Kako se 1970-ih moglo očekivati da će SSSR nastaviti ubrzan razvoj sve naprednijih tenkova, vojna industrija i vojske zemalja NATO-a prionule su osmišljavanju i konstruiranju novih tenkova koji će im osigurati premoć

 

Nakon Drugog svjetskog rata, kad je nastupilo razdoblje treće generacije tenkova, Sovjetski Savez uspio je pokrenuti proizvodnju čak dvaju modela: T-64 i T-72. Zapad se u to vrijeme ograničio na poboljšanje postojećih modela. Tako je Leopard 1 dobio čak šest inačica. Doduše, zadnja je bila tek prijedlog za modernizaciju s topom od 120 mm i dodatnim oklopom. Budući da se moglo očekivati kako će SSSR nastaviti ubrzan razvoj sve naprednijih tenkova (T-80 pojavio se već 1976.), zapad je prionuo poslu kako bi osmislio i konstruirao nove tenkove koji će mu osigurati premoć. Nijemci su tako 1979. dobili prve Leoparde 2. Godinu poslije isporučeni su prvi serijski primjerci američkog M1 Abramsa. Britanska vojska 1983. počinje dobivati Challenger 1. Uslijedili su francuski Leclerc (1992.) i talijanski Ariete (1995.).

Tijekom razvoja svih tih tenkova nitko nije očekivao da će se SSSR raspasti 1991. godine, što će za posljedicu imati i prekid razvoja novih modela. Zbog toga su navedeni tenkovi, tridesetak godina poslije uvođenja u operativnu uporabu, još uvijek glavni borbeni tenkovi NATO-a. S vrlo neizvjesnim izgledima da uskoro dobiju nasljednike. Ništa bolja situacija donedavno nije bila ni u Rusiji. Zadnji tenk koji je SSSR uspio razviti bio je T-90. Rusija otad pa sve do 2010-ih nije ozbiljnije pokušala razviti novi tenk. Program razvoja T-95 više je bio teoretski nego stvaran. Tek je 2014. službeno dovršen razvoj najnovijeg tenka T-14 Armata. A riječ dovršen treba shvatiti uvjetno, jer Rusi nikako da pokrenu serijsku proizvodnju čak ni za vlastite oružane snage. Dvije su glavne odlike zapadnih tenkova četvrte generacije višeslojni oklop i top kalibra 120 mm glatke cijevi iako se na početku to nije činilo tako. Prvi američki M1 Abramsi isporučeni su s topovima M68 kalibra 105 mm. Bila je to posljedica činjenice da američka vojska nije željela odustati od topa/lansera XM-150E5 kalibra 152 mm. Na kraju se taj top/lanser pokazao preskupim i prezahtjevnim pa je razvoj obustavljen. Zbog toga Amerikanci nisu imali suvremeni top koji bi ugradili u Abramse.

Konačno veći kalibar

Britanci su pak odlučili u Challenger 1 ugraditi top L11A1 od 120 mm, koji je nastao na osnovama legendarnog L7 od 105 mm. Zbog toga je dobio užlijebljenu cijev. Usto, taj top rabi streljivo iz dva dijela: jedan je projektil, a drugi potisno punjenje kao zasebna komponenta (princip jednak onom na sovjetskim tenkovima).

Za ugradnju u Challenger 2 razvijen je na osnovama L11A1 top L30A1 kalibra 120 mm. Među granatama za taj top je L26 s potkalibarnim penetratorom od osiromašenog uranija. Prema dostupnim izvorima, ta granata na udaljenosti od 2000 metara pod kutom udara od 60 stupnjeva probija homogeni čelični oklop debljine 370 mm. Uz nju se rabi i kumulativno-razorna granata L31A1, označena i kao granata opće namjene. Ima zadovoljavajuće probojne mogućnosti protiv homogenog čeličnog oklopa, ali i vrlo dobre odlike u uništavanju ciljeva rasprskavajućim djelovanjem. Učinkovitosti pridonosi i užlijebljena cijev zbog koje granata dobije rotaciju koja povećava preciznost i domet.

