Na papiru, najveći brod ratne mornarice naših jadranskih susjeda bolji je od svojeg prethodnika Cavoura. Međutim, osmišljen je i projektiran u vrijeme kad je u Europi vladala stabilnija sigurnosna situacija nego danas. Riječ je stoga o višenamjenskom, a ne o klasičnom ratnom plovilu

Talijanska ratna mornarica službeno je od korporacije Fincantieri 7. prosinca 2024. preuzela najnoviji ratni brod – Trieste (L9890). S obzirom na to da je ugovor za njegovu gradnju, vrijedan 1,19 milijardi eura, potpisan u lipnju 2015., te da će proći najmanje godina prije nego što posada prođe obuku, Trieste će ući u operativnu uporabu najmanje deset godina od potpisivanja ugovora. Malo ili puno? Zasigurno se moglo i brže. S druge strane, Trieste je građen u vremenima kad se u europskim državnim proračunima najviše štedjelo upravo na oružanim snagama.
Trieste ne bi bio nikad izgrađen da njegov prethodnik, laki nosač zrakoplova Giuseppe Garibaldi, nije posustao zbog starosti: povučen je iz uporabe u listopadu 2024. Kako ni višenamjenski nosač zrakoplova Cavour više nije u najboljim godinama (porinut je sad već daleke 2004.), talijanska mornarica trebala je novi višenamjenski nosač. On je jedan od jamaca da će ostati dominantna sila na Jadranu, te uz francusku mornaricu, dominantna na Sredozemlju. Doduše, iz Cavoura se može iscijediti još desetak godina operativne uporabe. Problem nije samo u tome što će Cavour sve češće biti na popravcima i remontima već i u činjenici da će mu zbog toga jako rasti troškovi uporabe. Izvjesno je da bi neka nova velika kriza na Sredozemlju mogla zateći brod Cavour nasukan u suhom doku.

 Projektiranje na temelju prijašnjih iskustava

Kako se teritorij Italije najvećim -dijelom proteže na Apeninskom poluotoku i dvama velikim otocima, važnost ratne mornarice je dominantna. Po važnosti, grane talijanskih oružanih snaga rangiraju se s ratnom mornaricom na prvom, ratnim zrakoplovstvom na drugom, te kopnenom vojskom na trećem mjestu. Zbog toga je ratna mornarica najbolje opremljena. Ratno zrakoplovstvo ne zaostaje puno, s obzirom na nabavu višenamjenskih borbenih aviona pete generacije F-35A i F-35B Lightning II. No zato je kopnena vojska spala na manje od 200 zastarjelih tenkova Ariete. Kako bi neki mogli ostati u operativnoj uporabi do dolaska novih, planira se modernizacija 125 primjeraka (opširnije vidi tekst Ariete – prva modernizacija talijanskog tenka, HV br. 695). Budući da je Ministarstvo obrane Italije odustalo od kupnje Leoparda 2A8 tvrtke KNDS Deutschland, novi je odabir KF51 Panther. Tenk je razvila njemačka tvrtka Rheinmetall, a za potrebe talijanske vojske sastavljat će ga domaći konglomerat Leonardo. Nakon što Ministarstvo obrane potpiše ugovore za isporuku 132 Panthera, prvi bi trebali stići u talijanske tenkovske postrojbe 2027. godine. Procijenjena vrijednost ugovora je 8,2 milijarde eura.

