Još i danas vode se rasprave o tome kako valorizirati političku i povijesnu ulogu središnje…
Na početku je bio…..san
Nakon razaranja i teških borbi, Lipik je 6. prosinca 1991. postao prvi u Domovinskom ratu oslobođen grad. Još se godinama kasnije, sve do Bljeska, život u njemu odvijao u neizvjesnosti i pod prijetnjom ratne opasnosti. Na to kako se u tom vremenu živjelo i zahvaljujući čemu se pobjeđivalo podsjeća nas braniteljica i ratna liječnica doktorica Marica Topić
Doktorica Marica Topić danas je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije, šefica odjela u Specijalnoj bolnici Lipik. Dok razgovaramo o njezinu životu i ratnim godinama, a svuda je bila i svega se živo sjeća, s nježnošću govori o braniteljima. “Moji dečki,” kaže. Brinula se za njih i spašavala ih za vrijeme Domovinskog rata, u kojem je i sama bila kao liječnica i dragovoljka, bdije nad njima i danas u Specijalnoj bolnici, ali i kao predsjednica Udruge hrvatskih branitelja oboljelih i liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja Pakrac-Lipik. “Dokica,” tepaju joj oni dok iz svih krajeva Hrvatske svraćaju u Lipik da je makar nakratko vide, tek da je pozdrave i zagrle.
Životni put doktorice Topić priča je o borbi, hrabrosti i neodustajanju, o boli, ljubavi i davanju. Prije nego je u proljeće 1990. došla u Lipik, ova rođena Mostarka završila je Medicinski fakultet u Sarajevu, radila je kao liječnica u Mostaru i Gradačcu, a od rane mladosti borila se s teškom, kroničnom bolesti. Odlazak iz Mostara bio je neizbježan, morala je jer – kako bilježi kamera ranih devedesetih snimajući lijepu mladu ženu, doktoricu Topić, dok govori o svojem životu – nakon što je tamo izgubila sina, u tom gradu prepunom bolnih uspomena više nije mogla ostati. A put je, igrom slučaja, vodi u Lipik. No, tko zna što je u ljudskom životu slučajnost, a što neka viša zadatost?
Prva granata koja je u svitanje 19. kolovoza 1991. pala na Lipik pogodila je dom za nezbrinutu djecu. Doktorica Topić već je od ožujka te godine dragovoljka, braniteljica na prvim crtama Pakraca i oko Lipika; u rujnu s liječnicima odlazi u Vukovar, a vraća se Kukuruznim putem, izvlačeći konvoj s posljednjim spašenim ranjenicima. Nakon toga u selu iznad Pakraca organizira ratnu ambulantu, unatoč svojoj bolesti koja se u ratnom stresu razbuktava ni ne pomišlja na odlazak i svega dan nakon što je Lipik oslobođen, 7. prosinca 1991. vraća se u njega. Vrijeme će pokazati da mu se naprosto morala vratiti.
Počinje 1992. godina, Lipik je oslobođen ali rat još traje, mir je godinama daleko. UNPROFOR je stigao, no život na crti razdvajanja traje uz nesigurno primirje, stalne incidente i napetosti. U svemu tome kaotičnom i naopakom živi doktorica Topić i sanja neki svoj san, neku višu pravdu – onu u kojoj će prva u ratu srušena zgrada, doma za nezbrinutu djecu, postati prva obnovljena zgrada u Lipiku. Jer, kaže doktorica Topić danas: “Ja sam ostala bez sina, ta djeca su ostala bez roditelja i to je meni bila rana na srcu.” Pa nastavlja: “Ta zgrada razrušenog dječjeg doma bila je moja zgrada nade koja čeka nekog čarobnjaka da je digne iz pepela. Tada nisam znala da će pukovnik Mark Cook dijelom biti taj čarobnjak.”
