Operaciju Maslenica posebnom čini borba za planinu Velebit zbog iznimno teških geografskih i klimatskih uvjeta. No, borbene aktivnosti na Velebitu započele su i prije operacije, a također su se u punoj žestini nastavile nakon njezina okončanja kad su hrvatske snage u iznimno zahtjevnim okolnostima branile dostignute položaje.
Nekoliko sljedećih izjava koje svjedoče tome u prilog prenosimo iz knjige ”Operacija Maslenica – sjećanje sudionika“ autora Tomislava Šulja i Vladimira Brnardića u izdanju Hrvatskog memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Pripadnici SJP-a Zadar uz kolege iz drugih postrojbi Specijalne policije prvi su iskusili Velebit… Zapovjednik SJP-a Zadar – Poskoci, Svemir Vrsaljko sjeća se uvjeta ratovanja na Velebitu: Meteo uvjeti su bili takvi da sam jednom prigodom otvarajući vrata zapravo vidio jednu veliku bijelu naslagu, jer je tijekom noći snijeg napadao do razine krova. Stvorio se zapuh od tih dva-tri metra snijega. Zbog meteo uvjeta imali smo i posebnu vrstu ishrane – ujutro špek, tijekom dana špek, navečer špek. Tu nismo imali nikakvih uvjeta za spremati juhu ili bilo koji drugi oblik hrane nego je to uglavnom bilo suho….
S područja Like na Velebit je na zadaću pristigla i postrojba 133. otočke brigade. Zapovjednik brigade pukovnik Davor Peitel prisjeća se: Događalo se da se zbog ekstremnih vremenskih uvjeta jako velike bure, snijega i velike hladnoće, gdje su se temperature dnevno spuštale ispod minus 20 stupnjeve celzijusa, da su se položaji napuštali jer ih je jednostavno bilo nemoguće držati, budući da su se zatvarači od naoružanja ledili. Jednostavno je bilo nemoguće zadržavati se duže vrijeme na tim kamenim visovima…
Na uvjete ratovanja ne Velebitu nije se lako bilo priviknuti ni profesionalnim vojnicima, unatoč golemom ratnom iskustvu. Zapovjednik 1. satnije 2. bojne 1. gbr Darko Katuša prisjeća se: Za razliku od dečki prije mi smo došli spremni na Velebit znajući – zima je zima. Mi smo i 91 bili u Zapadnoj Slavoniji gdje je isto zima, snig, led i zna se kako je. Ali bez obzira na to, možete se obući ne znam kako ali kad ste na jednom mjestu sat vremena, stojite – vi ste zamrznuti. To je strašna temperatura. Ljudima su se smrzavali prsti na rukama i nogama….
Mladen Fuzul tijekom proljeća 1993. postao je zapovjednik 112. bigade te se prisjeća načina na koji su u teškim uvjetima funkcionirali pripadnici njegove, ali i drugih postrojbi koje su boravile na Velebitu: Kada smo preuzeli položaje nismo imali uhodanu logistiku, još uvijek smo bili zaokupljeni borbenim djelovanjima… ….ispočetka smo sve prebacivali na pješake i imali smo povremeno ispomoć domaćih ljudi s mazgama. To što su oni tamo izdržavali bili su nadljudski napori. Dešavalo se da dio snaga bude odsječen, tako da smo imali situacije da po sedam dana nitko tim ljudima ne može prići… …u praksi je sve ovisilo o čovjeku: opremili bi ga sa svime što smo imali od opreme i hrane za njegovu smjenu, ali zbog višesatnog pješačenja i teškog terena vojnik bi često na tom putu ostavio sve osim puške i streljiva. Pa bi bili prisiljeni naknadno organizirati dotok svega što je bilo potrebno od hrane do opreme…
Prestanak surove zime uzrokovao je pak neke druge probleme na Velebitu. Darko Katuša iz 1. gbr prisjeća se: Nakon zime kad je došlo lito pojavile su se zmije – poskoci. To je jedna priča di ljudi nisu bili naviknuti na te zmije. Bilo je straha. I mi smo čak, da ih zavaramo, gore na jednom dijelu donijeli agregat i frižider i kao fol držimo tu protuotrove. I to je dalo neku sigurnost, ali nije to bilo trajno. Nakon mjesec dana te poskoke oni su normalno lovili. Bili su njihovi susjedi. Na kraju nitko ih nije više dirao. Privikli se jedni na druge nakon misec dana. Ni jedan ugriz nije zabilježen.
