U prošlom broju Hrvatskog vojnika govorilo se o prvostupanjskoj presudi šestorici Hrvata za događaje u BiH, koju je u Haagu krajem svibnja 2013. donio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Najavljeno je i da će se od 20. ožujka 2017. održati zadnja žalbena rasprava na spomenutu presudu prije donošenja drugostupanjske presude, koja se očekuje krajem 2017. godine. U svojem izlaganju, ne dovodeći u pitanje činjenicu da su neki pripadnici HVO-a počinili zločine, obrane su dokazivale da njihovi klijenti nisu krivi za to i ukazivale na preširoko tumačenje zapovjedne odgovornosti, prema kojem se krivnja može usmjeriti na gotovo svakog zapovjednika. Objašnjavajući razloge postojanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, obrane su odbacile i tvrdnje Tužiteljstva da nije bilo razloga za njezino osnivanje te da je cilj osnivanja bilo pripajanje Hrvatskoj.
O netočnosti brojnih teza koje su navedene u prvostupanjskoj presudi šestorici Hrvata već je bilo govora. Neke od tvrdnji Tužiteljstva toliko su apsurdne da je zabrinjavajuće da mogu biti dio presude ili sadržaja bilo kakve odluke bilo koje ustanove koja se želi smatrati ozbiljnom. Na to je ovih dana upozorila politička komentatorica i odličan poznavatelj problematike suđenja na haškim sudovima Višnja Starešina, povezujući aktualne terorističke napade u Londonu s događajima u BiH iz 1990-ih, koji su na spomenutom sudu u Haagu prilikom donošenja spomenute prvostupanjske presude šestorici Hrvata prešućeni. Njezino argumentirano zapažanje u kolumni “Džihadistička veza Londona, Haaga i Travnika” (Slobodna Dalmacija, 25. 3. 2017, str. 14) otkriva zaprepašćujuće razmjere ignoriranja i bijega od činjenica, kako bi se pravda podredila političkim ciljevima, na štetu Hrvata u BiH koji su bili primarne žrtve džihadizma u BiH, ali i na političku štetu za Hrvatsku:
Haag, London, Bruxelles i BiH bili su prošle srijede tako simbolično povezani džihadizmom i posljedicama njegove zapadnjačke banalizacije. Bruxelles se sjećao prve obljetnice velikoga džihadističkog napada na glavni grad ujedinjene Europe, koji je otkrio ne samo sve sigurnosne slabosti europske prijestolnice već i sve slabosti europske politike guranja glave u pijesak. Istoga dana u Velikoj Britaniji, državi koja je upravo na krilima europske politike otvorenih vrata i nesnalaženja u migrantskoj krizi, referendumski odlučila napustiti EU, džihadistički se napad dogodio doslovce na vratima Parlamenta. (…)
Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju tog se dana vodila žalbena rasprava u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne, prvostupanjski osuđenih za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu progona Bošnjaka/Muslimana u BiH. Gotovo istodobno kada je Khalid Massud započeo svoj ubilački pothvat pred Westminsterskom palačom, odvjetnica generala Praljka, Nika Pinter, ukazivala je Žalbenom vijeću kako je prvostupanjsko vijeće ozbiljno oštetilo istinu, osuđenike i pravdu kada je odbilo prihvatiti kao dokaze sve izjave svjedoka koje su se odnosile na djelovanje mudžahedina u muslimansko-hrvatskom ratu u BiH, ocjenjujući ih – nerelevantinima.
