Hawkerov Sea Hawk nije donio ništa novo u konstrukciji borbenih aviona s mlaznim motorima, iako će se s vremenom pokazati izvrsnim palubnim jurišnikom

Hawker Aircraft Limited, iako danas više ne postoji, ubraja se među deset svjetski najpoznatijih i najboljih tvrtki za proizvodnju vojnih aviona. Nastala je 1920., kad je probni pilot Harry Hawker s tri partnera kupio ostatke bankrotirane tvrtke Sopwith Aviation Company i osnovao tvrtku H.G. Hawker Engineering. Tijekom 1933. tvrtka je promijenila ime u Hawker Aircraft Limited, a iduće je godine spojena s tvrtkom Armstrong Siddeley u korporaciju Hawker Siddeley Aircraft. Unatoč spajanju, zbog velikog ugleda Hawker Aircraft Limited je nastavio proizvoditi vojne avione pod svojim imenom. Kraj korporacije Hawker Siddeley Aircraft došao je 1977., nakon nacionalizacije i okrupnjavanja britanske zrakoplovne industrije u megakorporaciju British Aerospace, koja je pak 30. studenog 1999. ušla u sastav još veće BAE Systems – trenutačno trećeg najvećeg proizvođača oružja i vojne opreme na svijetu.

Od najranijih početaka sve do spajanja s korporacijom British Aerospace tvrtka Hawker Aircraft Limited gotovo isključivo se bavila projektiranjem i proizvodnjom borbenih aviona (lovaca i lakih bombardera), u početku za potrebe britanskog ratnog zrakoplovstva, a potom i za britansku ratnu mornaricu. Prvi proizvod koji je ušao u operativnu uporabu bio je dvokrilni lovac Hawker Woodcock. Najveći uspjeh i svjetsku slavu tvrtka je ostvarila svojim lovačkim avionom Hurrican koji je, uz Supermarine Spitfirea, činio osnovu britanskog zrakoplovstva u Zračnoj bici za Veliku Britaniju 1940. godine. Za Hurricanova nasljednika Hawker Aircraft Limited je ponudio lovački avion s klipnim motorom Typhoon, koji je u operativnu uporabu ušao tek 1941., a uglavnom je služio kao lovac-bombarder za blisku potporu snagama na zemlji. Na osnovama Typhoona razvijen je Tempest koji je u operativnu uporabu ušao tek 1944. godine, zajedno s prvim lovcima na mlazni pogon.

Tvrtka Hawker Aircraft Limited je 1945. za potrebe britanske ratne mornarice razvila palubni lovac Sea Fury koji je prvi put poletio u veljači 1945. Pokretan klipnim motorom Bristol Centaurus XVIIC snage 2480 ks Sea Fury je mogao postići maksimalnu brzinu od čak 740 km/h i tako postao najbržim avionom pokretanim jednim klipnim motorom svih vremena.

Početak razvoja Sea Hawka
Iako je Sea Fury bio najbrži lovački avion s jednim klipnim motorom, vodstvu tvrtke Hawker Aircraft Limited je već 1944. bilo jasno kako je vrijeme borbenih aviona pokretanih klipnim motorima prošlo te da, ako žele ostati u vrhu njihove proizvodnje, ubrzo moraju razviti lovački avion s turbomlaznim motorom. Kako bi se smanjio zaostatak za Glosterovim Meteorom (koji je prvi put poletio još 1943. ? vidi Hrvatski vojnik broj 11) i de Havillandovim Vampireom (vidi Hrvatski vojnik broj 23) odlučili su kao osnovu za svoj prvi mlazni lovac iskoristiti konstrukciju Sea Furya. Za pogon je odabran Rolls-Royceov turbomlazni motor s centrifugalnim kompresorom B.41, koji je kasnije postao poznat pod imenom Nene. U studenom 1944. vodstvo Hawker Aircraft Limiteda prvi je put britanskoj vladi prikazalo novi projekt, označen kao P.1035.

Pod vodstvom glavnog konstruktora tvrtke Sydneya Camma, projektanti su na brzinu modificirali trup Sea Furya odstranivši klipni motor, a u nastalu prazninu pomaknuli su pilotsku kabinu. Tako je dobiven prazan prostor u sredini aviona u koji su smjestili poprilično širok turbomlazni motor B.41. Na taj su način riješili problem stabiliteta. Uvodnike zraka za motor smjestili su na bokove aviona, a redizajnirali su i stražnji dio dodajući mu vitkiji rep s manjim vertikalnim stabilizatorom. Ispuh motora riješen je na originalni način preko dvije mlaznice na svakom boku motora, što je P.1035 davalo izgled dvomotorca.

