S obzirom na to da se bliži Svjetsko prvenstvo, odlučili smo prisjetiti se slavnih dana i prvog velikog reprezentativnog nogometnog ushita u Hrvatskoj. Pjesma Neka pati koga smeta bila je pravo osvježenje. O njoj nam je govorio Danijel Banić, pjevač grupe Baruni

Svjetsko nogometno prvenstvo je pred vratima. Hrvatska reprezentacija sedmi će put nastupiti na tom velikom natjecanju. Od svoje samostalnosti Hrvatska je bila sudionik svih njegovih izdanja, osim 2010. godine, kad se nije kvalificirala. Najveći su uspjeh hrvatske reprezentacije tri odličja. Zadnje je, brončano, osvojila 2022. u Katru. Četiri godine prije toga, 2018., poražena je u finalu od Francuske. Osvojila je srebrnu medalju, što je najveći uspjeh Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Ipak, prvu medalju – brončanu – osvojila je 1998., na svojem premijernom nastupu u Francuskoj. Reprezentacija predvođena legendarnim Miroslavom Ćirom Blaževićem, te Davorom Šukerom, Zvonimirom Bobanom, Robertom Jarnijem, Slavenom Bilićem i drugima ostvarila je povijesni uspjeh. U Francuskoj je zavladalo hrvatsko nogometno ludilo. Davor Šuker bio je najbolji strijelac Prvenstva i osvojio je Zlatnu kopačku, a kockasti dresovi postali su prepoznatljivi diljem svijeta. Bilo je to dovoljno da mala Hrvatska stekne brojne simpatije i uđe u domove ljubitelja nogometa. Veličanstvena pobjeda protiv Njemačke u četvrtfinalu i sjajna igra izabranika Ćire Blaževića inspirirala je hrvatskog skladatelja i tekstopisca Miroslava Drljaču Rusa na pisanje prve prave i velike navijačke himne, koja je odmah postala hit. Pjesmu je izvela grupa Baruni. Baruni su osnovani 1991. godine. Ispočetka je njihovo djelovanje bilo tamburaško, a poslije su dobili urbaniji izgled. U 35 godina stvorili su brojne velike hitove.

Glas Danijela Banića, pjevača i frontmena grupe, postao je prepoznatljiv pa od 1998. godine više nije bilo velikog sportskog događaja ni dočeka na kojem pjesma Neka pati koga smeta nije svirana i izvođena. Pjesmu su kao navijačku prihvatili brojni hrvatski sportaši i sportski kolektivi. Ipak, vrijedi spomenuti kako su u opusu Baruna i pjesme domoljubnog karaktera. Kada Sava krene prema Brodu, kao i Hrvatski ratnik, govore o bremenitim danima hrvatske povijesti i Domovinskog rata. Tijekom godina brojne su pjesme Baruna osvojile srca slušatelja i postale važan dio glazbene povijesti.

Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta

Pjesma Neka pati koga smeta nastala je 1998. godine za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Ondje su hrvatski nogometaši ostvarili povijesni uspjeh i osvojili brončanu medalju. Kako je došlo do ideje za stvaranje pjesme, odnosno glazbe i stihova? Koliko je vremena bilo potrebno od pisanja stihova i glazbe do puštanja pjesme u eter?

Dosta je vremena prošlo od tog dana, koji nam je uvelike promijenio karijeru. Bila je nedjelja, dan nakon utakmice s Njemačkom, koju smo pobijedili rezultatom 3 : 0. Svirali smo u Lipovljanima mladu misu jednom našem dragom prijatelju, a Miroslav Rus bio je u Zagrebu te je došao do zaključka da fali neka prava navijačka pjesma i da bismo možda mogli nešto napraviti. Ruki (Miroslav Rus) otišao je u studio i počeo raditi na pjesmi, a mi smo se pridružili usred noći, nakon gaže i sve do ranih jutarnjih sati ostali raditi. Uspjeli smo je završiti do nekih pet-šest ujutro, a već u devet sati smo se vratili kako bismo snimali spot. Bili smo dosta iscrpljeni, ali vrijedilo je truda. Spot je iste večeri imao premijeru u Dnevniku HRT-a. Sve je to bilo ludo. U tako kratkom vremenu napisati pjesmu, snimiti je, aranžirati, producirati, snimiti spot i montirati ga te premijerno prikazati možda je i svjetski rekord.

Što vam prvo prođe kroz glavu kad danas čujete pjesmu? Jeste li u trenutku njezina nastanka mogli zamisliti da će postati gotovo neslužbena navijačka himna Hrvatske? Jeste li očekivali da će je publika tako snažno prihvatiti?

