Drevne afričke države

Cilj je podlistka predstaviti supsaharsku Afriku u kojoj su svojedobno bile razvijene velike i moćne države, kao što su bila drevna kraljevstva Mandingo, Sokhura, Alwa… O tim se nekad moćnim državama kod nas relativno malo zna, iako su se održale i više stotina godina, gotovo sve do dolaska osvajača i kolonijalista…

Afrika! Crni kontinent bio je tako nazivan jer ga pretežno naseljava crnačko stanovništvo, ali i zato što dugo nije bio istražen ni poznat Europljanima. Neistraženi su dijelovi stoga uglavnom prikazivani tamnim bojama, ali danas je takva konotacija zastarjela. Po svim antropološkim istraživanjima upravo je Afrika bila kolijevka čovječanstva. Nju su prije otprilike pet milijuna godina naseljavali bliski evolucijski preci današnjeg čovjeka, u prvom redu vrsta primata poznata pod nazivom Australopithecus africanus iz koje se evolucijom znatno poslije (oko 200 000 godina pr. Kr.) razvija pračovjek Homo sapiens (naravno, opet u Africi). Uvjeti boravka i razvoja prvog čovjeka bili su najpovoljniji upravo na afričkom kontinentu koji je bio plodan i po klimatskim uvjetima pogodan za život. No, nekoliko tisuća godina pr. Kr. započeli su nepovoljni klimatski procesi koji su Saharu pretvorili u ono što je danas – najveću pustinju na svijetu. Stanovnici Afrike migriraju prema jugu u prostore tropskih savana u kojima se mogu baviti ratarstvom i stočarstvom.

Kuš vlada Egiptom
Uz rijeku Nil i njezino široko porječje razvija se najstarija značajna država na prostoru Afrike – drevni Egipat. Propadanjem Egipta oko 1000. pr. Kr. započinje razvoj nove moćne države na njegovu nekadašnjem južnom dijelu – kušitskog kraljevstva (Nubije) s prijestolnicom u raskošnom gradu Meroeu. Bilo je smješteno na području današnjeg Sudana i smatra se prvom crnačkom državom na afričkom kontinentu. U razdoblju Srednje države egipatski je faraon Mentuhotep II. u krvavom ratu pokorio Kuš koji postaje jedna od egipatskih kolonija. Slabljenjem Nove države 1070. pr. Kr. Kuš ponovno postaje samostalna država. Otad počinje njegova ekspanzija na prostor egipatskog carstva koja svoj najveći opseg dostiže oko 700. pr. Kr. kad kušitski kralj Pije ovladava gotovo cijelim porječjem Nila, a Kuš nadzire cijelu zapadnu obalu Crvenog mora i glavna je trgovačka sila na tom prostoru i Nilu. Pije se proglašava egipatskim faraonom i ustrojava XXV. dinastiju koja Egiptom vlada od 753. do 722. pr. Kr.

Uzlet Etiopije
Oko 100. godine na području današnje Eritreje i Etiopije javlja se nova trgovačka država životno vezana uz Crveno more – Aksumsko Kraljevstvo. Dugo se smatralo da je nastala migracijama Sabejaca koji su iz južnog dijela Arabije (konkretnije današnjeg Jemena) prešli Crveno more i naselili prostor Etiopije. Međutim, novija istraživanja sve više iznose dokaze da je bila riječ o razvoju autohtone afričke države. Naime, na tom je prostoru između VIII. i VII. st. pr. Kr. postojalo Kraljevstvo Damot o kojem se vrlo malo zna jer postoji tek nekoliko artefakata iz tog razdoblja. Pouzdano je utvrđeno da je bila riječ o visokoj civilizaciji koja je imala razvijen sustav navodnjavanja poljoprivrednih površina i koristila željezno oruđe. Nije poznato, ali je moguće da je poslije iz Damota nastalo Aksumsko Kraljevstvo. Druga je mogućnost da je novo kraljevstvo nastalo kao posljedica veće migracije Sabejaca iz sabejskog kraljevstva u Damot. Razvoj Aksumskog Kraljevstva doveo je vjerojatno do rastakanja i nestanka prve crnačke države Kuša. Naime, prema novijim saznanjima, već tijekom I. stoljeća Aksumsko je Kraljevstvo nadziralo veći dio teritorija nekadašnjeg Kuša, a od IV. st. počinje koristiti naziv Etiopija. To je bila i prva država na prostoru Afrike koja je prihvatila kršćanstvo. Početkom VI. st. Etiopija se počinje urušavati, a u potpunosti je nestala oko 940. godine iz još uvijek nedovoljno utvrđenih razloga. Najvjerojatnije je bila riječ o većim klimatskim promjenama koje su zahvatile Afrički rog te pretjeranom iscrpljivanju zemlje prouzročenom ekstenzivnom poljoprivredom.