Kako P.1035 baš i nije privukao pozornost ni britanskog ratnog zrakoplovstva ni ratne mornarice, projektanti Hawker Aircraft Limited ponovno su prionuli poslu te su samo mjesec dana kasnije (u prosincu 1944.) ponudili novi projekt P.1040 s novom konstrukcijom repa, kod koje je horizontalni stabilizator podignut na približno polovinu visine vertikalnog, kako ne bi bio u struji ispušnih plinova turbomlaznog motora. Originalna krila Sea Furya zamijenjena su tanjima, a usisnici zraka su smješteni u njihov korijen. Kombinacija novog krila i kraćih uvodnika zraka povećala je stabilnost aviona i unutrašnji prostor, tako da su se spremnici za gorivo mogli postaviti ispred i iza motora bez opasnosti da će potrošnja goriva tijekom leta pomaknuti težište. Ugradnja dodatnih unutarnjih spremnika za gorivo omogućila je P.1040 znatno veći dolet u odnosu na tadašnje mlazne lovce, što se kasnije pokazalo presudnom činjenicom za njegov ulazak u operativnu uporabu. Postavljene su i kraće mlaznice motora, što je dovelo da smanjenja gubitka potiska.

Projektanti su predlagali i uporabu elipsastih krila, ali njihov prijedlog nije prihvaćen, djelomično stoga što bi izrada takvih krila bila znatno složenija i skuplja, a djelomično zato što su testiranja pokazala da njihova uporaba ne bi dovela do znatnijih poboljšanja letnih mogućnosti. Zapravo bi samo uporaba strelastih krila donijela znatnije poboljšanje, ali potkraj 1944. i 1945. britanski stručnjaci za aerodinamiku tek su u čudu mogli gledati njemački Messerschmitt Me 262 i njegova strelasta krila. Uporaba turbomlaznog motora omogućila je postavljanje stajnog trapa tipa tricikl, čime je P.1040 postao prvi avion tvrtke Hawker Aircraft Limited s tim rješenjem. Za naoružanje odabrana su četiri topa Hispano Mark 5 kalibra 20 mm (svaki sa 200 granata) smještena u nos aviona ispod pilotske kabine. Nakon svih tih promjena P.1040 više uopće nije nalikovao Sea Furyu.

Po prvobitnim planovima Hawker Aircraft Limited je P.1040 namijenila britanskom ratnom zrakoplovstvu, ali kod njega nije postigla skoro pa nikakvu zainteresiranost. Naime, u to vrijeme tamošnje je zrakoplovstvo već rabilo mlazne lovce Meteor i Vampire koji su se potvrdili u borbama II. svjetskog rata. Uz to, II. svjetski rat se bližio kraju i potreba za novim oružjem naglo se smanjivala, a najnovije inačice Meteora postizale su maksimalne brzine od čak 950 km/h. Unatoč tome, a na izričiti zahtjev Camma vodstvo Hawker Aircraft Limiteda je odlučilo riskirati i svojim sredstvima izgraditi prvi prototip VP401. VP401 prvi je put poletio 2. rujna 1947. s pilotom Billem Humbleom. Pokretao ga je motor Nene 1 potiska 20,02 kN. Javnosti je prikazan mjesec dana kasnije bez naoružanja.

Kako je bilo jasno da britansko ratno zrakoplovstvo nema ni najmanju namjeru kupiti njihov avion, vodstvo Hawker Aircraft Limiteda okrenulo se britanskoj ratnoj mornarici. Zbog toga je VP401 napravljen kao palubni lovac s kukom za kočenje i ojačanim stajnim trapom. Tako prilagođen projekt prvi put je vodstvu britanske ratne mornarice pokazan u siječnju 1946. Na njihovu veliko oduševljenje mornarica se zainteresirala za projekt i naručila izradu tri prototipa. Hawkerovi su projektanti vrlo brzo napravili čak tri različite inačice. Prva je bila P.1052 koja je dobila strelasta krila s klasičnim repnim horizotalnim stabilizatorima. Druga je bila P.1072 s dodatnim raketnim motorom, a treća P.1081 sa strelastim krilima i dodatnim raketnim motorom na kraju trupa. P.1081 projektiran je za Australiju, ali cijeli je projekt otkazan 1950. Na osnovama P.1081 Hawker Aircraft Limited je naknadno razvio lovac Hunter.

