Snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane uspješno su od 4. do 11. lipnja 1995. izvele na području Dinare i Livanjskog polja napadnu operaciju Skok 2. Tako je pobjedonosni hod hrvatskih snaga nakon Skoka 1 i Bljeska nastavljen još jednim iskorakom na Dinari, čime su sve više otvarani vidici prema Kninu, a Livanjsko polje potpuno je oslobođeno

1. Inicijativa hrvatskih snaga

Od operacije Zima 94 preko Skoka 1 i dalje do Skoka 2 postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane preuzele su potpunu inicijativu na bojišnici u području djelovanja. Brzi i učinkoviti udari i početni proboj prve crte neprijateljske obrane rezultirali su progonom neprijatelja u dubinu okupiranog prostora. I u trenucima kad bi neprijatelj u protunapadima ovladao pojedinim područjima, hrvatske su snage uspijevale taj prostor ponovno osloboditi i učiniti sigurnijim. Sveukupno su u tri operacije provele 36 dana u napadu, a ostatak u aktivnoj obrani, koja je također bila zahtjevna.

Tako su tri navedene napadne operacije hrvatskih snaga koje su provedene u nešto više od pola godine bile priprema i temelj na kojem su građene nove operacije čiji će vrhunac uslijediti u Oluji. 

2. Snažni proboji hrvatskih snaga

Prvog su dana operacije silovitim probojem snage 4. gbr ovladale kotom Mali cilj i selom Crnim Lugom te nastavile napade prema Grkovcima i Nuglašici, dok 3. gbr HVO-a i 1. HGZ također napreduju te su se navedene snage već prvog dana spojile na sjevernom rubu Livanjskog polja. Važne točke na Dinari oslobađaju i pripadnici 126. dp, i to Antića glavicu, Vagan, Cigan, Rupe i Dražića dolac. Slijedilo je stabiliziranje i utvrđivanje novodostignutih položaja i priprema za nastavak djelovanja, a kako je najveća opasnost prijetila iz smjera Šatora i Glamoča, idući je cilj bilo ovladavanje Šatorom.

Četvrtog dana operacije oslobođen je Mali Šator (1607 m). U nastavku hrvatske snage ovladavaju važnim kotama Runjevicom i Golim brdom, čime stvaraju preduvjete za ovladavanje i Velikim Šatorom (1883 m), koji je konačno i oslobođen sedmog dana operacije.

Dostignuta crta bojišta protezala se područjem: Ražnjevića glava – Borik – Mali Šator – Veliki Šator, a hrvatske su snage i nakon operacije nastavile napadna djelovanja na Staretini prema Glamočkom polju.

3. Ovladavanje važnim kotama i Livanjskim poljem

U tjedan dana operacije Skok 2 hrvatske su snage ovladale novim važnim kotama na Dinari na nadmorskim visinama između 1600 i 1700 metara te je prvi put Livanjsko polje u potpunosti bilo pod hrvatskim nadzorom. Bočnim napredovanjem hrvatske su snage došle do iznad Uništa, čime je otvorena mogućnost nadzora Cetinske krajine i Vrličkog polja. Također, ovladavanjem Malim i Velikim Šatorom ostvaren je nadzor nad dijelom Glamočkog polja.

Jedan je od rezultata akcije Skok 2 i potpuno ovladavanje Livanjskim poljem u duljini od 45 km, čime hrvatske snage nisu više bile u klinu. Od ove akcije taj se klin pretvara u mač s dvjema oštricama usmjerenim k Bosanskom Grahovu i Glamoču, novom cilju napadnih operacija hrvatskih snaga.

Ukupno je oslobođeno područje širine 30 i dubine 15 km, što iznosi oko 450 km². Za razliku od
Skoka 1 (jednodnevna akcija u kojoj je izvršen prodor hrvatskih snaga u dubini od pet i širini 15 km), ova je akcija bila sveobuhvatnija, sudjelovalo je više postrojbi, trajala je tjedan dana te je oslobođen veći prostor.

