Ključ uspjeha tenkova u godinama nakon Drugog svjetskog rata bio je u njihovim glavnim oružjima

Okončanje Drugog svjetskog rata samo je nakratko dovelo do globalnog razoružanja. Ili bolje rečeno, do raskida ugovora o proizvodnji novih količina oružja. Međutim, nije se ponovilo veliko razoružavanje i smanjenje oružanih snaga kao nakon Prvog svjetskog rata. To će se dogoditi tek početkom 1990-ih, nakon raspada SSSR-a. Jedna je od posljedica drugog globalnog sukoba izdvajanje dviju dominantnih sila, svojevrstan politički duopol kojim su dominirale Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Staljinov SSSR nije krio namjeru da revolucijama i ratovima poveća broj zemalja kojima vladaju komunisti. Najveća zemlja svijeta imala je sve do 1991. u Europi stotine tisuća vojnika i desetke tisuća tenkova te drugih borbenih oklopnih vozila spremnih za širenje komunizma. Preko Europe spustila se željezna zavjesa, a jedna od posljedica bila je utrka u naoružanju. Prvi veliki sukob nakon Drugog svjetskog rata bio je Korejski rat. Sve su ga strane vodile uglavnom oružjem razvijenim do 1945. godine. Iznimka je bila prva masovna pojava borbenih aviona na mlazni pogon. Glavni tenk sjevernokorejskih i kineskih snaga bio je T-34/85, uz nešto teških tenkova IS-2 i IS-3. Glavni tenkovi savezničkih snaga predvođenih Sjedinjenim Državama bili su M4 Sherman i M26 Pershing. Dakle, Korejski rat izbio je prerano da bi u njemu sudjelovali tenkovi prve poslijeratne generacije. Najpoznatiji je i najuspješniji tenk iz te skupine sovjetski T-54/55. Amerikanci su razvili M47 i M48 Patton, a Britanci Centurion 3.

Malo mjesta za oružje

U prethodnom nastavku (Ostavština Drugog svjetskog rata, HV br. 681) navedeno je da je Crvena armija imala seriju relativno uspješnih teških tenkova te da su zadnja dva (IS-2 i IS-3) bila naoružana topom D-25T kalibra 122 mm. To je bio najveći tenkovski top ne samo Crvene armije nego i svih tenkova korištenih od 1939. do 1945. Ne iznenađuje stoga da je Crvena armija planirala taj top ugraditi na što veći broj tenkova, pa tako i na glasoviti T-34. Međutim, vrlo brzo postalo je jasno da je D-25T puno prevelik za T-34 pa je pokrenut projekt razvoja naprednijeg tenka T-44. No, D-25T bio je toliki da ga nije bilo lako uglaviti ni u nešto veću kupolu kakvu je imao T-44. Crvena armija istodobno je razvila samohodni topnički sustav SU-100 s topom D-10S kalibra 100 mm, čija je osnova bio mornarički top B-34. Kako je D-10S bio izvrstan u protutenkovskim zadaćama, javila se ideja o ugradnji u T-34. Krajem 1944. tvornica Zavod imena Staljina iz Gorkog (danas Nižni Novgorod), razvila je top prilagođen tenku. Prozvan je LB-1 u čast jednom drugom sovjetskom dužnosniku, Lavrentiju Pavloviču Beriji (1899. – 1953.), i bio je sličan topu D-10S. Najveće izmjene odnosile su se na prilagodbu ugradnje tako velikog topa u malu kupolu. Stoga je dobio plinsku kočnicu na ustima cijevi i pojačan hidraulički ublaživač trzaja. Top je ugrađen u T-34, a testiranja su obavljena početkom travnja 1945. Testiranje je bilo uspješno, pa je LB-1 preporučen za ugradnju na T-34. No, kako se bližio kraj rata, to se nikad nije dogodilo. Logičan je prijedlog bio da se LB-1 ugradi u suvremeniji T-44, čiji je razvoj bio pri kraju. Bilo bi to primamljivo rješenje da je Drugi svjetski rat potrajao još koju godinu. Međutim, novi je tenk došao prekasno i daljnji razvoj činio se kao bacanje novca. Jedna od zamjerki topu LB-1 bila je da je prekompliciran. No te su komplikacije bile posljedica pokušaja ugradnje u skučenu kupolu tenka T-34. Ako bi se LB-1 ugradio u kupolu koja je veličinom prilagođena za ugradnju topa D-25T, onda ne bi trebao biti kompliciran.