Nakon VP401, čiju je izradu financirala tvrtka, prvi pravi prototip Sea Hawka bio je VP413 koji je dobio sklopiva krila, kuku za kočenje, ojačan stajni trap i naoružanje. Drugi je prototip prvi put poletio 3. rujna 1948. Nakon uspješnih letnih testiranja, VP413 je iskorišten i za probna slijetanja i polijetanja s nosača zrakoplova HMS Illustrious. Ispitivanja na nosaču su pokazala da treba ugraditi krila većeg razmaka i jaču kuku za kočenje. Britanska ratna mornarica nije prihvatila prijedlog ugradnje strelastih krila, iako je još u listopadu 1947. prvi put uspješno poletio američki palubni lovac North American F-86 Sabre (vidi Hrvatski vojnik broj 69).

Sve zahtijevane izmjene obavljene su na trećem prototipu VP422 koji je prvi put poletio 17. listopada 1949. Zapravo je bila riječ o predserijskom avionu s dužom kukom za kočenje i podvjesnicima za dodatne odbacive spremnike goriva. Za pogon je služio motor Rolls-Royce Nene 2/RN.4 Nene 101 potiska 22,27 kN. Nakon uspješnih testiranja na nosačima britanska je ratna mornarica 22. studenog 1949. odlučila naručiti 151 Sea Hawk.

Inačice
Britanska je ratna mornarica naručivala Sea Hawkove u nekoliko serija. Prva serija od 35 aviona bila je inačice Sea Hawk Fighter Mark 1 (F.1). Ti su avioni uglavnom rabljeni za preobuku pilota i tehničkog osoblja. Prvi serijski Sea Hawk F.1 prvi je put poletio 1951., a prvih devet komada isporučeno je u 806 NAS mornaričku eskadrilu u ožujku 1953. Njihova daljnja isporuka došla je u pitanje nakon što su se, tijekom polijetanja na jednom Sea Hawku nekontrolirano sklopila krila. Kako je istraga utvrdila da se radi o greški zemaljskog osoblja, a ne o pogreški u konstrukciji krila, isporuke su nastavljene. Pokretan motorom Rolls-Royce Nene 2/RN.4 Nene 101 potiska 22,27 kN Sea Hawk F.1 je ostvarivao maksimalnu brzinu od 959 km/h i, što je bilo još važnije, s gorivom u unutrašnjim spremnicima imao dolet od čak 800 nautičkih milja (1440 kilometara).

Kad je 1951. Winston Churchill ponovno postao britanskim premjerom donio je “Super-Prority” plan proizvodnje određenih borbenih aviona, između njih i Sea Hawka. To je značilo dodatnu narudžbu od 60 aviona. Zbog toga je proizvodnja premještena u tvrtku Armstrong Whitworth Aircraft (još jedna članica korporacije Hawker Siddeley).
Tijekom letenja piloti su zamijetili nekontrolirane oscilacije krilaca (elerona) koje nisu izravno ugrožavale letenje, ali su znale neugodno destabilizirati avion. Zbog toga je napravljena inačica F.2 koja je dobila hidraulički pokretana krilca i još neka manja poboljšanja. Ukupno je napravljeno 40 aviona inačice F.2.

Sljedeća značajnija inačica bila je Sea Hawk Fighter-Bomber Mark 3 (FB.3). Prvi avion te inačice prvi je put poletio u ožujku 1954. Kako bi mogao služiti kao lovac-bombarder dobio je ojačano krilo i potkrilne podvjesnike. Standardna konfiguracija predviđala je nošenje dvije bombe mase 225 kilograma, dva odbaciva spremnika za gorivo, 20 nevođenih raketa zrak-zemlja promjera 7,62 cm s bojnom glavom mase 27 kilograma. Osim toga Sea Hawk FB.3 je mogao ponijeti i druge kombinacije bombi, raketa i mina. Sveukupno je napravljeno 116 aviona inačice FB.3. Iako se o tome nije mnogo pričalo zbog rata u Koreji, činjenica je da većina proizvedenih FB.3 nikad nije uspjela dostići punu operativnost.

Kako bi se uočeni nedostaci što prije otklonili, odlučeno je da se na brzinu razvije nova inačica Sea Hawk Fighter Ground-Attack Mark 4 (FGA.4), čiji je prvi primjerak prvi put poletio u kolovozu 1954. Sveukupno je napravljeno 97 komada inačice FGA.4, iako ni ova inačica nije donijela očekivana poboljšanja.

Stanje za Sea Hawk se dodatno pogoršalo kad je sve veći broj mlaznih lovaca tijekom 1954. počeo dostizati ili probijati zvučni zid i letjeti iznad brzine zvuka. Zbog dva velika nedostatka ? ravnih krila i preslabog motora, Sea Hawk se nije mogao približiti zvučnom zidu i njegove su letne mogućnosti iz dana u dan bile sve slabije u donosu na druge konkurente. Kako se problem krive procjene i ugradnje ravnih krila više nije mogao riješiti, projektantima je jedino preostala ugradnja jačeg motora. Dodatni je problem bio što je Sea Hawk rabio turbomalzni motor Nene s koaksialnim kopresorom, rješenje koje se vrlo brzo pokazalo “slijepom ulicom”. Sve veći broj konkurenata rabio je suvremene turbomlazne motore s aksijalnim kompresorom koji je omogućavao manji promjer, manju masu i veći potisak.

Iako je sve to bilo itekako jasno i projektantima u Hawker Aircraft Limitedu, da bi donekle smanjili zaostatke i produžili operativni vijek Sea Hawka odlučili su se na posljednji mogući korak ? ugradnju snažnijeg motora RN.4 Nene 103. Novi je motor davao samo 24,13 kN potiska, što je bilo neznatno poboljšanje u odnosu na Nene 101 i njegovih 22,27 kN. Ipak je britanska ratna mornarica odobrila da se oko 50 FB.3 opremi novim motorom, pa je tako dobivena inačica Sea Hawk FB.5 (neki izvori navode da je oznaka bila samo F.5). Iako je povećanje potiska bilo premalo da bi se znatnije povećala maksimalna brzina i nosivost, piloti su ipak izviještavali da i tako malo povećanje znatno olakšava polijetanje i slijetanje na nosače.

Nene 103 je odabran i za pogon novih Sea Hawksa inačice Fighter Ground-Attacker Mark 6 (FGA.6). Pomalo čudi što je britanska ratna mornarica naručila čak 87 FGA.6, iako je već bilo jasno da je Sea Hawk zastario po svim mjerilima. Djelomično objašnjenje krije se u činjenici što je veći broj FGA.4 naknadno opremljen motorima Nene 103 i podignut na standard inačice FGA.6. Avioni Sea Hawk inačice FGA.6 bili su prvi koji su borbeno uporabljeni tijekom operacije Musketeer (britansko-francusko-izraelsko zauzimanje Sueskog kanala) u studenome 1956., o čemu više pročitajte u poglavlju o operativnoj uporabi.

Inačica FGA.6 postala je i osnova za razvoj izvoznih inačica Sea Hawka. Tijekom 1956. Nizozemska je naručila 30 Sea Hawka Mark 50 koji su plaćeni novcem NATO saveza. Avioni su prvobitno kupili da bi mogli djelovati s nizozemskog nosača HNLMS Karel Doorman (bivši britanski nosač aviona HMS Venerable). Nakon što je Karel Doorman prodan Argentini, svi su Sea Hawkovi prebačeni u baze na kopnu. U osnovi Mark 50 je bio identičan inačici FGA.6, osim što je rabio radiouređaje tvrtke Philips. Većina tih aviona naknadno je modernizirana kako bi mogli nositi vođene projektile zrak-zrak Philco Sidewinder 1A. Nizozemski su avioni ostali u operativnoj uporabi sve do 1964. godine.

Otprilike u isto vrijeme i novoformirana zapadnonjemačka ratna mornarica odlučila je kupiti 64 Sea Hawka. Narudžbu su podijelili na 32 dnevna lovca i 32 lovca za sve vremenske uvjete. Zapadnonjemačka ratna mornarica je naručila avione identične inačici FGA.6, osim što im je vertikalni stabilizator produžen za oko 38 centimetara. Dnevni su lovci dobili oznaku Mark 100, a “svevremenski” Mark 101. Osim toga, lovci Mark 101 dobili su motrilački radar Ekco Type 34, a rabili su se uglavnom u izvidničkim zadaćama. Zadnji je njemački Sea Hawk povućen iz operativne uporabe sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća te su zamijenjeni znatno bržim lovcima Lockheed F-104 Starfighter.

Najveći strani kupac Sea Hawka bila je Indija koja je za svoju ratnu mornaricu 1961. kupila 24 FGA.6, od toga 14 novih i 10 remontiranih. Naknadno su kupili 12 rabljenih britanskih i 28 njemačkih Sea Hawka, tako da su već 1965. imali flotu od 74 aviona. Povijesne su okolnosti dovele do toga da su se upravo indijski Sea Hawkovi najviše rabljeni u ratnim operacijama u kojima su se pokazali učinkovitim palubnim lovcima i još više jurišnicima.

Operativna uporaba
Kao što je već spomenuto, britanski Sea Hawkovi FGA.6 prvi su rabljeni u nekom sukobu, preciznije u operaciji Musketeer u studenome 1956. U toj operaciji britanska je ratna mornarica rabila šest eskadrila opremljenih Sea Hawkovima koje su djelovale s nosača zrakoplova HMS Eagle, HMS Albion i HMS Bulwark. Svi su rabljeni isključivo u zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji i to s velikim uspjehom, te su pritom izgubljena samo dva aviona zbog djelovanja egipatske protuzračne obrane. Iako je veći broj Sea Hawkova oštećen, svi su se uspješno vratili na nosače. U postrojbama prve crte britanski su Sea Hawkovi ostali do 1958. godine, kad su zamijenjeni Supermarinenim Scimitarom i de Havillandovim Sea Vixenom. Zadnji su povućeni iz operativne uporabe u britanskoj mornarici u prosincu 1960.

Nakon što je britanska ratna mornarica odustala od uporabe Sea Hawkova, za njih se odlučila Indija. Indijska ratna mornarica rasporedila ih je na svoj nosač zrakoplova INS Vikrant. Ova je kombinacija uspješno borbeno djelovala tijekom indijsko-pakistanskih ratova 1965. i 1971 (rat za nezavisnost Bangladeša). Tijekom rata 1971. Sea Hawkovi su se posebno istaknuli kao učinkoviti palubni jurišnici koji su bez problema svojim raketama zrak-zemlja (u ovom slučaju more) uništavali sve vrste brodova, od pakistanskih topovnjača i raketnih čamaca pa sve do velikih trgovačkih brodova koji su pokušavali probiti blokadu obale Istočnog Pakistana (danas Bangladeša). Pritom ni jedan Sea Hawk nije izgubljen. U suradnji s palubnim protupodmorničkim avionima Breguet Alize koji su služili za izviđanje i navođenje, Sea Hawkovi su postigli gotovo stopostotni učinak. Zbog toga ne čudi što je indijska ratna mornarica svoje Sea Hawkove zadržala u operativnoj uporabi sve do 1983., kad ih je zamijenila avionima BAE Sea Harrier.

Zaključak
Navodno je glavni projektant Sea Hawka Sydeny Camm, čuvši da će britanska ratna mornarica ipak kupiti njegov prvi lovac s mlaznim pogonom, uzviknuo: “Hvala ti Bože na mornarici!” Bio je to istodobno uzvik oduševljenja, ali i olakšanja jer je taj posao značio spašavanje tvrtke Hawker Aircraft Limited od bankrota i propasti. Tek nekoliko mjeseci kasnije isti će Sydney Camm “grmiti” protiv britanske ratne mornarice, ne mogavši prihvatiti što konzervativni britanski admirali ne žele prihvatiti projekt novog palubnog lovca sa strelastim krilima. I bio je u pravu, jer će se ubrzo pokazati da su upravo ravna krila bila najveća mana Sea Hawka zbog čega se više nije mogao nadmetati s lovcima sa strelastim krilima – američkim Norht Americanom F-86 Sabreom i sovjetskim MiG-om 15 (vidi Hrvatski vojnik broj 85). Drugi veliki problem bila je uporaba “pogrešnog” motora Nene, ali potkraj 1944. britanski su konstruktori lovaca na mlazni pogon zapravo imali vrlo mali izbor.

U nesmiljenom nadmetanju koje je u zrakoplovstvu trajalo tijekom četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća Sea Hawk je sa svojim ravnim krilima vrlo brzo zastario, barem kao palubni lovac. Indijska iskustva s uporabom istog tog aviona kao palubnog jurišnika pokazala su da se ipak radilo o učinkovitom avionu koji je ostao u operativnoj uporabi sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, britanska je ratna mornarica tražila suvremene palubne nadzvučne lovce i Sea Hawk je odbačen već 1960., ni puno desetljeće nakon ulaska u operativnu uporabu.

Sea Hawk FGA.6
Dužina	12,09 m
Razmak krila	11,89 m
Površina krila	25,83 m2
Visina	2,64 m
Masa prazan	4208 kg
Masa pun	7325 kg
Pogon	Rolls-Royce Nene 103
Potisak	24,13 kN
Maksimalna brzina	965 km/h
Operativni vrhunac	13 564 m
Dolet s unutarnjim gorivom	770 km
Dolet s dopunskim gorivom	1270 km
Naoružanje	topovi 4×20 mm, do 500 kg bombi i nevođenih raketa

 

Domagoj MIČIĆ