Nakon što je revizija pokazala da je trošak proizvodnje aviona B-1A golem, predsjednik Jimmy Carter obustavio je 1977. razvoj novog američkog bombardera i usmjerio novac u razvoj novog strateškog oružja

 

Kad je 1. svibnja 1960. američki pilot Francis Powers (1929. – 1977.) oboren iznad SSSR-a u špijunskom avionu U-2, i najveći su optimisti morali priznati da je doba strateških bombardera opremljenih nuklearnim / termonuklearnim bombama prošlo. Da bi pogodili cilj gravitacijskom bombom, bombarderi moraju doći iznad njega. Najbolja nada bila im je letjeti što više i što brže da izbjegnu protivničke lovce-presretače. Međutim, u slučaju raketnih sustava protuzračne obrane (PZO) velikog dometa, takva taktika nije mogla biti uspješna.

Zadnji pokušaj razvoja strateškog bombardera koji će letjeti visoko i brzo bio je američki North American Aviation XB-70 Valkyrie. Trebao je letjeti brzinama većim od tri Macha na visinama iznad 21 tisuću metara. Prvi je prototip prvi put poletio 21. rujna 1964. i bio je čudo tehnike. Stoga ne čudi da je i čudesno puno koštao. Na kraju je predsjednik John F. Kennedy (1917. – 1963.), na nagovor ministra obrane Roberta McNamare (1916. – 2009.), obustavio 1962. godine projekt razvoja. Dva dotad izrađena prototipa nastavit će letjeti kao testni avioni, ponajviše za potrebe NASA-e.

Ako se nije moglo ići visoko i brzo, druga je opcija bila nisko i brzo. Stoga je Pentagon 1960-ih pokrenuo razvoj strateškog bombardera koji će do ciljeva prodirati na malim i vrlo malim visinama, ispod radarskog horizonta sovjetskih radara. Na taj bi način velika prostranstva SSSR-a postala prednost za SAD jer ni u jednom trenutku tamošnja protuzračna obrana nije pokrivala više od 30 posto nacionalnog teritorija. U travnju 1969. novi je bombarder dobio službenu oznaku B-1A. Da bi nadzvučnom brzinom letio na malim visinama, dobio je krila promjenjive geometrije. Prvi prototip prvi je put poletio 23. prosinca 1974. Uz četiri prototipa, američke nuklearne snage namjeravale su kupiti još 240 primjeraka.

Predsjednik koji se razumije

Kad je novoizabrani predsjednik James Jimmy Carter u siječnju 1977. preuzeo Bijelu kuću, jedan od prvih poteza bila je revizija razvoja aviona B-1A. Osim visokih troškova razvoja, drugi je najvažniji argument koncepcijska zastarjelost. Carter je završio mornaričku akademiju i čak je ušao u uži izbor za zapovjednika druge američke podmornice na nuklearni pogon: USS Seawolf (SSN-575). Zbog toga mu nitko nije mogao predbaciti da se ne razumije u vojsku.

Nakon što je revizija pokazala da će trošak proizvodnje B-1A biti veći od 100 milijuna dolara (509 milijuna u današnjoj vrijednosti), predsjednik je 30. lipnja 1977. obustavio razvoj novog američkog strateškog bombardera. Umjesto toga novac je usmjerio u razvoj krstarećih projektila, novog strateškog oružja koje je od zastarjelih bombardera B-52 napravilo opasne strateške bombardere. Jednako je bilo s podmornicama, brodovima, a razvijen je i mobilni lanser za kopnenu vojsku. Najbolje su odlike krstarećeg projektila vrlo niska cijena (pogotovo u odnosu na borbene avione) i vrlo velik domet.

Krstareći projektil u čiji je razvoj Carter preusmjerio novac bio je AGM-86 Air Launched Cruise Missile (ALCM). Projektil s termonuklearnom bojnom glavom nosio je oznaku AGM-86B. Duljine 6,3 metra i mase 1430 kilograma, imao je domet veći od 2400 kilometara. Tako velik domet omogućavao je bombarderima B-52 da ih lansiraju sa sigurne udaljenosti, daleko od sovjetskog PZO-a. Do ciljeva su letjeli na vrlo malim visinama (oko 30 metara) brzinom od 890 km/h. Jedini način da ih se na vrijeme otkrije i obori bila je kombinacija letećih radara i specijaliziranih lovačkih aviona. Zbog njih je Sovjetski Savez morao pokrenuti razvoj letećeg radara A-50 i lovačkog aviona MiG-31 s projektilom zrak-zrak R-33. Ako bi se AGM-86B probio do cilja, aktivirala bi se termonuklearna bojna glava W80. Snaga njezine eksplozije odgovarala je 150 kilotona TNT-a te bi razorila bilo koji cilj, čak i podzemne silose s interkontinentalnim balističkim projektilima.

