Ohrabren svojim prvim komercijalnim uspjehom i prodajom prve podmornice američkoj ratnoj mornarici, Holland je krenuo dalje. Počeo je s konstrukcijom svoje sedme podmornice (Holland VII), poznate i pod imenom Fulton

Razlog zbog kojega je John Holland konstruirao svoju sljedeću podmornicu ima nešto dublje korijene koje je potrebno bolje pojasniti. U jednom od prethodih nastavaka ovog feljtona naznačeno je da je projekt Hollandove pete podmornice Plunger pretrpio debakl i da je ocijenjena neuspjelom. Latentna toplina koju je isijavalo propulzijsko postrojenje učinila je tu podmornicu neuporabljivom jer posada nije mogla izdržati ekstremne temperature u njezinoj unutrašnjosti. To nije bio plod Hollandovog pogrešnog pristupa ili pogreške u konstrukciji, već miješanja raznih utjecaja i pritisaka tehničkog odjela američke ratne mornarice.

Glavni oponenti u Holland Torpedo Boat kompaniji bili su menadžeri Lawrence Y. Spear i Frank Cable. Njihove ideje i osobni interesi često su se sukobljavali s idejama Johna Hollanda, što se posebno osjetilo tijekom izgradnje podmornice Holland V i Holland VI.

Takva situacija se nastavila i tijekom konstruiranja i izgradnje podmornice Fulton, Hollandove podmornice broj VII. John Holland je želio izgraditi podmornicu-prototip koja bi ponajprije poslužila kao eksperimentalno plovilo za valorizaciju i usavršavanje tehničkih rješenja koja je namjeravao primijeniti u izgradnji sljedećih podmornica za američku mornaricu.

Sedmog lipnja 1900. mornarica je raskinula ugovor po kojoj je Holland Torpedo Boat Company trebala isporučiti dvije podmornice temeljene na projektu podmornice Plunger. Novi ugovor potpisan 25. kolovoza iste godine proširen je novom klauzulom, a uključivao je izgradnju još šest dodatnih podmornica novog i naprednog Hollandovog dizajna. Budući da je tada Holland već radio na svom modelu br. VII, menadžerima iz njegove kompanije nikako nije išlo u prilog da Holland previše vremena gubi na “svojoj” podmornici. Zanimalo ih je samo da sebi i dioničarima što brže donesu zaradu iz unosnog ugovora s mornaricom.

Model Holland VII (Fulton)
Podmornicu Fulton Holland je počeo graditi sredinom 1900. godine. Od samog početka izgradnje počeli su i njegovi problemi, u liku Lawrenca Y. Speara kojega je kompanija po naredbi američke vlade imenovala glavnim inspektorom i nadglednikom kvalitete radova na podmornici Fulton. Spear je bio sposoban tehničar, ali je njegov arogantan pristup, konzervatizam i nedostatak smisla za timski rad i suradnju vrlo negativno utjecao na odnose s brodograditeljima i posadom. Nekoliko godina ranije zbog takvog odnosa prema konstruktorima i brodograditeljima kasnila je isporuka torpednog broda Rowen koji se gradio u Seattleu. Isključivo zbog njega taj brod nije sudjelovao u Američko-španjolskom ratu 1889. godine, iako se na njega ozbiljno računalo. U takvim okolnostima je započela izgradnja podmornice Fulton. Podmornica Fulton porinuta je u more 12. lipnja 1901. – samo 40 dana prije porinuća podmornice Adder iz prve serijske isporuke mornarici.

Hollandova podmornica Fulton imala je duljinu od 20,1 metar i širinu po sredini trupa od 3,6 metra. Njezin površinski deplasman iznosio je 105 tona, a u zaronjenom stanju 124 tone (imala je 15% rezervnog uzgona). Pogonski kompleks podmornice bio je hibridnog tipa, a sačinjavao ga je benzinski motor za površinsku plovidbu snage 160 ks i elektromotor od 70 ks (52 kW) namijenjen podvodnoj plovidbi. Pogonski strojevi su prenosili snagu preko jedne propelerske osovine smještene u uzdužnici podmornice. Ovako koncipiran pogon omogućavao je Fultonu površinski doplov od 500 nm uz brzinu od 7,5 čvorova, odnosno podvodni doplov od 30 nm uz brzinu od 5 čvorova. Maksimalne brzine koje je podmornica mogla postići u površinskoj i podvodnoj plovidbi iznosile su 8,5 odnosno 6 čvorova. Zanimljivo je spomenuti da je na probnoj plovidbi u studenome 1901. posada Fultona nadmašila dotadašnji rekord u neprekidnoj plovidbi u zaronjenom stanju. Tom prilikom proveli su u podvodnom krstarenju zaljevom Peconic kod New Yorka više od 15 sati. Samo mjesec dana kasnije podmornica je pretrpjela štetu (na vezu u New Sufolku) zbog prodora vode u njezinu unutrašnjost uzrokovanu nemarom jednog od radnika koji nije kontrolirao zatvorenost kingston-ventila. Šteta je bila popravljena do travnja 1902., kad je ponovno testirana Fultonova izdržljivost u kombiniranoj površinsko – podvodnoj plovidbi od New Sufolka do Delawarea. Podmornica je test uspješno položila. Drugi test nekoliko dana kasnije na ruti New York – rt Delaware – zaljev Chesapeake morao je biti prekinut zbog eksplozije baterijskih plinova nakupljenih u prostoru akumulatorskih ćelija.

