York protiv Lancastera

Iako naziv možda djeluje prilično lirski, ništa lirskog nije bilo u građanskom ratu koji je 30 godina harao srednjovjekovnom Engleskom (konkretnije: od 1455. do 1485.

Kod Ratova ruža riječ je samo o kolokvijalnom nazivu sukoba između dvaju ogranaka britanske vladarske dinastije Plantagenet. Rat se vodio oko nasljeđa engleskog prijestolja između velikih feudalnih obitelji Lancaster i York. Naziv Ratovi ruža usvojen je znatno kasnije i to samo zbog toga da se označi razlika u feudalnim grbovima tih dviju obitelji. Obje  su imale sličan, gotovo identičan grb – stilizirani cvijet ruže, koji je kod obitelji Lancaster bio crvene, a kod obitelji York bijele boje. Prema nekim izvorima, počeo se koristiti tek u XVI. stoljeću nakon izvođenja Shakespeareove drame Henrik VI. u kojoj se upravo naglašava ta različitost heraldičke simbolike navedenog sukoba. Nadalje, kod Ratova ruža riječ je o jednom sukobu s jednakim ciljevima zaraćenih strana. No, zbog razmjerno velikih razdoblja primirja između pojedinih ratnih kampanja, u vojnoj povijesti uobičajila se množina “ratovi” koja se i danas koristi u literaturi.

Povijesne okolnosti
Napetosti između obitelji Lancaster i York započele su relativno rano, nakon što je 1399. godine engleskog kralja Rikarda II. s prijestolja srušio njegov bratić Henrik Bolingbroke od Lancastera (budući kralj Henrik IV.). Prema mišljenju kuće York, krunu je trebao naslijediti grof Lionel od Clarencea i otad počinje njezina pretenzija na englesko prijestolje. Cijelu je situaciju poslije dodatno zaoštrio Stogodišnji rat, posebno njegova završna faza (detaljnije u člancima Formigny 1450. Početak kraja Stogodišnjeg rata, Hrvatski vojnik br. 323 od 17. prosinca 2010. i Castillon 1453. Posljednje bitka Stogodišnjeg rata, Hrvatski vojnik br. 324-325 od 24. prosinca 2010.) u kojoj su Englezi svu krivnju za poraz u Francuskoj prebacili na nesposobnog i duševno oboljelog kralja Henrika VI. Tražeći krivca za poraz i izravno optužujući Henrika VI., obitelj York ozbiljno je postavila pitanje njegova legitimiteta na prijestolju i ponovno se pozvala na svoje pravo na krunu po osnovi već spomenutog Lionela od Clarencea.

Duševna bolest
Dvorske intrige vrlo brzo su se proširile na niži feudalni stalež pa su počeli partikularni sukobi među brojnim feudalcima svih razina u kojima su nastojali povećati svoje posjede ili društveni utjecaj i status. Velik broj feudalaca stupa u manje-više otvorene sukobe sa svojim susjedima, što je rezultiralo krajnje kaotičnim stanjem u cijeloj zemlji. Rastuće društveno nezadovoljstvo, otimanje hrane stanovništvu koje su vršili plemići i njihove privatne vojne formacije, kao i korupcija na dvoru Henrika VI., stvorili su preduvjete za izbijanje građanskog rata. Tijekom 1453. Henrik VI. imao je prvo od duljih razdoblja duševne bolesti, pa je imenovano Regentsko vijeće na čelu s vrlo popularnim i moćnim vojvodom Rikardom Plantagenetom iz kuće York kao Lordom Protectorom. Vrlo se brzo nametnuo Lancasterima, ali 1455. poboljšava se zdravstveno stanje Henrika VI. koji pod utjecajem svoje supruge Margarete Anžuvinske, vrlo snažne osobe srednjovjekovne Engleske, tjera Rikarda Plantageneta s dvora, čime se dodatno zaoštravaju napetosti između dviju obitelji koje pretendiraju na englesko prijestolje. Energična i ambiciozna Margareta Anžuvinska postaje neformalni vođa kuće Lancaster te de facto vlada u sjeni svojeg bolesnog i slabog supruga i započinje niz spletki protiv kuće York. To je dovelo i do prvog otvorenog sukoba dviju obitelji u Bitki kod St Albansa 22. svibnja 1455. čime započinju Ratovi ruža.

