Lovac F-35 Lightning II još uvijek nije operativan, ali u svijetu ratnog zrakoplovstva izaziva možda i najveći interes. U sljedećim će godinama taj položaj vjerojatno ustupiti strateškoj letjelici dalekog dometa i iznimne razorne moći koju razvijaju USAF i Northrop Grumman

Američki LRS-B (Long Range Strike Bomber), program koji će SAD-u donijeti novi bombarder dugog dometa, zaista je tajnovit: i doslovno (zbog stealth značajki) i figurativno. Trenutačno je, naime, poznato tek nekoliko detalja o njegovim sposobnostima i dizajnu. Ratno zrakoplovstvo SAD-a (USAF) je naručilac, a namjera je da zrakoplov bude nevidljivih (stealth) sposobnosti, velike nosivosti te da ima mogućnost nošenja termonuklearnog naoružanja. Prve letjelice s inicijalnim sposobnostima očekuju se na pistama zrakoplovnih baza sredinom idućeg desetljeća. Ratno zrakoplovstvo izdalo je u srpnju 2014. zahtjev za dostavu prijedloga razvoja, a trenutačno planira kupiti 80 do 100 LRS-B zrakoplova po cijeni od 550 milijuna dolara po letjelici. U najužem su krugu od početka bila dva aviodiva: Northrop Grumman (koji je razvio B-2), te konzorcij koji su oformili Lockheed Martin i Boeing. Na kraju je ugovor 27. listopada 2015. dodijeljen Northrop Grummanu, a 26. veljače ove godine USAF je objavio da će nova letjelica nositi oznaku B-21.

Pokušaji zamjene
Riječ je o već četvrtom pokušaju zamjene legendarnog Boeingova bombardera B-52 Stratofortress koji leti još od sredine pedesetih godina. Izvorni je dizajn temeljen na turbopropelerskom motoru, a poslije je nadograđen s osam mlaznih motora uz dostizanje krstareće brzine od 800 km/h. U vrijeme kad je postignuta najveća operativnost, 1955. godine, lovci su dosezali brzine od 1100 km/h pa su započela istraživanja koja bi dovela do bombardera koji će im moći parirati. XB-70 Valkyrie imao je zapanjujuće sposobnosti, a dizajnirao ga je North American Aviation. Njegova je masa bila veća od mase B-52, a dosezao je brzine veće od tri maha na visinama od 21 000 metara. Zbog velikog trenja pri toj brzini, oplata trupa morala je biti izrađena od titanija i novog saćastog čelika. Na žalost SAD-a, prije nego što je razvoj XB-70 završen, SSSR je već imao projektil zemlja-zrak koji je bez problema rušio zrakoplove na tim brzinama. Problem je bila i preskupa izrada pa je zbog skupocjenih materijala cijena za dva prototipa iznosila više od milijardu dolara, prema nekim izvorima čak milijardu i pol. To je bio i glavni razlog napuštanja programa B-70 tijekom 1961. godine.

Carterov: Stop!
Sljedeći je pokušaj zamjene B-52 bio Rockwellov B-1 Lancer. U fokusu je bila ideja da se dobije bombarder koji može letjeti brzinom od dva maha na velikim visinama i da je brži od B-52 na malim visinama. U to je vrijeme cijena iznosila deset milijardi dolara za 240 zrakoplova (otprilike 40 milijuna po letjelici). Nakon što je Rockwell započeo razvoj zrakoplova, pojavila su se dodatna pitanja oko izdržljivosti i cijene. Na kraju je 1977. predsjednik Carter, nakon što su prva četiri proizvedena, ipak otkazao program B-1, vjerojatno i zato što je cijena pojedine letjelice premašivala 100 milijuna dolara. Ipak, to nije bio kraj bombardera B-1 jer je nastavljen u obliku B-1B, kao redizajnu podzvučnog bombardera za djelovanja na malim visinama. Cijena je na kraju dosegnula 280 milijuna dolara po zrakoplovu, što mu je donijelo titulu najskupljeg bombardera u operativnoj uporabi. Proizvednja je trajala do 1988., a serija je dosegnula 100 letjelica.