Iako je top L30A1 jednakog kalibra kao i njemački Rh120 tvrtke Rheinmetall, njegove su paljbene značajke kao tenkovskog topa bitno slabije. Zbog toga se mogućnost zamjene topa L30A1 spominje dosta dugo, još od početka ovog stoljeća. Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine čak je sklopilo ugovor s tvrtkom BAE Systems s ciljem pronalaska najjeftinijeg načina zamjene topa L30A1. Kao najizglednija zamjena spominjan je top Rheinmetall 120 mm/L55, koji je u to vrijeme razvijen za Leopard 2A6. Pokazalo se da je razlika među tim dvama topovima tolika da bi se morala mijenjati konstrukcija kolijevke topa. Zbog toga je BAE Systems predložio svojevrsno hibridno oružje koje bi kombiniralo vanjske dimenzije postojećeg topa L30 s cijevi i ležištem granate topa L/55. Morale bi se izvršiti i prilagodbe na zatvaraču topa L/55 kako bi se mogao ugraditi u kupolu Challengera 2. Tako bi se dobio top glatke cijevi koji bi mogao rabiti najsuvremenije njemačko, američko i izraelsko streljivo razvijeno za top L/55. Međutim, procijenjeni troškovi bili su previsoki da bi opravdali zamjenu, to prije jer je u tom trenutku razvoj novih tenkova bio usporen te su procjene govorile da će se top L30A1 još nekoliko desetljeća moći nositi s prijetnjama. Zamjena topa tražila bi usto i kupnju novog streljiva, što bi bio trošak od više stotina milijuna funti. Tako velika investicija donedavno se činila nepotrebnom jer se u Ujedinjenoj Kraljevini žestoko raspravljalo o tome treba li britanska vojska tenkove.

Zadnji Rheinmetallov cilj

Usprkos tome, britanski ministar obrane Ben Wallace objavio je 22. ožujka 2021. da će se u modernizaciju 148 Challengera 2 utrošiti oko 1,3 milijarde funti. Najveći dio tog novca otići će na zamjenu topova L30A1 njemačkim 120 mm L/55, čak 800 milijuna funti. Posao modernizacije dodijeljen je konzorciju dviju moćnih tvrtki (Rheinmetall BAE Systems Land – RBSL). I tako je top Rheinmetall Rh120 osvojio i zadnji cilj – britanske tenkove. Doslovno se već nalazi na svim ostalim zapadnim tenkovima. Doduše, spominjani M1 Abrams imao je M68 od 105 mm, no već na izvedenici M1A1 dobio je njemački top od 120 mm. Rheinmetall je razvoj topa glatke cijevi kalibra 120 mm započeo 1964. vlastitim sredstvima. Bila je to prilično rizična odluka jer je u to vrijeme još bio aktivan razvoj američko-njemačkog programa Main Battle Tank 70/Kampfpanzer 70 s topom/lanserom XM-150E5 kalibra 152 mm. Kad je taj program početkom 1970. konačno ugašen, Rheinmetall je imao spremnu zamjenu za XM-150E5.

Mnogi njemački izvori navode kako je top 120 mm L/44 razvijen u suradnji Rheinmetalla i njemačke vojske, no to nije sasvim točno. Kad je projekt Kampfpanzer 70 otpao, njemačka vojska odlučila je napraviti novi tenk, nazvan Leopard 2, ali s topom XM150. Čak je 1971. naručeno 17 prototipova. Kako od topa/lansera XM150 nije bilo ništa, odlučeno je da će se novi tenk naoružati topom od 105 mm jer drugi nisu imali. Rheinmetall je razvoj topa od 120 mm dovršio tek 1975. i odmah je prezentiran Bundeswehru. Tvornička testiranja pokazala su da je nadmoćan u odnosu na top od 105 mm. Na temelju izraelskih iskustava iz Jomkipurskog rata zaključeno je da novi tenkovi trebaju i bolju oklopnu zaštitu i veću paljbenu moć. Odlučeno je napraviti nekoliko prototipova s novim topom i tako je nastao Leopard 2AV (Austere Version). Jedna od odlika tog tenka bila je nova kupola “T14 mod”, dimenzijama prilagođena topu većeg kalibra iako bi novi Rheinmetallov top stao i u staru kupolu Leoparda 1. Top od 120 mm prvi je put ugrađen u kupolu T.20 na tijelo PT.19.

