T-55 postao je 1950-ih najbolji izvozni proizvod Sovjetskog Saveza, prodan u više od 50 zemalja. No, Sjedinjene Države nisu mogle dopustiti da rival preuzme vodstvo i u tehnološkom razvoju tenkova

Hladnoratovska utrka u naoružanju između SAD-a i SSSR-a uvjetovala je da najmanji napredak jedne strane odmah dobije odgovor druge. Iako su postojala područja gdje se ta utrka odražavala puno dramatičnije (recimo svemir i razvoj nuklearnog oružja), razvoj tenkova nikako nije mogao biti zanemaren. S jedne strane, i SAD i SSSR morali su njima naoružavati velik broj saveznika i prijateljskih zemalja. S druge, tenkovi su se često nalazili usred lokalnih ratova. Opasnost da se u nekom od takvih sukoba manjkavima pokažu baš njihovi tenkovi tjerala je supersile da ih neprestano poboljšavaju.

Razvojem tenkova bavio se i velik broj drugih zemalja, a rezultati su često bili neobični. Jedan od najneobičnijih tenkova nastalih 1960-ih bio je švedski Stridsvagn 103 (Strv 103). Kako je imao kazamatski ugrađen top, nije imao kupolu. I top je bio neobičan: Bofors L74 10.5 cm L/62, izvedenica britanskog topa L7. Dobio je automatski punjač pa je Strv 103 bio još neobičniji. Zbog svega toga, iako su ga Šveđani nazvali tenkom, više je bio lovac tenkova. Neki su tvrdili da je to vizionarski projekt, međutim, nitko nikad više nije napravio ništa slično. Ni Šveđani. Sjedinjene Države nisu si mogle dopustiti da Sovjeti preuzmu vodstvo u razvoju tenkova te su 1959. u operativnu uporabu uvele tenk koji je bio izvedenica M48 Pattona: M60. Onda su se inženjeri malo zaigrali i u njega ugradili top/lanser kalibra 152 mm. Na njihovu sreću, izvorni M60 imao je top od 105 mm, jer se onaj od 152 mm pokazao totalnim promašajem. Tenk T-55 postao je 1950-ih najbolji izvozni proizvod Sovjetskog Saveza i prodan je u više od 50 zemalja. Ne iznenađuje stoga da su pokrenuli razvoj poboljšanog tenka koji je trebao ostvariti jednake izvozne uspjehe. Tako je nastao T-62. Usprkos oznaci, masovna serijska proizvodnja započela je nešto ranije, 1961. godine. Tenk je bio povećana inačica T-55 s topom od 115 mm. Već 1973. našao se u Jomkipurskom ratu. Na žalost Sovjeta, imao je ulogu glavnog tenka sirijske i egipatske vojske. Izraelci su ga masovno uništavali, pa je entuzijazam potencijalnih kupaca splasnuo.

Na sovjetski način

Ako žele povećati paljbene odlike tenka, projektanti imaju dvije mogućnosti. Ili razviti bolje granate veće ubojite moći (kao što je zapad radio s topom L7 od 105 mm), ili povećati kalibar. Sovjetski Savez prednost je davao potonjem. Tako je za T-62 razvijen top 2A20 kalibra 115 mm. Sovjeti su toliko vjerovali u taj top da su ga nazvali U-5TS Molot (čekić). No prvotna je ideja bila u kupolu T-55 ugraditi protutenkovski top T-12 glatke cijevi od 100 mm. U usporedbi s izvornim topom D-10T, T-12 imao je znatno veće borbene mogućnosti. Njegove probojne granate 2A19 na ustima cijevi imale su 1,5 puta veću brzinu od jednakih ispaljenih iz D-10T. Jedini je problem bio u tome što je T-12 rabio granate duge 1,2 metra. Ma kako pokušavali razraditi postupke punjenja, sovjetski topnici nisu mogli napuniti T-12 u prostoru koji je simulirao kupolu T-55.

