Poslijeratna Italija suočavala se s politički motiviranim nasiljem i terorističkim kampanjama s obje strane političkog spektra, koji su prouzročili brojne žrtve. Zbog toga se sedamdesete ondje često naziva olovnim godinama

 Italija je nakon Drugog svjetskog rata doživjela velik ekonomski razvoj, industrijalizaciju i udvostručenje bruto domaćeg proizvoda u samo deset godina. Stanovništvo je sa siromašnijeg juga zemlje sve više migriralo prema sjeveru u industrijska područja Milana, Torina i Genove. U poslije-ratnom razdoblju dolazi i do političke polarizacije, koju su pratile stalne političke krize i izmjene različitih vlada demokršćanske stranke (Kršćanska demokracija, Democrazia Cristiana – DC). Važno ime na političkoj sceni bila je i Talijanska komunistička partija (Partito Comunista Italiano – PCI) osnovana 1921., koja je uživala stanoviti kredibilitet iz razdoblja fašizma, tijekom kojeg je bila žestoki protivnik Mussolinija. Ta stranka do 1960-ih napušta revolucionarne ideje i prihvaća gospodarske i političke institucije liberalne demokracije. To ju je pak otuđilo od radikalno lijevog dijela njezina biračkog tijela. U drugoj polovini 1970-ih PCI je s vladajućim demokršćanima dogovarao političku suradnju, što je izazvalo ogorčeno protivljenje ekstremne ljevice.

Od 1968. u talijanskim gradovima sve više izbijaju prosvjedi i sukobi desničarskih i ljevičarskih demonstranata sa snagama sigurnosti, zatim serije štrajkova u tvornicama u gradovima na sjeveru, te politički nemiri u južnoj regiji Kalabriji, koji su rezultirali eskalacijom napetosti u društvu. Tijekom ljevičarskih demonstracija u Milanu u studenom 1969. poginuo je policajac, što je označilo ulazak zemlje u razdoblje intenzivnog političkog nasilja. Ono će potrajati do sredine 1980-ih, a u talijanskoj povijesti i popularnoj kulturi postati poznato kao olovne godine. Metode borbe svih terorističkih skupina bili su politički atentati, podmetanja bombi i otmice. Tako je samo 1977. s obje strane počinjeno čak 2148 akata politički motiviranog nasilja u kojima je ubijena 31 osoba.

Planiranje vojnog udara

Desničarska politička i paravojna organizacija Novi poredak (Ordine Nuovo) osnovana je 1956. Predvodnik joj je bio Giuseppe Umberto Pino Rauti (1926. – 2012.), a bila je bliska neofašističkoj stranci Talijanski socijalni pokret (Movimento Sociale Italiano – MSI).
Nakon raskola 1969., preostali članovi pod nazivom Politički pokret Novi poredak (Movimento Politico Ordine Nuovo) u prosincu te godine poduzimaju prvi veći teroristički akt u suvremenoj talijanskoj povijesti. U bombaškom napadu na banku na Piazzi Fontana u Milanu ubijeno je 17 osoba.
U srpnju 1970. skupina podmeće bombu u vlak na liniji Rim – Messina, pri čemu šest osoba pogiba.

Na ekstremnoj desnici aktivna je bila i Oružana revolucionarna skupina (Nuclei Armati Rivoluzionari – NAR), Nacionalna fronta (Fronte Nazionale – FN) i Nacionalna avangarda (Avanguardia Nazionale), Crni poredak (Ordine Nero) te druge skupine. NAR je 1977. osnovao Valerio Fioravanti (r. 1958.), novinar i nekadašnja dječja glumačka zvijezda. Skupina je tijekom četiri godine postojanja optužena za više od stotinu mrtvih. NAR je planirao atentate i na političare s desnice kao što su Francesco Cossiga (1928. – 2010.) i Gianfranco Fini (r. 1952.). Neofašističke i ekstremno desne organizacije Nacionalna fronta i Nacionalna avangarda bile su povezane i s nekoliko talijanskih vojnih časnika, koji su u prosincu 1970. planirali vojni udar Borghese, nazvan po jednom od aktera časniku ratne mornarice Juniju Valeriju Borgheseu (1906. – 1974.). Tim je udarom trebala biti srušena demokršćanska vlada premijera Emilija Colomba (1920. – 2013.). Međutim, urota je bila razotkrivena i spriječena još u fazi planiranja.

