Koliko je udruživanje europskih industrija i tvrtki tijekom hladnog rata uzelo maha, dobro pokazuje podatak da je u razvoju i proizvodnji PZO sustava Roland sudjelovalo više od sto različitih subjekata

Globalnu vojnu industriju 1950-ih obilježio je nagli razvoj vođenih projektila svih namjena. U početku su europske zemlje razvijale vlastite pojedinačne projekte. No ubrzo su shvatile, u duhu europskog jedinstva, da zajedničkim radom mogu podijeliti troškove razvoja i povećati narudžbe. Jedno od područja u kojem je razvoj bio intenzivan jesu protutenkovski vođeni projektili. Italija je razvila projektile Mosquito i Sparviero, Švedska Bantam, Ujedinjena Kraljevina Vigilant i Swingfire. Francuska i SR Njemačka odlučile su povezati kapital, znanje i kapacitete. Rezultat su dva odlična protuoklopna sustava – MILAN i HOT. Iako ga obično navode kao Milan, riječ je o pokrati od Missile d’Infanterie Léger Antichar (u prijevodu: laki protuoklopni pješački projektil), pa mu je točna oznaka MILAN. Neki izvori tvrde da ga je razvio konzorcij Euromissile, koji su oformili njemački Daimler-Benz i francuski Aérospatiale. Drugi spominju njemački Messerschmitt-Bölkow-Blohm (MBB), no to nije točno. Razvila ga je francuska tvrtka Nord Aviation i njemačka Bölkow, koja će se poslije stopiti u MBB. Vlade Francuske i SR Njemačke 1961. potpisuju Sporazum o razvoju. Razvoj započinje iduće godine, a u operativnu uporabu prvi sustavi MILAN uvode se već 1972. Tijekom desetljeća proizvodnje isporučeno je više od 360 tisuća projektila.

Uspjesi i neuspjesi

Jednostavan za uporabu, MILAN je vrlo brzo osvojio tržište. Kako se od operatera tražilo samo da ciljnikom prati cilj, a navođenje projektila na cilj obavljala je elektronika, obuka je jednostavna, brza i jeftina. Pomoćnik operatera čak se ne mora zamarati skidanjem lansirne cijevi nakon opaljenja jer ona odleti s lansera u trenutku lansiranja projektila. Domet od dvije tisuće metara bio je više nego zadovoljavajući za europske uvjete. Zadnja izvedenica nosi oznaku MILAN ER te ima domet povećani na tri kilometra. Bila je u ponudi paneuropske tvrtke MBDA, koja je u međuvremenu apsorbirala više europskih tvrtki koje su razvijale i proizvodile projektile.

Masa izvornog projektila iznosila je tek 6,7 kg. Masa projektila sustava MILAN ER iznosi čak 13 kg, što ne iznenađuje jer su i oklopi tenkova u međuvremenu jako poboljšani. MILAN je bio namijenjen pješaštvu, a za naoružavanje borbenih vozila i jurišnih helikoptera pokrenut je još jedan europski projekt. Razvijen je protuoklopni vođeni sustav Haut subsonique Optiquement Téléguidé Tiré d’un Tube, u prijevodu: visoko podzvučni, optički, daljinski upravljan, lansiran iz cijevi; poznat pod pokratom HOT. I on je rezultat suradnje tvrtki Nord Aviation i Bölkow pa ne čudi da se zapravo radi o povećanom MILAN-u. Veći projektil značio je i veći domet – 4000 metara. HOT-3, koji je Euromissile ponudio tržištu 1998. godine, imao je domet povećan na 4300 metara. Primarno je bio namijenjen dotadašnjim korisnicima, no kako su se na tržištu pojavili puno napredniji protuoklopni sustavi, nije postigao veći uspjeh i nije u ponudi današnje MBDA-e. Nisu svi europski projekti protuoklopnih vođenih sustava bili uspješni. Danas ćete teško naći podatke o sustavu ATLAS (Anti-Tank Laser Assisted System). Zajedno su ga, od 1967. do 1973., razvijali britanski British Aircraft Corporation (BAC) i belgijski FN. Koncepcijski je bio vrlo napredan, ali i iznimno skup. Drugi je primjer Anti-Tank Euro Missile (ATEM). Iako su u njegovu razvoju sudjelovale kompanije Aérospatiale, MBB te BAe Dynamics Group, nije uspio pa je danas potpuno zaboravljen.