Podmornica Fulton je kao eksperimentalna bila opremljena samo jednom torpednom cijevi montiranom u pramcu, namijenjenom za ispaljivanje torpeda kalibra 450 mm. Za posluživanje tada vrlo zahtjevnih sustava opreme i naoružanja posadu podmornice je uz zapovjednika činio još 21 član.

Već prije bilo je rečeno da je Hollandova podmornica Fulton porinuta u more samo 40 dana prije nego je s drugog navoza njegove matične kompanije kliznula u more podmornica Adder iz prve serijske klase podmornica naručenih za američku mornaricu. U to je vrijeme Holland doživio i osobnu degradaciju, kad ga je nova vlasnička struktura kompanije predvođena Isaacom Riceom i Elihuom Frostom premjestila s mjesta generalnog menadžera na mjesto šefa projektnog tima. Uz to je, na Hollandovu muku, njegov “stari” oponent Lawrence Spear bio razriješen dužnosti u mornaričkoj inspekciji i vraćen u kompaniju na mjesto potpredsjednika i šefa razvoja, tj. postao mu je nadređenim.
Generalno rečeno u kompaniji u tom trenutku više nisu bili zainteresirani za ulaganje u Hollandove projekte, već za izvlačenje profita iz naručenih poslova za američku mornaricu, ali i iz stranih narudžbi (Velika Britanija, Rusija, Japan, Nizozemska itd.).

U takvim okolnostima podmornica je nakon kraćih pregovora i uz dopuštenje američke vlade prodana ruskoj carskoj mornarici. U noći 28. na 29. lipnja 1904. ukrcana je na trgovački parobrod Menatic koji ju je prevezao u Rusiju. Zanimljivo je da su joj tijekom isporuke američke vlasti u brodskoj deklaraciji tereta promijenili ime u Madam. Isporučena je početkom srpnja iste godine u baltičkoj pomorskoj bazi Kronštad (smještenoj na otoku Kotlin ispred Petrograda). Nakon dva mjeseca, u rujnu 1904. ruska mornarica joj je promijenila ime u Som.
Već u listopadu 1904. podmornica Som prebačena je transibirskom željezničkom prugom do dalekoistočne ruske pomorske baze u Vladivostoku. Nakon niza preinaka i testiranja, ali i zbog kašnjenja isporuke torpeda naručenih u Njemačkoj, podmornica je postala operativnom tek u travnju 1905. Ruska mornarica ju je namjeravala borbeno uporabiti protiv japanske ratne flote. Unatoč toj želji za čitavo vrijeme rusko-japanskog rata nije borbeno djelovala. Potkraj prosinca 1914. ponovo je ukrcana na specijalni željeznički transport i vraćena prvo u Sevastopolj, pomorsku bazu na Crnom moru, a zatim u lipnju 1915. natrag u Petrograd tj. u Baltičko more gdje su je Rusi rabili u borbama protiv njemačke mornarice.

Podmornica Som bila je sedma u nizu Hollandovih podmornica, a svoj je operativni život okončala potonućem 23. svibnja 1916. nakon sudara sa švedskim trgovačkim brodom Angermanland u Finskom zaljevu Baltičkog mora. U hladne dubine Baltičkog mora povukla je sa sobom 18 članova posade.

Klasa A – prva klasa podmornica u američkoj mornarici
Samo četrdeset dana nakon porinuća Hollandove podmornice Fulton, kompanija Electric Torpedo Company počela je s isporukom prve podmornice iz serije koja će kasnije biti nazvana A klasom.