A pukovnik Mark Cook bio je zapovjednik britanskog kontingenta međunarodnih snaga UNPROFOR-a koji je u ljeto 1992. stigao u Hrvatsku, došao u Lipik i upoznao doktoricu Maricu Topić. Kad je poželio bolje upoznati grad i o njemu saznati više, ona ga je provela razrušenim ulicama i prvo što mu je pokazala bila je zgrada razrušenog doma za djecu. “Kada je čuo da je prva na grad ispaljena granata ciljala i pogodila baš taj dom, bio je šokiran. Kao pukovnik jedne vojske mogao je razumjeti da se gađaju strateški i vojni objekti, ali gađati bolnicu, crkvu, dječji dom? To mu je bilo nevjerojatno,” sjeća se doktorica danas.
Ubrzo zatim, u kolovozu 1992. dolazi do snažnog pogoršanja njezine bolesti. Ratno vrijeme, stalni stresovi, premorenost, nemogućnost pravilne prehrane, nedostatak lijekova dotjerali su je do odjela intenzivne njege u zagrebačkoj bolnici i gurnuli je do samog ruba. Bila je loše, jako loše, bila je spojena na cjevčice, infuzije, aparate, bilo je neizvjesno, bilo je teško i tada ju je u bolnici posjetio pukovnik Mark Cook. Zatvarajući oči, prizivajući te slike u sjećanje, doktorica Topić polako prepričava razgovor: “Rekla sam mu: ‘Imam posljednju želju.’ ‘Koju?’, pitao je on. ‘Da nađeš nekoga tko će sagraditi onaj dom, tko će ispuniti moj san, tko će vratiti djecu i dati im dom u Lipiku’. Pukovnik Cook je tada rekao: ‘Neću tražiti nikoga, ti i ja ćemo to napraviti’.” I onda zaključuje: “Liječnik sam i ne znam koja bi me terapija tada, u onako lošem stanju mogla podići – ali ja sam za tjedan dana ustala i napustila bolnicu.”
Doktorica Topić i pukovnik Cook nakon toga su posjetili lipičku domsku djecu koja su bila smještena u Selcu i najavili im svoj plan, obećali im povratak u Lipik, a onda su zajedno s tadašnjim ravnateljem doma Goranom Niklesom započeli svoj humanitarni pothvat. Posla je bilo i više nego su očekivali. Trebalo je skupiti papire, dozvole, novac. Pukovnik Cook, direktor projekta izgradnje doma, animirao je inozemne donatore, doktorica Topić komunicirala je s hrvatskom dijasporom od daleke Australije, Novog Zelanda i Amerike do europskih zemalja. Nakon što je pukovnik Cook britanskom novinaru Martinu Bellu ispričao priču o dječjem domu, BBC ju je objavio u svojim vijestima i cijela je Engleska tada čula za Lipik, za Hrvatsku i dječji dom koji je bio meta neprijateljske artiljerije. Mark Cook išao je Engleskom, po crkvama, govorio je i motivirao ljude, skupljali su i donirali funte. Uključili su se i londonski vatrogasci, mnogo malih donatora koji su nudili i slali pomoć djeci. “Bila je to medijska ekspanzija Lipika,” zaključuje doktorica Topić, koja je tada pokrenula i hrvatsku Vladu: prvo do ministra obrane Gojka Šuška, pa do predsjednika dr. Franje Tuđmana – a o danu kada je postigla cilj, kada je saznala da će hrvatska Vlada u projektu obnove doma sudjelovati pokrivajući 50 % troškova, kaže: “Ja se ne sjećam kako sam poslije izišla iz tog ureda i sišla s Pantovčaka, ja ništa nisam vidjela koliko sam bila sretna.”
Od ljeta 1992. do prosinca 1993. nizale su se etape radova. Doktorica Marica Topić pripovijeda: “Vojnici pukovnika Cooka dolazili su ovamo, na gradilište, od petka popodne do nedjelje popodne. U grupama ih je bilo od 12 do 18, i kako je tko imao slobodnog vremena, priključivao se grupama. Svi su htjeli pomoći, građani Lipika na sve su načine pokazivali gostoljubivost. Ja sam vodila računa da ne budu gladni, žedni, da budu dobro smješteni, upoznavala sam ih s mještanima, pričala im o našoj zemlji, tko smo i što želimo, za što se borimo. Tu se tada razvio jedan prekrasan odnos.”
I tako su se uoči Božića, 15. prosinca 1993., usred rata koji je u Hrvatskoj još uvijek trajao, u gradu koji je još uvijek bio na agresorskom nišanu, usprkos svemu naopakom i kaotičnom, u Lipiku okupili visoki predstavnici Hrvatske i država koje su sudjelovale u obnovi, humanitarnih organizacija i volontera, Marica Topić i Mark Cook – i puno, puno smijeha i radosti djece koja su se nakon progonstva vratila kući. Svečano je tada otvorena prva obnovljena i prva u ratu srušena zgrada u Lipiku – otvoren je dječji dom. I danas je on sigurno utočište za svu djecu kojima ono treba, a oni koji su u njemu odrasli spominju ga sa zahvalnošću. Doktorica Marica Topić i danas živi u Lipiku, brine se za branitelje i veterane, brine se za domsku djecu. Sve ih poimence zna. Za jedne je ratna heroina, za druge je “teta doktorica Marica”.
A oni svi su njeni.
Doktorica Marica Topić danas živi i radi u Lipiku. Odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog trolista i Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Dobitnica je Plakete Grada Lipika, Pečata Grada Pakraca, Plakete Bedema ljubavi, Zahvalnice i Plakete MUP-a SJP Bjelovar… O njezinu su životu i radu napisani mnogi članci u Francuskoj, SAD-u, Engleskoj, Češkoj, Slovačkoj. BBC je o njoj snimio dokumentarni film Usprkos svemu, a HRT film Tri moja pakla.
Dom za djecu Lipik, službeno – Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik, obilježio je 8. prosinca 2022. stogodišnjicu postojanja, a okupljeni su se prisjetili i otvorenja u ratu razrušenog doma, od kojeg je prošlo 29 godina.
Pred sadašnjim i nekadašnjim štićenicima doma, djecom i djelatnicima doktorica Marica Topić tada je rekla kako zahvaljuje Bogu što ju je stavio u pravo vrijeme na pravo mjesto pa je tako mogla poduzeti sve što je trebala u vezi s obnovom dječjeg doma stradalog u Domovinskom ratu.
Videovezom se uključio i nekadašnji britanski časnik pukovnik Mark Cook, koji je nakon prisjećanja na događaje devedesetih godina izjavio kako ih nikada neće zaboraviti. “Nikad neću zaboraviti dan kada sam došao u Lipik. Ponosan sam na ono što smo tamo, uz pomoć doktorice Topić i tadašnjeg ravnatelja Gorana Niklesa te vojnika i dobrih ljudi uspjeli napraviti, obnoviti dom za djecu,” zaključio je.
Sadašnji ravnatelj Ivan Pušćenik tom je prigodom rekao: “Tisuće i tisuće ljudi ovdje su podijelile i dobile ljubav. Ovdje se nije radio ‘posao’, ovdje se živio život, ovdje se događao život, svaki dan, stotinu godina. Djeca su budućnost, djeca su smisao, djeca su početak svega. Bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, boju kože, jezik kojim govore – djeca su uvijek samo djeca. Ovaj je dom stotinu godina primjer svega dobroga. Ovaj simbol zajedništva i tolerancije pogodila je i prva granata ispaljena na Lipik 19. kolovoza 1991. godine. Zahvaljujući doktorici Marici Topić, pukovniku Marku Cooku te bivšem ravnatelju Goranu Niklesu i danas smo ovdje.”
TEKST: Lada Puljizević/ FOTO: Željko Gašparović, arhiva