Usprkos napretku tehnologija i sve preciznijim vođenim projektilima zrak-zemlja veliki dio borbenih letjelica, prije svega helikoptera, još uvijek djeluje s malih visina, unutar zone djelovanja lakih PZO sustava

 

Godine djelovanja savezničkih i NATO snaga u Iraku i Afganistanu još jednom su pokazale svu osjetljivost borbenih letjelica na djelovanje lakih PZO sustava, pa čak i onih “zastarjelih”. Ustvari, kad se pogleda statistika zadnjih pet godina jasno je da ne postoji tip zrakoplova s fiksnim ili rotirajućim krilima, borbeni ili transportni, koji nije oboren paljbom sa zemlje (vođenim ili čak nevođenim projektilima). Obarani su u najrazličitijim situacijama, kao u siječnju 2007. kad je AH-64 Apache američke kopnene vojske oboren snažnom paljbom lakog streljačkog oružja i protuoklopnih ručnih bacača dok je pružao blisku potporu iračkim snagama sjeverno od Najafa.

I dok je opasnost od ručnih protuoklopnih bacača poznata od prije, još od doba rata u Vijetnamu i Angoli, čudno je da su i danas, unatoč tehnološkom napretku u posljednjih 40 godina, i dalje opasnost za suvremene borbene letljelice. Naravno, bez sustava navođenja pogađanje letjelica tim oružjem pitanje je čiste sreće. No, nedavno je u Afganistanu otkriveno nekoliko modificiranih projektila koji su dobili neku vrstu programiranih upaljača koji aktiviraju njihove bojne glave i prije udara u cilj. Na taj im je način znatno povećana vjerojatnost uništavanja sporih i niskoletećih ciljeva (kao što su transportni helikopteri), posebno ako se projektili ispaljuju u plotunima.

Igra mačke i miša
Tijekom hladnoga rata i nakon njega ostvaren je iznimno velik napredak u razvoju tehnologija potrebnih za lake PZO sustave, posebno raketne. Zbog toga je stvorena svojevrsna igra mačke i miša, u kojoj se proizvođači borbenih letjelica trude razviti nove tehnologije kojima će neutralizirati PZO opasnost. Na raspolaganju su im relativno jeftine infracrvene bljeskalice i mamci, ali i skupi elektronički sustavi ometanja. A onda se dogodi da se letjelice nađu u opasnosti od potpuno novog lakog PZO oružja koje čak nema ni sustav za navođenje koji bi se mogao ometati. Kako se projektili iz protuoklopnih ručnih bacača ispaljuju na ciljeve na maloj udaljenosti posade i elektronički sustavi za otkrivanje nemaju dovoljno vremena za reakciju. Jedina je mogućnosti promjena taktike uporabe letjelica ? letenje na većim visinama.

Glavno obilježje ratova u Iraku i Afganistanu je nepredvidljivost u svakom pogledu. Piloti mogu tjednima letjeti iznad određenog područja bez ikakvih reakcija sa zemlje, a onda se u trenutku naći na meti paljbe iz suvremenih lakih PZO raketnih sustava koji se lansiraju s ramena (MANPADS) ili iz svih mogućih i “nemogućih” oružja, od kojih većina ni nije namijenjeni PZO djelovanju.

Da se krivo ne shvati, pobunjenici u Iraku i Afganistanu imaju pristup i najsuvremenijim NAMPADS-ima kao što su ruski Igla-1 (SA-16 Gimlet) i nešto stariji Strela-2 (SA-7 Grail). Ti su sustavi i dalje vrlo opasni. Tako su u samo jednom slučaju, kad je u Iraku oboren američki CH-47 Chinook (vjeruje se Strelom 2M) izgubljena tri člana posade i 13 vojnika, dok ih je još 26 teško ranjeno. U Afganistanu je stanje još teže jer tamo pobunjenici još uvijek imaju i američke FIM-92 Stingere koje su dobili još tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kako bi ih rabili protiv sovjetskih zrakoplova.