Među tim „nerelevantnim“ izjavama je i svjedočenje jednog od zapovjednika odreda el Mudžahid Alija Hamada koji je kao svojevrsni svjedok-pokajnik na suđenju zapovjednicima Armije BiH Hadžihasanoviću i Kuburi, podrobno ispričao svoj ratni put u BiH i ciljeve svoje borbe. Ukratko: podrijetlom je iz Bahraina, prošao je džihadističku obuku u vojnim logorima Osame bin Ladena u Afganistanu, već u ljeto 1992. je poslan u BiH u misiju širenja Al-Qa’idine mreže i radikalizacije domaćega muslimanskog stanovništva, kroz vjersku obuku i kroz ratne operacije. Ratovao je u središnjoj Bosni, ponajviše na širem području Travnika, potanko je opisao napade na hrvatska sela u okolici Travnika i Zenice, kako bi ih očistili od Hrvata, osvajanje katoličke crkve i samostana u Gučoj Gori, koju su nakon skrnavljenja mudžahedini minirali i namjeravali srušiti. Opisao je uvezanost odreda el Mudžahid u Armiju BiH i veze njihovih zapovjednika s bošnjačkim političkim vodstvom, uključujući i Aliju Izetbegovića. (…)
Raspravno sudsko vijeće je sve to ocijenilo nerelevantnim, uključujući i obredna ubojstva, prihvativši potpuno tezu tužitelja da su Hrvati sami sebe etnički čistili. Ili još preciznije, da je hrvatsko vojno i političko vodstvo samo proizvodilo strah kako bi nagnali Hrvate da napuste svoja sela u središnjoj Bosni, dok su mudžahedini, njih oko 4000, bili tek puki marketing. Pred jednim Khalidom Massudom, u moćnom, mirnom i policijski-obavještajno pokrivenom Londonu, britanska je premijerka iz sigurnosnih razloga hitno evakuirana iz Westminsterske palače na sigurnu poziciju. Prema zaključcima prvostupanjskog vijeća Haašog suda, strah Hrvata iz BiH pred nekoliko tisuća takvih boraca pred vlastitim dvorištima, bio je irelevantna izmišljotina. Tu tezu o izmišljenom hrvatskom strahu od islamskih boraca u BiH za haaško tužiteljstvo su pripremili i elaborilali upravo visoki časnici britanske vojske, koji su djelovali u BiH u sklopu misije UNPROFOR-a u središnjoj Bosni, upravo na prostoru na kojem su u to doba osnovani prvi vojni logori za obuku džihada na europskom tlu. Bili su to isti oni časnici koji su se svojim oklopnim vozilima svakodnevno mimoilazili s mudžahedinima u Travniku, Zenici, Bugojnu, u selima gdje su osnivani džihadistički kampovi, koji su s njima organizirali razmjene zarobljenika… Postoje televizijske snimke na kojima se vidi da je tadašnji zapovjednik britanskog bataljuna general Alaister Duncan osobno rukovodio evakuacijom hrvatskih civila iz Guče Gore, koji su se pred mudžahedinskim napadom sklonili u crkvu, da je čak zbog nadiranja mudžahedina prema crkvi zapovjedio da britanski transporteri zapucaju na njih. U Haagu je svjedočio kako nikada nije vidio mudžahedine, da su glasine o njima bile tek moćno propagandno sredstvo Armije BiH, kojim se ubijao duh protivnika.