Nosač Trieste (L9890) projektiran je na temelju iskustava stečenih tijekom operativne uporabe nosača Giuseppe Garibaldi i, još više, višenamjenskog nosača Cavour. On je i pokušaj da se otklone uočeni nedostaci i brod učini učinkovitijim. Giuseppe Garibaldi projektiran je 1970-ih, kad su u modi bili vrlo mali ili laki nosači zrakoplova. Duljina je neznatno prelazila 180 metara. Stoga ne čudi da se takve nosače često klasificira kao krstarice s ravnom palubom. Trend gradnje takvih nosača potakla je britanska Kraljevska ratna mornarica s klasom Invincible. Prvotno su bili projektirani za protupodmornička djelovanja na sjevernom Atlantiku, a letna skupina trebala se isključivo sastojati od helikoptera Sea King. Naknadno je letna skupina ojačana avionima Sea Harrier sa sposobnostima kratkog / okomitog polijetanja i slijetanja (V/STOL). To je učinjeno kako bi brodovi dobili barem nekakvu mogućnost samoobrane od sovjetskih bombardera naoružanih protubrodskim vođenim projektilima velikog dometa.

Uz klasu Invincible i nosač Giuseppe Garibaldi, u tu skupinu ulazi i španjolski laki nosač Príncipe de Asturias, koji je povučen iz uporabe još prije 12 godina. Na tim osnovama brodogradilište Bazán (danas Navantia) izgradilo je laki nosač HTMS Chakri Naruebet za tajlandsku mornaricu. Australija, Brazil, Filipini i neke druge zemlje imali su planove za kupnju ili gradnju lakih nosača, no odustale su od njih.

 Sve veći i veći! A bolji?

Laki nosači zrakoplova / krstarice s ravnom palubom građeni su u vrijeme hladnog rata, kad su sovjetske podmornice bile iznimna prijetnja. No SSSR se raspao 1991. i prijetnja je nestala, a s njom i potreba za velikim protupodmorničkim brodovima. Novi posthladnoratovski svjetski poredak donio je nove zadaće ratnim mornaricama. Umjesto isključive potrebe za borbenim djelovanjima, javila se povećana potreba za mirovnim operacijama, koja je iziskivala potpuno novi tip broda – višenamjenski nosač. Ti se novi brodovi u engleskom jeziku klasificiraju kao aircraft carrier-landing helicopter dock (u slobodnijem prijevodu: nosač zrakoplova – platforma za polijetanje i slijetanje helikoptera). To je pokušaj da se što vjernije opiše njihova namjena, koja je zapravo višenamjenska. Osim što nose borbene zrakoplove i transportne helikoptere, ti brodovi na krmi imaju mokri dok te su sposobni prevoziti desantne čamce i najmanje satniju mornaričkog pješaštva. Imaju i velike mogućnosti smještaja civila, uključujući i bolnice za liječenje ozlijeđenih. Takvi su brodovi uvelike prilagođeni humanitarnim i mirovnim operacijama na štetu klasičnih borbenih djelovanja.

Talijanska ratna mornarica bila je među prvima koje su se odlučile na gradnju višenamjenskog nosača. Cavour je donedavno bio najveći ratni brod izgrađen u Italiji nakon Drugog svjetskog rata, a sad je to Trieste. Po punoj istisnini od 27 100 tona, Cavour je otprilike dvostruko nadmašio Garibaldija. S duljinom preko svega od 244 m premašuje Garibaldija za oko 60 m. Tu je i širina od 39, te gaz od 8,8 m.

Cavour je ušao u operativnu uporabu sredinom 2009. godine. O njemu se tad govorilo kao o višenamjenskom ratnom brodu, sa širim spektrom sposobnosti nego na tradicionalnim nosačima zrakoplova. Danas je i zapovjedni brod talijanske mornarice, te je označen kao nosač STOVL konfiguracije (Short Take-Off/Vertical Landing – kratko polijetanje / vertikalno slijetanje). Pod tim širokim spektrom sposobnosti smatra se nadzor mora, projekcija snage, provedba amfibijskih i ekspedicijskih zadaća, operacije održanja mira, neborbena evakuacija, humanitarna pomoć i saniranje posljedica prirodnih katastrofa.