Utjecaj Asiraca
O vojnoj moći tih država, pogotovo Aksumskog Kraljevstva koje vojni povjesničari nazivaju i “afričkim rimskim carstvom”, postoji relativno malo podataka. Međutim, dovoljno govore o vrlo snažnom utjecaju prvih država Mezopotamije, u prvom redu Asiraca. Njihova se vojnička snaga temeljila na izvanrednoj vještini služenja lukom i strijelom kao glavnim oružjem te na novim rodovima vojske – konjaništvu i bojnim kolima. Bitna je bila i organizacija oružanih snaga koja je u početku milicijskog tipa, a poslije (u vrijeme vladavine Tiglatpilesara III.) postaje stajaćom kraljevom vojskom s dobro organiziranim sustavom popune u slučaju rata. Asirija je bila izrazito vojnička država jer su njezini kraljevi stalno ratovali te stekli veliko iskustvo u vođenju rata, ali i u gradnji snažno utvrđenih gradova. Temelj asirske vojske činilo je brojno pješaštvo čije je glavno naoružanje bio luk, a osim njega koristili su koplje i mačeve. Štitili su se kožnatim prsnim oklopom s utkanim metalnim pločicama, okruglim štitom i kacigama s karakterističnim šiljastim vrhom. Potrebno je naglasiti da su Asirci potpuno usvojili obradu željeza kojim su raspolagali u dovoljnim količinama, pa je i njihova zaštitna oprema i naoružanje izrađeno velikim dijelom upravo od tog metala. Vrlo su brzo zamijetili vrijednost konja i njihovu uporabljivost u vojne svrhe pa se smatra da su prvi imali konjaništvo kao rod vojske. Konjanicima, jednako kao i poslugama bojnih kola, osnovno su oružje bili luk i strijela.

Bez oklopa
Borbeni postroj bio je po svemu sudeći rastresit i fleksibilan, vjerojatno naslijeđen od Akađana kako bi omogućio da prednosti luka i strijele dođu do punog izražaja. Bliska borba prihvaćala se pri kraju bitke kad su strijele (vrlo često premazane otrovom) već dobro prorijedile i demoralizirale redove protivnika. Iako postoje podaci o koordinaciji borbenih aktivnosti među pješaštvom, konjaništvom i bojnim kolima, po svemu sudeći konjaništvo nije izvodilo udar na protivnika, nego je njegova manevarska sposobnost korištena za brzu promjenu položaja odakle su opet luk i strijela mogli doći do izražaja. Kad su morali prihvatiti blisku borbu, konjanici su sjahivali i borili se pješice jer su na konju bili nestabilni. Oprema konja bila je više nego skromna i sastojala se samo od oglava i duge uzde što jahaču nije dovoljno za punu stabilnost tijekom bitke. Sve su te značajke vojske vidljive poslije i u navedenim afričkim kraljevstvima. Ipak, osobni se oklop slabije koristi vjerojatno i zbog nepovoljnih klimatskih prilika, odnosno velike vrućine. Kao osnovna zaštita ratnika služili su štitovi izrađivani u različitim oblicima, dimenzijama i od vrlo različitih materijala.

Marinko OGOREC