Katkad su upravo voljom i visokom motiviranošću pripadnici hrvaskih postrojbi činili stvari koje u svakom slučaju nisu uobičajene u ratu, posebno ne u ovako teškim klimatskim uvjetima. Josip Turkalj, načelnik topništva MUP-a prisjeća se jednog od brojnih događaja u kojem su policajci specijalci zapravo prkosili prirodi i zakonitostima ratovanja: Toliko je bilo situacija za izdvojit, tolika je bila volja naših ljudi i toliki je bio moral da je to teško i opisati. Primjerice, mi smo dobili na ovaj položaj na Velebitu kineske lansere, jednocjevne lansere raketa koje nismo niti poznavali, niti smo imali puno saznanja o njima. Ti lanseri, rakete koje su došle s lanserima bile su konzervirane i nisu uopće htjeli ispaliti u pojedinim trenucima. Tada su naši službenici koji su bili na položaju, jednostavno skidali jakne, skidale su se majice, do pasa su bili goli na temperaturi minus 10, minus 20 stupnjeva, i brisali su, čistili su te rakete samo da mogu ispaliti. To je bila volja koja se rijetko viđa u takvim trenucima…
Uvjeti boravka i ratovanja na Velebitu možda je najbolje sažeo dr. Josip Mihaljević, pripadnika ATJ-a Lučko: Naučili smo da Velebit ne možete pobijediti, ne možete pokoriti, ne možete promijeniti. Možete se samo prilagoditi i naučiti preživjeti u ”paklu Velebita“, a za uzvrat ćete dobiti zaštitu pravednika i neopisivo iskustvo pogleda na cijeli Srednji Jadran koji se vidi s vrha ove mitske, a za sve specijalce i svete planine.
Unatoč gotovo dvogodišnjem iskustvu Tigrova u ratovanju na raznim terenima i u svim vremenskim uvjetima prvi susret s Velebitom nije bio ni malo ugodan. No najžešće borbe vodile su se za strateški važan položaj Tulovih greda o čemu svjedoči načelnik operative 1. gbr Eduard Butijer: Borbe su bile gotovo svakodnevne. Najviše ih je bilo oko Tulovih greda. Te Tulove grede bile su izuzetno bitan položaj. S Tulovih greda se kontroliralo ne samo Prapratno i ovaj dio ceste prema Malom Alanu, već i komunikacije koje idu od sv. Roka prema Obrovcu i Maslenici, te se kontrolirao i Obrovac kojeg su neprijatelji držali. Kontroliralo se i Jasenice koje smo mi držali, Seline itd.Tko drži Tulove grede ima nadzor nad cijelim prostorom Maslenice pa je oko toga bilo najviše borbi.
Na temelju zapovijedi za primopredaju Sektora 1, od 14. ožujka 1993. pukovnik Damir Tomljanović Gavran preuzeo je 18. ožujka 1993. zapovjedništvo Sektora 1. Tomljanović je bio vrlo mlad, bio je najmlađi pukovnik Hrvatske vojske. Gajio je iznimno izraženu brigu za svakog vojnika i osobno je bio vrlo aktivan u organiziranju obrane i borbama na Velebitu što svjedoče redom svi sudionici obrane Velebita. Grgo Tokić koji je vodio vod Tigrova i zauzeo Tulove grede prisjeća se: Bili smo sedam dana gore, sedam dana dolje u Selinama i Paklenici na odmoru i sedam dana u pričuvi. Dok smo bili na Velebitu sedam dana on je najmanje pet dana dolazio gore do nas, obilazili smo položaje. Kao zapovjednik satnije digneš se ujutro, od osam do jedanaest obiđeš položaje, taman se vratiš, hočeš doručkovati, kad eto Gavrana u Defenderu i… idemo…Svi su se trgali da bi bili u blizini Gavrana…njegova pojava gore ulijevala je sigurnost i dizala moral.
Na ovom dijelu bojišta stanje je ostalo nepromijenjeno do ožujka 1994. kad je u Zagrebu potpisan sporazum o prekidu neprijateljstva čime je i došlo do razdvajanja snaga na bojišnici.

Pripremila Vesna Pintarić, fotoarhiva HVGI-ja