Od zasebnog do zajedničkog projekta

Francuska i SR Njemačka nisu surađivale samo na razvoju protuoklopnih vođenih sustava. Jedan od najuspješnijih programa nastao je na području protuzračne raketne obrane. Riječ je o PZO raketnom sustavu Roland. Ideja o razvoju javila se odvojeno u Francuskoj i SR Njemačkoj. Francuska tvrtka Nord Aviation izradila je 1963. godine prve idejne studije PZO raketnog sustava za djelovanje na malim visinama protiv jako brzih ciljeva. Projekt je nazvan SABA (Sol-Air Bassa Altitude). Istodobno je njemačka tvrtka Bölkow izradila studije vrlo sličnog PZO sustava i projekt označila kao S-250. Projekti su objedinjeni 1964. Roland je uveden u operativnu uporabu 1977. kao proizvod konzorcija Euromissile.

S obzirom na to da je Roland puno složeniji sustav od MILAN-a i HOT-a, Nord Aviation i Bölkow bili su tek nositelji projekta. Motrilački radar na kraju je isporučivao njemački konglomerat Siemens. Uređaj IFF (identifikacija prijatelj – neprijatelj) za njemačku izvedenicu isporučivao je Siemens, a za francusku tvrtka LMT. Elektrooptički sustav motrenja i navođenja isporučivao je francuski Thomson-CSF. Uključujući i proizvodnju projektila, na projektu Roland bilo je angažirano više od sto tvrtki. Sustav je bio dovoljno dobar da se za njega zainteresira i SAD, koji ga je na kraju i nabavio, ali samo u ograničenim količinama.

Serijska proizvodnja Rolanda završila je 2005. godine. Trenutačno ga navodno rabi samo Nigerija i Katar. Slovenija je svoje Rolande otpisala 2013. godine. I Nord Aviation i Bölkow vrlo su brzo postali dio znatno većih kompanija. Kao i mnogi drugi, i oni će se na kraju utopiti u gigantski paneuropski Airbus. Francuska 1960-ih nije razvijala projektile isključivo sa Saveznom Republikom Njemačkom. Zapravo je jedan od najuspješnijih europskih vojnih programa svih vremena razvijen u suradnji s Italijom. Tijekom 1963. započeo je razvoj protubrodskog vođenog projektila za potrebe talijanske i francuske mornarice. Spletom okolnosti projektil se nikad nije našao u francuskom arsenalu. Ima usto i dva naziva. Poznatiji je kao Otomat, dakle spoj imena tvrtki koje su ga razvijale – talijanske OTO Melare i francuske Matre. Talijanska ratna mornarica naziva ga Teseo (hrv. Tezej), po grčkom mitološkom ratniku.

Potopljeni razarač kao povod

Razvoj projektila Otomat započeo je 1967. Neki izvori navode da je dogovoren na brzinu, i to zbog Egipta. Naime, egipatski samonavođeni protubrodski projektil P-15 Termit (NATO-ova oznaka SS-N-2 Styx) sovjetske proizvodnje potopio je 21. listopada 1967. izraelski razarač Eilat. Ako taj motiv baš i nije točan, zasigurno je povećao odlučnost europskih proizvođača da naprave nešto slično.

Za razliku od većine protubrodskih vođenih projektila razvijenih u to vrijeme, a koji su za pogon koristili raketne motore, Otomat je dobio turbomlazni. Poslije će taj pristup primijeniti i Američka ratna mornarica na protubrodskom projektilu Harpoon. Najbolja je odlika turbomlaznog pogona to što omogućava postizanje jako velikih dometa. Najgora je što je puno skuplji od raketnog motora. Potonje je bilo presudno da francuska mornarica odabere protubrodski projektil Exocet umjesto Otomata.

Razvoj projektila Otomat Mk1 dovršen je 1974. Nakon još tri godine testiranja talijanska mornarica uvela ga je u operativnu uporabu. Njezin je Teseo odmah postao glavno oružje hidrokrilnih raketnih topovnjača klase Sparviero. S istisninom od samo 60,6 tona, ali zato s izvanrednom vršnom brzinom od 50 čvorova (brzina krstarenja bila je 45 čvorova), nosile su po dva projektila. No to je imalo svoju cijenu – bile su jako skupe za održavanje pa su do kraja 1999. sve otpisane. Zanimljivo je da osim talijanske niti jedna druga europska ratna mornarica nije postala korisnik Otomata. No zato je Saudijska Arabija kupila 225 komada, vjerojatno više od Italije, koja ih je kupila oko 200. Za kupnju su se odlučili i drugi kupci s više kontinenata. MBDA, koja je uobičajeno progutala male proizvođače, još uvijek nudi Otomat. Trenutačno je u prvom planu inačica Otomat Mk2 Block IV. Za nju MBDA tvrdi da ima duljinu veću od šest metara, masu u trenutku lansiranja 780 kilograma te domet u klasi 200 kilometara.

