim zrakom kako bi se punjenje cijevi omogućilo pri svim elevacijama, ali i fizički olakšao rad osmeročlanoj posadi. S tim je ciljem nova haubica dobila i punjivu bateriju kao izvor energije za rukovanje oružjem. Kasnije inačice imaju i mogućnost ugradnje pomoćne pogonske jedinice, tj. APU-a (Auxiliary Power Unit). Te su izraelske haubice prepoznatljive po ekstraktoru plinova na sredini cijevi, što je rijetkost kod vučenih haubica.

M69 i M71 postigle su solidan izvozni uspjeh pa su se našle među tehničko-materijalnim sredstvima vojski Singapura, Tajlanda, Filipina, Čilea, Južne Afrike… U inačici M839 s cijevi produljenom na 45 kalibara kupila ju je i susjedna Slovenija.

Aktualni je model današnje Elbitove palete vučenih haubica ATHOS (Autonomous Towed Howitzer Ordnance System) s cijevi duljine 52 kalibra i svom dodatnom opremom koja se podrazumijeva kod modernog topničkog sustava. ATHOS je vučena haubica, ali zbog ugrađenog dizelskog motora i hidraulično pokretanih kotača ima mogućnost samostalnog mijenjanja položaja što povećava vjerojatnost za preživljavanje protupaljbe. Samostalnom vožnjom upravlja se iz poluotvorene kabine na lijevoj strani lafeta.

Zbog pomoći hidrauličnih sustava te automatiziranog zauzimanja elemenata za gađanje, priprema haubice za paljbu znatno je skraćena u odnosu na ručna rješenja. Opremljena je vlastitim topničkim računalom te GPS-om i inercijskim sustavom navigacije. Tu je i sustav automatskog punjenja cijevi koji čini pladanj za punjenje, mehanizam zatvarača te kran s nosačem streljiva. Takav sustav uvelike smanjuje napore posade te omogućava sljedeće režime paljbe: najveću kratkotrajnu brzinu paljbe od tri granate u 30 sekundi, intenzivnu od 12 granata u tri minute te dugotrajnu paljbu od 42 granate u 60 minuta. Cijev duljine 52 kalibra omogućuje posredne domete od minimalnih pet do 30 km sa standardnim streljivom, odnosno oko 40 km s granatama koje imaju plinski generator. Pri izravnom gađanju moguće je uspješno djelovanje protiv ciljeva udaljenih kilometar i pol danju, odnosno kilometar noću. ATHOS ima sedmeročlanu posadu, no zbog visokog stupnja automatizacije može uspješno funkcionirati i s manjim brojem članova.

Zamalo uspjeh u Poljskoj

Elbit je vrlo brzo prihvatio trend postavljanja manje-više standardne vučene haubice na kamione koji je započeo francuski Nexter sa sustavom Caesar. Izraelska je tvrtka tržištu ponudila ATMOS (Autonomous Truck Mounted Ordnance System), koji u osnovi povezuje ATHOS s kamionom po želji kupca, u pogonskoj konfiguraciji 6×6 ili 8×8 te s oklopljenom kabinom. Osnovne značajke tog sustava i razina automatizacije usporedive su s ATHOS-om, ali ATMOS je ipak puno mobilniji sustav. Elbit među značajkama ističe brzinu pripreme za paljbu unutar 30 sekundi do prve granate, održivu brzinu paljbe od osam granata u minuti, a u režimu rada “pucaj i bježi” mogućnost ispaljivanja šest granata unutar 110 sekundi. Tu je i sposobnost uzastopnog ispaljivanja do pet granata u MRSI (Multiple Round Simultaneous Impact) režimu paljbe, tj. distribuciji istodobnog pada više projektila na cilj. Zaliha streljiva koja se prevozi na samoj samohodnoj haubici ovisi o odabranom kamionu, no ne ide ispod 18 granata i za njih potrebnih potisnih punjenja. ATMOS standardno dolazi s cijevi od 52 kalibra, međutim, prema želji kupca moguće je ugraditi i kraću. Posadu u osnovnoj postavi čini zapovjednik, vozač te još tri ili četiri člana, ali u nuždi sustavom može rukovati i dvočlana posada.