U trupu Cavoura je devet paluba, a dodatnih je pet na zapovjednom otoku na letnoj palubi. Brodski hangar nije ograničen samo na letjelice. Može biti i garaža za različita vojna vozila, s ukupnom masom oko tisuću tona. U osnovi, s površinom od 2500 m² i maksimalnom visinom od 7,2 m može smjestiti 12 helikoptera AW101 ili osam jurišnih aviona Boeing AV-8B Harrier II Plus. Naravno, potonje uskoro zamjenjuju V/STOL avioni F-35B Lightning II. Uz nosač Cavour, u skupinu višenamjenskih nosača ulazi i francuska klasa Mistral. Tvrtka DCNS (danas Naval Group) izgradila je za francusku mornaricu tri broda, a još dva trebala su biti isporučena Rusiji. Međutim, nakon izbijanja ukrajinske krize 2014. godine, prije isporuke preprodani su Egiptu. Višenamjenski nosač je i španjolski Juan Carlos I. Na osnovi njegova dizajna australska mornarica dobila je dva višenamjenska nosača klase Canberra. Uz tehničku pomoć Navantije, turski Sedef Shipyard izgradio je nosač TCG Anadolu (L-400).

Višenamjenski brod

Kad je Trieste naručen sad već davnog lipnja 2015., talijanska mornarica očekivala je da će dobiti brod koji će po svim odlikama biti bolji od Cavoura. To se zaista i dogodilo. Na papiru, Trieste je bolji od Cavoura. Međutim, prije deset godina tek su rijetki tvrdili da Putin neće stati samo na Krimu. Svi ostali nisu mogli ili željeli vjerovati da će Rusija 2022. godine pokrenuti agresiju na Ukrajinu i tako potpuno promijeniti sigurnosnu sliku Europe. Uzmu li se u obzir današnje obrambene potrebe članica NATO-a, Trieste je projektiran i građen za neko prošlo svršeno vrijeme. Talijanska ratna mornarica zato ne deklarira Trieste kao laki nosač zrakoplova. Na talijanskom jeziku nazivaju ga višenamjenskom amfibijsko-jurišnom jedinicom (Unita d’Assalto Anfibio Multiruolo). Na engleskome ga nazivaju nosačem helikoptera (Landing Helicopter Dock). Ukratko, to je višenamjenski brod koji odgovara svim zadaćama. Primjerice, za potporu desantnim operacijama, potporu međunarodnim mirovnim operacijama i kao zapovjedni brod sa sposobnostima upravljanja velikim operacijama. Zanimljivo je da se navodi kako je Trieste pogodan za pružanje potpore civilnim agencijama tijekom operacija pomoći nakon prirodnih katastrofa, u humanitarnim i medicinskim operacijama te velikim evakuacijama. Tek se na kraju spominje da Trieste može poslužiti kao alternativni nosač zrakoplova s avionima F-35B, te kao takav kao projekcija sile u potpori međunarodnim mirovnim operacijama. Brod koji je bez naoružanja i letne skupine stajao talijanske porezne obveznike 1,171 milijardu eura ponajprije je plovilo za humanitarne operacije, a kritičari bi rekli da je tek sekundarno za borbene.

Prema potonjima, danas bi talijanska mornarica vjerojatno puno više željela da je Trieste nalik na nosač Giuseppe Garibaldi nego na Cavour. Da ima jednake dimenzije kao danas, ali bez mokrog doka i palube za smještaj mornaričkog pješaštva. Kritičar bi rekao da su u novim sigurnosnim odnosima ta postrojenja nepotrebna, jer je pitanje za što bi se dvije satnije mornaričkog pješaštva zapravo mogle uporabiti. Doduše, ako se iz hangara maknu svi avioni i helikopteri, Trieste može prevesti 1050 marinaca s opremom. Postoji i opcija da se mokri dok nikad ne uporabi, desantni čamci iskrcaju, a garaža napuni gorivom i streljivom za borbene avione i helikoptere.