Prepoznavanje pravog smjera

Rheinmetall je izvorno izradio top 120 L/44, duljine cijevi 44 kalibra ili 5280 mm. To je napravljeno isključivo zato što je Rheinmetall namjeravao taj top ponuditi kao opciju za modernizaciju Leoparda 1, a u skladu s programom njemačkog ministarstva obrane Vergoldeter (pozlaćeni) Leopard iz 1967. godine. Stoga je duljina cijevi ograničena otprilike na jednaku duljinu kao kod topa L7A3 od 105 mm. Pritom se pazilo i na smanjenje mase i protežnosti kako bi novi top stao u staru kupolu. Tako je masa cijevi bila 1190 kg, a cijelog topa 3780 kg. Kako bi top stao u ograničeni prostor kupole Leoparda 1, duljina trzaja cijevi ograničena je na 340 mm (maksimalno 380 mm), što je bilo u granicama trzaja cijevi topa L7A3. Ta odluka o prilagođavanju relativno maloj kupoli Leoparda 1 imala je dalekosežne posljedice. Top je dobio veliku mogućnost prilagodbe za ugradnju ne samo u tenkovske kupole već i u kupole lakih tenkova i borbenih vozila na kotačima. Doduše, skraćenje cijevi imalo je za posljedicu manju iskoristivost barutnih plinova tijekom opaljenja, ali i takav je bio znatno bolji od L7.

Dva su razloga bila za to. Prvi je bio povećanje kalibra za 15 mm, a drugi glatka cijev. Nije to bila neka velika novost jer je Sovjetski Savez još od 1961. u operativnoj uporabi imao protutenkovske topove T-12 (2A19) kalibra 100 mm i glatke cijevi. Kako je u usporedbi s tenkovskim topom D-10T jednakog kalibra imao znatno bolje borbene odlike, bilo je jasno u kojem smjeru mora ići razvoj tenkovskih topova. Činjenica je da su to u Rheinmetallu prvi prepoznali. Budući da je Rheinmetall razvio top od 120 mm s brojnim ograničenjima, ne iznenađuje da je vrlo brzo nastavio razvoj znatno naprednijih izvedenica. Za francuski tenk Leclerc razvijena je izvedenica L52 duljine cijevi 52 kalibra ili 6240 mm. Za lake tenkove i borbena vozila na kotačima razvijene su izvedenice L47LR i L47LLR duljine cijevi 47 kalibara ili 5640 mm. Naposljetku je razvijena izvedenica koja do kraja iskorištava sve mogućnosti suvremenog streljiva L55 duljine cijevi 6600 mm.

---

Sovjetski zastoj

Razvoj sovjetskih tenkovskih topova išao je nakon Drugog svjetskog rata stalno prema sve većim i većim kalibrima: T-34/T-44 – 85 mm, T-54/55 – 100 mm, T-62 – 115 mm i T-64/T-72 – 125 mm. Na zapadu su zato očekivali da će novi tenk dobiti top od barem 130 mm. Stoga je nemalo iznenađenje bilo kad se 1976. pojavio T-80 s topom 2A46 (D-81TM) kalibra 125 mm. Najčešće objašnjenje bilo je da je T-80 zapravo poboljšana izvedenica T-64 (što je donekle bilo istina), pa je zadržan stari top. No onda se 1994. pojavio T-90 s jednakim topom.

Jedno je objašnjenje to da su Sovjeti 1970-ih s kalibrom od 125 mm dosegli maksimum metalurških mogućnosti. Stoga im dostupni čelici nisu omogućavali povećanje promjera cijevi uz zadržavanje odgovarajuće duljine potrebne za tenkovski top. Drugo je objašnjenje da su Sovjeti uočili zastoj u razvoju zapadnih tenkova, te zaključili da njihovi topovi od 125 mm itekako zadovoljavaju potrebe. Istina je vjerojatno negdje u sredini. Tenkovski top 2A46 razvijen je kao zamjena za 2A26, koji se ugrađivao na T-64 i ranije modele T-72. Izvorni 2A46 razvijen je za ugradnju na T-80 i za modernizaciju T-64. Za T-72 razvijena je inačica 2A46-1. Već 1976. razvijena je izvedenica 2A46-2 namijenjena za T-80 i T-64A te prilagođena ispaljivanju/lansiranju protuoklopnih vođenih projektila. Slijedio je razvoj brojnih inačica, zaključno sa 2A46M-5 namijenjenom za ugradnju na T-90A/AM i modernizaciju starih T-90 i T-72. Najbolja je potkalibarna granata za taj top 3VBM22/3BM59 (3BM59 Svinec-1), čiji penetrator ima masu oko osam kilograma i početnu brzinu na ustima cijevi 1660 m/s. To je dovoljno da s udaljenosti od 2000 m probije čeličnu ploču debljine veće od 750 mm. Ruska vojska od 2005. u naoružanju ima i potkalibarnu granatu 3BM70 Vakuum-2 s potkalibarnim penetratorom od volframa. O njoj se zna vrlo malo, tek promidžbeni podatak da s udaljenosti od 2000 metara probija pancirnu čeličnu ploču debljine 900 mm.

---

TEKST  Mario Galić