4. Usklađenost i uvježbanost hrvatskih snaga

Nove su sastavnice hrvatskih snaga Skokom 2 još snažnije potvrdile punu uigranost, uvezanost, utreniranost i usklađenost djelovanja. Snage 4. gbr prvi su put imale potporu bespilotnih letjelica, koje su im služile u izviđanjima i navođenju topničke vatre, a prikupljani su i obavještajni podaci o pokretima i rasporedu neprijateljskih snaga, u čemu su doprinos pružale i postrojbe elektroničkog djelovanja. Potpora letačkih posada HRZ-a bila je iznimno važna te je uspostavljen zračni most prema Dinari na koju su helikopterima Mi-8MTV prevoženi branitelji, oprema i naoružanje te materijal za utvrđivanje položaja. Posebno se cijeni njihov doprinos u zbrinjavanju ranjenih i oboljelih hrvatskih branitelja, koji su na najbrži način prevoženi do najbližih bolnica. Za akciju Skok 2 zračnim su putem prevezene snage 1. gbr iz Ogulina na područje Livna. Ratni sanitet pokazao je kako su humanost i spremnost na žrtvu i u najtežim uvjetima načelo koje ga vodi u svim operacijama hrvatskih snaga.Svako novo napredovanje hrvatskih snaga u stopu su pratile inženjerijske i logističke postrojbe koje su još ranije u surovim zimskim uvjetima Dinare stvarale pretpostavke za provedbu napadnih operacija i obranu prostora. Izgradnja putova na Dinari i učvršćivanje položaja postali su njihova nova specijalnost. Time su Dinaru pretvorili u neprekinut lanac dostave i jedinstvenu logističku bazu hrvatskih snaga.

Akcijom Skok 2 nastavljen je niz zajedničkih operacija snaga HV-a i HVO-a s glavnim ciljem potiskivanja i protjerivanja zajedničkog velikosrpskog agresora na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta će se suradnja kasnije i formalizirati, potpisivanjem Deklaracije o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice. Deklaraciju su u Splitu 22. srpnja 1995. potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, čime je i omogućeno legalno djelovanje snaga hrvatske vojske i policije na rubnim dijelovima BiH u operacijama oslobađanja okupiranih područja.

5. Neizravna pomoć Bihaću

Bihaćka enklava u zapadnoj Bosni nalazila se u potpunom okruženju neprijateljskih postrojbi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske uvezanih u Operativnu grupu Pauk. Pobjede hrvatskih snaga i napredovanje prema Bosanskom Grahovu i Glamoču u određenoj su mjeri oslabili i pritisak agresorskih snaga na Bihać.

Žrtve hrvatskih branitelja

U operaciji Skok 2 poginula su četiri pripadnika hrvatskih snaga, dok ih je 15 bilo teže i 19 lakše ranjeno.

Hrvatske snage u Skoku 2

• 4. gbr
• 1. gbr
• 126. domobranska pukovnija (126. dp) iz Sinja
• 1. hrvatski gardijski zdrug
  (1. HGZ)
• 264. izvidničko-diverzantska satnija (264. IDS)
• 275. satnija za elektroničko djelovanje Glavnog stožera HV-a
• snage Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ)
• 3. gbr Hrvatskog vijeća obrane (3. gbr HVO-a)
• specijalne postrojbe policije iz Hercegovine
• 2. gbr HVO-a (aktivna obrana na M. Goliji i skretanje pozornosti neprijatelja na mogući napad u smjeru Glamoča)
• ostale hrvatske snage.
  

  ---

Sjećanja sudionika Skoka 2

Dragan Maretić, pomoćnik zapovjednika 1. bojne za obavještajne poslove 4. gbr, danas umirovljeni satnik

Maretić se u obranu Hrvatske uključuje u lipnju 1991. kao pripadnik 114. br, a već u listopadu nosi crvenu beretku 4. gbr, u kojoj će ostati do kraja Domovinskog rata. Prvo žešće bojište doživljava u zaleđu Dubrovnika nakon čega kao dragovoljac daje doprinos obrani šireg područja Livna, gdje je 18. kolovoza 1992. ranjen dva puta u 20 minuta. “Bio sam u izvidničko-diverzantskoj skupini, nas sedam ušlo je u neprijateljsku pozadinu nekih 5-6 kilometara. Spustili smo se preko Golije i na Crnom vrhu došlo je do bliske borbe, a na nekih 15-20 metara bili smo udaljeni jedni od drugih. Prvo sam pogođen Zoljom, pun gelera, krvi na sve strane i sjećam se kako sam se tresao od hladnoće, a lito je. Moji su me prijatelji izvlačili i tad sam ponovno ranjen, od ručne bombe. Pa di mene opet. E, tad Željko Taraš, koji me nosio, počinje na sve načine pričom zagovarati me, ostaviti me još pri svijesti, ni sam ne znam više otkud je nalazio snagu hrabriti me dok su ostali kolege osiguravali izvlačenje. ‘Ići ćemo na utakmice Hajduka, a zajedno ćemo mi i do Knina,’ ponavljao bi. Uz mene je još bio ranjen i Darko Džaja. Izvlačenje se odvijalo kroz minsko polje, a u najkritičnijem trenutku zapovjednik naše izvidničke grupe Vladimir Benac tražio je topničku potporu gotovo po nama,” iznosi Maretić dramatične trenutke borbe za život.