Klasični dugi domet
Nakon duge stanke, potaknut novim tehnologijama izrade, iskočio je Northropov stealth B-2 Spirit. Plan je bio izraditi 132 bombardera B-2 kako bi se zamijenila flota starih B-52, ali broj je smanjen na 75, da bi na kraju s tvorničkih traka izišao samo 21 Spirit. Kad je napokon 1997. poletio, cijena je iznosila vrtoglavih 737 milijuna dolara po letjelici, dok su krajnji troškovi programa doveli do ukupnog iznosa od dvije milijarde dolara po letjelici! Ratno zrakoplovstvo s flotom od 64 letjelice B-1 i 21 letjelice B-2 još uvijek ima u uporabi 58 letjelica B-52, a 18 ih je u pričuvi. Bitno je napomenuti kako je i najmlađi Stratofortress već stariji od 50 godina. U svibnju 2009. zapovjednik USAF-a general Norton A. Schwartz rekao je kako se proračun za 2010. mora fokusirati na sposobnosti “napada dalekog dosega”, a ne na nove generacije bombardera srednjeg dometa i nosivosti bombi. Najavio je tako odustajanje od programa Next-Generation Bomber ili 2018 Bomber. U siječnju 2011., ministar obrane Robert M. Gates dao je izjavu vezano uz veliko ulaganje u razvoj dalekometnog nuklearnog bombardera s mogućnosti bespilotnog upravljanja. Posebno je napomenuo kako će zrakoplov biti razvijen uz primjenu dokazane tehnologije, a mora biti spreman prije nego što flota starih bombardera iziđe iz operativne uporabe. Ratno zrakoplovstvo već je u ožujku 2011. odlučilo da će trebati kupiti 80 do 100 takvih zrakoplova, a njegovo je Zapovjedništvo za globalne udare (Global Strike Command – GSC) ukazalo kako osim na sposobnosti klasičnog strateškog bombardera treba obratiti pozornost i na mogućnosti nadzora, izviđanja (ISR), elektroničkog ratovanja (EA) i komunikacije. Predsjednička administracija zatražila je stoga za 2012. godinu za razvoj takvog bombardera proračun od 197 milijuna dolara, a u idućih pet godina ukupno 3,7 milijardi dolara.  

Milijarde lete
Po ciljanoj jediničnoj cijeni od oko 550 milijuna dolara, procjenjuje se kako će novi bombarder biti manji od B-2, uz dvije pogonske grupe tipa Pratt & Whitney F135. U rujnu 2015. objavljeno je kako je razvojni program LRS-B odmaknuo puno dalje no što je bilo poznato. Oba natjecatelja, Northrop Grumman te partneri Lockheed i Boeing, imali su niz konstruktivnih i inovativnih prijedloga koji su ispitani u zračnom tunelu na maketama prototipova. Kad je Ministarstvo obrane napokon dodijelilo posao razvoja novog bombardera Northrop Grummanu, procijenjeno je da je početna vrijednost programa 21,4 milijarde dolara. S druge je strane, primjerice, New York Times zaključio da su stvarne procjene rasta troškova za USAF, ako kupi svih sto predviđenih zrakoplova, oko fantastičnih 80 milijardi dolara do kraja programa. Gubitnički tim koji su činili Lockheed Martin i Boeing uložio je službenu prosvjednu notu na odabir suparnika, tvrdeći da je pri izboru bilo proceduralnih pogrešaka. Potez je bio očekivan, ali službena su tijela odbacila prosvjednu notu te time omogućila nastavak rada na projektu LRS-B zrakoplova. Obrazloženje je bilo kako nije pronađena niti jedna osnova koja bi opravdala prosvjednu notu, tj. da su tehnička procjena i troškovnik projekta u skladu s propisima o nabavi.

Tajnost i ozbiljnost
Nakon izjave o odbacivanju prosvjedne note te nastavku rada, Northrop Grumman objavio je kako projekt započinje u dvije faze. Prva je vezana uz tehnološki razvoj i proizvodnju prvih pet prototipova, a obuhvaća i 21 zrakoplov od ukupnog paketa od 100 i troškovi se procjenjuju na oko 21,4 milijarde dolara. Druga se odnosi na proizvodnju 100 letjelica unutar pet proizvodnih serija (lotova), a troškovi se procjenjuju na oko 56,4 milijarde dolara. Dakle, okvirna bi jedinična proizvodna cijena novog bombardera iznosila oko 550 milijuna dolara što je prema određenim izvorima gotovo trostruko manje u odnosu na cijenu strateškog bombardera B-2 Spirit. Početak uvođenja u inicijalnu operativnu uporabu očekuje se do 2025. godine. Za fiskalnu godinu 2017. zatraženo je 1,358 milijardi dolara u svrhu istraživanja, razvoja, testiranja te ocjenjivanja, što je u odnosu na ovogodišnjih 736 milijuna gotovo dvostruko više.
Iako je još uvijek cijeli projekt pod velom tajnosti, iščitava se velika ozbiljnost naručioca (USAF) i izvršioca (Northrop Grumman). Kontura je čvrsta i u fazi razvoja, ispitivanja te procjene, što je i dio redovitog procesa tako složenog projekta. Dosadašnja su istraživanja, na koja je potrošen golem novac, postavila dobre temelje, a sigurno su kvalitetna i parcijalno se mogu primijeniti u novi, toliko očekivan bombarder LRS-B.

Damir MIŠKOVIĆ