Kod više velesila

Kao i drugo nuklearno oružje (osim u Hirošimi i Nagasakiju), AGM-86B nikad nije korišten u ratu. No zato su izvedenice s konvencionalnim bojnim glavama AGM-86C/D masovno rabljene od 1991. do povlačenja iz operativne uporabe 2019. godine. Iako je davne 1982. ušao u naoružanje američkih nuklearnih snaga, AGM-86B još uvijek je operativan. Krstareći projektil Američke ratne mornarice BGM-109 Tomahawk ušao je u naoružanje 1983. godine. Po svim je odlikama vrlo sličan AGM-86 ALCM-u. Izvorni BGM-109A Tomahawk Land Attack Missile – Nuclear (TLAM-N) naoružan je termonuklearnom bojnom glavom W80. Izvedenica BGM-109G Gryphon / Ground Launched Cruise Missile (GLCM) bila je namijenjena kopnenoj vojsci. Četverostruki lanser postavljan je na prikolicu koju bi vukao kamion inače namijenjen za vuču tenkova. U lanseru su bili krstareći projektili Gryphon. Najveća razlika u odnosu na BGM-109A bila je uporaba termonuklearne bojne glave W84, koja je imala razornu snagu od 150 kilotona TNT-a. BGM-109G Gryphon povučen je iz naoružanja američkih nuklearnih snaga 1991., u skladu s odredbama sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa INF Treaty (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty).

Odgovor Sovjetskog Saveza na američke AGM-86 i BGM-109 bio je krstareći projektil H-55. U operativnu uporabu uveden je 1983. godine. Međutim, nikad nije bio prvi izbor ni sovjetske ni ruske vojske. Zbog toga je u konvencionalnoj inačici prvi put borbeno uporabljen tek u studenom 2015. u ratu u Siriji. Različite izvedenice H-55, ponajviše H-101, intenzivno se koriste u ratu u Ukrajini. Izvorni H-55 bio je naoružan termonuklearnom bojnom glavom TK66 snage 200 kilotona TNT-a. Rusija je u međuvremenu razvila veći broj krstarećih projektila, uključujući i hipersonične. Budući da su jeftini za proizvodnju te da su za to potrebne tehnologije široko dostupne, krstareći projektili postali su omiljen odabir svih zemalja koje raspolažu nuklearnim oružjem. Tako je Pakistan razvio cijelu seriju krstarećih projektila Babur. Iako svi Baburi mogu biti naoružani nuklearnim bojnim glavama, za tu je namjenu razvijena inačica Babur-1B dometa 900 kilometara. Indijska vojska ima krstareći projektil Nirbhay dometa 1500 kilometara. Indijske nuklearne snage, među rijetkima u svijetu, imaju u naoružanju i nadzvučni krstareći projektil BrahMos. Najveća brzina leta mu je tri Macha, a najveći nedostatak domet od tek 500 kilometara. Međutim, BrahMos je dovoljno malen da ga može nositi borbeni avion Su-30MKI, a postavljen je i na brodove. O mogućoj nuklearnoj bojnoj glavi za BrahMos nema pouzdanih podataka. Međutim, korisna nosivost od 300 kilograma više je nego dovoljna i za ugradnju termonuklearne bojne glave.

Što mogu imati ostali?

Francuske nuklearne snage u naoružanju imaju krstareći projektil ASMP (Air-Sol Moyenne Portée). Kako izvorni ASMP ima domet od samo 300, razvijen je poboljšani ASMP-A dometa 500 km. No ni s tim dometom to baš nije uporabljivo strateško oružje, jer od posada aviona zahtijeva dubok prodor u protivnikov zračni prostor. U tijeku je razvoj projektila ASMP-R, koji će imati još veći domet i hipersoničnu brzinu. ASMP-A naoružan je termonuklearnom bojnom glavom TNA (Tête nucléaire aéroportée) snage 300 kilotona TNT-a, a izvorni ASMP termonuklearnom bojnom glavom TN81 jednake snage.