Istodobno, vozač tek dobivenog vozila UAZ testirao je mogućnosti vožnje po gudurama i kamenim vrletima prema Crnom vrhu kako bi što prije stigao do Maretića, koji je unatoč teškom ranjavanju glave, ruke, prsnog koša, leđa i noge uspio preživjeti i spas dočekati u ratnoj bolnici Sturba u Livnu. Odoru izbužanu gelerima u kojoj je ranjen darovao je muzeju u Solinu, a kad je čovjek danas pogleda teško povjeruje kako je netko mogao preživjeti takve ozljede. Uslijedile su operacije, oporavak i rehabilitacija, no Maretić je stalno u mislima bio s prijateljima iz 1. bojne te se početkom 1993. vratio u ratna djelovanja Četvrte na području zadarskog zaleđa, Sinja i Vodica. Završava i Časničku školu te od izvidnika postaje topnik, najprije kao zamjenik, a kasnije i zapovjednik Topničke bitnice 1. bojne. “Još sam pomalo šepao, ali tko bi mogao ostati doma. Srce je vuklo i morao sam biti sa svojima na terenu, u fajtu,” ističe Maretić.

A teren koji Maretić nikad ne zaboravlja područje je Dinare i Livanjskog polja, kamo stiže krajem studenog 1994. “U operaciji Zima 94 naš je vod RAK-ova, višecijevnih lansera raketa, bio pridodan 114. brigadi i tu smo djelovali u području te postrojbe. A Dinara, eh to je tribalo proživjeti. Borili smo se protiv zime, leda, niskih temperatura i do –25 stupnjeva, ma čega sve nije bilo, pa magla, minska polja, mišja groznica… Po misec i po dana trajao je teren. Išli bi samo u Livno kamionima na kupanje. A bome je bilo sapunjanja. Cili sapun jedno kupanje i nazad na Dinaru. A znate kad sve to zaboravite – kad smo ugledali Grahovo. Kao na dlanu, a onako u sebi svatko je tad u mislima izgovarao jednu riječ – Knin,” prisjeća se Maretić.

A do Knina trebalo je operacijom Skok 2 zauzeti ključne visove. Maretić se tad u ulozi obavještajca u Bojni ponovno vratio izvidničkim aktivnostima. “Radili smo tad, uz svoje primarne, i druge poslove. Svi zajedno za sve, to je bila naša prepoznatljivost. Po čemu pamtim Skok 2? Po Mirku Galiću, koji je Maljutkama napravio takav nered kod neprijatelja, ma kad smo to vidjeli nastao je zanos, jedna energija, srce je vuklo naprid,” naglašava Maretić, za kojeg je taj događaj bio i prekretnica operacije Skok 2 na njihovu smjeru napada.

Prisjećajući se Oluje i toliko željenog ulaska u Knin, Maretić se još jednom našao u situaciji kad su detalji odlučivali o sudbini njegove grupe s izviđanja, u kojoj je tad bio i zapovjednik Bojne Marko Vukasović i uži tim Zapovjedništva Bojne i zapovjednici satnija. “Dva dana prije Oluje krenuli smo u izviđanje područja Igle. Sve je izgledalo čisto, no uvik si na oprezu. I tad mi se pogled zaustavi na opušku cigarete, bio je još topao. Ubrzo i logističar Miro Tomasović ugleda ogrizak jabuke i, sićam se, reka je: ‘To nisu naše jabuke.’ Odmah smo dali mot zapovjedniku, razvili se u dvije skupine i obuhvatom prisilili neprijatelja na bijeg. Kako sitnice ponekad odlučuju o životu. I danas kad jedem jabuku sitim se tog detalja,” iznosi Maretić te dodaje kako su se nakon toga “sjurili u Knin i dalje do državne granice”. A pravu feštu pobjednicima priredili su Splićani i Dalmacija na dočeku Četvrte u Splitu. “Došla je mama, supruga i jednoipolgodišnja kći, koja me nije ni prepoznala jer me ritko i viđala. Samo je pitala: ‘Koji je ovo barba?’” u veselom tonu sjeća se Maretić, koji se danas aktivno posvetio sjedećoj odbojci.

