U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prokomentirana je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini od siječnja 1993. do travnja 1994., koju je privremeno uspostavljeni Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije donio na znakovit datum, 29. studenog sad već prošle godine. O tome je do sada mnogo napisano i rečeno, no pojedini kritički osvrti ljudi upućenih u problematiku rada takvog Haškog suda zaslužuju posebnu pozornost, jer su svojom argumentiranošću postali temelj svake rasprave o njegovoj ulozi u kreiranju javnog mišljenja o ratnom sukobu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih i utjecaju na politička zbivanja na spomenutom području.
O MKSJ-u u Haagu kritički je govorio Robin Harris, povjesničar, pisac i publicist, te bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher. Naglasio je među ostalim:
”Međunarodni kazneni sud je skup neuspjeh. Napravio je samo minimum koji se od njega očekivao – no sporo, nestručno, radeći uz nepoštene kompromise, pod snažnim političkim utjecajem, slijedeći nemoralan program izjednačavanja krivice među uključenim strankama. Počevši kao skroman pokušaj zagovaranja standarda pravde za koje je međunarodna zajednica bila preslaba i podijeljena da bi silom nametnula – postao je – kao što oni nedavni hvalisavi govori pokazuju – samoproglašena paradigma za buduće rješavanje sukoba od strane međunarodnih sudova. Presude tribunala, čak i ako su ponekad vrijedne zbog nekih drugih razloga, nisu ustvari postignute putem procesa ili prema standardima, što bi bilo prihvatljivo u svakoj razvijenoj državi – pogotovo u Velikoj Britaniji, koja je tako srdačno podržala zaključke Međunarodnog suda. Klasičan je primjer stvaranje pojma udruženi (ili ”zajednički“, op. a.) zločinački pothvat, koji se u svom najširem – i najteže obranjivom – obliku, upotrijebio da bi se postigla osuđujuća presuda u nedavnom slučaju protiv hrvatske šestorke iz Bosne i Hercegovine. Bila je to nepravedna presuda. Možda je prihvaćena – baš kao što se sutrašnje vrijeme može prihvatiti – no ne treba se poštovati, kao ni institucija koja ju je donijela. (…)
Nakon što sam pročitao odličnu knjigu Charlesa R. Shradera, ”Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni“ (eng. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia), te nakon što sam intervjuirao mnoge bosanske izbjeglice – Muslimane i Hrvate 1993. godine, smatrao sam da situaciju poznajem prilično dobro. Međutim, nisam do sada shvaćao sve vojne razloge za muslimansku vojnu kampanju u sjevernoj Hercegovini. Niti sam shvatio, unatoč tome što sam svojedobno čuo različite neosnovane optužbe, ekstremno i opsežno divljaštvo mudžahedina – koje je uvela, angažirala i kontrolirala Armija Republike Bosne i Hercegovine u svojoj kampanji kako bi prognala Hrvate. Bošnjačka obavještajna služba, AID, nastojala je zataškati tu vezu. No njihov uspjeh u tome povlači druga važna pitanja – o profesionalnosti rada istražnog tima 9 Tužiteljstva Haškog suda, o upletenosti drugih službi – uključujući britansku – u ublažavanje informacija o mudžahedinskim zvjerstvima te o potpunom propustu Hrvatske tada i sada da javno obznani progon Hrvata.
Nasuprot tomu, Tužiteljstvo se snažno obrušilo na (jednako stvarne) zločine koje su počinile hrvatske snage u vojnoj kampanji u Lašvanskoj dolini, osobito u Ahmićima. Slučajevi koji se tiču tih operacija prvo su upotrijebljeni kako bi se dokazao stupanj odgovornosti zapovjedništva neutemeljen u stvarnosti, koji je rezultirao kaznom od 45 godina zatvora (koja se kasnije drastično smanjila) protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića. Oni su zatim, u presudi protiv Darija Kordića, poslužili za tvrdnju o postojanju politički definiranog plana etničkog čišćenja ne-Hrvata. To je bio temelj optužnice protiv ”Prlića i ostalih“, koja je uključivala predsjednika Tuđmana i hrvatsku državu. (…) (Iz govora Robina Harrisa na predstavljanju knjige Višnje Starešine “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, 11. prosinca 2017. na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu; preuzeto s portala Narod.hr, 13. prosinca 2017.)
Jedan od najupućenijih ljudi u zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u spomenutom razdoblju, pukovnik Richard Herrick (časnik SAD-a s više od 20 godina iskustva na poslovima vojne analitike u inozemstvu, u Beogradu od 1977. do 1978., potom vojni ataše u američkom veleposlanstvu Beogradu od 1991. do kolovoza 1992., a nakon toga u američkom veleposlanstvu u Hrvatskoj sve do 1995.), smatra da je ”postojao vojno opravdan razlog za ulazak HV-a u dijelove BiH u funkciji obrane vlastitog teritorija“, no da bi to pitanje trebalo posebno analizirati, jer je ”teško o tomu govoriti bez uključivanja mnoštva podataka koji se odnose na određeni period i/ili lokacije“. O mogućem broju pripadnika HV-a u BiH rekao je: ”Nije točno da smo mi (SAD) imali drukčije procjene o događajima u BiH u odnosu na međunarodne organizacije koje su bile prisutne ondje. No imali smo dosta različitih procjena kada se radi o pojedinim konkretnim kategorijama. Npr. međunarodne su snage cijenile da je nazočnost HV snaga u BiH značajno veće od naših procjena. Isto je bilo i s kvalitetom i kvantitetom logističke potpore HV-a HVO-u. Mi (SAD) smo smatrali da je broj trupa HV-a u BiH značajno manji od broja koji su navodile međunarodne organizacije. Npr. Unprofor bi zabilježio nazočnost cijele HV jedinice u BiH na temelju uočavanja skupine pripadnika te jedinice. U nekim prilikama bilo je jasno da je takva određena jedinica stvarno u RH, a samo par ljudi iz te jedinice (vod ili slično) bio je u BiH.“
Istaknuvši kako nikad nije ništa negativno čuo o generalu Slobodanu Praljku od međunarodnih promatrača, ili ljudi druge etničke pripadnosti te da mu Praljak nikad nije odbio neko njegovo traženje, glede počinjenih zločina i kršenja međunarodnoga prava puk. Herrick primijetio je: ”Znao sam za više incidenata u kojima su vrlo vjerojatno bili počinjeni ratni zločini nad civilima ili pripadnicima A BiH od strane pripadnika HVO-a. No ne mislim, i nismo imali takve informacije, da bi to bila politika HVO-a, odnosno da bi zločini bili zapovjeđeni ‘odozgo’.“
Govoreći o uzroku sukoba između Armije BiH i HVO-a zaključio je: ”Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da je tu postojao neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada je postalo jasno da je vizija Alije Izetbegovića bila stvaranje muslimanske države. Negdje u proljeće 1993. jasno je da su dotadašnji saveznici postali zaraćene strane. Naravno, postoje i drugi opći čimbenici koji su utjecali na nastanak toga sukoba.“ (iz razgovora s pukovnikom Richardom Herrickom, održanog 20. lipnja 2005. u Washingtonu, SAD; preuzeto iz članka Jure Kapetanovića, objavljenog 21. prosinca 2017. na portalu Narod.hr)
O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju. Cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je cilj hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini bio pokušaj zaštite hrvatskog naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države, te da se ona vodila u okvirima – političkim i teritorijalnim – koje je zadala međunarodna zajednica. Činjenica je i da su u spomenutom razdoblju (1993.) hrvatska vojska i policija provodile veće operacije i akcije protiv srpskih snaga s ciljem oslobađanja okupiranih područja Hrvatske u zaleđu Zadra, Sinja i Gospića (Maslenica, HE Peruča, Medački džep), tako da značajnije snage iz Hrvatske tada nisu mogle biti angažirane u BiH.
Odvjetnik osuđenog generala Jadranka Prlića istaknuo je kako je ”sigurno to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata“ te zaključio:
”Duboko poštujem sudce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni sudci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam ”pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu. (http://michaelgkarnavas.net/blog/2017/12/05/praljaks-defiance/)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra