Nakon kolovoza 1995. riječ oluja hrvatskom narodu, posebice Hrvatima koji su prognani 1991. iz svojih domova (u srpnju 1995. u Hrvatskoj je bilo 384 664 prognanika i izbjeglica), ne označava samo prirodnu nepogodu; njima je ta riječ od tada sinonim za POBJEDU i SLOBODU!

Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom Oluja, provedenom od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995., završila su ratna djelovanja u Republici Hrvatskoj i osigurani su uvjeti za teritorijalnu cjelovitost hrvatskog državnog teritorija, a onemogućena je realizacija velikosrpskog projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog kotara – Karlobag.

Može se reći da je realizacija tog projekta započela sredinom 1980-ih pokušajem srbijanskih političara da ostalim republikama nametnu čvrstu centralizaciju SFR Jugoslavije, a najbrojnijem (srpskom) narodu osiguraju glavnu ulogu u njoj, što je na kraju zbog otpora takvom pokušaju, prije svega Slovenije i Hrvatske, dovelo do raspada te države. Izvori pokazuju da su, kao alternativu čvrsto centraliziranoj Jugoslaviji, velikosrpski ideolozi najkasnije u jesen 1990. odredili granice buduće Srbije, u kojoj bi živjela većina Srba s prostora bivše Jugoslavije. Tako je, nakon razgovora s Dobricom Ćosićem, jednim od najvažnijih ideologa novog pokušaja stvaranja “velike Srbije”, Borisav Jović 11. rujna 1990. u svoj dnevnik (Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika, Beograd 1995., 193) zapisao: “Nema više ni jednog ozbiljnog razloga za postojanje Jugoslavije. (…) Dakle, nema sile koja nas može ujediniti. U tim okolnostima ostalo je otvoreno pitanje sudbine Srba i Srbije u raspadu Jugoslavije kao glavno političko pitanje. Bar za nas. (…) Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bjeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Stoga nije slučajnost da je nakon provedenih demokratskih, višestranačkih izbora u Hrvatskoj, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, već u lipnju 1990. započelo protuustavno i terorističko djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, a potom u kolovozu i njihova oružana pobuna, koja je u ljeto 1991. prerasla u otvorenu srpsku (”velikosrpsku“) agresiju na Republiku Hrvatsku. Od tada su dijelovi Republike Hrvatske bili pod stanjem okupacije koja je ugrozila njezin suverenitet i teritorijalni integritet. Ta je okupacija provedena oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku koju su, koordinirano s tadašnjim srbijanskim vodstvom i vodstvom dijela Srba u Hrvatskoj, provodile Jugoslavenska narodna armija (JNA) i snage Teritorijalne obrane iz Srbije, Crne Gore i dijela Bosne i Hercegovine, uz pomoć oružanih postrojbi (“Teritorijalna odbrana” i “milicija”) dijela lokalnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Prema planu velikosrpskih stratega “da svi Srbi žive u jednoj državi”, okupirano područje trebalo je pripojiti Republici Srbiji, odnosno Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori). Počinivši pritom brojne zločine nad Hrvatima i ostalim nesrbima, ali i nad vlastitim sunarodnjacima, srpski ekstremisti zakotrljali su spiralu zla, koju je u svakom ratu teško kontrolirati. Upravo zbog toga, politička vodstva Republike Srbije i pobunjenih Srba u Hrvatskoj te vodstvo JNA, osim za podizanje oružane pobune Srba u Hrvatskoj protiv legalno izabrane hrvatske vlasti (1990.), odgovorni su i za stradanja hrvatskih građana i razaranje Hrvatske u Domovinskom ratu (1991. – 1995.).

Hrvatska je diplomacija uoči i tijekom Domovinskog rata neprestano tražila mirno rješenje za sukobe u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u okviru međunarodno priznatih granica. O tome svjedoči i govor hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na 48. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku 28. rujna 1993., u kojem je sa žaljenjem ustvrdio da “agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, te zatim Bosne i Hercegovine, nije energičnije suzbijena”, te naveo “čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje”. Podsjetio je da “sankcije protiv Jugoslavije moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom protiv Hrvatske” te izrazio nezadovoljstvo zbog “neučinkovitosti UNPROFOR-a”. Glede Bosne i Hercegovine, naglasio je da je Hrvatska među prvima priznala tu državu, te “da je za izbjeglice iz nje učinila više nego čitav svijet zajedno i da to nastavlja činiti usprkos muslimanskoj agresiji na prostore hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjednik Tuđman pozdravio je dobre usluge Turske u mirenju Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini i napomenuo “da je hrvatski narod pristao na mnoge kompromise u Bosni i Hercegovini”.