Zoran Ćosić, zapovjednik 1. tenkovske satnije Oklopno-mehanizirane bojne 4. gbr, danas umirovljeni satnik

Ćosić se sa 19 godina uključio u obranu Hrvatske. Od početka bio je u tenku, a poznavao ga je u dušu. Na početku 1991. i nije bilo tenkova u postrojbama, a prvi T-55 pristigli su u 113. i 126. brigadu. Ćosić se odmah priključio šibenskoj 113. brigadi, gdje postaje zapovjednik tenka, a odmah po ustrojavanju oklopa 4. gbr postaje pripadnik glavne okosnice, udara i snage 4. gbr. “Naš je oklop rođen na jugu Hrvatske, a sve nas je okupljao Andrija Matijaš Pauk. Bila je to jedna ozbiljna priča, tenkovska, i vrlo brzo smo se uvjerili da gdje tenk ne ugazi nema brzog i sigurnog prodora,” iznosi Ćosić nabrajajući sve terene koje je iskusio s Četvrtom. U Paljuvu je nakon Maslenice bio ranjen, no brzo se vratio među svoje tenkiste.

Prvi dolazak njihova oklopa na područje Livanjskog polja bio je u studenom 1994., a spremno je bilo 15 tenkova i desetak oklopnih transportera. “Za mene je operacija Zima 94 najkrvavija bitka što se tiče oklopa nakon Maslenice. Uz ekstremne zimske uvjete i nadljudske napore uspijevali smo se već tad uvlačiti prema visovima. Nikad neću zaboraviti kako smo uoči Zime 94 imali izviđanje, sve smo znali, gdje su njihovi pješaci, kuda se kreću, gdje su im tenkovi, ma sve smo pohvatali i čekamo trenutak napada. I onda ujutro na dan početka operacije potpuno novi film, sve bijelo od snijega, ne vidi se cesta, tenkovi otežano pale, početak ne poželit nikome. Neprijatelj nas zaustavio u napredovanju ispred sela Grabeža, dva su naša tenka naišla na minska polja jer se ništa nije vidjelo, jedan je zaronio u blato, a mi od njih udaljeni oko 20-30 metara. Tuku nas, a sićam se kako je jedna granata pala pola metra isprid tenka. No, što nas je spasilo – nismo im okrenuli leđa jer bi tad bili laka meta, nego krećemo naprid i tenkom ulazimo u Grabež. Prišli smo jednostavno priko njihovih rovova. Uz mene su još u tenku bili vozač Ivan Melvan i ciljač Zvone Boban,” prisjeća se Ćosić događaja koji pamti za cijeli život jer su u selo ušli, a prva crta neprijateljske obrane još nije bila probijena. Nakon proboja neprijateljski vojnici bježe u selo, a kad su ugledali tenk kojim je zapovijedao Ćosić, mislili su kako je njihov. “Bile su to nevjerojatne scene. Prije smo zatekli njihove zarobljenike koji su polijegali po snijegu, donijeli smo im slobodu, ali nikad nisam bio u situaciji dočekivati neprijatelja u njihovom selu i to s tenkom. Dobili su pravu dobrodošlicu, a kad su vidjeli kako to nije njihov tenk, nego naš Sveti Duje, oznake 4001, nastao je pravi šouprogram. Jedan se dio predao, a jedan počeo bježati prema šumi,” prisjeća se Ćosić, koji doživljava novu dramu u nastavku napredovanja prema Pržinama i Crnom Lugu kad ih je na rubu šume dočekao neprijateljski tenk T-55. “Uh, tenk na tenk, i onda se događa nešto što nisam niti sanjao. Kad su vidjeli naš tenk, tolikom brzinom su se okrenuli i sve je prašilo ispod gusjenica, preplašili su se. No to nije i kraj. Ubrzo kraj našeg tenka nailazi vozilo kampanjola, svira nam kako želi proći. Ne znamo čija je, a oni su mislili kako je tenk opet njihov. Nismo djelovali jer i mi smo imali slična vozila, a to su te scene koje samo rat može donijeti,” iznosi Ćosić.

