Preokret za preokretom

Prvi rat između kuća Lancaster i York koje su pretendirale na englesko prijestolje karakterizira niz bitaka koje su se vodile na raznim lokacijama po Engleskoj, sa šokantnim preokretima, pogrešnim odlukama i izdajama na bojišnicama…

Za razliku od Bitke kod St Albansa (vidi podlistak, HV 497), Bitka kod Blore Heatha 23. rujna 1459. bila je znatno veća, s daleko brojnijim snagama obiju strana i, u skladu s tim, s ozbiljnijim posljedicama. Do bitke je došlo nakon kraćeg razdoblja mira kad su kuće Lancaster i York opet počele okupljati vojske. Lord Audley, zapovjednik kuće Lancaster, odlučio se pod pritiskom kraljice Margarete Anžuvinske za postavljanje zasjede snagama Yorka koje su iz dvorca Middleham krenule prema glavnini svojih snaga u dvorcu Ludlow. Ujutro 23. rujna 1459. oko 10 000 Lancasterovih vojnika i vitezova zauzelo je obrambene položaje iza niskog grmlja na neplodnim predjelima Blore Heatha, područja u grofoviji Staffordshire u središnjoj Engleskoj. Postavili su bojni postroj kakav je bio uobičajen u to vrijeme – s konjaništvom na krilima, pješaštvom u sredini i strijelcima ispred pješaštva i konjaništva. Postroj Lancastera bio je postavljen točno na smjeru kretanja kolone jorkista na čelu s lordom Nevilleom od Salisburyja.

Primijetivši zastave Lancastera, Salisburyjevi su vojnici odmah razvili borbeni postroj, pazeći da bude izvan dometa protivničkih strijelaca. Kako bi osigurao svoj desni bok, lord od Salisburyja na njega je postavio kola za opskrbu u položaj kružne obrane. No, brzo je uočen gotovo cijeli borbeni postroj protivnika koji je bio otprilike dvostruko moćniji. To je unijelo dosta malodušja među jorkiste pa je lord od Salisburyja nastojao postići mirno rješenje sa zapovjednikom Lancastera, ali bez uspjeha.

Prekratke strijele
Sukob su započeli strijelci obiju vojski izbacujući prave oblake iz svojih dugih lukova. Međutim, glavnine snaga bile su izvan dometa. Lord od Salisburyja shvatio je da bi svaki napad na utvrđenog i nadmoćnog protivnika bio samoubojstvo. Izveo je varku: izvukao je dio snaga, što su snage Lancastera mogle jasno vidjeti, te inicirao da njega napadne protivnik i time napusti svoje utvrđene položaje. Snage Lancastera krenule su u napad konjaništvom s obaju bokova te došle pod udar jorkističkih strijelaca. U međuvremenu, vratile su se jorkističke snage koje su izvučene u ratnoj varci i došlo je do snažnog udara u lijevi bok konjaništva Lancastera koje je bilo u napadu. To je rezultiralo velikim gubitkom snaga Lancastera koje su se u neredu povukle, ali su nakon konsolidacije ponovile napad. Taj je napad bio uspješniji i došlo je do meteža bliske borbe.

Dudley preuzima
Teško je procijeniti kako bi se bitka završila da u tom metežu nije poginuo zapovjednik snaga Lancastera lord Audley pa je zapovjedništvo preuzeo lord Dudley. Zapovjedio je napad pješaštva, ali gotovo 500 njegovih pješaka trenutačno je promijenilo stranu i počelo se boriti za jorkiste (pojava koja je tijekom srednjovjekovnih ratova bila prilično česta – op. aut.). Nakon te izdaje borbeni postroj Lancastera potpuno se raspao i jorkisti su pobijedili početno nadmoćnijeg protivnika. Borbe i progon razbijenog protivnika trajali su duboko u noć pa je u konačnici bitka završena s više od 2000 mrtvih pripadnika snaga Lancastera i oko 1000 mrtvih jorkista. Lord od Salisburyja strahovao je da u blizini nisu još moćnije snage Lancastera s kojima se više ne bi mogao nositi pa je ubrzano nastavio sa svim svojim snagama prema dvorcu Ludlow čime je bitka završena. Za dvadesetak dana došlo je do Bitke kod Ludford Bridgea u kojoj je pobijedila kuća Lancaster, a lord od Salisburyja morao je spašavati život bijegom u Calais. Kuća Lancaster preuzela je nakon toga sveukupnu kontrolu nad Otokom, a jorkisti su između 1459. i 1460. počeli seriju napada iz pravca Calaisa na englesku obalu izazivajući pritom kaos i nered.

Nova kampanja
Nakon što su uz pomoć svojih saveznika prikupili dovoljno snaga, među kojima je jedan od ključnih bio i papinski izaslanik, jorkisti su 1460. započeli novu kampanju prema sjeveru. U tim je okolnostima došlo 10. srpnja i do Bitke kod Northamptona, stotinjak kilometara od Londona. Krajem lipnja 1460. oko 2000 jorkističkih vojnika predvođenih lordom Eduardom od Marcha i Rikardom Nevilleom od Warwicka započelo je pokrete prema Londonu u koji su ušli 2. srpnja. Znatno jače kraljeve snage zauzele su obrambene položaje u Northamptonu kod opatije Delapre, s osloncem na rijeku Nene i s dubokim potopljenim prokopom ispred svojih prednjih položaja. Većinu vojske činili su profesionalni ratnici, a naoružanje je uključivalo i nekoliko topova. U skladu s običajima tog vremena, kad su pristigle snage jorkista, njihovi su zapovjednici željeli pregovarati s kraljem i njegovim zapovjednicima, ali nekoliko su puta odbijeni. Jorkisti su nakon neuspješnih pregovora u kolonama krenuli u napad, ali počela ih je ometati jaka kiša. S druge strane, učinila je i topove Lancastera neuporabljivim (iznimno higroskopan crni barut, koji je u to vrijeme bio jedini poznati potisni eksploziv, kad se ovlaži postaje sasvim beskoristan).

