Neke činjenice o ratu u BiH u prvoj polovini 1990-ih (III. dio)

Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika nastavit će se predstavljati podaci iz izvora i literature, koji su navedeni u knjizi prof. Miroslava Tuđmana ”Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića“, a zanimljivi su za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.
Primjerice, na postojanje nepovjerenja i neprijateljstva prema HVO-u koji je Armiji BiH trebao biti prirodni saveznik u obrani od zajedničkog neprijatelja, ukazuje ponašanje zapovjednika Armije BiH generala Sefera Halilovića u razdoblju koje je prethodilo muslimansko-hrvatskom sukobu. Naime, u Sarajevu se 7. listopada 1992. trebao održati susret delegacije HVO-a i zapovjednika ABiH sa zapovjednicima UNPROFOR-a, generalima Morionom i Razekom. Međutim, Sefer Halilović nije se želio susresti s načelnikom Glavnog stožera HVO-a generalom Petkovićem, pa je Stjepanu Šiberu, Hrvatu, članu Štaba TO BiH, odnosno Štaba Vrhovne komande OS RBIH, čije je imenovanje trebalo poslužiti kao dokaz o višenacionalnom sastavu Armije BiH, rekao: “Neću da razgovaram sa ustašama. Svi su oni ustaše osim tebe … Slaži Stjepane, šta znaš slaži, reci da sam bolestan i da imam temperaturu i izvuci me.” (”Druga strana Rubikona…“, 136-137)
U tom kontekstu mogu se navesti izvori koji pokazuju koliko je želja vodstva Armije BiH za savezništvom s HVO-om bila iskrena, odnosno od kada se Armija BiH pripremala za sukob s HVO-om. Primjerice, uz tzv. plan ”B“ prema kojem se vodstvo bošnjačko-muslimanskih snaga u Prozoru pripremalo za sukob s HVO-om, a koji se nalazio među dokumentacijom koju je HVO zarobio u sukobu s Armijom BiH u Prozoru u listopadu 1992., te uz izjavu zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića iz prosinca 1992. da će se ”barjak Armije BiH vijoriti u Pločama“, koja je već objavljena u Hrvatskom vojniku, o tome da je Armija BiH bila spremna na obračun s HVO-om već u siječnju 1993. svjedoči upozorenje zapovjednika 3. Korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića upućeno Zapovjedništvu 307 brigade: ”Uvažavamo vaša razmišljanja i prijedloge, ali … Nemojte se baviti poslovima koji nisu u vašem domenu. … Za sukob u svim gradovima HZ Herceg Bosna je preuranjeno, mada je i ta opcija predviđena.” (Republika Bosna i Hercegovina, Komanda 3. Korpusa. Str. pov. Br. 02/33-181. Zenica, 20. 1. 1993. godine. Komandi štaba odbrane Bugojna i 307. bbr. Komandant Enver Hadžihasanović; ”Druga strana Rubikona…“, 188-189)
Zanimljiva je i izjava generala Armije BiH Sefera Halilovića od 9. svibnja 1993., koja svjedoči o namjeri Glavnog štaba Armije BiH da svoje postrojbe s linije prema Vojsci Republike Srpske prebaci u napad na HVO: ”… Treći Korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći Korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarizirane zone u Istočnoj Bosni, tad će biti trenutak konačnog obračuna s ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju….“ (OZ SB-VOS, Načelnik VOS Ivica Zeko, 9. 5. 1993., Obrana, vojna tajna, strogo pov., File: B-446-2-16.pdf. /ICTY, predmet IT-04-74 dokaz 3D02873./; ”Druga strana Rubikona…“, 192-193 ).
O napadima na HVO i nemilosrdnom odnosu prema Hrvatima svjedoči i zapovijed dozapovjednika 3. korpusa Armije BiH, 22. prosinca 1993., nakon koje se dogodio zločin nad Hrvatima u Križančevu Selu: “… uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez-Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž.š. … Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica – Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane.” O rezultatu napada Armije BiH na Hrvate srednje Bosne svjedoči izvješće koje je predsjedniku Izetbegoviću podnio zapovjednik Glavnog štaba ABiH general Rasim Delić u veljači 1994. godine: ”HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.“ (”Druga strana Rubikona…“, 361)
O posebno teškoj situaciji u srednjoj Bosni svjedoči pismo predsjednika Tuđmana američkom senatoru Bobu Doleu, 5. kolovoza 1993.: ”Sadašnji podaci govore o dramatičnom stanju na području Srednje Bosne (na otprilike daljnjih 30 % teritorija predviđenog Vance-Owenovim planom za provincije s hrvatskom većinom, ili oko daljnjih 8,3 % teritorija BiH), gdje je došlo do istjerivanja Hrvata od strane Muslimana, tako da je prema najnovijim podacima njih više od 190.000 prognano, a oko 200.000 se nalazi u okruženju u velikoj pogibelji. Do sada je potpuno etnički očišćeno 7 gradova i više od 180 sela i naselja iz kojih su Hrvati ili potpuno otjerani, ubijeni ili se nalaze zatvoreni. (…) Činjenica da sve veći teritorij zauzimaju i kontroliraju Muslimani i Armija BiH govori protiv objeda da su Hrvati agresori u BiH i da provode etničko čišćenje. Hrvatski narod u BiH brani se i bori za nasušno preživljenje. Situacija u Mostaru, u kojem je prije rata bilo oko 42 % Muslimana, a sada ih ima više od 60 %, također svjedoči da Hrvati ne provode nikakvu politiku etničkog čišćenja.“ (”Druga strana Rubikona…“, 348-349)
O razmjerima stradanja Hrvata u BiH govore sljedeći podaci, koji se u javnosti negiraju ili prešućuju: “Neosporno je pak da je postojao najmanje 331 muslimanski logor za Hrvate u Bosni i Hercegovini za rata 1991. do 1995. godine. Neosporno je isto tako da je kroz njih prošlo najmanje 14.444 hrvatskih logoraša i logorašica. Nadalje, nedvojbeno je da su ubijena najmanje 634 zarobljena hrvatska vojnika i zarobljena hrvatska civila, a među njima je ritualno usmrćeno 50 hrvatskih zatočenika.