Kao osnova za razvoj novog tenkovskog topa koji će naslijediti D-10T uzet je D-54 (U-8TS), koji je razvijan kao zamjena za D-10T. Bio je jednakog kalibra – 100 mm – ali trebao je imati približno jednake borbene odlike kao britanski L7 od 105 mm. No razvoj D-54 nije obećavao pa je odlučeno pokrenuti projekt većeg topa 2A20. Iako je izvorno razvijan kao tenkovski top za T-55, ubrzo je postalo jasno da ipak neće stati u njegovu skučenu kupolu. Taj je problem riješen tipično sovjetski – razvijen je novi tenk. Zapravo je T-62 bio samo povećani T-55 na kojem su projektanti pokušali zadržati sve dobre odlike prethodnika uz nužna povećanja. Takav se pristup činio dobitnom kombinacijom. Povećanje kalibra za 15 mm zaista je dovelo do poboljšanja. Za usporedbu, projektil probojne granate 53-UBR-412 topa D-10T imao je početnu brzinu na ustima cijevi od 897 m/s i domet od najviše 1040 metara. Projektil probojne granate 3UBM3 ispaljen iz 2A20 imao je početnu brzinu na ustima cijevi od 1650 m/s i dvostruko veći korisni domet. Na 1000 metara mogao je probiti homogenu čeličnu ploču debljine 300 mm. Kombinacija T-62 i topa 2A20 zapravo je bila jako dobra. No, prvi se put na bojištu pojavila s nedovoljno uvježbanim sirijskim i egipatskim posadama, koje su se suprotstavile spremnijim Izraelcima u moderniziranim tenkovima M48 Magach 1, 2, 3 i 5 te u Centurionima.

Sredinom 1950-ih zapadne su vojne obavještajne službe procjenjivale da će SSSR nastaviti ubrzan razvoj sve naprednijih tenkova, koje će proizvoditi u desecima tisuća primjeraka. Danas znamo da je razvoj sovjetskih tenkova bio vrlo brz i da su se zaista proizvodili u desecima tisuća, no njihova borbena kvaliteta bila je vrlo loša. Jedan od strahova zapadnih vojnih analitičara i planera bio je da će Sovjeti uspjeti razviti tenk koji će biti otporan na top L7 od 105 mm. Logičan odgovor na tu prijetnju bio bi razvoj tenkovskog topa većeg kalibra. No, Amerikanci su odlučili krenuti drukčijim smjerom.

Ni top, ni lanser

Razvoj elektronike bio je 1950-ih dovoljno brz te je omogućio projektiranje naprednijih protuoklopnih vođenih projektila s poluautomatskim sustavom navođenja. Kako je jedina zadaća operatera bilo praćenje cilja sve do trenutka pogotka, brzine projektila mogle su se jako povećati zato što je korekciju putanje vršila elektronika. To je gotovo trenutačno dovelo do razvoja teorije da bi uporaba takvih vođenih projektila koji bi se lansirali/ispaljivali iz topovske cijevi značila veliko povećanje preciznosti paljbe. Usto, razvoj projektila i povećanje probojnosti činili su se lakšim zadatkom od razvoja novih protuoklopnih granata. Taj se pristup najviše svidio Američkoj kopnenoj vojsci, koja je 1958. odlučila pokrenuti razvoj topova/lansera vrlo velikog kalibra iz kojih bi se lansirali vođeni protutenkovski projektili. Ugovor za razvoj topa i projektila dobio je Ford Aeronutronic Division 11. lipnja 1959. Rok dovršetka razvoja, testiranja i uvođenja u operativnu uporabu postavljen je do kraja 1965. godine.

Ford je novi sustav nazvao Shillelagh Combat Vehicle Weapons System (CVWS). Sastojao se od topa/lansera XM81 kalibra 152 mm i projektila XM13. Sustav je imao dvojnu namjenu. Osnovna mu je bila poslužiti kao lanser za vođeni projektil XM13, a sekundarna ispaljivanje klasičnih granata. Za top su razvijene tri granate: kumulativna M409, dimna M410 WP i školska M411 TP.

Kako joj učinkovitost nije ovisila o brzini pogotka cilja, kumulativna granata M409 bila je prilično ubojita. Ta je ubojitost bila kombinacija velikog promjera (kumulativnim bojnim glavama učinkovitost raste s povećanjem širine) od čak 152 mm i velike mase eksplozivnog punjenja od 2,86 kg. Probojnost je stoga bila 686 mm. Mnogi izvori navode još većih 800 mm, no to je pretjerano. Zbog kratke topovske cijevi početna brzina bila je tek 683 m/s, no usprkos tomu, učinkoviti domet bio je čak 9000 m. Iako na to nitko nije obraćao posebnu pažnju, raspon radne temperature bio je od –40 do +52 Celzijeva stupnja. Ta druga odlika dobro će doći prilikom uporabe tenkova M551 Sheridan u Vijetnamskom ratu.

