Globalno zagrijavanje otkriva golemi gospodarski potencijal Arktika

Arktički led, koji je kroz povijest za mnoge pomorce predstavljao nepremostivu prepreku, i koštao mnoge istraživače života, zbog globalnog zagrijavanja mogao bi se u bližoj budućnosti svake godine u ljetnim mjesecima povući i tako omogućiti tranzit robe na području pet puta većem od Mediterana, a i najnovija geološka istraživanja pokazuju da bi se na Arktiku mogla nalaziti čak jedna četvrtina neotkrivenih svjetskih nalazišta nafte koja bi topljenjem leda postala dostupnija i isplativija.

U zadnje dvije godine znanstvenici su preko svjetskih medija skretali pažnju na dramatične promjene u Arktičkom oceanu. Mjerenja su pokazala da je svakog ljeta sve manje leda, te su neki znanstvenici izašli s procjenom da bi u ljeto 2030. godine mogao potpuno nestati led iz Arktika. Ta procjena je temeljena na mjerenjima koja pokazuju da se prosječna globalna temperatura u zadnja tri desetljeća povećala za jedan Celzijev stupanj, ali da je to povećanje na arktičkom pojasu mnogo dramatičnije i da ono iznosi povećanje prosječne temperature za čak tri Celzijeva stupnja. U nekim predjelima Arktika gdje se ledeni pokrivač potpuno povukao, zabilježen je porast i do pet Celzijevih stupnjeva. Također, vrlo bitnim se smatra podatak o količini leda u ljetnim mjesecima, koja se od sredine sedamdesetih godina upola smanjila, sa osam milijuna četvornih kilometara na četiri milijuna četvornih kilometara.

Dok su znanstvenici i ekolozi zabrinuti negativnim učincima globalnog zagrijavanja, velike energetske korporacije trljaju ruke nad golemom mogućom zaradom koja im se otvara topljenjem leda. Tako donedavno jedan od najsurovijih i najnedostupnijih prostora, onaj Arktičkog oceana, postaje potencijalno velik biznis za brodski tranzit robe i naftnu industriju, što je rezultiralo povećanim pritiskom različitih lobija na svjetske vlade da usmjere svoje politike k tom golemom i još nedovoljno istraženom području.
Naftnu groznicu mogla bi potaknuti procjena američkog Geological Surveya prema kojoj bi se ispod leda moglo nalaziti oko 25 posto svjetskih neotkrivenih zaliha nafte i prirodnog plina. Naftna industrija nije jedina koja bi od toga imala koristi. Svjetska trgovina i pomorski transport mogli bi profitirati od novih arktičkih plovnih putova koji bi znatno skratili vrijeme putovanja od istočnoazijskih do europskih i američkih luka, a rastom temperature mora mnoge riblje vrste mogle bi migrirati na Arktik, koji bi bez ledenog pokrivača bio dostupan ribarskim flotama. Spomenimo i da poljoprivreda postaje moguća u sve sjevernijim područjima, primjerice na Grenlandu farmeri su uspješno počeli s uzgojem krumpira i brokule, što Grenland čini manje ovisnim o uvozu povrća.