Uvijek se prvo sjetim te euforije tijekom Svjetskog prvenstva i ludnice na dočeku reprezentacije na Trgu Francuske Republike, na kojem smo imali čast nastupiti. Tisuće ljudi koji su došli pozdraviti repku, a iz svih automobila trešti Neka pati koga smeta. Naježim se kad se sjetim.

Što mislite, zašto upravo ta pjesma traje već desetljećima i još uvijek se pjeva na stadionima i trgovima?

Pjesma je sjela na prvu, mnogi su je zavoljeli tad, a i oni kasnije rođeni je vole jer se zahvaljujući i našim drugim svjetskim prvacima i dalje puno puštala u eteru. Pjesma je iskrena, navijačka, ima žara i emocije.

Imate li neku posebnu uspomenu vezano uz hrvatsku reprezentaciju i izvođenje pjesme u to vrijeme? Kako su reagirali tadašnji reprezentativci kad su je čuli? Kako su je prihvatili?

Imamo puno uspomena. Tih godina na prijelazu stoljeća imali smo jako puno sportskih uspjeha i puno smo je pjevali na dočecima naših sportaša, upoznali mnoge od njih i družili se. A posebno je lijepo i dandanas čuti naše sportaše kad nakon osvojenih medalja spontano zapjevaju Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta.

Je li vam netko od nogometaša ili izbornika ikad rekao što mu znači Neka pati koga smeta prije važnih utakmica?

Nakon što smo snimili pjesmu, odmah je poslana Ćiri Blaževiću u Francusku. Sjećam se da je bila velika euforija i da je bio oduševljen pjesmom i podrškom koju smo im dali i zahvalio je na tome.

Bilo je to drugačije vrijeme, znatno prije nastanka društvenih mreža, a pjesma je ušla u svaki dom i zadržala se sve do danas. Smatrate li da bi danas bilo moguće napraviti nešto slično?

Bilo je to vrijeme CD-ova i kaseta. Tad su ljudi kupovali takve medije, sviralo je iz svakog auta, a mi smo primili platinastu ploču za prodanu tiražu. Danas je neko drugo vrijeme, danas se pjesme traže online, ali prava pjesma će uvijek naći put do publike. Važna je pjesma, emocija i poruka koju pjesma nosi.

Pjesma Neka pati koga smeta dobila je poslije nekoliko inačica, posvećenih hrvatskim reprezentativcima u drugim sportovima. Prva izmjena pjesme potaknuta je uspjehom Janice Kostelić na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju. Pjesmu ste izveli na dočeku na prepunom Trgu bana Josipa Jelačića. Kakva su vaša sjećanja iz tog vremena, kakva je bila atmosfera i ambijent?

Da, imali smo poslije još nekoliko verzija. S tim da je zadnja, koju smo napravili 2008., univerzalna i otad više nije bilo potrebe raditi za svaki sport posebno. Međutim, drago mi je da smo napravili one verzije između, posvećene Kostelićima, rukometašima, tenisačima, Blanki Vlašić i vaterpolistima. Atmosfera je uvijek izvrsna. Sam doček svjetskih prvaka, ta energija publike i emocije koje se osjete ne mogu se riječima opisati. Svaki od tih dočeka posebna je priča. I sad kad govorim o tome i vraćam se u ta vremena preplave me lijepi osjećaji, koji mi ispune srce i dušu pozitivnom energijom. To pokazuje koliko nam je lijepog donijela ova pjesma, ali nje ne bi bilo da nije bilo naših izvrsnih sportaša i njihova rada i uspjeha. Stoga i ovom prilikom opet čestitam svima njima na uspjesima i zahvaljujem na lijepim trenucima i emocijama koje smo doživjeli uz njih. Od srca im želim puno zdravlja. To je najvažnije svima, a pogotovo sportašima, kako bi svojim zalaganjem i upornošću mogli postizati dobre rezultate. Mi ćemo uvijek podržati onako kako znamo, uz pjesmu.

Koliko su se navijačke pjesme i atmosfera oko reprezentacije promijenili od vremena kad je pjesma nastala do danas?

Atmosfera je uvijek izvrsna. Tu se nije puno promijenilo jer ljubav naših ljudi prema sportašima i podrška koju im dajemo uvijek je velika. Mi smo narod koji se veseli svakom sportskom uspjehu i koji cijeni napore sportaša. U međuvremenu je, od te davne ’98., napravljeno puno navijačkih pjesama, što je jako lijepo i treba ih biti. Neke od njih postale su jako popularne, neke nisu, ali sve zajedno jedan su lijep poklon-paket podrške nas glazbenika sportašima.

O grupi Baruni i stvaralaštvu

Kako je nastala grupa Baruni? Koliko nam je poznato, počeci su vezani uz kulturno- umjetničko društvo i tamburašku glazbu, a poslije je postala dio zabavne glazbe. Kako danas gledate na glazbeni put Baruna?

Baruni su osnovani davne 1991. godine. Ove godine nam je, dakle, 35 godina od osnutka te 30 od izlaska prvog albuma Putuju i oblaci. Dug je to put pa ga je teško opisati u par riječi. Reći ću da je bio i trnovit, ali i lijep i uspješan. Opstati tako dugo na sceni, a pritom biti jako aktivan koncertno i diskografski znači da smo ipak ostvarili dobru karijeru. A još je puno toga pred nama. Imamo još puno toga reći i pokazati.

Baruni su osvojili brojne nagrade. Koji dio stvaralaštva i nastupa smatrate najvažnijim?

Tijekom godina, kako smo objavljivali albume ili pjesme, rasla je i popularnost, a samim tim dolazile su i brojne nagrade. Većinom su to bile nagrade publike, a bilo je i nagrada struke. Izdvojio bih vrijeme od kraja ’96. do ’99. i onda opet od 2003. do 2008., kad smo osvajali najviše nagrada. Zadnjih desetak godina više ne jurimo za nagradama, nismo više ni prisutni na festivalima, uživamo održavati koncerte i spajati se s publikom kroz pjesme, pjevajući zajedno i osjetiti te zajedničke emocije. To je smisao glazbe. Uživati i glazbi u live nastupima i stvarati te lijepe trenutke i nove uspomene.

Smatrate li da je pjesma Neka pati koga smeta donijela Barunima veliku popularnost u Hrvatskoj?

Svakako je. Stilski je totalno drugačija od svih naših pjesama, s vole je svi, bez obzira na to koju vrstu glazbe inače slušaju. Slična je stvar i s pjesmom Kada Sava krene prema Brodu, koja je izišla godinu prije nje. Ona je drugačijeg stila, ali opet je osvojila mnoga srca, bez obzira na to koji stil inače vole. Dakle, potvrđuje se da prava pjesma nema granice i da je stvarno zavole mnogi bez obzira na to što inače slušaju i kojeg su životnog stila.

Koliko se vaš način stvaranja pjesama promijenio od početaka karijere do danas?

Način stvaranja nije se puno promijenio, ali naši aranžmani jesu. Od onih prvih, u kojima je bilo tambure, pa onda već tamo od ’98. i Neka pati koga smeta, kad smo uveli električnu gitaru u bend, te dvije godine poslije i klavijature, puno se toga promijenilo. No, kakav god aranžman ili pjesmu napravili, imamo svoju prepoznatljivost i svoj neki stil, koji ljudi osjete i vole. To možemo zahvaliti Miroslavu Rusu, koji nam piše pjesme i koji je dio svoje autorske genijalnosti utkao u sve te naše hitove.

Postoji li neka pjesma Baruna za koju mislite da nije dobila pažnju kakvu je zaslužila?

Naravno da ima i takvih pjesama, ne samo jedna. U tim počecima prvo su se izdavali albumi pa su se s njih izdvajali singlovi. Svake bismo godine izbacili po jedan album, ali nisu, nažalost, sve pjesme dobile pravu priliku i pažnju pa su ostale nezamijećene. Pogotovo su to neke laganije, koje su nama baš drage, ali publika je većinom zavoljela one dinamičnije i brže. A imali smo i album Otkad s tobom ne spavam. Objavili smo ga 2002. godine, a namjerno su nam ga sabotirali kako bi nam smanjili popularnost. Tad smo se baš naljutili na takve zlobnike, ali danas drugačije gledam na to. Ne zamjeram nikome, oprostili smo svima. Baruni su tu, radimo, veselimo se, nastupamo i stvaramo nove pjesme.

Ako Hrvatska postane prvak svijeta, hoće li ponovno osvanuti neka nova verzija pjesme prilagođena današnjim reprezentativcima?

Prije 12 godina, dakle, 2014., snimili smo još jednu sportsku himnu – Ovo je najbolji tim. Ona je drugačija po tome što je tekstom više posvećena sportašima i sportskom načinu života, a refren je onda opet pun te navijačke energije. Ona je ipak nekako ostala u sjeni Neka pati koga smeta, ali mislim da su nam te dvije nekako dovoljne. No, s inspiracijom se nikad ne zna. Da ste me pitali na početku Svjetskog prvenstva te ’98. hoćemo li napraviti neku navijačku pjesmu onako žestoku, mislim da bih vas pogledao s čuđenjem, ali eto, dogodila se ta pjesma. I neka je, drago mi je zbog toga. I još jednom želim svim našim sportašima puno uspjeha, a uoči novog Svjetskog prvenstva želim našim nogometašima da se napokon okite i zlatom. Bit će teško, ali pokazali su nam, pogotovo zadnjih osam godina pod vodstvom Zlatka Dalića, da mogu i da se vrijedi potruditi. Naša je pjesma spremna za novi doček!

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Danijela Banića