Velika bolnica

Zašto su mokri dok i pripadajuća paluba/garaža problem? Zbog (pre)velikog prostora koji zauzimaju, a koji se mogao puno bolje iskoristiti. Tako su dimenzije mokrog doka 55 metara duljine, 15 m širine i 10 m visine. Sveukupno, volumen od 8250 m³ u koji bi, da nije mokri dok nego spremnik za gorivo, stalo recimo 8,25 milijuna litara goriva za pogonsku skupinu ili zrakoplove. U mokri dok stanu četiri desantna čamca ili jedna desantna lebdjelica. Mokri dok odvojen je od mora vratima dimenzija 18 x 6 metara. Na desnom je boku ugrađena rampa za ukrcaj vozila i tereta u luci, dimenzija 6,5 x 5 metara i nosivosti 62 tone.

Ta vrata vode u prostor koji talijanski izvori nazivaju garažom. Namijenjen je smještaju vozila i tereta koji pripadaju desantnim snagama. Dimenzije su mu 55 x 19 x 6 m, a površina 900 m². Taj prostor visine šest metara mogao bi se iskoristiti za smještaj aviona F-35B i helikoptera. No pod uvjetom da su, a nisu, ugrađena dizala koja bi ih mogla podići barem u hangar ako ne na letnu palubu. Umjesto toga, postoji rampa širine četiri metra i dizalo nosivosti 40 tona (na lijevom dijelu garaže), koji omogućavaju prijevoz vozila i tereta iz garaže prema hangaru i obratno. Doduše, rampa i dizalo prvotno su ugrađeni kako bi se omogućilo korištenje hangara za smještaj dodatnih vozila desantne komponente i njihova dodatnog tereta. S obzirom na to da raspon krila aviona F-35B iznosi 10,7 metara, rampa je neuporabljiva iako bi se vjerojatno mogla uporabiti da se provuče poneki helikopter. Širina dizala je oko 3,5 metara pa ni ono nije uporabljivo za podizanje aviona i helikoptera.

U produžetku garaže, u smjeru prema pramcu, nalazi se velika bolnica Role 2E površine 700 m². Bolnica je opremljena operacijskim salama, radiološkim odjelom, laboratorijima i stomatološkom ambulantom. Standardno može primiti 28 teško oboljelih ili ranjenih pacijenata, iako se taj kapacitet može povećati posebnim kontejneriziranim modulima. Bolnica je još jedan dokaz da je Trieste projektiran više za obavljanje humanitarnih nego borbenih zadaća. Takvi su zdravstveni kapaciteti na borbenom brodu itekako dobrodošli, no bolnički je dio na Triesteu predimenzioniran.

Budući da Trieste nije klasični nosač zrakoplova, ne čudi da su mu dimenzije hangara relativno male. Za brod čija je duljina između okomica 213,4 metra, hangar duljine 107,8 metara vrlo je mali. Za usporedbu, laki nosač Giuseppe Garibaldi duljine 180,2 m imao je hangar dug 110 m. Širina hangara na Triesteu pristojnih je 21 do 25 metara. Visina varira od 7,8 do 10,7 metara. Ukupna je površina toga 2200 m². U hangar teoretski stane najviše 14 aviona F-35B. Talijanska ratna mornarica navodi da Trieste može ukrcati do 20 letjelica tog tipa. Hangar je s letnom palubom povezan preko dva dizala, po jednim na svakom boku na krmenom dijelu broda. Većina izvora navodi da su dimenzije dizala 15 x 15, iako portal Analisi Difesa u reportaži napravljenoj na brodu tvrdi da su 15 x 14 m. Nosivost svakog dizala je 40 tona. Letna paluba proteže se cijelom duljinom broda. To znači da je duga 230 i široka 36 metara, a površina joj je 7400 m². Na pramcu je skakaonica pod kutom od 12 stupnjeva. U skladu s najnovijim trendom, koji su na svojoj klasi nosača Queen Elizabeth donijeli Britanci, na desnom boku nalaze se dva zapovjedna otoka. Tipična letna skupina sastojat će se od kombinacije šest višenamjenskih borbenih aviona F-35B Lightning II i devet helikoptera. Potencijalni odabir helikoptera obuhvaća AgustaWestland Leonardov AW101 i AW129 te NH90 europskog konzorcija NHIndustries.

