Knjiga Prelet za Hrvatsku dramatično je svjedočenje o hrabrosti Danijela i Snježane Borović i spremnosti za žrtvu u borbi za neovisnost Republike Hrvatske. Nastala je na temelju pisanih materijala koje je napravila Snježana Borović, a o kojima je njezin suprug Danijel, kaže, doznao tek kad je došao u Zagreb

Za obitelj Danijela Borovića, pukovnika i pilota borbenog lovca HRZ-a u mirovini, ova 2025. godina posebno je važna zbog predstavljanja 3. izdanja knjige Prelet za Hrvatsku koju je napisao zajedno sa suprugom Snježanom. Ova je godina za njih u znaku broja 33, rekao je Danijel na predstavljanju knjige u dvorani CTIF-a koju su organizirali Klub Varaždinskih branitelja 1991-1995. i Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin. Poletio je u 17:33,  sletio u 18:33, imao je tada 33 godine, zrakoplov MiG s kojim je preletio bio je u službi 33 godine, a od tada su prošle 33 godine. Na varaždinskom predstavljanju knjige, prvom u rodnom gradu, Danijel se osvrnuo na dosadašnja predstavljanja:

“Hvala Udruzi branitelja i DVD-u na organizaciji predstavljanja knjige. Usput ću se osvrnuti na ono što nije dobro, a to je da se ovakav događaj, ne samo kad je u pitanju predstavljanje naše knjige Prelet za Hrvatsku, nego i mnoge druge što se tiče braniteljske populacije, odvija u organizaciji nekih, rekli bismo, sporednih po mogućnostima udruga branitelja i naših prijatelja, a ne županija, gradova i općina. Zato je do sada većina predstavljanja naše knjige od Karlovca, Splita, Zadra, Labina, Pule, bila ili u organizaciji nekih naših prijatelja koje ta tematika zanima ili zaljubljenika zrakoplovstva, a u Puli i Labinu, u organizaciji profesorica povijesti  koje to zanima pa su uveli dio knjige u školsku nastavu. A trebalo bi puno ozbiljnije. Zašto? Pa zato što bi mnogi htjeli da se o Domovinskom ratu uopće ne govori, ili što manje. Toga smo svjedoci svaki dan. A da ga nije bilo i da nismo pobijedili u Domovinskom ratu, pitanje je kojim bismo jezikom danas govorili i pismom pisali. Toga moramo biti svjesni. Meni smeta način što i kako se o Domovinskom ratu govori u školama. Zadnjih smo godina uspjeli organizirati neka predavanja, ali to je namjerno tempirano pri kraju školske godine peti i šesti mjesec kad su djeca u mislima tko zna gdje. I ono što čuju to im prođe kroz glavu. Pitanje je koliko toga oni zapamte. Zato je ova naša knjiga pokušaj da sačuvamo ono što smo mi preživjeli, mi kao obitelj Borović, supruga, ja i sin Vanja i općenito svi branitelji koji imaju nešto za reći. Braniteljima poručujem: Pišite, svatko od vas ima nekakvu priču, svi ste nešto prošli na ratištu, prijatelji su vam ginuli,  bili ste u rovovima, tko zna gdje. Znači priče postoje samo ih morate zabilježiti. Kad nas ne bude, nema više tko pričati o tome. Ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo, nema dokaza. Ali onda će biti neka druga istina povijesna koju će netko drugi izmišljati“, poručio je Danijel Borović okupljenim hrvatskim braniteljima.

Svjedočanstvo hrabrosti

Knjiga Prelet za Hrvatsku dramatično je svjedočenje o hrabrosti Danijela i Snježane Borović i spremnosti za žrtvu u borbi za neovisnost Republike Hrvatske. Nastala je na temelju pisanih materijala koje je napravila Snježana Borović, a o kojima je njezin suprug Danijel, kaže, doznao tek kad je došao u Zagreb. Kako su se u razgovorima s prijateljima pričale zgode iz tog vremena, Danijel je na pisane suprugine bilješke dodao svoj dio priče.

“U početku nismo htjeli da to ide vani“, rekao je Danijel Borović, “ali kako su godine prolazile, to odlaganje je trajalo 28 godina. Sve do 4. veljače 2020. kad je knjiga završena i promovirana u Ministarstvu obrane. S tim da smo mi poslije toga taj materijal uz naše preživljavanje proširili tako da budući čitatelj, mladi ponajprije, dobije predodžbu kako je to izgledalo, zašto je uopće došlo do rata, koje su bile posljedice svega toga“.

Koliko je ta priča zanimljiva i važna za istinu o Domovinskom ratu, vidi se po tome što su već dva izdanja rasprodana i da je ovo treće izdanje. Priča je ovo prema kojoj bi se mogao snimiti vrhunski triler ratne tematike. Za vremenski početak događanja autori su se odlučili za Krvavi Uskrs 31. ožujka 1991. U to su vrijeme Danijel i njegova supruga bili na vikendu kod roditelja u Knegincu kod Varaždina. Na povratku su do Bihaća morali obilaznim putem preko Velike Kladuše. Ubrzo je Bihać bio u okruženju i iz njega se gotovo nije moglo izići.  Sam prelet zrakoplovom i izvlačenje obitelji bili su pripremani u najvećoj tajnosti s gospodinom Slavkom Hodakom.