NATO smjer
Nakon okončanja hladnoga rata europske su vojske prošle kroz značajne promjene. Osim što je dio oružanih snaga bivših članica Varšavskog ugovora morao proći temeljnu promjenu kako bi mogle pristupiti NATO savezu, i “stare” su članice Saveza provele promjene u svojim vojskama. Nekad je protuzračna obrana imala važnu ulogu u NATO vojskama. Danas, kad svi vojni analitičari više ne govore o mogućnosti većih ratova u Europi (osim na njezinim rubovima, kao što je Balkan ili prostor bivšeg Sovjetskog Saveza) europske vojske više ne pridaju veliko značenje PZO sustavima. Nova je doktrina opremanje i osposobljavanje vojski za djelovanja u kriznim područjima (mirovnim operacijama) u kojima se ne očekuje da će tehnička opremljenost protivnika biti na razini europskih snaga. Osim toga, glavni je preduvjet za raspoređivanje kopnenih snaga stvaranje vojne i tehničke predominacije nad područjem na kojim se djeluje koja isključuje svaku veću mogućnost djelovanja protivničkog zrakoplovstva. Zbog toga je veći dio europskih država već započeo proces smanjenja svojih lakih PZO kapaciteta kako bi oslobodili ljudstvo, opremu i novac za nove, lake ofenzivne (ekspedicijske) snage.

Tako je u britanskoj vojsci prepolovljena tamošnja protuzračna postrojba kraljevskog topništva. Još je drastičnija promjena u Royal Air Force Regiment postrojbi koja je u potpunosti izgubila mogućnost PZO djelovanja. Slično je i u američkoj vojsci koja trenutačno vrši spajanje svojih topničkih i PZO postrojbi, te njihovo brojčano smanjivanje.
Ovaj NATO smjer nije se znatnije odrazio na ostale vojske svijeta, posebno na one koje se nalaze u kriznim područjima. One zapravo idu obrnutim smjerom jačanja lakih PZO snaga kao odgovor na konstantna jačanja ratnih zrakoplovstava susjednih država. Njihov izbor obuhvaća od MANPADS-a, preko lakih sustava na lanserima, sve do većih i složenijih samovoznih sustava. Neke su države, kako bi što bolje iskoristile ograničena novčana sredstva, odabrale srednji put kupnje nešto većih PZO sustava na fiksnim ili pokretnim lanserima. Još uvijek se prodaju i samovozni PZO topnički sustavi (SPAAG), a još bolje topničko-raketni hibridi.

Iako na tržištu još uvijek egzistiraju čisti MANPADS sustavi (Stinger, Igla, Strela), sve je veći broj onih koji zahtijevaju tročlani tim, ili su postavljeni na laka terenska vozila kako bi mogli pratiti oklopne ili motorizirane postrojbe. Sve veći broj kupaca više se ne zadovoljava tek kupnjom MANPADS-a već traže razrađen sustav lansera, paket za obuku operatera i sustav za otkrivanje ciljeva. Vrhunac je isporuka sustava s pravim zapovjedno-nadzornim (C2) sustavom koji znatno povećava učinkovitost MANPADS-a.
Iako različite države imaju različite definicije za PZO sustave malog dometa, ovaj ćemo se put ograničiti samo na one raketne sustave dometa oko 10 kilometara, na samovozne sustave i na SPAAG-ove.

Ruska dominacija
Danas na tržištu dominiraju (uvjetno rečeno) ruski MANPADS sustavi, ne toliko zbog svoje kvalitete (iako je i ona dobra) već prije zbog lake mogućnosti kupnje. Velika većina tih sustava razvijena je i proizvedena u velikim količinama još za vrijeme Sovjetskog Saveza. U to vrijeme neke su države otkupile licenciju za njihovu proizvodnju, a neke napravile vlastite kopije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ti su se sustavi u golemom broju našli na legalnom i ilegalnom tržištu, a kako uglavnom nije bilo nikakvih političkih restrikcija za njihovu prodaju, kupovali su ih doslovce svi, od država do pobunjeničkih skupina i terorista.

Danas je glavni ruski proizvođač MANPADS-a tvrtka Kolomna KBM, ali je velik broj podugovarača, specijaliziranih za proizvodnju raketnih motora, bojnih glava, upaljača i sl. i dalje aktivno uključen u proizvodnju. Početak ponude čine stari sustavi Strela-2/Strela-2M (SA-7 Grail) s infracrvenim sustavom samonavođenja. Strele su naročito raširene na područjima Azije i Bliskog istoka i zbog svoje su jednostavnosti postale arhetip za MAPDAS-e s principom djelovanja ispali i zaboravi. Iako su prve inačice imale znatna ograničenja, prije svega zbog nemogućnosti da napadaju borbene zrakoplove tijekom njihovog prilaska već samo u odlasku (svoje su IC sustave vođenja morale “vezati” za vruće ispušne plinove mlaznih motora), danas postoji mogućnost jednostavne modernizacije ugradnjom znatno naprednijih IC sustava samonavođenja koji se mogu “vezati” i na ciljeve u dolasku.

Zbog svoje jednostavnosti za uporabu i izradu bivši je Sovjetski Savez prodao veći broj licencija za njihovu proizvodnju. Neke države koje iz političkih razloga nisu mogle dobiti licencu napravile su kopije. Tako danas na tržištu postoji velik broj različitih inačica i modela koje svoje korijenje vuku iz Strele-2, ali se po mnogočemu razlikuju od nje. Velik broj država, s najrazličitijim političkim ciljevima, uzrokovao je da se su se još potkraj prošlog stoljeća Strele i njezine kopije našle u rukama velikog broja pobunjeničkih skupina, a koje su zahvaljujući njima dobile znatno povećanje ubojite moći.

Kako bi se otklonili svi nedostaci uočeni tijekom borbenih uporaba Strele-2, prvo je razvijena Strela-3 (SA-14 Gremlin), pa Igla (SA-18 Grouse) i Igla-1 (SA-16 Gimlet). I ti su MANPADS-i proizvedeni u velikim količinama i izvezeni u podjednako velik broj država kao i Strela-2. Tvrtka Kolomna danas u ponudi ima samo inačice sustava Igla koji se nude s C2 sustavom i dvostrukim lanserom Dzhigit. Prema tvrdnjama proizvođača, uporaba Dzhigit lansera omogućava lansiranje projektila u plotunima čime se vjerojatnost pogotka povećava za čak 1,5 puta.

Jedna od država koja ima bogatu tradiciju kopiranja sovjetskih MANPADS-a je Kina, ali i razvoja vlastitih sustava. Iako više kineskih tvrtki nudi razne modele MANPADS-a njihova je prodaja stranim kupcima centralizirana u tvrtki China National Precision Machinery Import and Export Corporation (CPMIEC). Prvi kineski MANPADS je Hong Nu-5, u osnovi kopija s nekim poboljšanjima sovjetske Srele-2. Hong Nu-5 je prodan državama diljem svijeta, a unatoč tome što je njegova proizvodnja okončana i dalje je u ponudi CPMIEC-a.

Znatno moderniji kineski MANPADS-i su FN-6, Qian Wei-1 (Vanguard), Qian Wei-11 i Qian Wei-18 koji se nude s noćnim ciljnicima i sustavom za identifikaciju ciljeva (IFF). Dio kineskih MANPADS-a se oglašava kao laki sustavi zrak-zrak (za uporabu na helikopterima), a svi su dobili mogućnost postavljanja na terenska i laka oklopna vozila kako bi im se povećala pokretljivost i paljbena moć.

Poljska tvrtka ZM Mesko od 1992. potencijalnim kupcima nudi svoju MANPADS-e obitelji Grom. Posljednja inačica, poznata je kao Grom 2, opremljena je većom i ubojitijom bojnom glavom. Veličina projektila nije mijenjana jer je uporabljen manji raketni motor. Grom 2 je dobio i mogućnost uporabe IFF sustava. Kako bi povećali borbene mogućnosti jedan dvostruki lanser s projektilima Grom 2 postavljen je na sovjetski PZO top ZU-23-2 kalibra 23 mm. Postoji inačica s četverostrukim kanserom i inačica namijenjena ugradnji na brodove.
Još jedna bivša članica Varšavskog ugovora koja nudi suvremeni MANPADS je Rumunjska. Ona je još u vrijeme Sovjetskog Saveza kupila licencije za proizvodnju većeg broja MANPADS-a, uključujući i CA-94M ili Strelu-2M koji se nudi stranim kupcima.

Iran je nedavno prikazao svoje prve domaće MANPADS-e oznake Misagh-1. Taj je sustav vrlo sličan kineskom QW-1 Vanguardu. Iako je tek odnedavno u proizvodnji, Misagh-1 je navodno već prodan kupcu na Bliskom istoku.