Projektni biro OKB-9 iz Sverdlovska (danas Jekaterinburg) bio je oprezan i na osnovi D-10S razvio je D-10T. Za razliku od LB-1, nije imao plinsku kočnicu, a sustav smanjenja trzaja bio je puno jednostavniji. Međutim, Crvena armija nije vjerovala u svrhovitost ugradnje topa kalibra 100 mm u odnosu na 122 mm kakav je imao top D-25, tj. njegova inačica D-25-44. Organizirano je stoga svojevrsno natjecanje na kojem je pobijedio D-10T. 

Desetljećima u prvom planu

Unatoč razlikama u kalibru, probojnost granata koje su ispaljivali D-10T i D-25-44 bila je jednaka – 175 mm. To je bio rezultat činjenice da je D-10T imao znatno veću početnu brzinu granate (880 m/s) u odnosu na D-25-44 (795 m/s). Brzina paljbe manjeg topa bila je osam granata u minuti, dok je najbolja posada iz velikog topa mogla ispaliti jedva četiri granate. Znatno manja masa D-10T omogućavala je ugradnju topa i u manji tenk, a D-25T mogao se zbog veličine i mase ugrađivati samo u teške tenkove. Kako su propali planovi da se D-10T ugradi u T-34 i T-44, odlučeno je izraditi novi projekt – T-54. Iako je bio tek nastavak razvoja T-34/44, tenk T-54 veličinom je prilagođen topu od 100 mm. Prije svega kupola, koja je optimizirana za novi top. Serijska proizvodnja T-54A počela je 1957. godine. No kako je bilo puno nedostataka, ponajviše vezano uz ugradnju topa, ubrzo ga je naslijedio T-55. On je dobio sustav za stabilizaciju topa po dvije osi i napredniji ciljnički sustav. Kako bi se smanjila količina barutnih plinova u kupoli, na vrh cijevi postavljen je ekstraktor barutnih plinova – mali dodatak koji je znatno poboljšao radne uvjete. S vremenom je D-10T dodatno razvijan, dolazilo je naprednije streljivo, pa čak i vođeni protuoklopni projektili koji se lansiraju/ispaljuju iz njega – 9K116-1 Bastion (AT-10 Stabber). Laserski navođen, Bastion postiže najveći domet od 5,5 kilometara. Bastion baš nije uspio pa ga osim sovjetske vojske niti jedna druga nije uvela u operativnu uporabu. U svakom slučaju, top D-10T postat će iznimno raširen. Desetljećima je ostao u prvom planu iako je u Sovjetskom Savezu početkom 1960-ih razvijen protutenkovski top T-12 s glatkom cijevi i znatno boljim borbenim mogućnostima. No nikad nije izrađen projekt kojim bi taj top zamijenio D-10T na tenkovima T-55. S druge strane, zapadne su države bile vrlo zadovoljne svojim tenkovskim topovima od oko 90 mm sve do pojave T-54/55 i topa D-10T kalibra 100 mm. S vremenom, kako će dio zarobljenih T-55 doći u ruke zapadnjaka (prije svega Izraelaca), postat će jasno da D-10T nije znatno bolji od zapadnih topova kalibra 90 mm. No to se krajem 1950-ih nije znalo, pa su proizvođači dobili unosne ugovore za razvoj i proizvodnju naprednijih tenkova s naprednijim topovima.

Odgovor zapada

Britanska vojska na svoje je poslijeratne tenkove Centurion Mark 3 (serijska proizvodnja počela je 1948. godine) ugradila top Ordnance QF 20 pounder. Razvijen je po uzoru na njemački tenkovski top KwK 43 kalibra 88 mm. Imao je nešto manji promjer cijevi (83,8 mm), ali mu je duljina bila čak 64 kalibra. S potkalibarnim projektilom Mark 1 mogao je na udaljenosti od 1830 metara probiti 243 mm homogenog čeličnog oklopa. To je bilo više nego dovoljno za probijanje kupole tenka T-55 koja je na čeonom dijelu imala oklop debljine 203 mm, a na bokovima od 150 do 64 mm. Usprkos kvaliteti, a zbog toga što se o T-54/55 znalo vrlo malo, počeo je pritisak da se Ordnance QF 20 pounder zamijeni suvremenijim topom većeg kalibra. Kako Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine nije namjeravalo trošiti novac na razvoj novog tenka, osnovni je zahtjev bio da novi top mora stati u kupolu Centuriona Mk3. Kasnije će se pokazati da je taj zahtjev učinio novi top najboljim na svijetu. Zbog zahtjeva Ministarstva obrane, državna tvrtka Royal Ordnance odlučila je novi top razviti tako da je na osnovu QF 20 poundera umetnula cijev kalibra 105 mm. Zasigurno u tom trenutku nisu ni sanjali da su konstruirali tenkovski top koji će se ugrađivati u sve zapadne tenkove, ali i mnoga druga borbena vozila. Taj je top toliko dobar da je dandanas velika opasnost i za najsuvremenije ruske tenkove kao što je T-90. Zbog toga je jasno zašto je američki tenk M1 Abrams u prvoj seriji bio naoružan topom M-68, inačicom topa L7. Amerikanci su se tek naknadno odlučili na ugradnju topa od 120 mm. L7 i njegove izvedenice nalaze se na borbenim vozilima koja su nedavno donirana Ukrajini, poput slovenskih tenkova M-55S ili francuskih izvidničkih vozila AMX-10 RC. U operaciji Mir za Galileju (Mivtsa Shlom HaGalil) 1982. godine u Libanonu izraelske Merkave s američkim topovima M68 (američka izvedenica L7) bez problema su uništavale sirijske T-72. Kako je glavni ruski tenk u Ukrajini još uvijek T-72, uz nešto primjeraka T-80 i T-90, a odnedavno navodno i najnovijih T-14 Armata, top L7 dobit će još prilika da pokaže učinkovitost.   

Tajna uspjeha

Prva paljbena testiranja L7 obavljena su sredinom 1956., a 1959. bio je spreman za ugradnju u tenk. Tako je nastao Centurion Mk 5/2. No njih je izrađeno vrlo malo te je prva izvedenica koja je u većem broju dobila top L7 bila Mk 6. Tajna uspjeha L7 ponajviše je u njegovoj jednostavnosti. Zbog nje ga je bilo vrlo lako ugraditi u sve kupole – od velikih tenkovskih do borbenih vozila na kotačima. I masa mu je vrlo mala. Izvorni L7 ima samo 1282 kg. Istodobno, cijev duljine 52 kalibra i jednodijelna granata omogućavaju vrlo velika ubrzanja projektila. Top L7 toliko je prilagodljiv da ga je moguće ugraditi i u vrlo skučenu kupolu tenkova T-55. I tu su korijeni druge tajne uspjeha topa L7. Naime, kako je top ugrađivan na sve više borbenih vozila, rastao je broj tvrtki koje su razvijale streljivo za njega. Svaki, pa i minimalan napredak jednog proizvođača poticao je ostale na poboljšanje ponude. S obzirom na to da su širom svijeta u operativnoj uporabi još deseci tisuća borbenih oklopnih vozila s topom L7 ili njegovim izvedenicama, mnoge tvrtke i dalje proizvode (i poboljšavaju) streljivo za njega. Najsuvremenije granate s potkalibarnim penetratorima od volframa mogu na udaljenosti od otprilike 1000 metara uništiti i ruske tenkove T-90. Za zahtjevnije korisnike, tvrtka Israel Aerospace Industries ima laserski vođeni projektil koji se lansira/ispaljuje iz topovske cijevi – LAHAT. Najveći je domet projektila osam kilometara, što je za tenkove neostvarivo. No zato LAHAT omogućava da se iz topa 105 mm pogodi cilj i na velikim udaljenostima, na kojima učinkovitost potkalibarnih projektila opada.

---

Kineska reakcija

Odlična svojstva L7 potakla su Kineze na izradu vlastite inačice – Type 83. Prvotno su ih ugrađivali u tenk Type 79 (modernizirani Type 69) i Type 88. Nakon što su odlučili u tenkove ugrađivati kopiju sovjetskih tenkovskih topova kalibra 125 mm, topom Type 83 naoružali su lake tenkove i borbena vozila na kotačima. Najnoviji kineski laki tenk Type 15 (ZTQ-15) naoružan je najnovijim izvedenicama topa Type 83, kao i sva njihova laka borbena vozila na gusjenicama i kotačima – od desantnih do lovaca tenkova.

---