U serijalu o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu…
Neke činjenice o ulozi Hrvata i Hrvatske u obrani BiH (III. dio)
U prošlom broju Hrvatskog vojnika govorilo se o žalbenoj raspravi na prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata za događaje u BiH tijekom 1993., koju je u Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslaviju. Pritom je navedeno desetak teza o ulozi Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini koje ne može zaobići niti jedna raščlamba ili kronologija događaja o ratu u BiH, a koje su suprotne tezi u spomenutoj prvostupanjskoj presudi o “udruženom zločinačkom projektu” Hrvatske, odnosno o svojevrsnoj odgovornosti Hrvatske za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Uz činjenice navedene u prošlom broju Hrvatskog vojnika, može se podsjetiti da zbog agresije JNA niti jedna republička institucija u BiH nije radila u punom opsegu niti je bila u mogućnosti osigurati normalno funkcioniranje te zemlje, da je taj “zločinački projekt” dopuštao da sve naoružanje za BiH ide preko Hrvatske i u vrijeme najžešćih ratnih sukoba, da su u RH bili centri za obuku bošnjačkih vojnika, kao i logistički centri za Armiju BiH, te da je Armija RBIH imala svoja vojna izaslanstva na prostoru Hrvatske. Sva apsurdnost takve optužujuće prvostupanjske presude za Hrvatsku, koja potpuno ignorira izvore i činjenice, može se sažeti kroz izjavu bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha: “Da nije bilo Hrvatske, BiH ne bi opstala!” Prilog u prošlom broju Hrvatskog vojnika završen je citatom završne izjave generala Slobodana Praljka na suđenju u Haagu 21. rujna 2011. godine. Nakon toga, general Praljak je na žalbenoj raspravi u Haagu 28. ožujka 2017. opet odlučno poručio da se ne odriče politike hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, jer je ona stvorila suvremenu Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak Bosne i Hercegovine. Na početku svojeg govora u sudnici Haškog suda naveo je oblike pomoći koje je Hrvatska pružila Bosni i Hercegovini: obuka policajaca iz BiH u Hrvatskoj, a koje šalje SDA (stranka Bošnjaka-Muslimana) još 1991. godine; obuka pilota Armije BiH u Republici Hrvatskoj; obuka i opremanje čitavih postrojbi Armije BiH u Hrvatskoj; zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH; organiziranje eksteritorijalnog školstva za muslimanske izbjeglice u RH i to na, tad još nepostojećem, bosanskom jeziku; vremenski neprekinuto naoružavanje Armije BiH; streljivo, nafta i lijekovi, hrana i ostala potrebna logistika Armiji BiH za vođenje rata; liječenje više od 10 000 ranjenih boraca Armije BiH u hrvatskim bolnicama; regularni logistički centri Armije BiH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata.
U govoru je ponovio argumente svoje obrane koje je već naveo u završnoj izjavi iz 2011. i suptilno razotkrio ulogu takvog ad hoc uspostavljenog MKSJ-a u Haagu: Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane) i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili. A što je s referendumom Hrvata za BiH koji je preduvjet za postojanje te države, priznanje BiH od RH, imenovanje veleposlanika RH u BiH, potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BiH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i RH.
To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a. To su za tužiteljstvo ovoga suda elementi udruženoga zločinačkoga pothvata. Takva optužnica služi se logikom koja je uvrjedljiva i za kognitivni sustav patogenoga virusa.
Kakvo mišljenje i koji stavovi prethode ovakvoj optužnici? Simon Leach, bivši kvartovski policajac u Velikoj Britaniji, član tužiteljskoga tima koji je istraživao zločine Hrvata u Lašvanskoj dolini, na jednome sastanku u tužiteljstvu 1996. godine izvadio je papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Vice Vukojević. Tumačio je i objašnjavao da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.