Top/lanser XM81 bio je optimiziran za lansiranje protuoklopnog vođenog projektila MGM-51 Shillelagh. S obzirom na to da se ispaljivao/lansirao iz topovske cijevi, projektil je pakiran u cijev koja je u stražnjem dijelu imala i malo barutno punjenje potrebno za lansiranje projektila iz topovske cijevi. Projektil je imao stabilizacijska / upravljačka krilca koja su sklopljena ubacivana u cijev. Otvarala su se odmah nakon lansiranja kako bi se što prije uspostavila kontrola nad letom. Odmah po lansiranju palio se i jednostupni raketni motor – zahvaljujući njemu Shillelagh je dostizao nadzvučnu brzinu u samo 1,18 sekundi. Najveći domet projektila bio je 2000 m, u kasnijoj inačici MGM-51B/C dosta većih 3000 m.

No, domet je skraćen i namjerno jer je poluaktivni infracrveni sustav za navođenje M45 stalno morao gledati u cilj i projektil. Balističko računalo izračunavalo je odstupanje putanje projektila u odnosu na cilj i radiosignalima ga usmjeravalo prema cilju. Međutim, problem je bio u tome što bi odmah nakon lansiranja projektil pao ispod crte viziranja. Njim se nije moglo upravljati sve do udaljenosti od 730 metara. Tek nakon toga projektil bi ušao u vidokrug infracrvenog tražila, ali trebalo je proći još nekoliko dragocjenih sekundi dok ga se moglo usmjeriti na cilj. Zbog toga se projektili MGM-51 nisu rabili u Vijetnamskom ratu.

Najnapredniji u svemu?

Američka kopnena vojska došla je 1963. na ideju da najmodernijim projektilom Shillelagh opremi svoje najmodernije tenkove M60. Ta kombinacija značila bi dominantan, tehnološki najnapredniji tenk. Ideja je bila oformiti kombinirane postrojbe opremljene tenkovima M60A1 (s klasičnim tenkovskim topovima M68) i M60A2 Starship (s topovima / lansirnim cijevima za Shillelagh). M60A1 osiguravali bi ubojitost na malim, a M60A2 na srednjim udaljenostima. Kako bi se do kraja iskoristile prednosti ugradnje topa male sile trzaja, M60A2 dobio je i za 40 posto manju kupolu niske siluete, koja je trebala znatno povećati stupanj preživljavanja u sukobima na srednjim udaljenostima.

Na temelju iskustava stečenih s prototipovima M60A1E1, razvijen je prototip M60A1E2, koji je prvi dobio novu kupolu promijenjenog dizajna i top M162. Međutim, u operativnoj uporabi M60A2 nije prošao bolje od M551 Sheridana, nego čak lošije. Posade su brzo otkrile da je Starship prava katastrofa te da je top-lanser M162 (koji je naslijedio XM81) veća opasnost za posadu nego za protivnika. Tako su M60A2 ostali u postrojbama samo pet godina, a zadnji je 1981. povučen iz operativne uporabe. Većina ih je prebačena na standard inačice M60A3, a neki su pretvoreni u nosače lansirnih mostova. Nakon što je početkom 1960-ih propao američki program razvoja novog tenka, 1963. postignut je sporazum američke i zapadnonjemačke vlade o pokretanju zajedničkog programa Main Battle Tank 1970s (MBT-70). Motiv je bila zajednička želja da se konstruira tenk koji će po svim značajkama nadmašiti sve tadašnje i buduće sovjetske tenkove. Za tenk su razvili i novi top XM-105 kalibra 152 mm, koji je u odnosu na M-81 imao znatno dulju cijev. Osnovno oružje tenka trebao je biti projektil Shillelagh. No, projekt je ipak propao. Dvije strane imale su brojne nesuglasice. Nijemci su, uz ostalo, inzistirali na metričkom, a Amerikanci na anglosaskom mjernom sustavu. Nakon što su troškovi probili sve granice, Kongres SAD-a obustavio je 1971. daljnji razvoj. Amerikanci su umjesto MBT-70 razvili M-1 Abrams, a Nijemci Leopard 2.

TEKST  Mario Galić