Francuska i Ujedinjena Kraljevina zajedno su razvile krstareći projektil SCALP / Storm Shadow. Trenutačno niti jedan od tih projektila nije naoružan nuklearnim bojnim glavama, no to se može promijeniti u vrlo kratkom roku. Nije, doduše, baš posve jasno koja bi se nuklearna bojna glava ugradila u Storm Shadow. Kod SCALP-a je to puno jasnije jer obje termonuklearne bojne glave s ASMP i ASMP-A dimenzijama i masom bez problema stanu i u SCALP. Na tim je osnovama za potrebe francuske mornarice razvijen projektil SCALP Naval. Najzanimljivije kod njega jest da izvedenica namijenjena lansiranju s brodova ima domet od čak 1400 kilometara. Domet one koja je namijenjena lansiranju s podmornica nešto je veći od 1000 km. Povećanje dometa djelomično je ostvareno smanjenjem mase bojne glave sa 500 na 300 kilograma – taman dostatno za ugradnju termonuklearne. Nova je oznaka tog projektila Missile de Croisière Naval (MdCN). Kineske oružane snage u naoružanju imaju krstareći projektil CJ-10, no projektili tog tipa nisu im nikad bili prioritet. Prednost su imali balistički projektili velikog dometa. Izvorni CJ-10 ima najveći domet od 1500 kilometara, a može se naoružati termonuklearnom bojnom glavom. Poboljšana izvedenica CJ-20 ima domet od 2000 km (neki izvori navode čak 4000 km) te je namijenjena lansiranju iz zraka (s bombardera H-6).

---

747 za masovno uništenje

Ako su interkontinentalni balistički projektili na strateškim podmornicama bili ultimativno oružje odvraćanja, krstareći projektili s termonuklearnim bojnim glavama postali su ultimativno oružje prvog udara. Iz prijateljskih zračnih prostora moglo ih se lansirati doslovno na tisuće. A njihov bi se napad otkrio nekoliko minuta prije pogotka ili tek kad bi počeli pogađati ciljeve. Kako bi maksimalno iskoristile te odlike, američke nuklearne snage imale su plan pretvaranja komercijalnih aviona Boeing 747 u nosače krstarećih projektila – 747 Cruise Missile Carrier Aircraft (CMCA). Da su se planovi ostvarili, svaki bi 747 CMCA nosio 72 krstareća projektila AGM-86B spremna za djelovanje. Osim toga, 747 CMCA ni po čemu se ne bi razlikovao od komercijalnog aviona 747-200C. S lažnim oznakama i registracijama mogli su 24 sata 365 dana godišnje kružiti oko SSSR-a bez mogućnosti otkrivanja. I sve to nudilo se po cijeni gotovo jednakoj onoj komercijalnog aviona: uz sustav za prihvat lansera i sustav za lansiranje na stražnjem dijelu, avioni bi morali biti opremljeni vojnim navigacijskim i telekomunikacijskim sustavima. Pritom bi troškovi održavanja bili višestruko manji u odnosu na B-52 ili B-1. Zašto projekt 747 CMCA nije ostvaren? Upravo zato što bi to bilo gotovo idealno oružje prvog napada. Politički vođe SSSR-a toliko su se prestrašili da su odlučno tražili da se u sporazum o ograničenju nuklearnog naoružanja SALT II (Strategic Arms Limitation Talks), unese odredba o zabrani takve vrste bombardera. Zauzvrat su morali i oni pristati na neke ustupke. SALT II potpisali su američki predsjednik Carter i glavni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev (1906. – 1982.).

---

Nuklearni torpedi

Tijekom hladnog rata torpedi su često naoružavani nuklearnim bojnim glavama. U tom je pristupu prednjačio SSSR, kojem je to bilo jedno od oružja namijenjenih uništenju udarnih skupina nosača zrakoplova. Nakon raspada SSSR-a, svi su ti torpedi povučeni iz operativne uporabe. Međutim, Rusija je početkom ovog stoljeća ponovno pokrenula razvoj torpeda s nuklearnom bojnom glavom. No taj je put otišla dalje, te dodala nuklearni pogon. Tako je nastao najveći torpedo na svijetu: Posejdon.

Posejdon znaju nazivati i podvodnim besposadnim plovilom, a precizni taktičko-tehnički podaci stroga su tajna, pa su prepušteni nagađanjima i procjenama. Dug je dvadesetak i širok oko dva metra, a nuklearni pogon treba mu omogućiti ronjenje velikom brzinom, koja po najčešćim procjenama iznosi oko 50 čvorova. Govori se o doplovu od 10 000 km, ali ni on nije podrobnije objašnjen, baš kao ni maksimalna dubina zarona od 1000 metara. S obzirom na veličinu, u Posejdon bez problema može stati jako velika termonuklearna bojna glava. Ruski izvori tvrde da joj je snaga čak 100 megatona TNT-a. To bi bilo dovoljno za razaranje svih najvećih obalnih gradova, a eksplozijom izazvan cunami poharao bi znatno veće područje.

---

TEKST: Mario Galić