U muslimanskim logorima za Hrvate bilo je zatočeno 10.346 civila i 4098 pripadnika HVO-a. Najveći broj muslimanskih logora bio je u srednjoj Bosni: u općini Bugojno (58 logora, zatočeno je 3316 Hrvata), u općini Konjic (44 logora, zatočeno je 2775 Hrvata), u općini Travnik (22 logora, zatočeno je 1774 Hrvata), u općini Zenica (26 logora, zatočeno je 1239 Hrvata), itd.” (”Druga strana Rubikona…“, 233-235)
O razmjerima i omjerima počinjenih zločina u sukobu između Armije BiH i HVO-a, general Slobodan Praljak je u predgovoru svoje knjige ”Pomoć Republike Hrvatske muslimansko-bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991-1995. godine”, zapisao: “Sve ima svoju mjeru pa i zločini u ratu. Činjenična je mjera zločina u sukobu između HVO-a i A BiH ovakva:
1. Najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ”neki“ pripadnici A BiH, nego što su neki pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika A BiH.
2. Najmanje sedam puta više Hrvata protjerala je A BiH s njihovih ognjišta nego što je HVO protjerao Muslimana – Bošnjaka s njihovih ognjišta.
A to što ove činjenice ne odgovaraju proizvedenim lažima, nije me briga. To je ili će postati problem onih koji su lagali, koji su govorili neistine, koji su šutjeli. (”Druga strana Rubikona…“, 416)
O istinoljubivosti dijela bošnjačko-muslimanskog vodstva kad je riječ o rekonstrukciji događaja iz 1990-ih u BiH, svjedoči i sljedeći primjer negiranja odgovornosti bošnjačko-muslimanskih snaga za rušenje vjerskih objekata Katoličke crkve: ”U Bosni, u ovome ratu, naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija. Sve su ih uništili „Evropljani“, nijednu Bošnjaci. (…) … istorija je naša referenca, pogledajte tamo gdje ima kontrolu bosanskohercegovačka armija, koliko je crkava srušeno, pa kažem, čujem ni jedna, i kažem pogledajte u Mostaru koliko ima džamija, nema ni jedna – gdje su četnici i gdje su ustaše nema ništa, prema tome, ta centralna republika je garant opstanka civilizacije na našim prostorima.” Nasuprot toj tvrdnji je činjenica da su srpske snage uništile dvije trećine, a muslimanske snage skoro trećinu od uništenih i oštećenih 1000 katoličkih sakralnih objekata. (”Druga strana Rubikona…“, 233)
O vjerodostojnosti i poštivanju dogovora, svjedoči i sljedeći transkript razgovora koji je vođen nakon što je donesena zapovijed o podčinjavanju postrojbi HVO-a Glavnom štabu Armije BiH u provincijama koje su Vance – Owenovim planom trebale biti muslimanske i obrnuto, a koju ministar Božo Rajić nije donio bez prethodnih razgovora u Ženevi i dogovora predsjednika Izetbegovića i ministra Gojka Šuška:
Gojko Šušak: … Ja sam sa vama gospodine predsjedniče Izetbegoviću razgovarao ovdje u Zagrebu, i to smo razgovarali i pred supredsjedateljima u Ženevi, i zbog efikasnosti rata, a ionako smo u nepovoljnom položaju da ondje gdje su pretežno muslimanske snage, a to se podijelilo sada i po tim provincijama, – zapovjedništvo armije bude BiH, a ondje gdje su pretežno HVO snage da bude zapovjedništvo HVO.
Ja ne mogu shvatiti što je sada sporno u tome, da zbog zajedničkog interesa se obranimo od zajedničkog neprijatelja. Nije li to dio koji smo mi postigli. Ja sam sa vama sjedio u sobi, u hotelu ovdje, u Esplanadi, kada smo se to dogovorili kao ljudi, da na tome poradite. Ja ne vidim sada što je sporno … (Transkript razgovora predsjednika dr. F. Tuđmana, supredsjedatelja MKBJ Cyrusa Vancea, lorda Davida Owena, Alije Izetbegovića, Mate Bobana, Zagreb, Predsjednički dvori, 15. siječnja 1993. Izvor: ICTY predmet IT-04-74, dokaz P01158.; ”Druga strana Rubikona…“, 138)
Navedeni i još mnogi drugi podaci iz izvora pokazuju koliko je vjerodostojna javna optužba Alije Izetbegovića da je Hrvatska vodila ”dvoličnu politiku“ prema BiH. Politiku prema BiH Hrvatska je vodila u okviru koji je zadala međunarodna zajednica, nastojeći zaštititi hrvatski narod u BiH, ne dovodeći u  pitanje međunarodno priznate granice te države.
Na kraju, politika tadašnjeg hrvatskog vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, na skupu u Livnu:
”Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“
To je bila politika hrvatskog vodstva 1990-ih!

dr. sc. Ante NAZOR, ravnatelj Centra