Citiram iz knjige Williama Montgomeryja Kad ovacije utihnu (Struggling with democratic transition; After the cheering stops, 2010.), stranica 114: “Specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper pozvao je trojicu američkih veleposlanika iz regiona (iz Srbije, Hrvatske i Bosne) da dođu u Haag kako bi se sastali s predstavnicima Međunarodnoga suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Dvije uspomene naročito su upečatljive. Prva se odnosi na to da smo izravno od Carle Del Ponte čuli da se službeni pristup njezina ureda temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu. Takvo gledište, tada mi se učinilo, i još mi se čini, pogrešnim po mnogim osnovama.”
Je li gospodin Montgomery vjerodostojan svjedok? Kakva je reakcija ostale trojice? Stavovi Carle Del Ponte nisu “pogrešni po mnogim osnovama”, to je imperijalna bahatost, degradacija prava na komunističke čistke i nacističke pogrome. U svojoj knjizi La Caccia – lo E I Criminali di Guerra, u 10. poglavlju Zagabria, dal 1999. al 2001., na stranici 254. piše: “Jedan od tužitelja Suda, Kanađanin, dobro poznat u krugu po svojoj duhovitosti i dosjetkama, služio se aforizmom kojim je dobro isticao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali ometati rad Suda: ‘Srbi su kopilad…’, govorio je, ‘dok su Hrvati podmukla kopilad’. Taj tužitelj suda, Kanađanin, služi se govorom mržnje. Del Ponte upotrebljava trajni glagol ‘služiti’ (upotrebljavati). To znači da to nije bila dosjetka, jednom upotrijebljena već uobičajeni način šovinističkog i rasističkog karakteriziranja Hrvata – ‘podmukla kopilad’. Carla Del Ponte prenosi riječi jednoga od tužitelja suda bez ikakvih ograda, a to znači da se ona s takvim mišljenjem u cijelosti slaže. I to trajno u skladu sa značenjem glagola ‘služiti’ (upotrebljavati). Potpuno mi je nejasan izostanak bilo kakve reakcije na takav profašistički način govora o jednome narodu. Mene zanima je li u ozračju takvoga mišljenja napisana optužnica protiv mene.
Da sam kojim slučajem ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada, u bilo kojoj formi prema bilo kojemu narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, dobio bih samo zbog toga pet godina zatvora. Želim doznati vrijedi li na sudu u Haagu izreka Quid licet lovi, non licet bovi? Želim doznati podržavaju li taj stav, izrečen u spomenutoj knjizi, međunarodne organizacije koje su osnovale sud i koje se brinu o njegovoj pravičnosti? Tužiteljstvo me uspoređuje s nacistima, a moje djelovanje s holokaustom.
Pa da opišem ulogu Goeringa s kojim bi, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Goering smjestio svoje Židove (muslimane) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito muslimani. Izvlačio ranjene Židove – muslimane iz bolnice u istočnome Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15.000 Židova – muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavom preko Neretve, plus 3000 automobila. Ne sam.
Prevezao ranjenu muslimanku – židovku helikopterom iz istočnoga Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskoga državljanstva kako bi na teret hrvatskoga proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam. Organizirao gradnju ceste spasa za Židove – muslimane kako bi mogli otići u drugu domovinu. Goeringovu, u Hrvatsku. Ne sam. Vodio ih i borio se sa Židovima – muslimanima braneći i oslobađajući i Mostar, i Čapljinu, i Travnik, i Konjic, itd. Ne sam. Pustio na svoju ruku zarobljene Židove – muslimane, zarobljene poslije sukoba u Rami – Prozoru.
Spriječio osvetu nakon što su Židovi, muslimani, počinili zločin u Uzdolu. Ne sam. Isto to vrijedi i za Doljane i Grabovicu. Ne sam. Kada je trebalo, i osobno provodio konvoje s hranom za muslimane, Židove, i konvoje s oružjem i onda kada su 3. K A BiH i 4. K A BiH i 6. K A BiH i dijelovi 1. K A BiH krenuli protiv Goeringa na zapadne granice BiH i u luku Ploče. Nakon što su potpisali primirje sa Srbima! Ne sam. Itd., itd. Goering – Praljkovo ponašanje u Sunji ću preskočiti.