Zapovjedni brod talijanske flote

Najbolja odlika Triestea vezano uz nove europske sigurnosne izazove jest mogućnost da bude zapovjedno središte, i to ne samo pomorskih nego i združenih snaga. Doduše, zapovjedno središte veličine 430 m² prvotno je bilo namijenjeno za zapovijedanje desantnim i humanitarnim operacijama. No u novim okolnostima, 140 časnika, koliko se za tu namjenu može ukrcati na Trieste, moglo bi imati zadaću koordinacije borbenih djelovanja na moru i pod morem, u zraku, a možda i na kopnu.

Ni talijanski ni drugi izvori ne spominju koji su C4I (Command, Control, Communications, Computers, and Intelligence) sustavi ugrađeni, tako da nije moguće odrediti razinu njihove kvalitete. Talijanska tvrtka Fincantieri nije poznata po C4I sustavima. Samo jedan izvor navodi da se radi o proširenom C4ISR (Command, Control, Communications, Computers, Intelligence, Surveillance, and Reconnaissance) sustavu, ali ne spominje proizvođača. S obzirom na to da je riječ o složenim sustavima, zasad ih nudi vrlo malo tvrtki. Najizgledniji su kandidati Northrop Grumman, Lockheed Martin, BAE Systems i Thales Defense & Security. Da se o Triesteu razmišljalo šire nego kao o borbenom brodu vidi se i u odabiru pogonskog sustava, a on je CODOGOL. Ta podulja pokrata znači Combined Diesel Or Gas Or eLectric. U prijevodu – kombinacija dizela ili turbine ili elektromotora.

Projektanti ratnih brodova teže ugradnji što jednostavnijeg pogona, jer se takav manje kvari i ima niske troškove održavanja. CODOGOL je iznimno kompliciran. Dizelski motori rabe se za postizanje brzina do najviše 18 čvorova. Nakon toga pale se turbine, uz pomoć kojih Trieste može doći do vršne brzine od 25 čvorova. Elektromotori se isključivo rabe za brzine do deset čvorova, iako se one mogu održavati i dizelskim motorima. Pa zašto onda elektromotori? Isključivo zato da bi Trieste održavao zadanu poziciju tijekom humanitarnih operacija, za što je potrebna vrlo mala brzina. Elektromotori s visokim okretnim momentom u vrlo malom broju okretaja za tu su namjenu idealni. Doduše, jednake ili još bolje odlike postigle bi se da su projektanti ugradili električnu propulziju s propulzorima Azipod, Dolphin Mermaid ili Siemens-Schotte. Pozicioniranje broda na otvorenom moru bilo bi im puno jednostavnije, a u strojarnici bi se nalazili samo elektrogeneratori pokretani dizelskim motorima ili turbinama.

Ovako je strojarnica prenatrpana različitim pogonima. Shema koju je objavila Analisi Difesa prikazuje da su na svaki od dva reduktora spojeni po jedna turbina, dizelski motor i elektromotor. U strojarnici se nalaze još četiri dizelska elektrogeneratora. Plinske turbine su Rolls-Royce MT30 pojedinačne snage 38 MW. Dizelski motori su MAN 20V32/44CR pojedinačne snage 12 MW. Elektromotori su General Electric Power Conversion pojedinačne snage 2,25 MW. Ne postoji mogućnost istodobne uporabe dvaju različitih pogona, primjerice turbina i dizelskih motora. Reduktori Renx tvrtke Fincantieri, zbog složenosti, ne bi podnijeli toliku ulaznu snagu. Trieste ima i četiri elektrogeneratora MAN 9L32/44CR pojedinačne snage 5,4 MW.

 Naoružanje i priprema za njega

Još jedan dokaz da je Trieste izvorno projektiran više za humanitarne nego za borbene zadaće je i naoružanje kojim je bio opremljen u trenutku primopredaje. Glavno naoružanje čine tri Leonardova topa (OTO Melara) 76/62 sa sustavom Strales. Strales je postao standard za talijanske ratne brodove, jer u odnosu na Super Rapid ima poboljšane mogućnosti uništavanja protubrodskih vođenih projektila, posebno u kombinaciji s vođenim streljivom DART. Leonardo je jako diskretan što se tiče podataka o DART-u. Na službenoj internetskoj stranici doslovno stoje dvije rečenice koje kažu da se radi o navođenom potkalibarnom projektilu kojim se upravlja radiovalovima. Zbog toga može uništavati protubrodske projektile koji tijekom prilaska cilju manevriraju kako bi izbjegli proturaketnu obranu. No, kako internet sve pamti, može se pronaći katalog iz 2013. godine koji spominje da je DART ciljeve promjera 1,5 m pogađao na udaljenostima od pet do osam kilometara. Ciljeve (leteće mete) koji su simulirali protubrodske projektile te mijenjali brzinu, visinu i smjer, DART je uspješno pogađao na udaljenostima od tri do pet kilometara. Za mirovnu misiju, kombinacija 76/62 Stralesa i DART-a bila bi više nego dovoljna.

Bliska obrana broda osigurana je trima paljbenim stanicama Leonardo (OTO Melara) 25/80 KBA. Prema tvrdnjama proizvođača, specifičnost je te paljbene stanice u tome što se njom može upravljati ručno ili daljinski. Uz pripadajuću ciljničku optiku, rabi se i top Oerlikon KBA s dvojnim punjenjem. Najveća brzina paljbe je 600 granata u minuti, iako se operativno rabi rafalni niz od 175 granata. Moguća je i pojedinačna paljba. Učinkoviti domet je oko tri tisuće metara. Zanimljivo je da je Trieste isporučen talijanskoj mornarici s pripremom za ugradnju vertikalnih lansera za protuzračni / proturaketni sustav, ali lanseri nisu ugrađeni. Na desnom boku broda, na pramčanom dijelu iza topa od 76 mm, a na krmenom dijelu iza dizala, nalazi se prostor za ugradnju vertikalnih lansera Sylver A50, po dva osmerostruka lansera na pramcu i krmi. Sveukupno za 32 projektila. Iz A50 mogu se lansirati projektili ASTER 15 i ASTER 30.

Ne treba sumnjati da će talijanski admirali, u novim sigurnosnim uvjetima, inzistirati na tome da se Trieste što prije opremi lanserima Sylver i projektilima ASTER kako bi mogao učinkovito braniti ne samo sebe već i brodove u borbenoj skupini. Kao zaključak, može se reći da je Trieste osmišljen i projektiran u vrijeme kad su mnogi u Europi vjerovali da na kontinentu više neće biti ratova, da će sve zemlje živjeti u slozi i blagostanju. Jedna od posljedica toga sustavno je zanemarivanje oružanih snaga, koje su zapravo trebale postati humanitarne službe. Eventualno su mogle služiti kao snage za održavanje mira u manje stabilnim područjima svijeta. Na oružane snage često se više nije gledalo kao na silu koja osigurava opstojnost zemlje i naroda, već kao na produljenu ruku diplomacije. A onda je Putin 24. veljače 2022. pokrenuo agresiju na Ukrajinu i san se naglo urušio. Neke od posljedica tog, sad već prošlog mišljenja, vide se i u višenamjenskom ratnom brodu Trieste. Nije da je ovakav Trieste neupotrebljiv. Dapače. Međutim, lako je pretpostaviti da bi talijanska mornarica, u potpuno novim okolnostima koje jako podsjećaju na hladni rat, željela nosač sličniji britanskoj klasi Queen Elizabeth, ili još bolje – francuskom nosaču Charles de Gaulle. Uz ugradnju protuzračnog raketnog sustava i više aviona F-35B te manje helikoptera, Trieste bi bio puno primjereniji ulozi klasičnog ratnog broda.