Procvat naftne industrije u arktičkom pojasu
Prije 60 milijuna godina Sjeverni pol bio je posve drukčije mjesto. Tada su Euroazija, Grenland i Sjeverna Amerika činili istu kopnenu masu, a Sjevernom pol je imao razvijen biljni i životinjski svijet i temperature poput današnjih na Mediteranu. Vjeruje se da se upravo ta golema koncentracija biomase s vremenom pretvorila u današnje goleme rezerve nafte i prirodnog plina. Već smo spomenuli da je američki Geological Survey u ljeto 2008. godine izašao s procjenom o naftnom i plinskom potencijalu Arktika koja govori da se tu nalazi oko 25 posto svjetskih neotkrivenih nalazišta nafte, što iznosi otprilike 400 milijardi barela nafte. O isplativosti daljnjeg istraživanja tog surovog i divljeg područja govori nam primjer iz povijesti kad je 1867. godine SAD kupio od Rusije Aljasku za 7 milijuna dolara. Tadašnja javnost tu kupnju je, zbog oštre klime i divljih prostranstava koja prevladavaju na Aljasci, okarakterizirala kao “Sewardovu glupost”, po američkom državnom tajniku Wiliamu Sewardu koji je sklopio taj posao. Danas znamo da se u Aljasci u zaljevu Prudhoe nalazi najveće naftno polje u Sjevernoj Americi koje dnevno u prosjeku proizvodi 400 tisuća barela nafte, a zgodno je dodati i da na tu najveću saveznu državu otpada 20 posto domaće proizvodnje nafte. O ogromnom interesu najvećih svjetskih naftnih korporacija govori projekt koji je najavljen u travnju 2008. godine, naime British Petroleum i Conoco Philips priopčili su da namjeravaju graditi plinovod kojim bi se na svjetska tržišta dovodio plin iz plinom bogatog sjevera Aljaske, za koji je procijenjeno da posjeduje 35 milijardi metara kubičnih prirodnog plina.. Plinovod koji bi sa sjevera Aljaske trebao ići do kanadske Alberte, a od tuda do 48 američkih saveznih država, trebao bi biti dovršen do 2018. godine i mogao bi koštati nevjerojatnih 30 milijardi dolara. Dodajmo i to da je nedavno Royal Dutch Shell platio je rekordnih 2 milijarde dolara za dozvolu eksploatacije u smrznutom Čukotskom moru koje se nalazi sjeverno od Beringovog tjesnaca.

Napretkom tehnologije pojavila se mogućnost vađenja nafte iz područja koja su se zbog nedostupnosti i surove klime smatrala neisplativim i prerizičnim investicijama. Rusi su prije globalne gospodarske krize najavili građenje plutajućih nuklearnih elektrana kojima bi omogućili bušenje nafte ispred svojih obala na Arktiku. Te elektrane jačine između 50 i 100 megawata, sastojale bi se od 2 reaktora koji bi se nalazili na čeličnim platformama, a davale bi energiju postrojenjima ruskog državnog energetskog diva Gazproma, koji je najavio ulaganje vrijedno oko 30 milijardi dolara u nafta i plinska polja u Barentsovom i Karskom moru. Ruski geolozi vjeruju kako se u tim dvaju morima nalazi oko 3 milijarde tona nafte i oko 5 milijardi metara kubičnih prirodnog plina. Kao još jedan primjer tehnološkog skoka možemo navesti postrojenje blizu jednog od najsjevernijih gradova u svijetu, norveškog grada Hammerfesta, gdje se nalazi golemi kompleks Snohvit, koji iz Barentsovog mora vadi prirodni plin i pretvara ga u ukapljeni prirodni plin koji se zatim transportira do tržišta. Postrojenje u Hammerfestu je specifično po tome što je oprema za eksploataciju prebačena na morsko dno kako bi se izbjegao negativan učinak jakih valova u Sjevernom moru i kolizija sa plutajućim santama leda. Kako se nalazišta u Sjevernom moru polako iscrpljuju, eksperti se slažu kako je jedini logičan potez za Norvešku, ukoliko i dalje želji držati poziciju jednog od najvećih svjetskih izvoznika nafte i prirodnog plina, daljnja ekspanzija na Arktik.

Otvara se mogućnost novih plovnih putova
U 2007. godini izmjerena je najmanja količina arktičkog leda u zadnjih 30 godina od kad se vrše mjerenja. Tome treba dodati podatak da se u zadnjih 5 godina ljetna količina leda na Arktiku smanjila za 25 posto. Ranija predviđanja znanstvenika o ljetu na Arktiku bez leda govorila su o takvom scenariju krajem ovog stoljeća, ali nakon što su zadnja mjerenja pokazala drastično ubrzanje u topljenju leda, velik dio znanstvenika se složio da bi se potpuno povlačenje leda na Arktiku u ljetno doba moglo dogoditi već za 10 do 20 godina. Prošlo ljeto svjedočili smo značajnom događaju koji bi mogao revolucionarizirati pomorski transport i svjetsku trgovinu na isti način kao što je to napravio Sueski kanal u 20. stoljeću, a to je bilo topljenje leda u Sjeverozapadnom prolazu koji se prostire iznad Sjeverne Amerike. Taj Sjeverozapadni prolaz, koji je donedavno bio neprolazan za brodove zbog debelog sloja leda koji ga je prekrivao tokom cijele godine, nudi mogućnost za skraćivanja trans-atlantskog tranzita robe brodovima za jednu četvrtinu puta u odnosu na sadašnju rutu koja ide kroz panamski kanal, primjerice putovanje od Shangaija do New Jerseya na Zapadnoj obali Amerike bilo bi kraće za 7000 km.. Zbog toga su zemlje koje graniče tom regijom već sad znatan dio novca počele ulagati u važne luke na sjeveru poput Hammerfesta, Murmanska ili Churchilla.