U vrijeme svjedočenja u Haagu, u kojima su negirali postojanje i ulogu mudžahedina u ratu u BiH, većina zapovjednika i obavještajnih časnika iz britanskog bataljuna UNPROFOR-a iz BiH, već su bili istaknuti eksperti međunarodne antiterorističke koalicije. Nitko se u Hrvatskoj s institucionalne ili ekspertne razine nije upuštao u analizu i razobličavanje njihovih supstancijalno lažnih svjedočenja na kojima se uvelike temelje i optužnice i prvostupanjska presuda za svehrvatski zločinački pothvat hrvatskom političkom i vojnom vodstvu Herceg-Bosne, baš kao i presuda za progon Dariju Kordiću. A nikoga izvan Hrvatske to se nije osobito ticalo, niti osobito zanimalo. (…)

U razmatranju uloge Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini, neovisno o sudskim presudama, ne mogu se zaobići kronologija događaja i ključne činjenice:
– da je hrvatska politika od 1990. (primjerice, hrvatsko-slovenski prijedlog o Savezu jugoslavenskih republika, od 12. listopada 1990.) dosljedno bila za poštivanje republičkih granica i za cjelovitu BiH, o čemu svjedoče brojni izvori:
– da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače i 1. ožujka 1992.), koje je podržao hrvatski predsjednik F. Tuđman, bilo presudno za njegov uspjeh i međunarodno priznanje BiH
– da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila
– da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH: 1992. hrvatske snage spriječile su srpske postrojbe da zauzmu strateški iznimno značajne točke u BiH (Mostar i dolinu Neretve, Bosansku Posavinu, područja Livna, Tomislavgrada, Rame) i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su velika područja (više od 5000 km2) u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni; pritom su operacijom Oluja hrvatske snage omogućile deblokadu Bihaća koji se oko 1200 dana nalazio u okruženju srpskih postrojbi i tako spasile živote tisućama tamošnjih Bošnjaka-muslimana
– da analiza snage i brojnosti dragovoljaca, odnosno postrojbi (uglavnom taktičke grupe ili skupine) iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskog naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za “krpanje linije sukoba”, nikako ne i za agresiju; snage HV-a u BiH uglavnom su bile angažirane protiv srpskih snaga, na temelju sporazuma između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva, radi sprečavanja srpskih napada iz BiH na Hrvatsku i zaštite Hrvata u BiH od srpske agresije, a tek potom i u obrani od napada Armije BiH
– da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine
– da je Hrvatska zajednica Herceg Bosna (18. studenog 1991.), odnosno njezina upravna i vojna organizacija HVO (8. travnja 1992.), nastala kao reakcija na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i očigledne nemogućnosti bosansko-hercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije
– da je Hrvatska Republika Herceg Bosna proglašena (28. kolovoza 1993.) u skladu s tadašnjim planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH na tri entiteta, a nakon što su započeli sukobi između Armije BiH i HVO-a na dijelu teritorija BiH
– da je Hrvatska pomagala u naoružavanju i obuci pripadnika Armije BiH
– da je zbog ratnog stanja u Bosni i Hercegovini Hrvatska zbrinjavala izbjeglice i prognanike iz te države bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost: od početka rata do sredine listopada 1994., dakle čak i tijekom sukoba između Armije BiH i HVO-a, Ured Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice pomogao je u zbrinjavanju više od 600 000 izbjeglica i prognanika iz Bosne i Hercegovine (oko 425 000 Bošnjaka-muslimana, oko 170 000 Hrvata i oko 5000 ostalih); istodobno, uz pripadnike HVO-a, u bolnicama u Hrvatskoj liječeni su ranjeni pripadnici Armije BiH i civili – Bošnjaci-muslimani iz Bosne i Hercegovine.
Ne može se izostaviti ni činjenica da je teritorij Bosne i Hercegovine bio osnovica za srpsku agresiju na Hrvatsku 1991., te da je s istog teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991. godine. Činjenica je i da je tijekom rata u Bosni i Hercegovini došlo do sukoba između Armije BiH i HVO-a, koji je Srbima u BiH olakšao obranu do tada osvojenih teritorija i osvajanje novih područja, a srbijanskoj i bošnjačko-muslimanskoj politici omogućio da odgovornost za rat u BiH prebace i na hrvatsko vodstvo. U tom je sukobu bilo neprihvatljivih poteza hrvatskih i muslimanskih ekstremista u BiH, kao i samovolje na lokalnim razinama, koju bosansko-muslimansko i hrvatsko vodstvo nije moglo u cijelosti kontrolirati.
Zapravo, za ocjenu karaktera i razumijevanje uzroka sukoba između Armije BiH i HVO-a može poslužiti završna izjava generala Slobodana Praljka na suđenju u Haagu, 21. rujna 2011.: ”Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane), i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili“.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR