Rat u Ukrajini pokazao je da tenkovi ostaju neizbježan i bitan dio arsenala svjetskih vojski unatoč svima koji su ga već otpisali. Novi podlistak Hrvatskog vojnika fokusiran je na njihov opći razvoj, s naglaskom na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata sve do danas. Ipak, nismo isključili ni prvih 30 godina…

Tenk je (još uvijek) najmoćnije oružje kopnenih snaga. Nezamjenjiv u defanzivnim i još više u ofenzivnim zadaćama. Njegova moć proizlazi iz činjenice da objedinjava paljbenu moć, oklopnu zaštitu i pokretljivost. Međutim, ne pristupaju sve doktrine tim komponentama jednako. U bivšem Sovjetskom Savezu naglasak je bio na paljbenoj moći i pokretljivosti. Tenk se smatrao “potrošnom robom” koja će ionako biti uništena. Stoga je snaga oklopnih postrojbi sovjetske vojske prije svega bila u masovnosti. Tisućama tenkova i borbenih vozila pješaštva, uz masovnu uporabu topništva, željeli su prevladati i slomiti otpor neprijatelja. Bez obzira na gubitke.

S druge strane željezne zavjese, na tenkove nisu gledali kao na potrošnu robu. Britanski pristup bio je osigurati što veću razinu paljbene moći uz što veću razinu oklopne zaštite.
Pokretljivost nije bila previše cijenjena. Isti su pristup prihvatili i u Sjedinjenim Državama. Nijemci i Francuzi s druge su strane težili izraditi izbalansirani tenk koji će pokušati objediniti sve tri odlike. U svakom slučaju, znatno veća tehnička baza Zapada omogućavala je tamošnjim proizvođačima tenkova razvoj i uporabu najnaprednijih tehničkih rješenja. Projektanti u Sovjetskom Savezu nisu ih imali. Sovjeti su donekle držali korak na području razvoja tenkovskih topova. I danas, ruski tenkovi imaju topove pet milimetara većeg promjera od standardnog zapadnog tenkovskog topa. Na području razvoja pogonskih sustava, sovjetski su projektanti također uspješno držali korak sa zapadnim kolegama. To i nije bilo teško jer su sovjetski tenkovi bili deset ili više tona lakši od zapadnih. Međutim, u razvoju oklopa sovjetski stručnjaci nisu uspjeli konkurirati zapadnim. Taj se zaostatak održao sve do danas. Svima poznata činjenica o sovjetskim tenkovima jest da ih je (naj)lakše uništiti – što dokazuju i izvješća iz Ukrajine gdje obje strane masovno rabe i gube tenkove razvijene u vrijeme Sovjetskog Saveza.

Vrlo kratka povijest razvoja

Tenk je kao borbeno sredstvo nastao tijekom Prvog svjetskog rata, kao odgovor na beskrajne redove rovovskih položaja ojačanih bodljikavom žicom i snažno branjenih topništvom. Kako još uvijek aktualna konjica nije mogla djelovati po takvom terenu, jedini način ofenzivnog djelovanja bili su masovni napadi pješaštvom. Tisuće vojnika jurišalo bi koji kilometar, a često tek nekoliko stotina metara prema neprijateljskim rovovima. I često bi svi izginuli ili bili teško ranjeni i prije no što su stigli do neprijateljskih položaja.

Sva obilježja takvog načina ratovanja pokazala je Bitka za Verdun. Trajala je čak devet mjeseci, od 21. veljače do 18. prosinca 1916. Poginulo je više od 300 tisuća vojnika, a još je oko 400 tisuća bilo teško ranjeno. Na kraju su se obje strane našle na otprilike istim pozicijama s kojih su krenule. Bile su svjesne da im treba oružje koje će preokrenuti odnos snaga. Britanci su bili nešto poduzetniji i brži pa su prvi uporabili tenkove u bitki – 15. rujna 1916. iskoristili su 49 tenkova  Mark I za napad u Bitki za Flers–Courcelette. Većina tenkova Mark I ili se pokvarila ili je zapela u blatu. No ondje gdje su uspjeli doći do neprijateljskih položaja, prestravljeni njemački vojnici pobjegli su ili su se predali. Zbog toga su britanski generali zaključili da je prva borbena uporaba tenkova bila uspješna. Budućnost tenkova bila je osigurana.

Nijemci su na novo britansko oružje odgovorili razvojem svojeg A7V Sturmpanzerwagena. Razvoj tenka bio je gotov u travnju 1917., a u prosincu iste godine naručeno je prvih sto. Kako A7V nije bio prioritet, a njemačka industrija preopterećena drugim narudžbama, prva borbena uporaba bila je tek 21. ožujka 1918. Činjenica je da su i britanski Mark I/IV/VII i njemački A7V bili toliko loše osmišljeni da su zapravo bili slijepa ulica. Zbog toga će budućnost razvoja tenka usmjeriti jedan francuski projekt – Renault FT-17. Koncepcija malog kompaktnog tijela s vozačem u prednjem dijelu i motorom u stražnjem, te na krovu kupola koja se okreće u svim smjerovima pokazala se dobitnom. Danas se ona smatra razumljivom sama po sebi, no 1916. godine bila je vrlo neobična. Drugi su tenkovi bili velike metalne kutije više nalik na plovila na gusjenicama. Posada je dijelila prostor s velikim benzinskim motorom pa nije bila rijetkost da je patila od trovanja ispušnim plinovima. Da stvar bude gora, ti su se plinovi tijekom bitke miješali s barutnim plinovima koji su izlazili iz topova i strojnica. Stoga ne čudi da su prvi tenkovi bili veća opasnost za posade nego neprijatelja. FT-17 sve je te nedostatke razriješio jednostavnom uporabom nove koncepcije. Najbolji dokaz francuskog uspjeha bila je činjenica da su svi britanski i francuski tenkovi rađeni kao brodovi na gusjenicama povučeni iz operativne uporabe neposredno nakon okončanja Prvog svjetskog rata. S druge strane, FT-17 koristio se u svim većim ratovima od 1919. do 1939. godine.

Prilagodba Blitzkriegu

Između dva svjetska rata razvoj tenkova tekao je vrlo usporeno, posebno tijekom 1920-ih godina. Građanstvo svih europskih zemalja bilo je zgroženo posljedicama rata i vladao je vrlo velik otpor javnosti razvoju oružanih snaga. Kao velike kolonijalne sile, Ujedinjena Kraljevina i Francuska prioritetno su ulagale u razvoj ratnih mornarica. I oružja koja su im trebala za nastavak nadzora nad kolonijama. Tako je britanska kopnena vojska gotovo sva vrlo oskudna sredstva usmjerila u razvoj lakih tenkova i tanketa. Osim što su bili laki za transport, bili su i jeftini.

Njemačkoj je Versajskim ugovorom praktički zabranjen razvoj modernog oružja, uključujući i tenkove. Građanski rat u Rusiji trajao je do sredine 1923. pa je novonastali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika bio izmrcvaren i osiromašen. Stoga su se zapadnoeuropske sile osjećale sigurnima. A onda je Velika depresija 1929. godine krenula iz Sjedinjenih Država i proširila se Europom. Njemačka je bila vrlo pogođena i odgovorila je okretanjem političkom ekstremizmu. Adolf Hitler i njegova Nacionalsocijalistička stranka na vlast su došli 1933. godine naoko demokratskim putem, ali sve nakon toga bilo je nedemokratski. Jedan od prvih poteza novog njemačkog kancelara bio je odbacivanje Versajskog ugovora i ponovno jačanje njemačke vojske.

A to je značilo i razvoj novih tenkova prilagođenih novoj doktrini uporabe – Blitzkriegu. Njemački projektanti nisu baš od prve pogodili dobitnu kombinaciju. Nisu niti od druge. Zapravo su od četvrte. Preciznije, od projekta Panzerkampfwagen IV (Pz.Kpfw. IV). Nastao na osnovama Pz.Kpfw. II, od samog početka pa sve do kraja Drugog svjetskog rata rata Pz.Kpfw. IV bio je glavni tenk njemačke vojske s isporučenih 8485 primjeraka (vrhunac je bio 1944. s isporučenih 3225). Pritom je stalno poboljšavan pa su zadnje izvedenice imale vrlo malo sličnosti s izvornom. Naravno da su Pz.Kpfw. V Panther i Pz.Kpfw. VI Tiger bili bolji tenkovi, no došli su prekasno i proizvedeni su u premalim količinama. Osim toga, prebrzo su uvedeni u borbenu uporabu te su bili vrlo nepouzdani.

