Polaznici specijalističke vojne obuke u Topničko-raketnoj pukovniji proveli su svoje prvo bojno gađanje iz haubica 122 mm i višecijevnih lansera raketa SVLR Grad 122 mm što je kod svih izazvalo brojne emocije. Zadovoljstvo provedenim gađanjem doživjelo je kulminaciju kad je do polaznika obuke stigla informacija kako su svi planirani ciljevi uništeni.

Vojni poligon “Eugen Kvaternik” i ove je godine bio završna stanica u specijalističkoj vojnoj obuci pripadnika Topničko-raketne pukovnije. Polaznici obuke proveli su 26. siječnja na poligonu u Slunju svoje prvo bojno gađanje iz haubica 122 mm i višecijevnih lansera raketa SVLR Grad 122 mm. Iako se zadnjih nekoliko godina govori kako nema snijega i kako zime nisu “kao što su nekad bile” dolaskom na vojni poligon “Eugen Kvaternik” to ne biste pomislili. Naime, vremenski uvjeti bili su upravo onakvi kako bi ih definirala meteorološka struka za kraj siječnja. Temperatura je bila oko nule, vlaga dovoljno visoka da, kad stojite u 50 cm snijega dulje od 15 min, uvuče vam se u “kosti” te vas natjera da počnete razmišljati o tome gdje da zapalite neku vatru ili nađete izvor topline kako biste vratili u život svoje obamrle udove. Sve to nije omelo, a još manje dekoncentriralo pripadnike Topničko-raketne pukovnije, koja je inače stacionirana u Bjelovaru. Vojnici i vojnikinje bili su već tri dana na poligonu pripremajući se za završetak svoje specijalističke obuke čija je kruna bojno gađanje. 

Na području Močila, gdje se uvijek i održavaju ovakve vježbe, dočekao nas je natporučnik Franjo Ćurić voditelj gađanja na poligonu te nam pojasnio kako se planira provesti neposredno i posredno gađanje iz haubica 122 mm D30 te nakon toga odraditi i posredno gađanje s raketnim sustavom Grad. Dolaskom velikog 8 x 8 MAN-ova kamiona natovarenog bojnim streljivom dolazi i zapovijed da svi prisutni stave kacige na glave i da vježba započinje. Iščekivanju je došao kraj i vojnici i vojnikinje prionuli su na posao po točno određenim ulogama i dužnostima. Posade svakog oružja bile su vidno dobro utrenirane i koordinirane jer se nije dogodio niti jedan trenutak da se nije znalo tko treba što napraviti i gdje treba stajati. Vojnici su tijekom dvanaestotjedne obuke naučili kako treba baratati s tako moćnim oružjem koje ne trpi ni najmanje pogreške. Specijalističku vojnu obuku završilo je 26 pripadnika, od čega je pet pripadnica te još 13 pripadnika koji su se prekvalificirali. Budući topnici počeli su s bojnim gađanjem postavljanjem umetnutih cijevi u haubice iz kojih je ispaljen 20 mm TZO metak tzv. metkić, kako nam je pojasnio natporučnik Ćurić, te dodao kako je to školsko gađanje preduvjet da se odradi neposredno i posredno gađanje s bojnim projektilima 122 mm. Natporučnik nam je objasnio i razliku između posrednog i neposrednog gađanja. Naime, prilikom neposrednog gađanja pripadnici Topničko-raketne pukovnije gađali su cilj udaljen nekoliko kilometara, koji su vidjeli golim okom, a kod posrednog gađanja gađa se cilj koji se ne vidi golim okom i vatra se korigira uz pomoć posrednika kako bi se u konačnici pogodio cilj na udaljenosti od 10 km.

Prilikom ispaljivanja tzv. metkića pojašnjeno nam je kako nije riječ o jakom udaru zbog toga što se ispaljuje malo zrno od 20 mm, međutim nakon što iz neposredne blizine doživite ispaljivanje 35 komada tog streljiva, bubnjići vas počnu upozoravati da je vrijeme da sjednete u vozilo i odete kući. U tom trenutku postavlja se pitanje što se tek događa kad na red dođu projektili 122 mm. I upravo kad su se naše uši oporavile od metkića na red su došli projektili 122 mm. Po istom konceptu kako su ekipe prije toga odradile zagrijavanje s metkićima sad je uslijedilo gađanje s velikim projektilima. Pravilo je da se prvi projektil ispaljuje sa sigurne udaljenosti pa su se tako i ekipe smjestile u 10-ak metara udaljene rovove iz kojih su potezanjem dugačkog konopa ispalili svoje prve bojne projektile 122 mm.