A gdje je leteći radar?

Najveći je nedostatak Triestea kao zapovjednog mjesta nedostatak ključnog tipa letjelice – letećeg radara. Bez katapulta i sa skakaonicom, nije moguća uporaba letećih radara – aviona kao što je američki E-2C/D Hawkeye / Advanced Hawkeye. Zbog toga je jedino moguće rješenje uporaba helikoptera. Britanska ratna mornarica razvila je za nosače klase Queen Elizabeth leteći radarski sustav Crowsnest na helikopterima Merlin. S obzirom na to da talijanska mornarica rabi Merline pod oznakom AW101, ne postoji prepreka za uključivanje Crowsnesta u letnu skupinu i Triestea i Cavoura. To prije jer je u razvoj i proizvodnju Crowsnesta uključena talijanska tvrtka Leonardo Helicopters.

Prvi Crowsnesti trebali su postati operativni 2020., zajedno s nosačem HMS Queen Elizabeth. Međutim, razvoj se oduljio te su prva dva helikoptera uvedena u ograničenu operativnu uporabu tek 2023. godine. Puna operativnost svih pet helikoptera britanske mornarice planirana je za 2025. godinu. U početku je Crowsnest planiran kao jako napredan leteći radar. Lockheed Martin nudio je izvedenicu radara koji se koristi na avionima F-35 Lightning II, Northrop Grumman AN/APG-81 s rotirajućom antenom. To bi bio logičan izbor s obzirom na to da su na klasi Queen Elizabeth avioni F-35B. Međutim, cijena tog rješenja bila je previsoka za Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine. Lockheed Martin ponudio je stoga izvedenicu radara ELM-2052 izraelske tvrtke IAI ELTA. Budući da se također radi o AESA radaru, i njegova je cijena bila previsoka za Ministarstvo obrane UK. Na kraju je odlučeno da će biti ugrađen radar francuske tvrtke Thales: Searchwater ASaC (Airborne Surveillance and Control). Radi na Dopplerovu principu i ima veliku izlaznu snagu, no sad je već stariji. Zato je i jeftiniji od mnogih konkurentskih sustava. Zona motrenja Searchwatera ASaC za ciljeve lovačkog aviona veća je od 160 km. Motrenje se ostvaruje unutar 360 stupnjeva s pomoću rotirajuće antene. Ona se nalazi u kućištu (radom) koje se napuhuje, pa na lijevom boku Merlina izgleda poput balona. To je rješenje primijenjeno kako bi se što više smanjila masa sustava. Kad helikopter nije na zadaći, tj. miruje na palubi ili u hangaru, radom se ispuhuje i podigne iznad kotača stajnog trapa. Thales hvali svoj proizvod i kaže da Searchwater ASaC može otkrivati i najmanje objekte: od periskopa podmornice, preko jetskya, sve do malih protubrodskih projektila. Može otkrivati te pratiti i pokretne objekte na kopnu, ukupno do 600 različitih objekata istodobno.

Zbog odabira zastarjelog radara, ne čudi vijest da britanska mornarica namjerava krajem 2029. povući Crowsneste iz operativne uporabe. Dakle, neće trajati dugo. Nakon potrošenih 425,7 milijuna funti na razvoj i još 459 milijuna planiranih operativnih troškova. Jedini je problem što britanska mornarica zasad nema čime zamijeniti Crowsneste. Prvotna je ideja da ulogu letećih radara preuzmu izvidničke besposadne letjelice, no nitko ne spominje koje. Postoji i malo vjerojatna opcija da talijanska mornarica na osnovi helikoptera AW101 razvije znatno napredniji leteći radar s AESA radarom. Jer Trieste, za razliku od klase Queen Elizabeth, i nije klasični nosač zrakoplova.

Tekst Mario Galić