Ćosić iz operacije Skok 2 posebno pamti dolazak tenkova na Marino brdo. “To je slika koju i sad imam u glavi kao da je jučer bilo. Sve na dlanu smo imali, Grahovo, njihove komunikacije, ali i nadzor nad cetinskim krajem. Posebno želim naglasiti kako je sve bilo uvezano, naša Mehanizirana satnija nam je čuvala bokove, djelovali smo kao jedan uigrani tim, pobjednički ritam i energija su nas vodili dalje. No, kad smo ih gađali s Marina brda prvi smo put iskusili jednu novost na tenku. Naime, zbog velike visinske razlike između naših tenkova i njihovih položaja, daljinomjeri i laseri na tenku ostali su nemoćni te smo ručno sve određivali, a cijev bi doslovce bila nagnuta do poda. Bilo je tu još puno detalja: od riđeg zraka, slobodnog pada tenkovske granate, ali uspjeli smo pogađati, ma ne pogađati nego im nismo dali mira. Čak smo tenkom spašavali i naše ranjene do kojih sanitet ne bi uspio doći. Postavili bismo ranjenika na transmisiju iznad motora i dalje vozili do liječnika. Najteže je bio ranjen jedan Sinjanin, kojem je geler prošao kroz pluća. Stavio sam mu najlon i zavoj na otvor rane. Preživio je, a volio bih ga nakon toliko godina ponovno sresti. Sve u svemu, mi smo moćno bili na kotama, a oni potpuno nemoćni i, naravno, u podsvijesti se nametao sljedeći cilj, a to je Knin,” naglašava Ćosić, koji će Knin prvi put ugledati s Crvene zemlje.

O svojem zapovjedniku Pauku govori s posebnim poštovanjem. “Doživljava sam ga ka oca, bio sam više s njim nego doma. Što bi on reka, to je bila svetinja, nije bilo neću ili ne mogu, ali isto tako, kad nam je bilo što trebalo, imao je puno razumijevanje. Bio je jedinstven, vojnik, autoritet kojeg poštuješ i cijeniš, viruješ mu beskrajno, a darivao je cilog sebe za Četvrtu i Hrvatsku,” zaključuje Ćosić.

Mirko Galić, zamjenik zapovjednika Bitnice protuoklopnih lansirnih kompleta (POLK) 1. bojne 4. gbr, danas umirovljeni poručnik

Na spomen Mirka Galića i danas će ratna generacija Četvrte ustati na noge i zapljeskati mu za junačko djelo koje je izveo u operaciji Skok 2. Stoga i Galićevo sjećanje na tu operaciju i djelovanje 4. gbr počinjemo s danom 4. lipnja 1995. “Bilo je jutro, a prethodno mi je zamjenik zapovjednika Bojne Zvonko Asanović iznio zamisao operacije. Prišli smo im na području iznad Peulja, nisu ni znali kako smo iznad njih. Naše su snage najprije ovladale jednim njihovim bunkerom u kojem smo zatekli doslovce vrilu kavu. ‘Evo nas, došli na kavu,’ komentirali smo, no zatekli smo još nešto važnije, dvije Maljutke, a sa sobom smo još imali dvije. Djelovali smo u dvije skupine koje su uz mene još činili Zoran Mladineo, Ivica Rinčić, Danijel Pejković, Ivica Sarić, Haris Dragičević, a priključio nam se i Zdeslav Uroda. Kad smo ih izbacili s prve crte uslijedio je progon, a gonili smo ih bez predaha. Nakon oslobađanja kote Kukovi vidjeli smo kako djeluju topništvom po našim dečkima. U po ure od četiri Maljutke pogađam s tri, i to kakva cilja. Za prvu su imali dosta sriće, a gađao sam njihov višecijevni bacač raketa na oko 3100 metara. Bilo je zahtjevno jer je visinska razlika između nas bila oko 750 metara. To mi je malo podiglo tlak i onda počinje ubitačna serija. Prvo pogađam TAM 110 koji je vukao haubicu, cili je izgorio, a onda moju omiljenu metu, tenk kojeg su zvali anđeli pakla, te na kraju još jedan kamion sa streljivom. Kad je počelo tutnjati i sivati, od eksplozije cila je Četvrta navijala jače nego Torcida. To se pamti za cili život. Stvarno smo ih razbili,” iznosi Galić.

