Sve članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su 15. siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Irska, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina. Njima su se istog dana istom odlukom pridružile Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska

Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja – danom priznanja i ostalih članica EZ-a.

Međunarodno priznanje Hrvatske i prije Europske zajednice objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja 1992. Nakon zemalja Europske zajednice priznanje Hrvatske objavile su, među ostalim, i sljedeće države: Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja 1992.

”Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaest stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim nedaćama, svoju nacionalnu samobitnost. Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet.“ Tim se riječima u večernjim satima povijesnog 15. siječnja 1992. svim hrvatskim državljanima obratio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Predsjednik Republike Hrvatske 21. svibnja 1992. donio je odluke o osnivanju hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu i to u Beču, Bonnu i Rimu. No, i prije međunarodnog priznanja Hrvatska je i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine počela otvarati svoja predstavništva na temelju odluke Predsjednika RH u kojoj je istaknuto da se predstavništva osnivaju “radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta“ (NN br. 21/1991). Ta su predstavništva osnivana 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. Kruna međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.

Obranom domovine do međunarodnog priznanja

Treba napomenuti da su međunarodnom priznanju Hrvatske prije svega prethodili višestranački izbori održani u svibnju 1999. na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) predvođena Franjom Tuđmanom. Novi višestranački Sabor na svojoj je konstituirajućoj sjednici 30. svibnja 1990. za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske izabrao Tuđmana, a ubrzo su prihvaćeni amandmani na Ustav kojima je iz naziva Republike Hrvatske uklonjen pridjev socijalistička te su prihvaćeni nova zastava i grb. To je izazvalo reakciju srpskih ekstremista koji su sasvim jasno dali do znanja da ne prihvaćaju novoizabranu hrvatsku vlast. U ljeto 1990. ustrojena je i prva hrvatska oružana postrojba – Prvi hrvatski redarstvenik, a u isto vrijeme srpski pobunjenici na kninskom području započeli su tzv. balvan revoluciju. Ubrzo se pobuna Srba protiv legalno izabrane hrvatske vlasti proširila i na šire područje Dalmacije i Banovine. Sabor RH u prosincu 1990. donio je novi Ustav kojim je Republika Hrvatska određena kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Iduća, 1991. godina, donijela je nove i sve žešće oružane sukobe hrvatskih policajaca sa srpskim pobunjenicima, a sve je kulminiralo na Plitvicama kad je na Uskrs pala prva žrtva Domovinskog rata. Mladi policajac Josip Jović ubijen je 31. ožujka i tad je postalo sasvim jasno kako će uslijediti krvavi rat i teška borba za samostalnost. U svibnju je iz zasjede u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca i to je bio početak srpske oružane agresije na Hrvatsku. Kao odgovor na oružanu pobunu u Slavoniji i ubojstvo hrvatskih policajaca, još dok su trajali pregovori o razrješenju teške krize među republikama unutar SFRJ, predsjednik Tuđman donio je odluku o održavanju referenduma na kojem su građani Republike Hrvatske odlučivali o budućnosti Hrvatske. Čak 94,17 posto birača, koji su izišli na referendum, izjasnilo se za Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, odnosno protiv ostanka u Jugoslaviji. Na temelju rezultata referenduma Sabor Republike Hrvatske 25. je lipnja prihvatio Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske. Od međunarodnog priznanja do danas Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Otada je Hrvatska postala aktivna članica mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa. U članstvo Vijeća Europe primljena je 6. studenog 1996., članica NATO-a postala je 1. travnja 2009., a 28. članica Europske unije postala je 1. srpnja 2013. godine.

Nezaobilaznu i povijesnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske imali su hrvatski branitelji koji su u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti, svojom hrabrošću i odlučnošću da obrane svoju domovinu podnijeli golemu žrtvu. Brojni poginuli, ranjeni i nestali hrvatski branitelji svojom su žrtvom omogućili da se diplomatskim putem Republika Hrvatska izbori za svoju poziciju u međunarodnoj zajednici u kojoj je danas cijenjena i uvažavana članica. Nažalost, rat tada nije završio, još je puno bitaka, onih na bojištu i diplomatskih bilo pred nama, ali unatoč novim žrtvama, svijest da podnesene žrtve nisu uzaludne bio je dodatan motiv do ostvarenja konačnog cilja – slobodne domovine 

 …“Priznavši Hrvatsku, Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet. Ona želi biti njihova zbiljska sastavnica u izgradnji novoga duhovnog obzorja i međunarodnoga poretka mira i suradnje među narodima. Činom međunarodnoga priznanja otvara se novo razdoblje u povijesti hrvatskoga naroda. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske dali su svoj obol, u pregnućima i žrtvama, svi naraštaji u tijeku naše napaćene, ali i slavne prošlosti…“ (iz govora dr. Franje Tuđmana 15. siječnja 1992.)

Pripremio: Željko Stipanović