Prije dolaska Europljana

U prvoj pol. XVI. st. na južnoafričkim obalama Indijskog oceana Portugalci osnivaju trgovačke postaje kako bi zadržali i opskrbili svoje brodove na putu iz Indije i jugoistočne Azije prema matičnoj zemlji i obratno. Osnivanjem postaja dolaze u dodir s matičnim stanovništvom…

Tijekom XIV. st. na području današnje zapadne i sjeverne Nigerije osnovano je moćno Carstvo Ojo, poznato i kao Joruba, po većinskom narodu koji je naseljavao tu zemlju. Bilo je utemeljeno na trgovini i snažnoj vojsci i gotovo se cijelo to stoljeće širilo na račun svojih susjeda. Središte postaje bogata prijestolnica Ojo-Ile, poznata u povijesnim izvorima i kao Katanga, opasana obrambenim bedemima sa 17 masivnih ulaza u kojoj je dominirala carska palača. Tijekom vladavine Onigbogija, Ojo je pretrpio niz vojnih poraza od ratničkog plemena Nupe koje ga je 1535. okupiralo i na vlast dovelo svoju dinastiju. Nupe su nakon razaranja Ojo-Ilea nastavile sve do početka XVII. st. uništavanje Oja kao regionalne sile.

Nemilosrdni zapovjednici
Jorube tad ponovno preuzimaju vlast i počinju izgradnju države sa znatno centraliziranijim sustavom u odnosu na prijašnji. Razvijaju i puno jaču vojsku, osobito konjaništvo, po ugledu na donedavne osvajače Nupe. Ratnički narod vrlo brzo prihvaća izraženu militolatrijsku kulturu s izrazito napadačkim karakterom. Podrazumijevalo se da vojskovođa koji je u bitki poražen počini samoubojstvo ili da ga njegovi vojnici sramotno ubiju. Takav je pristup dodatno ojačao agresivnost zapovjednika, ali i učvrstio sustav vođenja i zapovijedanja, utemeljen na zapovjednikovoj nemilosrdnosti prema protivnicima, ali i prema vlastitim ratnicima.

Najmoćnija vojna formacija
Konjaništvu je poklonjena posebna pozornost jer se pokazalo najučinkovitijim sustavom za vođenje ratnih kampanja i djelovalo je na velikim udaljenostima, posebno u sjevernim područjima Oja gdje su prevladavale savane. Vrlo je brzo Ojovo konjaništvo postalo najmoćnija vojna formacija tog vremena, a dijelilo se na lako i teško, odnosno oklopljeno. Oklop konjanika nikad nije dostigao razinu nekadašnjih europskih vitezova, nego se svodio samo na prsno-leđnu zaštitu i zaštitu glave. Uostalom, čak da su Jorube i raspolagale tehnologijom i vještinom izrade srednjovjekovnih europskih oklopa, pitanje je koliko bi bili primjenjivi u klimatskim uvjetima ekvatorijalne Afrike. Teško je konjaništvo koristilo veće i snažnije konje koji su nabavljani iz inozemstva trgovinskom razmjenom, a bilo je naoružano dugim kopljem i mačem. Lako je konjaništvo koristilo domaće, male, ali vrlo žilave konje, i bilo naoružano uglavnom bacačkim oružjem – lukom i strijelama, sulicama i kratkim kopljima za bacanje. Nije bilo zaštićeno nikakvim oklopom. Pješaštvo je bilo drugorazredni rod vojske, ali dobro zaštićeno štitovima od slonove ili antilopine kože, u manjoj mjeri i individualnim oklopima (lakšima od konjaničkih), te naoružano kopljima i mačevima.

Napad na Dahomej
Obnovljen i oporavljen Ojo započeo je ekspanziju 1682. pljačkaškim pohodima prema jugu. Tijekom XVIII. st. započeo je pljačkaške pohode na zapad, na Kraljevinu Dahomej (današnji Benin), ali naišao je na snažan i vrlo organiziran otpor. Dahomej nije imao konjaništvo, ali njegovo je pješaštvo bilo naoružano vatrenim oružjem. Osim toga, izrađivalo je poljsku fortifikaciju u obliku streljačkih zaklona i rovova što je poništilo gotovo sve prednosti Ojovih konjanika koji su bili prisiljeni boriti se kao pješaštvo. Unatoč tomu, slomili su otpor Dahomeja koji je otad bio u vazalnom odnosu prema Oju. Carstvo slabi nakon 1754. kad počinju dvorske intrige koje završavaju udarom koji je potpomogao tadašnji premijer Bashorun Gaa, nastavlja se razvojem tzv. fulanskog džihada, a završava britanskom kolonizacijom cijelog prostora sredinom XIX. stoljeća.