Zanimljiv je podatak koji govori da će ruska proizvodnja nafte u arktičkim vodama porasti za 5 milijuna tona godišnje do 2010 godine, odnosno za 10 milijuna tona godišnje do 2015. godine. Time na važnosti dobiva sjeverni plovni put iznad arktičke obale Rusije, jer bi u slučaju topljenja leda cijene transporta ukapljenog plina i nafte pale. Tako bi Rusija, drugi izvoznik nafte u svijetu, gradnjom nove generacije tankera koji bi bili ojačani za tranzit kroz led, skratila vrijeme i troškove transporta nafte i plina sa bogatih Sibirskih naftnih polja do tržišta u Europi i Kini.

Problematika oko polaganja prava
Uvidjevši koliki je gospodarski potencijal Arktičke regije, 5 nacija koje s njom graniče, a to su SAD, Kanada, Rusija, Norveška i Danska, šalju svoje znanstvene ekspedicije koje bi trebale osigurati dokaze za UN kojima bi dobili suverenitet nad tim područjem. Konvencija UN-a o pravu mora usvojena je na Trećoj konferenciji o pravu mora održanoj 1982. godine u Jamajci, a stupila je na snagu 1994. godine. U njoj stoji da svaka obalna država pored teritorijalnog mora, koje se prostire 12 nautičkih milja od obale i tretira kao suvereni teritorij, može proglasiti isključivi gospodarski pojas u zoni do 200 nautičkih milja izvan teritorijalnog mora u kojemu te države mogu vršiti svoja suverena prava, kao što su pravo na ribarenje i eksploataciju prirodnih resursa. Ali postoji jedna iznimka, a to je članak 76 UN-ove Konvencije o pravu mora, u kojem stoji da države mogu ograničeni suverenitet ostvariti i iznad zone od 200 nautičkih milja ukoliko dokažu pred UN-om da se ispod mora prostire njezin epikontinentalni pojas, odnosno da je to podmorje prirodni produžetak njenog kopnenog područja. Ključnu ulogu oko polaganja prava na Arktik mogao bi igrati prijevoj Lomonosov, podvodni greben koji se proteže 1800 km od Grenlanda preko Sjevernog pola do Sibira. Rusi su tako prijevoj Lomonosov proglasili prirodnim produžetkom njihovog kopnenog područja, nadajući se da će im pripasti suverenitet nad područjem od 1,2 milijuna četvornih kilometara. Spomenimo i da Danski znanstvenici skeniraju podvodni teren tražeći dokaze da je prijevoj Lomonosov produžetak Grenlanda što bi uvelike išlo u Dansku korist. Dakle, ukoliko se pokaže da je taj podvodni greben spojen sa euroazijskom pločom Rusi će biti pobjednici, u slučaju da se ispostavi da je povezan sa sjevernoameričkom pločom kod Grenlanda, najviše koristi bi imali Danci i Kanađani, no ako znanstvenici otkriju kako greben sjedi na vlastitoj tektonskoj ploči, tada nitko ne bi imao valjane argumente za polaganje prava.

Jačanje vojne prisutnosti na artičkom pojasu
U kolovozu 2000. godine podmornica Kursk potonula je za vrijeme održavanja vojnih vježbi u Barentsovom moru. Tragedija Kurska, u kojoj je živote izgubilo svih 118 mornara, pokrenula je niz napisa u svjetskim medijima o Rusiji kao svjetskoj sili na zalasku i možemo reći da je taj događaj predstavljao finalno poniženje za Rusiju u post sovjetskoj eri. Sedam godina kasnije, u kolovozu 2007. godine, ruski istraživači u podmornici Mir-1 postavili su titansku rusku zastavicu na morsko dno ispod Sjevernog pola što je prvi takav zabilježeni zaron ispod Sjevernog pola. Osim tog simboličnog polaganja prava na eksploataciju ekonomskih dobara Arktika, taj događaj bitan je i za ruski nacionalni ponos koji je bio uzdrman u post sovjetskoj eri, jer je demonstrirao svjetsku klasu ruskih tehničkih eksperata i ljudskog potencijala kojim Moskva raspolaže. Tjedan dana nakon što je Rusija položila zastavicu na dno ispod  Sjevernog pola, kanadski premijer Harper rekao je da Kanada namjerava otvoriti novi centar za obuku vojske za borbu u zimskim uvjetima u zaljevu Resolute i luku za brodove dubokog gaza u sjevernom gradu Nanisiviku. Kanadski premijer je dodao kako će nova vojna postrojenja pokazati svijetu kako Kanada namjerava imati dugoročnu prisutnost na Arktiku te je najavio investiciju od 5 milijardi kanadskih dolara u ledolomce koji bi se trebali koristiti za prikupljanje geoloških dokaza koji bi išli u prilog kanadskim suverenitetu nad tim područjem.