Najsmrtonosnija teroristička akcija u talijanskoj povijesti dogodila se nakon što je u kolovozu 1980. eksplodirala bomba podmetnuta na kolodvoru u Bologni. U tom je napadu poginulo 85 osoba. Okrivljena je Oružana revolucionarna skupina, iako je organizacija negirala poduzimanje zločinačke akcije. Eksplozivna naprava bila je podmetnuta u kovčegu, a snaga detonacije dovela je do urušavanja dijela krova kolodvorske zgrade te do velikog broja žrtava.

Početak na Sveučilištu

Militantne skupine na ekstremnoj ljevici počele su se formirati otprilike istodobno kad i na ekstremnoj desnici, no ključan trenutak za taj spektar talijanskog terorizma nastupio je u kolovozu 1970. Tad su studenti Sveučilišta u Trentu Renato Curcio (r. 1941.), Margherita Cagol (1945. – 1975.) i Alberto Franceschini (1947. – 2025.) osnovali Crvene brigade (Brigate Rosse). Ta će se skupina profilirati kao najpoznatija talijanska teroristička organizacija. Kao i niz sličnih europskih ekstremno lijevih organizacija utemeljenih 1970-ih, Crvene brigade slijedile su doslovno tumačenje postulata marksizma s elementima ideologije anarhizma. Općenito se smatra da je ideološki otac Crvenih brigada bio profesor Sveučilišta u Padovi filozof Antonio Negri (1933. – 2023.). Kao izrazito protukapitalistički orijentirana, ta radikalna ljevičarska organizacija zagovarala je nasilje kao način klasnog ratovanja te pribjegavala terorizmu kao metodi borbe. Na meti njezinih napada uglavnom su bili talijanski političari i poslovni ljudi, kao i američki vojnici na talijanskom tlu. Bila je odgovorna ili osumnjičena za većinu terorističkih napada u Italiji 1970-ih i 1980-ih. Većina pripadnika Crvenih brigada dolazila je iz radničkih obitelji. Krajem 1960-ih ta je skupina bila aktivna u masovnim studentskim prosvjedima. U proglasu objavljenom 1975. objavila je da namjerava napasti središte političke moći talijanske države, koju smatra eksponentom internacionalnih kompanija.

Uz Crvene brigade, talijanski ljevičarski terorizam bio je 1970-ih organiziran i u manje utjecajnim skupinama kao što su Prva linija (Prima Linea), zatim napuljske Naoružane proleterske ćelije (Nuclei Armati Proletari – NAP), Komunističke borbene ćelije (Nuclei Comunisti Combattenti – NCC), Skupina 22. listopada (Gruppo XXII Ottobre), Organizirani proleteri komunisti (Proletari Comunisti Organizzati – PCO), Proleterske ophodnje (Ronde Proletarie – RP), Oružana borba za komunizam (Lotta Armata per il Comunismo – LAC), Radnička autonomija za komunizam (Autonomia Operaia per il Comunismo – AOC) te još niz manjih skupina.

Tajne službe iza željezne zavjese

Crvene brigade u početku su izvodile sabotaže i bombaške napade na tvornice. Prvu otmicu izvele su 1972. godine. Postupno su aktivnosti poprimile znatno opasniji oblik. U lipnju 1974. izvršen je atentat na dvojicu pripadnika talijanske neofašističke stranke Talijanski socijalni pokret iz Padove. Bila su to prva ubojstva koja su počinile Crvene brigade. Tih su godina uglavnom djelovale na sjeveru zemlje (Emilija i Romanja), te u gradovima Milanu i Torinu. Sredinom desetljeća aktivnosti se šire prema središnjim dijelovima zemlje, primjerice Rimu, ali i Veneciji te Genovi. Skupina je redom otimala istaknute politički aktivne osobe i napadala ciljeve povezane s državnim institucijama. Prema zapadnim izvorima, djelomice su je financirale i obučavale čehoslovačke tajne službe i sovjetski KGB, a održavala je i veze s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom.