Posebno naglašava dobru sinkroniziranost, uigranost, obučenost i nadasve motiviranost pripadnika POLK-a. Za protuoklop se zainteresirao iz znatiželje kao student, a indeks ubrzo zatvara i 1991. oblači odoru hrvatskog gardista. Prva protuoklopna borbena iskustva stječe na Južnom bojištu. “Sićam se jedne situacije kad su non-stop ugrožavali naše položaje, no ubrzo smo im stali na kraj i s dva pogotka zaustavili njihove napade,” iznosi Galić. General Bobetko tad im je rekao: “Odsad ćete loviti tenkove!”

Galić je s Četvrtom djelovao i u operaciji Maslenica te na šibenskom i sinjskom bojištu. Uvođenje protuoklopa u borbama još je uvijek bilo novina za hrvatske branitelje. Tako se Galić prisjeća zgode iz Maslenice kad ga je Čedomir Sovulj Kennedy pitao može li pogoditi kuću u Smilčiću koju su koristili neprijateljski vojnici. Galić je uzvratio: “Koji prozor želiš?” Prisjeća se dalje Galić da je želio donji desni i, naravno, pogodak u sridu, a bio je veličine špakera. Ističe kako je neprijatelj već od Južnog bojišta počeo kriti svoje tenkove zbog djelovanja hrvatskog protuoklopa. “Nisu se više mogli baš našetavati s njima, tukli smo ih,” iznosi Galić. Tukli su i po njihovu stroju koji je utvrđivao položaje u Lakićima. “Stalno je zujao, noćima, a nikako ga vidit. I jednom usrid dana evo ti njega. Što je zujao – zujao je, umirili smo ga, dva je dana gorio,” govori Galić. Znali su i ispisivati poruke neprijatelju na krilcima Maljutke, a neke od njih glasile su: “Pozdravi od Četvrte!, Vidimo se!, Mile drži se!…”

Galić vezano uz djelovanje na Dinari ističe kako je dovoljno reći kako su se grijali i u svibnju 1995., a zemunice su, gdje bi spavali, bile za njih pravi hotel. Često bi zbog niske naoblake zalijegali na pod i na samo 15 cm iznad tla pokušavali dobiti kakvu-takvu vidljivost. “Naši su zapovjednici bili stalno uz nas, znali su naše potrebe i živjeli iste uvjete kao i mi te im nije trebalo puno crtati. Stoga je bio imperativ ne doživjeti još jednu zimu u planini. Tako je bilo. Kad sam ugledao Grahovo, rekao sam: ‘Gotovo je. Samo još Knin i to je to.’ Koji zamah smo imali tad. Zajedno s hrvatskom vojskom i policijom su i snage Hrvatskog vijeća obrane. Bili smo jedno srce i duša koja je sanjala i pobjednički doživjela hrvatski barjak na Kninskoj tvrđavi. No, uoči oslobađanja Knina najteže je bilo odrediti snage za pričuvu i intervencije jer su svi htjeli ići na Knin. ‘Pa bio 100 metara bliže ili dalje isto je,’ govorio bih, no svi su odgovarali kako će reći: ‘Cili rat prošli, a nisu oslobađali Knin.’ Stvarno nas je bio puka adrenalin do daske, slično kad iskačeš s padobranom iz aviona,’ prisjeća se Galić najemotivnijeg trenutka cijelog Domovinskog rata, a žali i danas što nije mogao pomoći prijateljima u obrani Vukovara kao i Kunama u Kašiću u operaciji Maslenica. Za izniman doprinos u protuoklopnoj borbi dodijeljeno mu je i posebno Priznanje “Andrija Andabak”. To je priznanje dobilo 25 hrvatskih lovaca na tenkove, a kriterij za dodjelu tri su uspješno pogođena i uništena cilja u ratu.

Tekst: Marinko Karačić

Foto:

Gotovina, Ante, Napadajni bojevi i operacije HV i HVO (hrvatskih snaga), Zapovjedništvo Zbornog područja Split, Knin, 1996.; 4. gardijska brigada Hrvatske vojske Pauci, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., MORH, GS OSRH, Zagreb, 2011., 1. hrvatski gardijski zdrug, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., MORH, GS OSRH, Zagreb, 2011.; osobne arhive Dragana Maretića, Zorana Ćosića, Mirka Galića