Takvim se ponašanjem postaje ratni zločinac sukladno logici tužiteljstva. Tužitelj citira Goetheova Fausta – o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga što nazivamo Slobodan Praljak. Na žalost, suci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženoga Praljka, a svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, na žalost ne uvijek i dovoljna. A nikako ne razumijem pravnu proceduru koja mi zabranjuje svjedočiti o Mladićevim dnevnicima.
Žalim li žrtve? Da, žalim sve nevine žrtve svih ratova. Posebno žalim žrtve onih petstotinjak ratova poslije 1945., a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim filipikama koje svakodnevno slušamo. Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake četiri sekunde ovoga našega realnoga vremena. Mir u diktaturi je priprema za rat. Što duža i gora diktatura, to je više akumulirane negativne energije, to je više krvi i zla poslije. Radilo se o Titu ili Sadamu, isto je. I nisu krivi oni koji sruše diktatora i poslije se trude umanjiti zlo koje se javlja snagom fizičkih zakona, nego oni koji su omogućili i šutnjom produžili trajnost diktatoru. Isto vrijedi i za Jugoslaviju poslije Tita i za Irak poslije Sadama. Ono što tužitelj naziva nacionalizmom, kod Hrvata je bila potreba za slobodom, i nacionalnom i građanskom. U tom smislu ja sam hrvatski nacionalist.
Ne odričem se nacionalne politike dr. Franje Tuđmana jer je ta politika stvorila RH i omogućila opstanak BiH kao države. Ne odričem se smisla i pravnoga utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, izraza volje Hrvata u BiH, suverenoga i konstitutivnoga naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, krhkom organiziranošću, omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio BiH i jug Hrvatske, a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije BiH. Muslimanska politika i Armija BiH, nemoćni da vrate od JNA i vojske RS-a zauzete teritorije (dobrim dijelom i zbog moralnom ljudskom umu neshvatljivoga embarga na oružje), krenula je u ofenzivu prema HVO-u. Oslobađajući BiH od Hrvata, počinili su zločine – Konjic, Čapljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, itd., itd. Činjenice su na raspolaganju i za ubijene, i za protjerane, i za zatvorene Hrvate. Društveni su odnosi uzročno-posljedični, a pokrenuta spirala zla ne opravdava zločin, ali bitno smanjuje mogućnost provedbe prava. Ma tko god na papiru bio zadužen to raditi. Svugdje i uvijek je tako. HVO se branio od agresije i 1992., i 1993., i 1994., a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat. Moja savjest je čista!
Sudski je proces tumačenje zakona i interpretacija činjenica. Sudski proces je retorički i kao takav ne traži apsolutnu istinu, već istinu koja je vrlo vjerojatna (izvan svake razumne sumnje), kojoj se teško ili nikako ne može proturječiti. U iznalaženju takve istine nije dovoljno znanje već je potrebno umovanje, potreban je logos – racionalno i logično argumentiranje. Podaci i činjenice, izjave, statistike … u argumentaciji ne znače ništa ako nisu logičnim zaključivanjem dovedeni u vezu s tvrdnjama. Tek povezivanjem različitih znanja možemo se približiti istini. U ovome procesu potrebna su znanja iz sociologije, sociologije rata, znanja o društvima u kojima je potpuno razorena i državna i društvena struktura, u kojima se pojedinci vraćaju u prirodno stanje, potrebna su znanja iz ratne psihologije, znanja ratnih vještina, oruđa, stvarnoga sadržaja pojma vojske, itd., itd. (…).