Među ostalim aktivnostima, predsjednik RH Franjo Tuđman je – “duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenog 1993. svim relevantnim svjetskim čimbenicima predložio je mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota u Hrvatskoj i BiH. U njezinu prvom poglavlju, pod naslovom “Prijedlog provedbe mirovnog plana na području pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPA) u Hrvatskoj”, Republika Hrvatska, odnosno Vlada Republike Hrvatske, među ostalim, izrazila je spremnost ”da u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija i “davanja pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, osiguranja prava na kulturnu autonomiju srpske etničke zajednice na cijelom području Hrvatske, a osobito prava na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu prema posebnim nastavnim programima te dvojezično ispisivanje toponima na području gdje imaju natpolovičnu većinu” (nikad nitko iz europske diplomacije i svijeta nije prigovorio hrvatskom vodstvu da bi se takva prava pripadnicima nacionalnih manjina trebala omogućiti i na područjima gdje ih ima najmanje 33 % …).

U preostala dva poglavlja – “Prijedlog za okončanje rata i uspostavu mira u Bosni i Hercegovini” i “Prijedlog mjera za trajno učvršćenje mira”, među ostalim, predloženo je “da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama”. Navedenom mirovnom inicijativom, koja je sadržavala realne političke i gospodarske zahtjeve, hrvatsko je vodstvo pobunjenim Srbima u Hrvatskoj poslalo jasne signale da je problem pobunjenih i okupiranih područja spremno riješiti mirnim putem. No, srpsko vodstvo ignoriralo je sve mirovne ponude u kojima se UNPA zone, zapravo privremeno okupirano područje, navode kao dio RH, uključujući i plan o političkom rješenju krize u Hrvatskoj, koji je međunarodna zajednica (SAD, Rusija, Europska unija i Međunarodna ženevska konferencija – UN) predložila početkom siječnja 1995. (Plan Z-4). Plan je istaknuo suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju (gotovo “državu u državi”) Srba u dijelovima UNPA područja Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grb, zastava i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza, itd.). Hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, ali ga je prihvatila kao polazište za raspravu, a vodstvo Srba u Kninu nije ga htjelo ni razmotriti.

Nažalost, zbog takve isključive, ali i zločinačke politike srpskog vodstva, reintegracija okupiranog hrvatskog teritorija nije se mogla provesti mirnim putem, a zbog moguće srpske okupacije Bihaća u BiH, početkom kolovoza 1995. više se nije smjela odgađati. Da je Hrvatska jedino vojnom opcijom mogla sprovesti svoje legitimno, rezolucijama UN-a, potvrđeno pravo na teritorijalnu cjelovitost, potvrđuju i brojni dokumenti srpske provenijencije. Njihov sadržaj ujedno daje i odgovor na pitanja zašto hrvatsko vodstvo početkom kolovoza 1995. Oluju više nije smjelo odgađati, te tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje. Zapravo, sadržaj brojnih srpskih dokumenata koji daju odgovor na spomenuta pitanja može se sažeti u izjavama najviših dužnosnika “krajinske” paradržave iz 1991. i 1995., koje ujedno svjedoče i o kontinuitetu isključivog i nerazumnog ponašanja srpskog vodstva:

– Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali (“predsjednik Vlade SAO Krajine” Milan Babić, prosinac 1991.).

– Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? (…) Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život? (…) Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti (“predsjednik Republike Srpske Krajine” Milan Martić, 8. i 10. veljače 1995.).

Prema tome, oslobodilačka operacija hrvatskih snaga Oluja, provedena početkom kolovoza 1995., bila je neizbježan i neodgodiv odgovor na beskompromisnu velikosrpsku politiku i okupaciju dijela teritorija Republike Hrvatske.