Sredinom 1970-ih organizacija je zadobila ozbiljan udarac. U rujnu 1974. uhićen je osnivački dvojac Curcio i Franceschini. Doduše, Curcio je u veljači 1975. uspio pobjeći iz zatvora u akciji koju je vodila njegova supruga Margherita Cagol. Četiri mjeseca poslije ona je poginula u oružanom obračunu sa snagama sigurnosti, a Curcio je nedugo potom uhićen i zajedno s Franceschinijem osuđen na po 18 godina zatvora. Pušteni su tek krajem 1980-ih. U još nekoliko protuterorističkih akcija talijanskih snaga sigurnosti izvedenih 1976. uhićeno je više članova Crvenih brigada, a jedan je ubijen.

Tijekom 1977. nagoviještena je mogućnost političke suradnje Talijanske komunističke partije s demokršćanskim i socijalističkim strankama, što su talijanski mediji nazivali povijesnim kompromisom. No istodobno su mu se protivili ekstremno lijevi i desni krugovi. U takvim je političkim okolnostima 1978. izvedena najpoznatija teroristička akcija Crvenih brigada: otmica demokršćanskog političara Alda Mora. Tad već bivši talijanski premijer u mandatima 1963. –1968. i 1974. – 1976. zalagao se za približavanje svoje stranke ljevici. Akciju je 16. ožujka u Rimu izvela skupina terorista preodjevenih u odore ratnog zrakoplovstva. Ubijeno je pet Morovih čuvara, a on je držan u zatočeništvu 55 dana. Otmičari su ga namjeravali razmijeniti za Renata Curcia i ostale zatvorene pripadnike Crvenih brigada, no nakon što su njihovi zahtjevi ignorirani, 9. svibnja nemilosrdno je ubijen. Tim je činom političko nasilje u Italiji kulminiralo, teško uzdrmalo javnost i homogeniziralo je u osudi Crvenih brigada. Iako je skupina u to vrijeme bila na vrhuncu moći s 1500 aktivnih članova, nakon okrutnog čina izgubila je podršku dijela društva, o kojoj je uvelike ovisila. Ubojstvo Alda Mora ujedno je značilo i početak opće protuterorističke kampanje talijanskih snaga sigurnosti protiv te skupine.

Pismo iz zatvora

Međutim, nasilje nije prestalo. U veljači 1980. teroristi su na Fakultetu političkih znanosti u Rimu ubili katoličkog intelektualca Vittorija Bacheleta (r. 1926.), U prosincu 1981. u Veroni je otet američki brigadni general James Dozier (r. 1931.), zamjenik zapovjednika NATO-ovih Savezničkih kopnenih snaga za južnu Europu. On je, srećom, nakon više od četrdeset dana zatočeništva oslobođen u policijskoj akciji. Tom prilikom uhićeno je nekoliko pripadnika Crvenih brigada, a slijedio je i val novih uhićenja. Ipak, u još jednoj terorističkoj akciji Crvenih brigada 15. veljače 1984. u Rimu je ubijen američki diplomat Leamon Hunt (r. 1927.). U travnju te godine su se lideri Crvenih brigada, među kojima su bili i Curcio, Franceschini i Mario Moretti (r. 1946.), koji je poznat kao izravni ubojica Alda Mora, obratili talijanskoj javnosti pismom iz zatvorske ćelije. Bilo je napisano u pomirljivom tonu, a uz ostalo navedeno je da je daljnja oružana borba beskorisna. U to se vrijeme organizacija u ideološkom i konceptualnom previranju raskolila na dvije frakcije, ali obje su se pozivale na tradiciju Crvenih brigada. Bile su to Nove Crvene brigade, tj. Komunistička borbena partija; te Crvene brigade, tj. Unija borbenih komunista. Unatoč tomu, akcije su nastavljene: 10. veljače 1987. ubijen je Lando Conti (r. 1933.), donedavni gradonačelnik Firence; 20. ožujka 1987. u Rimu general talijanskog zrakoplovstva Licio Giorgieri (r. 1925); 16. travnja 1988. u Forlìju demokršćanski senator Roberto Ruffilli. Crvene brigade planirale su atentat i na socijalističkog političara Bettina Craxija (1934. – 2000.), koji je od 1983. do 1987. bio premijer.

Krajem 1980-ih terorističke akcije Crvenih brigada slabe, usporedno s gubljenjem potpore idejama krajnje ljevice u talijanskom društvu te krizom u kojoj se komunistički svijet našao nakon pada Berlinskog zida. Istodobno je uvelike uzdrmana i talijanska politička scena. Nakon pravosudne akcije Čiste ruke (Mani pulite) razotkrivena je politička korupcija u državnom vrhu. Dovela je do kaznenog progona nekih važnih političkih figura, ali i do raspuštanja odnosno reorganizacije većine najvećih političkih stranaka. Tako su komunisti 1991. postali Demokratska stranka ljevice, a demokršćani su 1994. postali Talijanska narodna stranka.

Ubojstva na aerodromu

Usprkos tomu što se 1990-ih smatralo da je skupina pred gašenjem, Crvene brigade vratile su se u rujnu 1993. na terorističku scenu oružanim napadom na zrakoplovnu bazu NATO-a u Avianu. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava. Jedan od zadnjih poznatih atentata Crvenih brigada, nakon desetak godina izbjegavanja političkih ubojstava, dogodio se 20. svibnja 1999. u Rimu. Bilo je to ubojstvo Massima D’Antone (r. 1948.), pravnika koji je u to vrijeme bio savjetnik ljevičarskog premijera Massima D’Aleme (r. 1949.). Ubojstvo Marca Biagija (r. 1950.), savjetnika u vladi premijera Silvija Berlusconija (1936. – 2023.) dana 19. ožujka 2002. u Bologni šokiralo je Italiju i njezin politički vrh. Zadnja poznata teroristička akcija koja se pripisuje Crvenim brigadama počinjena je 3. ožujka 2003. godine u Arezzu. U pucnjavi je pritom poginuo jedan terorist i jedan policajac. S vremenom su akcije talijanske policije urodile plodom. Uhićenja i osuđivanja na dugogodišnje zatvorske kazne ključnih pripadnika organizacije doveli su do toga da su danas Crvene brigade, tj. njihove sljednice, svedene na nekolicinu pasivnih članova.

U Italiji je bilo i tragičnih epizoda međunarodnog terorizma. Palestinski teroristi napali su 27. prosinca 1985. bombama i jurišnim puškama rimski aerodrom Fiumicino, pri čemu su ubili 16 i ozlijedili 99 osoba. Napad je proveden usporedno s napadom na bečki aerodrom, u kojem je također bilo žrtava. Iza akcije je stajala frakcija palestinskog Fataha – Organizacija Abu Nidala. Počinitelji obaju napada ubijeni su ili uhićeni u akcijama snaga sigurnosti. U listopadu te godine kraj egipatske obale tijekom plovidbe od Aleksandrije do Izraela otet je talijanski kruzer MS Achille Lauro. Bio je to čin četvorice pripadnika Palestinske oslobodilačke fronte (PLF), koji su na brodu ubili jednog američkog državljanina židovskog podrijetla. Na kraju su svi uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne.

KRIMINALNE SKUPINE

Za razliku od većine zapadnoeuropskih zemalja, Italija u novom tisućljeću nije zabilježila znatniju pojavu islamističkog terorizma. Unatoč tomu, 1990-ih je islamističkim ekstremistima služila kao tranzitna točka za terorističke akcije u zapadnoj Europi. Talijanske snage sigurnosti poduzele su 2015. operaciju Mozaik (Mosaico), kojom je uništena mreža militantnih islamista, a 2017. uhićeno je više osoba koje su bile povezane s financiranjem tzv. ISIL-a.

Osim s političkim nasiljem i aktivnostima domaćih terorističkih organizacija, Italija je proteklih desetljeća bila suočena i s ograničenom nasilnom aktivnošću separatističkih pokreta u Južnom Tirolu i na Sardiniji. U velike prijetnje općoj sigurnosti svakako se mogu ubrojiti i intenzivne aktivnosti koje provode organizirane kriminalne skupine: Cosa Nostra na Siciliji, Camorra u Kampaniji, ‘Ndranghetta u Kalabriji te Sacra Corona Unita u Apuliji.

TEKST: Hrvoje Barberić