Treba naglasiti da Rusi nisu jedina briga za Kanađane, jer imaju neriješene granične sporove sa Sjedinjenim Državama oko granice u Beaufortovom moru i oko statusa Sjeverozapadnog prolaza. Kanađani taj prolaz smatraju dijelom svojih teritorijalnih voda, a time i izvorom profita. Pritom se pozivaju na blizinu kanadske obale, na povijesnu uporabu tog prolaza od kanadske domorodačke zajednice Inuita i na ekološku krhkost tog područja. Američka pak strana tvrdi da je to međunarodni pomorski tjesnac koji se provlači kroz kanadski arktički arhipelag, te se pozivaju na Konvenciju UN-a o pravima mora kojom se jamči sloboda plovidba brodovima i slobodno korištenje zračnog koridora iznad međunarodnih tjesnaca. Dodajmo i spor Kanade i Danske oko malenog nenaseljenog otočića Hans, koji se nalazi između Grenlanda i kanadskih otoka Ellesmere, a koji je topljenjem leda dobiva na značaju jer se nalazi na strateški važnom ulazu u Sjeverozapadni prolaz.

Kao što vidimo ulozi oko Arktika se povećavaju, jer osim velikih rezervi plina i nafte, tu prolaze strateške važne brodske rute i dom je važnih ribolovnih područja. Kako procjene stručnjaka govore o čak 25 posto svjetskih rezervi nafte, što Arktik dovodi u rang Saudijske Arabije, realno je za očekivati da će se rivalstvo 5 zemalja koje polažu pravo na eksploataciju tog područja sigurno zaoštriti. Kad smo već spomenuli rivalstva, ne smijemo zaboraviti ni da Norveška, koja je jedan od najvećih izvoznika plina i nafte i koja je najavila modernizaciju flote sa desetak najmodernijih fregata, dijeli Barentsovo more s Rusijom i da ima neriješen spor oko 155 kilometara kvadratnih oko Spitsbergena, jer Rusi tu ne priznaju norveški isključivi gospodarski pojas od 200 nautičkih milja. Tako je prošlo ljeto u arhipelag oko Spitsbergena Rusija poslala ratno brod Severomorsk i održavala vojne vježbe iznad Barentsovog mora koje su uključivale prelete nadzvučnih bombardera Tu-22. Ruski predsjednik Medvedev ovog travnja osobno je odobrio strategiju za Arktik koja predviđa gradnju novih vojnih baza na ruskoj sjevernoj obali, rekavši da Arktik igra sve veću ulogu u nacionalnoj sigurnosti Rusije. Njome je predviđeno raspoređivanje pripadnika ruske obavještajne službe FSB-a na Arktiku, radi uspostave obavještajne mreže s ciljem kontrole vojnih, ekonomskih i ekoloških aktivnosti u Arktičkom pojasu.

Teško je predvidjeti hoće li zaoštravanje graničnih sporova i jačanje vojne prisutnosti na Arktiku dovesti do većih napetosti. Sigurno je da jedan od najvećih problema čovječanstva, a to je kako osigurati dovoljno energije za očekivani rast populacije i ubrzanu industrijalizaciju u zemljama poput Indije i Kine, vodi do razvoja novih regija bogatih naftom, od Kaspijske regije i Afrike do Arktičkog podmorja koje bi zbog klimatskih promjena moglo postati dostupno za eksploataciju i time držati ključ energetske stabilnosti svijeta u budućnosti.

Ivan GUBERINA