Dolaze Portugalci
Na području južne Afrike bilo je nekoliko država Bantu crnaca među kojima je najveća bila Mutapa (Monomotapa), protežući se između rijeka Limpopoa i Zambezija. Mutapa je nastala širenjem drevnog Kraljevstva Zimbabvea na sjever pod vodstvom Nyasimbe Mutota. U prvoj pol. XVI. st. na južnoafričkim obalama Indijskog oceana Portugalci osnivaju trgovačke postaje kako bi zadržali i opskrbljivali svoje brodove na putu iz Indije i jugoistočne Azije prema matičnoj zemlji i obratno. Osnivanjem postaja dolaze u dodir s matičnim stanovništvom, a vrlo brzo počinju kolonizaciju Afrike što dovodi do sukoba s Bantu crncima. Rezultat je slabljenje Mutape koja krajem XVII. st. nestaje u razornom građanskom ratu. U međuvremenu je cijelu supsaharsku Afriku zahvatio kolonijalizam velikih europskih sila koji se upravo na tom prostoru pokazao najbrutalnijim, s krajnje destruktivnim, dalekosežnim posljedicama čiji se učinci osjećaju i danas.

Ekspanzionistički kapitalizam
Kolonijalizam kao politika osvajanja i zadržavanja tuđih teritorija zbog njihove ekonomske eksploatacije ili ostvarivanja vojnostrateških i političkih ciljeva poznat je još od antičkih vremena. Međutim, suvremeni kolonijalizam podrazumijeva držanje kolonijalnih posjeda kao izvora sirovina i jeftine radne snage te područja izvoza roba i kapitala. Povezuje se isključivo uz razvoj ekspanzionističkog kapitalizma, tj. od kraja XVIII. st. Kao takav, najčešće je ostvarivan nasilno: kolonijalnim ratovima, intenzivno vođenim krajem XVIII. i gotovo cijelo XIX. stoljeće. Potrebno je naglasiti da su kolonijalni ratovi a) oblici ratnih djelovanja među kolonijalnim silama i stanovništvom kolonija, te b) među kolonijalnim silama. U prvom ga slučaju vode oružane snage kolonijalne sile radi osvajanja novih ili očuvanja postojećih kolonija, a domaće se stanovništvo tomu odupire. U drugom se slučaju sukobljavaju oružane snage dviju ili više kolonijalnih sila s ciljem preotimanja kolonija i osiguranja prevlasti u određenom području. Do početka XX. st. kolonijalni su ratovi bili uglavnom završeni, a kolonijalni posjedi razdijeljeni i to manje-više neravnopravno. To je, naravno, bio jedan od osnovnih uzroka daljnjih sukoba kolonijalnih sila, zaključno s Prvim svjetskim ratom. Međutim, u sukobima počinju sazrijevati težnje domicilnog stanovništva za oslobođenje od kolonijalnog statusa i nacionalnu suverenost.

Okrutno robovlasništvo
Kolonijalizam je uvijek bio destruktivan proces kojim su iz kolonija beskrupulozno crpljeni njihovi najvredniji resursi. Međutim, u supsaharskoj Africi poprima osobito brutalne razmjere zbog trgovine crnim robljem. Upravo je trgovina crnim robljem (koja u XVIII. i XIX. st. poprima neslućene razmjere), potpuno opustošila afričke zemlje i dovela do slamanja gotovo svih starih pretkolonijalnih carstava. Procjenjuje se da je tijekom kolonijalizma iz Afrike na područje Sjeverne i Južne Amerike prevezeno više od sedam milijuna crnih robova, a još ih je oko milijun preminuo tijekom prijevoza. Trgovina crnim robljem ne samo što je u velikoj mjeri opustošila supsaharsku Afriku, nego je potpuno promijenila i demografsku sliku obiju Amerika. Početkom XIX. st. gotovo je polovina stanovništva Brazila bila afričkog podrijetla. Na prostoru Južne Amerike miješanjem stanovništva stvaraju se nove etničke strukture kao što su mestici, kreolci i dr.

Marinko OGOREC