Iznenadan napad
Prva bitka Ratova ruža nije bila značajna ni po broju sudionika ni po gubicima, ali mora se imati u vidu kako je to vrijeme kad su feudalne vojske bile razmjerno male pa ni gubici nisu mogli biti veliki. Zato su posljedice tog sukoba bile važne za nastavak povijesnih zbivanja u Engleskoj. Na područje oko grada St Albansa na jugoistoku Engleske prva je pristigla vojska kuće Lancaster s lordom Buckinghamom na čelu i odmah se počela utvrđivati. Ubrzo je pristigla vojska kuće York i uspostavila kamp u Keyfieldu, istočno od St Albansa. Započeli su pregovori među zapovjednicima obiju strana, ali nisu urodili plodom jer su nakon nekoliko sati zapovjednici jorkista zaključili da kralj Henrik VI. praktično ništa ne zna o pregovorima, niti su do njega došla pisma s uvjetima pregovaranja koja je poslala kuća York.

Smrt vojvode
Nakon neuspjelih pregovora zapovjednik jorkista vojvoda Rikard od Yorka odlučio je napasti. Napad je iznenadio vojnike Lancastera koji su očekivali mirno rješenje putem pregovora. Međutim, brzo su se konsolidirali i s osloncem na barikade suprotstavili protivniku koji je pretrpio neočekivane gubitke. No, zahvaljujući uključivanju pričuva pod zapovjedništvom lorda Rikarda Nevilla od Warwicka, koje su kroz sporedne ulice St Albansa sleđa napale postrojbe Lancastera, situacija se naglo promijenila. Jorkisti su izbili na gradski trg gdje se odmarala glavnina snaga Lancastera koja još nije bila spremna za bitku jer mnogi ratnici nisu imali kompletne oklope ni kacige na glavi. Napad jorkista unio je pomutnju u redove Lancastera. Događaji su dostigli kulminaciju nakon što je lord od Warwicka ubio zapovjednika Lancastera, vojvodu od Somerseta. Ratnici Lancastera koji su branili barikade, shvativši da mogu očekivati napad sleđa, napustili su položaje i u neredu se razbježali čime je bitka završena. Iako je na objema stranama bilo razmjerno malo gubitaka (York je izgubio oko 60, a Lancaster oko 100 boraca), pobjeda Yorka bila je politički iznimno politički važna jer su uspjeli zarobiti i samog kralja Henrika VI. Osim toga, znatno su ojačali svoju političku moć i stekli saveznike, uglavnom na jugu i istoku zemlje.

Margareta ne odustaje
S druge strane, bitka je uvelike otrijeznila sukobljene strane koje su ponovno započele pregovore kako bi se pronašlo zadovoljavajuće rješenje bez novog prolijevanja krvi. Jedan od prvih poteza kuće York u tom smjeru bilo je puštanje kralja Henrika na slobodu. Nakon oslobođenja i ponovnog sjedanja na englesko prijestolje, Henrik VI. doživio je novi napad duševne bolesti pa je kuća York ponovno imenovala Lorda Protectora. Odmah se postavilo i pitanje tko će naslijediti Henrika na engleskom prijestolju – vojvoda Rikard od Yorka (inače zapovjednik pobjedničkih snaga u Bitki kod St Albansa) ili Henrikov sin Eduard koji je tad bio star godinu dana. Ta je dvojba ponovno potaknula napetosti između dviju vodećih kuća srednjovjekovne Engleske. Svemu je dodatno pomogla kraljica Margareta Anžuvinska koja nikako nije namjeravala dopustiti da njezin sin Eduard ostane bez svojeg nasljednog prava na prijestolje. Vojna nadmoć Yorka održavala je status quo na dvoru, ali gospodarska kriza i loša međunarodna situacija učinili su svoje i došlo je do novih sukobljavanja koja su rezultirala Bitkom kod Blore Heatha 1459. godine.

Marinko OGOREC