Što se samih vojnika i vojnikinja tiče razlike nije bilo. Svoje su zadaće odradili bez ikakve razlike, bilo da su pucali s TZO mecima 20 mm ili projektilima 122 mm svi su ciljevi bili uništeni i neprijatelj koji bi se u tom trenutku našao na području udara ovih preciznih topnika ne bi se dobro proveo. Ispaljivanje svakog projektila uzrokuje vašem trbuhu da poskoči dok se uši trenutačno začepe, a mozak vam naređuje da smjesta pobjegnete što je dalje moguće od te dezorijentirajuće buke. Zanimalo nas je nakon gađanja kako se ljudi, koji su u neposrednoj blizini takvog oružja, nose sa svim tim elementima i još uspiju uspješno izvršiti zadaću. Odgovor na tu nedoumicu dao nam je vojnik Toni Baković koji nikad svoje zadaće u vojsci nije smatrao poslom već pozivom, a topnička specijalizacija mu je taj poziv učinila još privlačnijim i zanimljivijim unatoč činjenici što mu je nakon gađanja zujalo u ušima, pojasnio nam je sa smiješkom zadovoljni vojnik.

Nakon bojnog gađanja iz haubica prebacili smo se na dio poligona na kojem su već spremni čekali pripadnici i pripadnice raketnog voda čije je glavno oružje samohodni višecijevni lanser raketa Grad koji može ispaliti do 40 raketa 122 mm. Na položaju nas je dočekao poručnik Marin Kolar, koji je zapovjednik raketnog voda na specijalističkoj vojnoj obuci i rekao kako svi polaznici ove obuke u početku upoznaju pojedinačne zadaće s kojima se moraju susresti, a potom svi zajedno uče kako te zadaće ostvarivati kao jedna posada na oružju za koje su zaduženi. Poručnik Kolar pojasnio nam je kako na svakom višecijevnom lanseru raketa imamo zapovjednika desetine, vozača, dva poslužitelja i ciljača, koji je ujedno vojnik koji se najviše iskazao svojim rezultatima tijekom obuke.

Nedugo nakon našeg razgovora s poručnikom svim je pripadnicima izdana zapovijed da započnu s postupkom punjenja lansera. U svaki od tri lansera postavljeno je sedam 9M22U raketa 122 mm od kojih svaka teži 66 kg. Postupak punjenja lansera polaznici obuke iznimno ozbiljno shvaćaju te su svjesni da je to trenutak u kojem ne smije biti greške. Vidi se da su sve posade dobro usklađene i istrenirane te visokomotivirane. Postavljanjem kočionih prstena na svim raketama predviđenim za ispaljivanje, ubojito streljivo bilo je spremno na podizanje u lanser te su ga posade utovarile na svoja mjesta. Narednik Alen Zorić objasnio je kako je uloga kočionih prstena, koji se postavljaju na detonator smanjenje efektivnog dometa rakete jer se cilj koji posade gađaju nalazi na udaljenosti od 10 km dok bi bez kočionih prstena rakete letjele do svojeg krajnjeg dometa od 20 km. ”Inače, pun lanser sa svih 40 projektila pokriva područje od 600 m x 400 m,” dodao je narednik Zorić. 

Nedugo nakon što nam je narednik pojasnio osnove funkcioniranja lansera započela je paljba i osjećaj koji nam je izazvao ispaljivanje svake od raketa iz svakog lansera najbliže se može usporediti sa stajanjem pored mlaznog motora putničkog zrakoplova koji rade na maksimumu. Moglo se to vidjeti i na okolišu iza lansera nakon što je lansiranje obavljeno. Naime, snijeg je u neposrednoj blizini lansera nestao, a nedaleko od lansera bio je crn.  Jednostavno nevjerojatno! 

Uzbuđenje, sreća i adrenalin mogli su se vidjeti i na licima polaznika obuke koji su uspješno pogodili sve ciljeve koji su bili dio vježbe. Vojnikinja Marija Maslač upravo nam je to i opisala i s uzbuđenjem rekla kako su polaznici s velikim nestrpljenjem očekivali ovaj dan i kako u početku obuke s lanserom nisu ni izbliza mogli naslutiti o kako se moćnom oružju radi te koje će ih emocije preplaviti onog trena kad prvi put uspješno odrade svoje prvo bojno gađanje. Dojavom posrednika s promatračnice da su svi ciljevi uništeni obilježen je kraj obuke te su sve posade počele čistiti svoje borbene položaje. Posade haubica sklopile su ih u svega nekoliko minuta te ih pripremile za transport dok su posade lansera čistile lansirne cijevi nakon čega je uslijedio povratak u bazu na zaslužen odmor.

Tekst: Tomislav Vidaković 

Foto: Tomislav Brandt