Moguće pogreške u interpretaciji činjenica vjerojatne su i kobne: pretjerana i kriva redukcija pojmovnoga aparata i logične povezanosti; zaključivanje na osnovu krivih pretpostavki; izbjegavanje usporedbe sličnih sustava i fenomena; lagodno, intelektualcima tako drago, izjednačavanje pojma “moći” i pojmova “htjeti” i “željeti”; lagodno upiranje prstom u krivce što svijet nije sukladan njihovoj volji i predodžbi. Sve su to polja logičkih mogućih pogrešaka u konačnoj prosudbi. Nadati nam se je da će se časni suci pridržavati strogih znanstvenih metoda i spoznaja. U prošlome stoIjeću, da ne spominjem daleku prošlost, u sudskim je procesima osuđeno više desetina milijuna ljudi. Po rasnim zakonima (SAD, Pretorija), diktatorskim, vjerskim, nacističkim (Njemačka, Srbija, Slovačka, NDH), fašističkim (Italija), komunističkim (SSSR, Jugoslavija, Mađarska, Kina) itd. i tome slično. (…)
Imam li se prava nadati? Kakvi god da jesu zakoni ovoga suda, oni ne vrijede za Amerikance. Za ostale narode vrijede zakoni stalnoga suda (ICC – Međunarodni kazneni sud), a ti se, opet, zakoni razlikuju od ovih ovdje (ICTY – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), po kojima se meni sudi. Time je ukinut važan uvjet sudske retorike, a taj jest “Princip ravnopravnosti sudionika u sudskome procesu”. Citiram Perelmana: “U odnosu u kojem je nejednakost bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman proces.”
Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta, znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mome zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakoga mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični.
Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje, i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane obična zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo. (iz govora generala Slobodana Praljka na žalbenoj raspravi u Haagu, 28. ožujka 2017.; preuzeto s portala Kamenjar.com)
dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR
Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane) i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili. A što je s referendumom Hrvata za BiH koji je preduvjet za postojanje te države, priznanje BiH od RH, imenovanje veleposlanika RH u BiH, potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BiH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i RH. To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a.
I to su za tužiteljstvo ovoga suda elementi udruženoga zločinačkoga pothvata.
General Slobodan Praljak, žalbena rasprava u Haagu, 28. ožujka 2017.
Ne odričem se nacionalne politike dr. Franje Tuđmana jer je ta politika stvorila RH i omogućila opstanak BiH kao države. Ne odričem se smisla i pravnoga utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, izraza volje Hrvata u BiH, suverenoga i konstitutivnoga naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, krhkom organiziranošću, omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio BiH i jug Hrvatske, a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije BiH. Muslimanska politika i Armija BiH, nemoćni da vrate od JNA i vojske RS-a zauzete teritorije (dobrim dijelom i zbog moralnom ljudskom umu neshvatljivoga embarga na oružje), krenula je u ofenzivu prema HVO-u. Oslobađajući BiH od Hrvata, počinili su zločine – Konjic, Čapljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, itd., itd. Činjenice su na raspolaganju i za ubijene, i za protjerane, i za zatvorene Hrvate. Društveni su odnosi uzročno-posljedični, a pokrenuta spirala zla ne opravdava zločin, ali bitno smanjuje mogućnost provedbe prava. Ma tko god na papiru bio zadužen to raditi. Svugdje i uvijek je tako. HVO se branio od agresije i 1992., i 1993., i 1994., a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat. Moja savjest je čista!
Imam li se prava nadati? Kakvi god da jesu zakoni ovoga suda, oni ne vrijede za Amerikance. Za ostale narode vrijede zakoni stalnoga suda (ICC – Međunarodni kazneni sud), a ti se, opet, zakoni razlikuju od ovih ovdje (ICTY – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), po kojima se meni sudi. Time je ukinut važan uvjet sudske retorike, a taj jest “Princip ravnopravnosti sudionika u sudskome procesu”. Citiram Perelmana: “U odnosu u kojem je nejednakost bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman proces.”