Američki Stinger
Standardni MANPADS američke vojske je Stinger koji je od 1981., kad je ušao u operativnu uporabu, sudjelovao u velikom broju ratova. Za potrebe njemačke, grčke, nizozemske i turske vojske razvijena je inačica Stinger RMP (Reprogrammable MicroProcessor) koja se po licenciji proizvodila u Europi. Najnoviji proizvodni standard je FIM-92B/C koji ima poboljšan IC/ULj (ultraljubičast) sustav samonavođenja i učinkovit domet povećan na oko 5000 metara. Stinger RMP Block 1 ima poboljšan sustav navigacije. U skladu s modernim trendovima i za Stinger je razvijen dvostruki lanser, pa je razvijena inačica namijenjena naoružavanju helikoptera kao projektil zrak-zrak namijenjen samoobrani. Stinger je postao osnova i za razvoj većeg broja samovoznih PZO sustava, kao što je Boeingov Avenger. Avenger je trenutačno jedini operativni laki PZO sustav američke kopnene vojske. Sastoji se od dva lansera s četiri projektila spremnih za lansiranje na terenskom vozilu High-Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle (HMMWV). Dosad je proizvedeno više od 1000 Avengera, a izvezen je u Egipat i Tajvan.

Japanska tvrtka Toshiba razvila je MANPADS Kin-SAM Type 91 (sličnih mogućnosti kao Stinger). Za njega je razvijen i samovozni PZO sustav konfiguracije slične kao kod Avengera. Sam projektil ima dvokanalno tražilo s IC i televizijskim (dnevna kamera) principom vođenja koji pruža sliku visoke rezolucije. Kamera se rabi za vezivanje projektila za cilj prije lansiranja, ali i za otkrivanje lažnih mamaca koji su prilagođeni ometanju IC tražila. Zbog toga Type 91 ima vrlo veliku otpornost na ometanje.

Tvrtka MBDA ostvarila je velik komercijalni uspjeh svojim MANPADS sustavom Mistral. Nakon 17 godina operativne uporabe Mistral je dobio velik broj inačica koje nisu namijenjene isključivo uporabi sa zemlje. Od samog početka Mistral nije bio pravi MANPADS jer je razvijen s lakim lanserom. Trenutno je u proizvodnji Mistral Mk 2 s termovizijskim ciljnikom kako bi se poboljšale mogućnosti djelovanja u pri lošoj vidljivosti. Po tvrdnjama MBDA, Mistral je u više od 2700 lansiranja ostvario čak 93 posto pogodaka. Prilagođen je za ugradnju na velik broj vozila. Jedna od takvih kombinacija je Thalesov Aspic koji sjedinjava terensko vozilo 4×4 i lanser s četiri Mistrala spremna za lansiranje. Lanserom se upravlja iz kabine vozila, iako je moguće i daljinsko upravljanje. Aspic rabi francusko ratno zrakoplovstvo a kupio ga je i Čile. Za koordinaciju djelovanja više lansera razvijen je Mistral Co-ordination Post (MCP) koji je popularan među kupcima jer znatno povećava borbene mogućnosti.

Sustavi s laserskim vođenjem
Kako velika većina MANPADS-a rabi IC sustav samonavođenja i velika većina borbenih letjelica rabi sustave za njihovo ometanje. Zbog toga su neki proizvođači krenuli drugim smjerom kako bi svoje projektile učinili ubojitijim. Švedska tvrtka Saab Bofors Dynamics je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvila sustav RBS-70 koji rabi princip vođenja “jahanja na laserskoj zraci”.

Inačice RBS-a 70 koje se danas nude kupcima i dalje rabe “jahanje na laserskoj zraci”, ali su oplemenjene BORC termovizijskim ciljničkim sustavom, te novim sposobnijim projektilom Bolide. Maksimalna brzina veća mu je od dva Macha, a domet nešto veći od osam kilometara. Bolide može pogađati ciljeve koji lete na visinama do 5000 metara. Za kombinaciju RBS-a 70 i projektila Bolide zasad su se odlučile Australija, Finska i Tajvan. Opremljen je suvremenim upaljačem s tri principa aktiviranja (programirani, blizinski i udarni) kako bi se mogao rabiti protiv širokog spektra ciljeva. Zahvaljujući tim poboljšanjima RBS-70 je učinkovit i protiv “teških” ciljeva kao što su mali i brzi krstareći projektili koji lete na malim visinama. Svaki RBS-70 lanser ima i digitalni IFF sustav.