Promjena strane
Jorkiste je, nakon što su se približili kraljevim snagama, zasula druga kiša – taj put strijela. Situacija se dramatično promijenila čim su Warwickove snage napale lijevi bok Lancastera koji je predvodio lord Grey od Ruthina. Lord Grey odmah je promijenio stranu i sa svojim postrojbama prišao jorkistima. Na njegovu zapovijed jorkisti su propušteni u utvrđeni tabor Lancastera iza prednjeg kraja bojišnice. Nakon brzog zauzimanja tabora, snage Lancastera našle su se u vrlo nepovoljnom taktičkom položaju: praktički na otvorenom polju i u potpunom okruženju. Istodobno su, tijekom upada jorkista u Lancasterov tabor, pobijene vojskovođe Lancastera, grof od Buckinghama i lord od Shrewsburyja, a kralj Henrik VI. zarobljen kao i u St Albansu. Snage Lancastera zato su se predale, pretrpjevši gubitke od oko 300 poginulih. Nakon zarobljavanja kralja jorkistima su se predale posade Northamptona i Londona. Međutim, oni zbog unutarnje nesloge i neodlučnosti nisu iskoristili sve te uspjehe pa su se snage Lancastera ponovno konsolidirale pod snažnim utjecajem kraljice Margarete Anžuvinske.

Promjene u Londonu
Nakon što su obje strane okupile moćne snage, došlo je do jedne od odlučujućih bitaka u prvom od Ratova ruža – Bitke kod Wakefielda u sjevernoj Engleskoj 30. prosinca 1460. godine. Nakon što su ponovno zauzeli svoju utvrdu Sandal, jorkisti su uputili izvidnice prema kampu Lancastera, udaljenom nepunih devet milja, ali su ih zaštitnice odbile. Nakon toga jorkisti su napustili sigurnost utvrde Sandal i prihvatili bitku na otvorenom prostoru. Ubrzo su se našli okruženi gotovo dvostruko brojnijim snagama Lancastera i u bitki koja je uslijedila potpuno su poraženi. Poginula su i oba zapovjednika jorkista, grof Rikard od Yorka i lord Rikard Neville od Sallisburyja. Do danas nisu utvrđeni razlozi katastrofalno pogrešne odluke jorkista o napuštanju Sandala. Pobjednička vojska kuće Lancaster ojačana je škotskim dragovoljcima i plaćenicima te je nastavila pokrete prema jugu kako bi do kraja porazila jorkiste. U takvim okolnostima dolazi do Druge bitke kod St Albansa 17. veljače 1461. u kojoj je ponovno teško poražena vojska kuće York.
Jorkisti su morali napustiti i London u kojem je iz zatočeništva ponovno oslobođen zlosretni kralj Henrik VI. Međutim, petnaestak dana prije toga na sjeveru Engleske jorkisti predvođeni Eduardom od Yorka (vjerojatno jednim od najsposobnijih vojskovođa Ratova ruža), porazili su snage Lancastera u Bitki kod Mortimer’s Crossa u zapadnom dijelu središnje Engleske. Eduard od Yorka uputio se nakon toga prema svojim snagama na jugu, dobivši vijesti o porazu jorkista kod St Albansa i padu Londona. Na putu se spojio s ostacima poraženih snaga lorda od Warwicka i ponovno stekao nadmoć nad kućom Lancaster. Kraljica Margareta sa svojim se snagama povukla prema Dunstableu pa su jorkisti vratili London.

Bijeg na sjever
Nakon smrti oca Rikarda i mlađeg brata u Bitki kod Wakefielda, Eduard od Yorka otvoreno je zahtijevao englesku krunu smatrajući se jedinim pretendentom na prijestolje. To je potvrdio i Parlament pa je Eduard žurno okrunjen za engleskog kralja. Međutim, to je i dalje osporavala kuća Lancaster predvođena Margaretom Anžuvinskom. U tom je razdoblju teško duševno oboljeli Henrik VI. bio samo marioneta. Obje su strane okupile impresivne vojske i došlo je do konačnog obračuna u Bitki kod Towtona 29. ožujka 1461. godine. Ta bitka na sjeveru Engleske najveća je i najmasovnija bitka prvog od Ratova ruža, s više od 80 000 vojnika na objema zaraćenim stranama i s više od 28 000 poginulih. Bitka je vođena kao i većina sukoba tog doba, na otvorenom prostoru kao frontalni sukob dviju strana. Presudnu je ulogu odigralo konjaništvo Norfolka koje je u najosjetljivijem trenutku, kad su već počeli popuštati redovi jorkista, udarilo u lijevi bok snaga Lancastera, izazvavši pomutnju u njihovim redovima i raspad borbenog postroja. Uslijedio je pokolj u kojem su stradali gotovo svi zapovjednici i više plemstvo kuće Lancaster. Kraljica Margareta i kralj Henrik VI. pobjegli su na sjever i pronašli utočište na dvoru škotskog kralja Jakova III. Odatle su s ostatkom svojih snaga pokušali kasnije iste godine napasti pograničnu utvrdu Carlisle, ali potpuno su razbijeni. U lipnju te godine Eduard od Yorka i službeno je okrunjen za engleskog kralja kao Eduard IV. čime je praktički završen prvi od Ratova ruža.

Marinko OGOREC