ATMOS nije našao mjesto u sastavu izraelske vojske, ali razmjerno je popularan u afričkim zemljama. Izvan tog kontinenta, koliko je poznato, korisnik je Tajland, koji namjerava pokrenuti domaću proizvodnju, pa Azerbajdžan te Filipini, koji očekuju isporuku 12 primjeraka iduće godine u poslu vrijednom 47,2 milijuna dolara. Početkom stoljeća bila je aktualna izraelska suradnja s Rumunjskom. Tad je razvijena inačica na kamionu ROMAN 26.360 DFAEG 6×6 nazvana ATROM, ali dalje od tri prototipa nije se išlo, vjerojatno iz financijskih razloga.

Priča o potencijalno velikom uspjehu ATMOS-a počela je 2011., kad ga je Poljska odabrala za osnovu sustava Kryl. Minobacač je trebao biti postavljen na podvozje poljskog kamiona 6×6 Jelcz 663 s oklopljenom kabinom i povezan na također poljski sustav za upravljanje paljbom Topaz u proizvodnji tvrtke Huta Stalowa Wola. Iako je prototip uspješno testiran i sve je bilo spremno za proizvodnju 2014. godine, poljska vojska dala je prednost haubici na gusjenicama Krab. To je učinila vjerojatno zbog promjene prioriteta s ekspedicijskog djelovanja u međunarodnim operacijama na obranu svoje istočne granice. Trenutačni je status tog projekta zato neizvjestan, ali ostaje potreba za samohodnim sustavom koji bi se uklopio u brigade opremljene kotačnim borbenim vozilima Rosomak. Za ATMOS je zainteresiran i SAD. Američki KoV u svibnju ove godine testirao je ATMOS-ovu inačicu Iron Sabre zajedno s francuskom haubicom Caesar, švedskim Archerom i srpskom Norom.

Otkrivanje tajne

Već se neko vrijeme zna da Elbit radi na novoj samohodnoj haubici na kotačima koja u Izraelskim obrambenim snagama treba zamijeniti “vremešne” američke M109. Štoviše, u ožujku 2019. s tim ciljem potpisan je i ugovor s izraelskom vladom vrijedan 125 milijuna dolara. No, još donedavno javnost o projektu nije znala gotovo ništa drugo. Prema novim, ali šturim informacijama iz srpnja ove godine radi se o sustavu nazvanom Sigma. Sudeći po taktičko-tehničkim podacima i računalno generiranoj ilustraciji, nova haubica ima potpuno novu besposadnu kupolu s oružjem kalibra 155 mm i cijevi duljine 52 kalibra te 23-litarskom komorom u skladu s NATO-ovim standardom JBMoU (Joint Ballistic Memorandum of Understanding). Oružje je postavljeno na američki kamion Oshkosh pogona 10×10 s kabinom koja je oklopljena te zaštićena od nuklearno-biološko-kemijskih djelovanja. U njoj će biti dva do tri člana posade. Budući da je kupola besposadna, predstavnik Elbita potvrdio je za Jane’s da je cijeli postupak punjenja potpuno automatiziran: od postavljanja upaljača, punjenja granate do punjenja modularnog potisnog punjenja iz odvojenog spremnika. Međutim, u slučaju nužde postoji mogućnost rada u “degradiranom” načinu, tj. uz pomoć ljudskih ruku. Stabilizaciju sustava pri paljbi osiguravaju četiri hidraulične noge pa sustav najvjerojatnije može djelovati po azimutu u svih 360 stupnjeva.

Sigma bi trebala početi ulaziti u sastav izraelskih snaga od 2023. godine. Prema pisanju portala Israel Defense, povod za nedavni Elbitov izlazak u javnost sa Sigmom jest brazilski natječaj za 36 samohodnih haubica na kojem će se Izraelci natjecati s francuskim, tj. Nexterovim Caesarom. Međutim, Sigmin će vjerojatni glavni suparnik na međunarodnom tržištu biti novi sustav njemačkog Rheinmetalla predstavljen javnosti u svibnju ove godine na njihovu novom kamionu HX3. Koncepcijski je identičan, ali predviđa oruđe s cijevi duljine čak 60 kalibara.

Tekst: Vedran Slaver