Obustavljen i zaboravljen

MBDA je za talijansku mornaricu razvila znatno napredniji Teseo Mk2/E. Paneuropska tvrtka za njega daje još manje podataka: da je dulji od pet metara i da mu je masa u trenutku lansiranja 700 kg, a da je domet veći od 350 km. Ima usto i smanjen radarski potpis. Teseo Mk2/E u završnoj je fazi testiranja. Prvo uspješno testno lansiranje obavljeno je 14. listopada 2024. Zanimljivo je da najnovija inačica projektila Exocet, naziva MM40 Block 3C, ima sto kilometara manji domet od najnovijeg Tesea. Možda francuska mornarica nije najbolje razmislila kad je odlučila odabrati Exocet umjesto Otomata?

Otomat/Teseo uspješna je priča. No još veći projekt, Anti- -Su-rface Ship Missile (ASSM), nije bio uspješan iako su se u njegovu razvoju udružile renomirane tvrtke. S francuske strane sudjelovao je Aérospatiale, s njemačke MBB, a s britanske Hawker Siddeley Dynamics. Cilj je bio razviti supersonični protubrodski projektil u dvije izvedenice – brodskoj i za uporabu s aviona. Masa stoga nije smjela biti veća od 600 kilograma.

Za pogon je odabran protočno-mlazni motor jer omogućava brzinu leta veću od dva Macha uz prihvatljivu cijenu. Domet je trebao biti najmanje 180 km. Čak i s današnjim tehnologijama to bi bio vrlo zahtjevan projekt, a pogotovo s onima iz sredine 1970-ih. Prije nego što je projekt obustavljen napravljeno je tek nekoliko modela za testiranje u zračnom tunelu. Navodno je razvoj protočno-mlaznog motora u tvrtki Bayern-Chemie išao jako dobro. U svakom slučaju, projekt je obustavljen i danas o njemu nema puno podataka. No SSSR, rival zapada, razvio je vrlo sličan projektil H-31. Kineski projektil YJ-12 identičan je ASSM-u. “Vjerojatno posve slučajno”, rekli bi sarkastični analitičari.

---

Proturadarski i televizijski

Francuske tvrtke Nord Aviation i Matra početkom 1960-ih zajednički su pokrenule razvoj proturadarskog projektila. Ubrzo je Nord Aviation, zbog uključenosti u previše projekata, otpao. No projekt je onda postao međunarodni: Matri se pridružuje britanski Hawker Siddeley te pokreću razvoj projektila Missile Anti-Radiation Television, tj. Martel. Francusko ratno zrakoplovstvo trebalo je proturadarski projektil, baš kao i britansko. No na Otoku su željeli i navođeni projektil za uništavanje ciljeva na zemlji. Zbog toga su razvijene dvije izvedenice – AS.37 bila je proturadarska, a AJ 168 televizijski navođena. Zbog isključivo britanske potrebe, AJ 168 bio je donekle samostalan projekt tvrtke Hawker Siddeley. Od Martela je uzeto tijelo, sustav upravljanja krilcima i raketni motor. Na to je dodano televizijsko navođenje i sustav upravljanja. Projektil AJ 168 bio je upravljan daljinski, tako da je operater na ekranu vidio sliku s kamere u nosu projektila te je usmjeravao s pomoću upravljačke palice. To je teoretski mogao činiti i pilot, no u praksi je AJ 168 zahtijevao posebnog operatera, što znači dva člana letačke posade. Zbog toga su projektilom AJ 168 u pravilu naoružavani dvosjedni palubni jurišni avioni Blackburn Buccaneer.

Egipatsko i indijsko zrakoplovstvo navodno još uvijek imaju po nekoliko operativnih Martela. Taj projektil poslužio je kao osnova za protubrodski vođeni projektil Sea Eagle. Razvila ga je tvrtka British Aerospace Dynamics Limited, poznatija kao BAe Dynamics. Proizvodila je Sea Eagle do 1999., kad se pripojila konzorciju MBDA. Morski orao više nije u ponudi, ali još je uvijek u operativnoj uporabi u nekoliko zemalja. S druge strane La Manchea, tvrtka Matra razvila je na osnovama Martela proturadarski projektil Anti-Radar-MATra (ARMAT). Jedina je važna razlika u odnosu na izvorni znatno poboljšan pasivni radarski sustav samonavođenja. ARMAT je prodan Egiptu, Kuvajtu i Iraku. Potonja zemlja intenzivno ga je rabila u borbenim operacijama.

---

TEKST: Mario Galić