“On je bio moja veza. On je još jedini živ. Nijedan od dvojice hrabrih ljudi koji su izvlačili suprugu i sina nije živ. Drago Lovrić preminuo je 2015., a gospodin koji je bio u Ministarstvu obrane u inspektoratu, Drago Frančišković   preminuo je 2017. Iz te priče smo praktički Hodak i ja živi i još je kolega Berislav Peres nešto znao, ali on je nastradao 1993. godine u jednoj borbenoj misiji na Banovini“. Dan D za izlazak obitelji Borović bio je 3. veljače 1992. kad je Danijelu ponuđena noćna smjena sljedeći dan 4. veljače. Let je planiran za 17:05., ali nije sve išlo po planu, rekao je Danijel. Sljedeće sate pamtit će do kraja života.

Neplanirano kašnjenje

“Umjesto da poletimo u 17:05 zato što je bilo vrijeme večere autobusom su vojsku odveli u 3,5 km udaljenu bazu na večeru. Večera je kasnila i nema tko napuniti avione do sljedeće smjene. Mi smo čekali pilote da krene ta smjena. Poletio sam u 17:33. Već je bio potpuni mrak. Odlučio sam, nema više odustajanja, odvojio sam se od vođe, uđem nisko da me radar ne vidi, nisam mogao preko Like, nego sam morao prema moru, prema Zadru da se probam orijentirati, sumaglica, loša vidljivost, oblaci su dolje nemaš navigaciju, ne postoji GPS kao danas. Tako sam lutao po Kvarneru, probao sam naći Cres gdje sam trebao doći preko Like. Problem je bio što nisam smio doći tamo pa tražiti aerodrom oko grada Pule jer je naputak bio da moram sletjeti iz pravca Kvarnera jer su kod Arene bili postavljeni gardisti sa Stingerima da neko ne bi naciljao raketama avion. Onda sam došavši na zamišljenu poziciju Cresa koji nisam vidio  zbog sumaglice probao  naći Rijeku. Na kraju sam od te zamišljene pozicije gdje je bio Cres krenuo prema zapadu, imao sam goriva za još 10-ak minuta leta. Onda sam odlučio, idem na zapad, odlučio sam ako ne vidim aerodrom, letim pet minuta i da ne bi išao daleko na otvoreno more prema Italiji, vraćam se natrag i iskačem negdje u Kvarner, tko zna gdje. To je bio moj  plan. Već sam bio bez volje, bez ičega. Ionako sam letio na maloj visini da me radar s Plešivice ne otkrije. I onda sam u jednom trenutku ugledao neku točkicu gdje mi svijetli. Prvo sam mislio da mi se pričinjava, jer  sam bio onako van sebe, na iglama, gorivo curi. I onda gledam ponovno okolo, opet vidim točkicu i onda mi prođe kroz glavu, to mi netko signalizira. I onda nagnem lijevo-desno i vidim dvije žute pruge s jedne i druge strane kao kad markerom povučete crtice. Rekoh pa to su ti kamioni. I brzo zaokret u krug da ne izgubim to iz vida, izvučem kotače za slijetanje, probam taj pravac, odnosno tu točkicu koja mi je blinkala, to je taj auto koji sam tek vidio, nekako uđem u pravac i sletim na pistu koju uopće nisam vidio.“

Put u nepoznato

I dok se Danijel spašavao u zraku, gotovo istodobno počeo je put u nepoznato supruge Snježane i sina Vanje. Ona je putovala kao kći srpskog inspektora iz bihaćkog SUP-a koja vozi bolesno dijete u Sarajevo u bolnicu. Iz Bihaća su krenuli preko Jajca za Posušje i dalje za Split i Zagreb. Do Posušja su morali preći tri vojna punkta. Najopasniji je bio treći, zadnji punkt na granici SAO Krajine. To su joj bili trenuci kad je, kaže, od šoka posijedila:  “Kad je vozač odnio dokumente, vratio se s milicionerima, otvore vrata i pita, gospođo, nosite li lično naoružanje, ja kažem  ne. Imate li šta protiv da pogledamo vaše stvari. Suvozač mi pomogne da izađem iz automobila van, vodi me do prtljažnika. Otvorite, ja sam imala mali koferčić gdje sam stavila Vanjinu pidžamu, svoje neke robe. Mislila sam neće nam trebati puno. Oni su to pogledali, kažu mogu se vratiti u automobil. Sjedimo mi, čekamo dalje i ponovno našeg vozača odvedu natrag do kućice. Ja pokušavam vidjeti šta se oko nas događa, veli suvozač, nemojte se okretati bolje da ne vidite. I ja kako sam se okrenula, jedan četnik gleda u automobil. Vidim kokardu, ja sam se toliko šokirala da sam sljedećih 20 minuta skroz pobijelila, posijedila. I to je istina da čovjek od šoka može posijediti. Nije me bilo strah za mene, bojala sam se za Vanju.  Shvatila sam da je to granica, prema čemu, nisam shvatila. Kad se konačno naš vozač vratio natrag, veli njemu suvozač,  a sad po gasu. A on kaže, tek ćemo tad biti sumnjivi. Samo polako, onda ćemo im mahnuti…Bile su to  strašne traume za mene i dijete. To možete zaboraviti, zatomiti, ali kad god se o tome govori, ponovno se sve to proživljava. Najradije bih to trajno zaboravila, da nema ničeg, rekla je Snježana Borović.

Tekst i foto: Stjepan Stjepić