Bez obzira da li se rabi originalni ili projektil Bolide, RBS-70 se može rabiti kao samostalna paljbena jedinica, ali i u kombinaciji s radarom Saab Giraffe koji je postavljen na terenski kamion. Radar Giraffe je prilagođen i za uporabu s velikim brojem drugih PZO raketnih i topničkih sustava, pa čak i za uporabu na ratnim brodovima.
Iako se britanska vojska odrekla “usluga” svojih MANPADS-a s laserskim vođenjem Starburst/Javelin u naoružanju je ipak zadržala najmoderniji High Velocity Missile (HVM) tvrtke Thales Air Defence (nekadašnji Shorts Missile Systems). HVM je inače poznatiji po svojemu komercijalnom nazivu Starstreak. Iako je razvijen kao klasični MANPADS, Starstreak se nikad nije rabio s ramena vojnika. Umjesto toga britanska je vojska odabrala laki lanser na koji se postavljaju tri projektila i sustav za vođenje. Za razliku od svih drugih MANPADS-a u operativnoj uporabi s klasičnim prefragmentiranim bojnim glavama, Starstreak rabi konfiguraciju velikog projektila nosača na čijem se vrhu nalaze tri manja laserski vođena projektila. Maksimalni domet mu je sedam kilometara pri brzini od čak 3,5 Macha.

Naravno, i za Starstreak je razvijen lanser za ugradnju na vozila, u ovom slučaju na lako oklopno vozilo na kotačima čija je pokretljivost dovoljna da prati oklopne snage. Nakon povlačenja Tracked Rapiera iz operativne uporabe jedinim samovoznim PZO sustavom britanske vojske ostao je Thalesov HVM, baziran na lakom oklopnom vozilo na gusjenicama Stormer. Na njega je postavljena daljinski upravljiva kupola opremljena s osam projektila spremnih za lansiranje, uz još 12 u pričuvi unutar vozila. Na kupoli je i elektrooptički sustav za otkrivanje ciljeva Air Defence Alerting Device (ADAD) nekadašnje tvrtke Pilkington koja je sada u vlasništvu Thales Optronicsa. Ukupno je britanskoj vojsci isporučeno 135 HVM-a uz još deset izvidničkih vozila za koje je također uporabljen Stormer. Dio vozila nedavno je moderniziran, tako da su, između ostalog, dobili i mogućnost automatskog praćenja cilja.
Thales Air Defence je razvio Multi Mission System. Osim što je zadržao sposobnost obaranja letjelica dobio je i mogućnost gađanja ciljeva na zemlji, pa se može rabiti za uništavanje neoklopljenih i lako oklopljenih vozila. Laki lanser mase 600 kg pogodan je za integraciju na veliki broj vozila. Opremljen je sa četiri projektila spremna za lansiranje i sustavom za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila.

Thales Air Defence je nedavno na vojnoj izložbi DSEi u Londonu predstavila novi Startreak II koji je zadržao isti sustav vođenja i istu konfiguraciju s tri potprojektila. Poboljšanje je u dometu (povećan je preko sedam kilometara) i operativnom vrhuncu djelovanja. Osim toga poboljšan je i sustav vođenja koji omogućava pogađanje manjih ciljeva (kao što su izvidničke i borbene bespilotne letjelice).

Najveći nedostatak RBS-70 i Starstreak sustava je što operater (ili automatski sustav praćenja) mora cijelo vrijeme pratiti cilj kako bi održao lasersku zraku na njemu. Problem nastaje kad se ne vidi cilj (zbog loše vidljivosti) pa je jedino rješenje ugradnja termovizijskog ciljnika. Drugi nerješiv problem je ako cilj izađe iz vidokruga ciljatelja zbog toga što je otišao iza brda ili se između lansera i cilja našao neki drugi predmet (recimo visoka kuća). U tom će slučaju doći do prekida vođenja projektila i sigurnog promašaja. Projektili sa principom vođenja “ispali i zaboravi” (najčešće s infracrvenim tražilima) nastavit će se kretati za ciljem i kad ga ciljatelj više neće vidjeti. S druge strane, laserski vođeni projektili imaju znatno veću otpornost na ometanje i zbog toga povećanu vjerojatnost pogađanja cilja.

Siniša RADAKOVIĆ