Jačanje njemačke vojske nije ostalo bez odgovora. I Francuska i Ujedinjena Kraljevina pokrenuli su projekte razvoja novih tenkova. Francuzi su razvili tenkove Somua S35 i Char B1 bis koji nisu bili puno slabiji od njemačkih. Problem je bio u tome što je Francuska kapitulirala već u lipnju 1940. pa tamošnja industrija nije dobila mogućnost razviti još naprednije modele. Britanska jest, ali baš se i nije iskazala. Stoga su standardni britanski tenkovi Drugog svjetskog rata bili američkog podrijetla: Sherman i Sherman Firefly. Međutim, za razliku od Francuza, Britanci su dobili priliku nastaviti s razvojem tenkova sve do kraja Drugog svjetskog rata. A otprilike tad došao je najbolji britanski tenk tog razdoblja – Centurion. Prvih šest primjeraka dovršeno je krajem 1944. godine i poslani su u Njemačku da ih se testira u borbi. Na sreću njihovih posada, rat je završio prije nego što su tenkovi došli do bojišta.

Sovjetski problemi

Kad su 22. lipnja 1941. njemačke snage krenule u napad na SSSR sovjetska vojska, što se tiče opremljenosti tenkovima, nije bila u boljem stanju od francuske i britanske. Staljin nije doživljavao Hitlera kao prijetnju, već kao saveznika. Uostalom, SSSR i nacistička Njemačka jako su dobro surađivali na svim poljima, posebno vojnom. Prvi njemački pokušaji razvoja tenkova testirani su na sovjetskim vojnim poligonima. Osim toga, 24. kolovoza 1939. potpisan je Pakt o nenapadanju SSSR-a i Njemačke (poznatiji kao Pakt Molotov-Ribbentrop) s tajnim protokolima kojima su razgraničene sfere utjecaja između Njemačke i SSSR-a. Zbog toga je nakon njemačke invazije na Poljsku, Sovjetski Savez pripojio dio Poljske, sad sastavni dio zapadne Ukrajine i južne Bjelorusije.

Na papiru, Crvena je armija bila najsnažnija snaga u Europi sa 120 divizija u kojima je bilo deset tisuća tenkova. Međutim, bila je to tek kvantiteta bez kvalitete jer je većina tih tenkova bila zastarjela i neuporabljiva. Razvoj tad najnovijeg tenka T-34 započeo je krajem 1937., no prva dva prototipa dovršena su tek u siječnju 1940. U trenutku njemačkog napada, prvi T-34 tek su počeli pristizati u postrojbe, pa ih je bilo premalo da zaustave njemačke prodore. Značajan broj bit će isporučen tek početkom 1943. godine dokad se zahuktala proizvodnja u pogonima preseljenim oko i iza Urala. T-34 ostao je glavni tenk Crvene armije do kraja rata jer je njegov nasljednik T-44 došao prekasno. Znatno veći borbeni učinak imali su teški tenkovi KV-85, IS-1 i 2. Bio je tu i IS-3, no došao je prekasno.

Američko čekanje

Zbog prevladavajuće politike izolacionizma, Sjedinjene Američke Države 1939. godine nisu imale velike oružane snage. Zapravo su imali relativno snažnu ratnu mornaricu koja se svojski trudila zakočiti razvoj ostale dvije grane. Kopnena vojska jedva da je postojala, a jedino ratno zrakoplovstvo bilo je mornaričko. Stoga je razvoj tenkova bio praktički nepostojeći. Kad je 7. prosinca 1941. Japan napao Pearl Harbor, američke oružane snage (osim mornarice) krenule su od nule. U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata američka je vojska imala 190 tisuća pripadnika, od toga tek 14 tisuća profesionalnih časnika. Već 1940. taj se broj povećao na 458 tisuća, a 1942. na milijun i 800 tisuća. Najbrojniji američki tenk bio je M4 Sherman. Njegov je razvoj započeo u ožujku 1941., kao privremeno rješenje dok se ne razvije bolji. No kako su potencijalni nasljednici T20, 22, 23 i T25 otpali kao neuspješni, Sherman je neplanirano postao glavni tenk, ne samo američke kopnene vojske. Imao je bezbroj mana i nedostataka, ali i jednu veliku prednost – bio je jednostavan i jeftin za proizvodnju, kao i T-34. Zbog toga je proizvedeno više od 55 tisuća primjeraka. Njegov nasljednik M26 Pershing došao je prekasno – prvi serijski primjerci dovršeni su tek u prosincu 1944. U Europu ih je prije njemačke kapitulacije poslano 310, no vrlo mali broj dospio je do bojišta.

TEKST  Mario Galić