Srednjovjekovna kraljevstva

U razdoblju od 1000. do 1500. u Africi se javljaju brojne nove zemlje za čiji je nastanak i razvoj najvažnije bilo nadziranje trgovačkih putova i bogatstva koje se onuda prevozilo. Širenje trgovine često je išlo ruku pod ruku sa širenjem islama koji kao nova religija raširena u sjevernoj Africi sve intenzivnije prodire prema jugu kontinenta

Krajem III. i početkom IV. st. u zapadnom dijelu sjeverne Afrike, na području današnje jugoistočne Mauritanije i zapadnog dijela Malija, nastaje Kraljevstvo Gana. Ono najveći uspon doživljava u razdoblju od IX. do XI. st. S obzirom na to da je bila riječ o zemlji koja je gotovo u cijelosti nadzirala trgovinu zlatom i soli preko Sahare, vrlo je brzo postala iznimno bogata i moćna. Pronađeni artefakti od zlata ukazuju na gotovo nevjerojatno bogatstvo ganskih kraljeva i velikaških obitelji. Prema arapskim zapisima, Kraljevstvo Gana raspolagalo je iznimno velikom vojskom od oko 200 000 ratnika (od čega oko 40 000 strijelaca), a također i konjaništvom nepoznate jačine i borbenog potencijala. Unatoč tomu, uništeno je 1075. u ratnom pohodu Almoravida koji su imali bolju vojnu organizaciju s izraženijom ulogom konjaništva.

Bez feudalizma
U razdoblju od 1000. do 1500. u Africi se pojavljuju brojne nove zemlje za čiji je nastanak i razvoj najvažnije bilo nadziranje trgovačkih putova i bogatstva koje se onuda prevozilo. Širenje trgovine često je išlo ruku pod ruku sa širenjem islama koji kao nova religija raširena u sjevernoj Africi sve intenzivnije prodire prema jugu kontinenta. Srednjovjekovna se Afrika, međutim, u velikoj mjeri razlikovala od srednjovjekovne Europe. Feudalizam europskog tipa nikad nije zaživio na afričkom prostoru koji je ostao modeliran na plemenskim i etničkim osnovama, s velikim utjecajem nomadskih naroda. Naime, nomadski je način života bio karakterističan za brojne narode i etničke skupine sjeverne i supsaharske Afrike što je rezultiralo stalnim migracijama i miješanjem stanovništva. Definiranje granica srednjovjekovnih afričkih zemalja bilo je stoga dosta otežano, a jednako je bilo i s definiranjem strukture njihova stanovništva. Već do kraja VII. st. arapski su osvajači s Bliskog istoka zauzeli cijelu sjevernu Afriku, a postupno i istočnu obalu do rijeke Zambezija čime je velik dio kontinenta potpao pod islamsko-arapski vjerski i kulturni utjecaj. Područje se nalazilo pod vlašću damaškog (poslije bagdadskog) kalifa, a kao vladarske dinastije smjenjivali su se Fatimidi (X. – XI. st.) i Ajubidi (XII. – XIII. st.). U tom razdoblju islam postaje prevladavajuća religija, a od XI. st. i trgovci su pridonosili njegovu širenju preko Sahare u zapadnu Afriku te duž Nila do Sudana.

Kršćansko kraljevstvo
Među rijetke kršćanske zemlje u Africi ubraja se Kraljevstvo Alodia ili Alwa (ovisno o tumačenju izvornog naziva), utemeljeno krajem III. i početkom IV. st. Bilo je smješteno zapadno od vojnički strukturiranog Aksumskog Kraljevstva. Prema rezultatima suvremenih istraživanja, bilo je zadnja nubijska zemlja koja je prihvatila islam. Budući da je cijelo vrijeme svojeg postojanja bilo pod egipatskim utjecajem, nakon prodora islama došlo je do velike migracije tamošnjih kršćana na područje Egipta čime je omogućeno stvaranje velike enklave egipatskih Kopta koji ondje i danas obitavaju. Vjerojatno upravo pod pritiskom islamizacije, Kraljevstvo Alwa nestaje tijekom XV. stoljeća s političke scene Afrike. Nakon što su Almoravidi uništili nekad moćno i bogato Kraljevstvo Ganu, na tom prostoru postupno jača Soghai, razvijajući se ponajprije u plodnom porječju rijeka Nigera i Senegala.

Kraljevstvo Mali
Prema usmenoj predaji, Soghai je stvorio kršćanin Al-Yamman još u VII. st., međutim, u XI. st. uglavnom prelazi na islam. To se zbiva najvjerojatnije pod utjecajem brojnih arapskih trgovaca koji su neprekidno prolazili karavanskim putovima i posjećivali taj dio zapadne Afrike. U prvoj pol. XIII. st., ratnički narod Mandingo, predvođen ambicioznim i sposobnim autokratskim poglavarom Sundiatom, ovladava Soghaijem i na tom području uspostavlja vlastito carstvo nazvano Melle (Mali). Počinje intenzivan razvoj zemlje Mandinga koja svoj najveći uspon doživljava u XIV. st. tijekom vladavine Sundiatina potomka Mansa Muse. Gradovi Gao, Tombouctou (Timbuktu – op. aut.) i Jenne smješteni na rijeci Nigeru postali su velika trgovačka središta, a Mali iznimno bogata zemlja, ponajprije zbog svojih rudnika zlata i trgovine preko Sahare.

Zauzimanje Tombouctoua
Upravo zbog trgovine, Mali vodi ratove do izbijanja na obalu Atlantika čime dobiva i potrebne luke. Na vrhuncu Carstva, u velikim se gradovima razvija kultura, a osnivanjem niza medresa i visokih vjerskih škola početkom XV. st. Tombouctou postaje prvo sveučilišno središte supsaharske Afrike. No, sredinom XV. st. započinje svojevrsna dekadencija Malija. To je iskoristio songajski vođa Sonni Ali i započeo veliku pobunu koja je 1464. rezultirala zauzimanjem malijskog glavnog grada Tombouctoua i potpunog sloma zemlje Mandinga četiri godine poslije. Novi je vladar u potpunosti preuzeo teritorij Malija na kojem je uspostavljen, bolje rečeno revitaliziran Soghai, samo što je prijestolnica preseljena iz Tombouctoua u Gao. Taj je grad postao i strateška osnovica s koje su Sogajci počeli teritorijalna osvajanja prema istoku, na račun naroda Hausa u današnjoj Nigeriji.

Marinko OGOREC