A klasa je bila zapravo konstruirana kao poboljšana Holland klasa, odnosno Hollandove podmornice Model VI. U odnosu na podmornicu SS-1 Holland, nova A klasa bila je tri metra dulja i 45 centimetara šira. Pogonski dvotaktni Otto motor od 50 ks zamijenjen je novim i snažnijim od 180 ks koji je utjecao na povećanje površinske brzine, ali i omogućio bolje punjenje akumulatorskih baterija. I elektromotor za podvodnu plovidbu zamijenjen je novim i snažnijim za 20 ks u odnosu na onaj s podmornice Holland.
Najraniji nacrti za ovu klasu još uvijek su predviđali ugradnju jednog palubnog topa, ali se kasnije od toga odustalo. Oklopljena kupola je ostala ugrađenim elementom sve dok nisu sazreli uvjeti za ugradnju modernog periskopa. Prva izgrađena podmornica iz A serije – podmornica Adder bila je opremljena eksperimentalnim periskopom koji je osiguravao vidno polje od 15° preko svakog boka u odnosu na uzdužnicu plovila. Podmorničarima je omogućeno da motre površinu mora ispred sebe, ali je vidljivost od 360° oko podmornice i procjena udaljenosti potencijalnih ciljeva bila vrlo ograničena, gotovo nemoguća.

Podmornice klase A bile su znatno naprednije od prethodnih Hollandovih podmorničarskih projekata, zahvaljujući mnogim sustavima koje je taj genijalni konstruktor razvijao i projektirao na svojim ranijim modelima. Uz to, Holland je uz pomoć svojih asistenata nastojao mehaničkim načinom “automatizirati” određene radnje i postupke, što je izravno utjecalo na sigurnost i pouzdanost, ali i na drastično smanjenje broja članova posade u odnosu na druge podmornice takve veličine.
Jedan od takvih sustava bio je i sustav mijenjanja kuta nagiba horizontalnih kormila dubine smještenih na krmi. Na toj klasi Holland je primijenio i novi sustav koji je automatski obavljao prebacivanje određenih količina balastnih voda kojima se anulirao utjecaj kretanja posade kroz podmornicu i koji je stalno održavao plovilo na ravnoj kobilici.
Podmornice klase A bile su namijenjene ponajprije obalnoj obrani, obrani pomorskih baza i sidrišta te patroliranju u kraćim razdobljima što je vidljivo iz njihovog specificiranog doplova i maksimalne brzine te broja raspoloživih torpeda u borbenom kompletu. Po ugovoru američke mornarice i kompanije Electric Torpedo Boat Co. naručeno je i izgrađeno ukupno sedam podmornica klase A.

Sve su izgrađene u razdoblju od 1900. do 1903. Inicijalno, sve podmornice bile su krštene osobnim imenima, a tijekom administrativnih promjena unutar američke mornarice imena su im bila zamijenjena velikim slovom A i progresivno rastućim brojem, počevši od broja 2.

Pet podmornica te klase bilo je izgrađeno u brodogradilištu Crescent Shipyard u Elizabethportu u saveznoj državi New Jersey. Preostale dvije izgrađene su u brodogradilištu Union Iron Works u San Francisku u saveznoj državi Californiji. Tijekom uporabnog i operativnog vijeka podmornice klase A bile su bazirane u američkoj pomorskoj bazi Luzon na Filipinima, a služile su u pomorskoj obrani luke i tamo stacionirane američke površinske flote. U godinama koje su prethodile vojnom sukobu Rusije i Japana obje države su u programu razvoja i modernizacije od SAD-a i kompanije Electric Torpedo Company naručile podmornice tog tipa. Rusija je naručila i kupila šest plovnih jedinica, a Japan pet. Još prije njih Velika Britanija, koja je u međuvremenu promijenila svoju pomorsku doktrinu – naročito u dijelu koji se odnosio na mjesto i ulogu podmornice u budućim pomorskim sukobima – naručila je 1900. godine pet podmornica te klase formirajući tako svoju podmorničarsku flotu od 1. kolovoza 1902. kad su prve dvije podmornice uvedene u operativnu uporabu britanske ratne mornarice. Osim triju spomenutih država, jedna podmornica tog tipa isporučena je i Nizozemskoj. Za podmornice klase A bile su zainteresirane i ratne mornarice Švedske, Brazila i Portugala, ali su se one nakon neuspjelih pregovora s Electric Torpedo Company odlučile na kupovinu talijanskih podmornica tipa Laurenti.

Igor SPICIJARIĆ