Zadnjih se nekoliko godina, s pojavom novih modela tenkova, aktualiziralo pitanje povećanja njihove paljbene moći. No, pokazalo se da to baš i nije jednostavno ostvariti

Utrka u naoružanju između demokratskog bloka predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama i članicama NATO-a te komunističkog bloka predvođenog SSSR-om dostigla je 1980-ih vrhunac. Stoga se na zapadu upalila lampica za uzbunu kad su obavještajne službe počele javljati da se u SSSR-u razvija novi supertenk, koji će biti nadmoćniji od svih njihovih. Ponajviše se to odnosilo na područje paljbene moći – za glavno oružje određen je top LP-83 kalibra 152 mm. Bio je ugrađen u novu kupolu i postavljen na tijelo tenka T-80U, čime je dobiveno eksperimentalno vozilo Objekt 292. No, tenk je dovršen tek nekoliko mjeseci prije raspada SSSR-a 1991. godine. Iako su testiranja na poligonu Rževski bila relativno dobra, opća besparica izazvana velikim društvenim, političkim i ekonomskim promjenama onemogućila je daljnji razvoj.

Kao odgovor na Objekt 292 i top LP-83, Sjedinjene Države, Ujedinjena Kraljevina, SR Njemačka i Francuska pokrenule su vlastite programe razvoja topova od 140 mm. Američki projekt bio je top XM291 nastao unutar programa naprednih sustava tenkovskih topova (Advanced Tank Cannon Systems). Uz njega je razvijen i automatski punjač XM91 jer je granata za tako veliki kalibar bila preteška za ručno punjenje. Zanimljivo je da nije moguće naći pouzdan podatak o tome kad je razvoj obustavljen. Zna se samo da su zadnja testiranja obavljena u kolovozu 2004. Njemački je projekt nazvan (i službeni je naziv još uvijek) Rheinmetall Neue Panzerkanone 140 (NpzK-140). Švicarska tvrtka Swiss Ordnance Enterprise, dio koncerna RUAG, također je razvijala tenkovski top od 140 mm. Ne iznenađuje stoga što su svi očekivali kako će najnoviji tenkovi projektirani na zapadu (ili u zapadu bliskim zemljama) imati top tog kalibra.

Rheinmetallovo objašnjenje

No čini se da neće biti tako. Izraelska Merkava 5 imat će stari top od 120 mm. Rheinmetallov KF51 Panther, jedini u cijelosti novodizajniran, projektiran i napravljen tenk, dobio je top Rh-130 L/52 od 130 mm. Iznenađenje je veće s obzirom na to da je upravo Rheinmetall trebao razviti top od 140 mm. Međutim, Rheinmetallovo objašnjenje zašto je odabrao manji kalibar čini se vrlo prihvatljivo. Dakle, aktualni i vrsni Rheinmetallov top Rh-120 kalibra je 120 mm. Povećanje promjera cijevi za samo deset milimetara povećalo je masu cijelog topa za samo 300 kilograma, sa 2700 na 3000 kg. Masa cijevi topa 120 mm L/55 je 1347 kg, a Rh-130 L/52 iznosi 1400 kg. Minimalno povećanje mase cijevi znači i lako prilagođavanje sustava za stabilizaciju po okomici. Mala masa topa omogućava jednostavniji sustav stabilizacije po pravcu i sustav pokretanja kupole. Sve je to dovelo do toga da je Rheinmetall uspio ograničiti masu cijelog tenka na samo 59 tona.

Duljina cijevi je 52 kalibra ili 6630 mm. Duljina cijevi na 120 mm L/55 je 6600 mm, što znači da je prva dulja samo 30 mm. Ukupna duljina topa Rh-130 L/52 je 7160 mm. Uz minimalno povećanje mase te povećanje kalibra za samo osam posto, Rheinmetall navodi da Rh-130 L/52 osigurava 50 posto veću ubojitu moć u odnosu na top 120 mm L/55. To je ostvareno s pomoću nove potkalibarne granate, znatno veće nego kod topova od 120 mm. Rheinmetall nije razgovorljiv u vezi s novom granatom pa se ne zna ni oznaka. Procjenjuje se da joj je duljina 1,3 m, dok se procjene mase poprilično razlikuju – od 30 do 40 kg. Prema potonjoj procjeni, potkalibarni penetrator ima masu od čak 32 kg. S njim će se ostvariti snaga udara u cilj od 20 MJ (top od 120 mm ostvaruje najviše 13 MJ) pa je jasno zašto je uz osam posto veći kalibar ubojita moć porasla za 50 posto.

U razvoju je i nova granata HE ABM (High-Explosive Airbursting Munition) s programibilnim upaljačem koji omogućava određivanje vremena, tj. udaljenosti na kojoj će granata eksplodirati. Zbog toga se HE ABM može rabiti protiv protivničkog ljudstva u zaklonima kao što su rovovi. Teoretski se može uporabiti i protiv zračnih ciljeva na vrlo malim visinama. Da bi se to omogućilo, tenk mora imati vrlo napredan sustav za upravljanje paljbom sa sposobnosti ne samo automatskog praćenja već i automatske identifikacije ciljeva. Zbog veličine i mase nove granate morao je biti razvijen automatski punjač u koji stane do 20 granata. Rheinmetall tvrdi da osigurava brzinu paljbe od 16 granata u minuti.

Privremeno ili stalno rješenje?

U prošlom smo nastavku (v. Nepotvrđena peta generacija, HV br. 692) spomenuli da su u SSSR-u 1980-ih odlučili da će novi tenkovski top imati kalibar od čak 152 mm. Tako je nastao top LP-83 (2A73), čiji je razvoj dovršen 1990., te je ugrađen u spomenuti eksperimentalni tenk Objekt 292. S raspadom SSSR-a 1991. godine, i razvoj topa sasvim se usporio. Ipak, na tim je osnovama razvijen top 2A83, koji je trebao biti glavno oružje tenka T-95 crni orao (Objekt 195). Ni taj tenk nije uspio – razvoj mu je obustavljen 2010. godine. Top 2A83, barem u početku, nije imao tu sudbinu. Njegov je razvoj nastavljen s ciljem ugradnje u najnoviji ruski tenk T-14 Armata.

Međutim, umjesto s topom od 152 mm, Armata je dovršena s topom 2A82-1M kalibra 125 mm. Kad je 2015. prvi put predstavljena javnosti, ruski su izvori naveliko tvrdili da je top 2A82-1M samo privremeno rješenje te da će serijski primjerci dobiti puno jači 2A83. No, kako je vrijeme prolazilo, nije viđen niti jedan primjerak s topom od 152 mm. Štoviše, ni dandanas nije počela masovna proizvodnja Armate. Problem s 2A83 njegova je veličina i kao posljedica toga, masa. Da bi se to što jasnije prikazalo, vrijedi ga usporediti s topom 2A82-1M. Potonji top ima cijev duljine 56 kalibara, što je 7000 mm. Ukupna je masa cijelog topa 2700 kilograma. Top 2A83 ima cijev duljine samo 48 kalibara, no i to je dovoljno za 7200 mm. Međutim, zbog veličine cijevi, ali i cijelog sklopa topa (posebno sustava za kompenzaciju trzaja cijevi), masa topa veća je od 5000 kilograma!

Tek mala poboljšanja

Osim golemih dimenzija i mase, ruskim je projektantima problem i što borbene odlike 2A83 nisu bolje u odnosu na 2A82-1M koliko bi se očekivalo. Ruski izvori navode da krajnji domet topa 2A82-1M iznosi 4700 metara (doduše, ne spominju s kojom granatom i protiv kakvog cilja). Ti izvor tvrde i da krajnji domet većeg topa 2A83 iznosi 5100 metara. Razlika od 400 metara nije nešto posebno s obzirom na razliku u kalibru. Podaci za potkalibarne granate još su nepovoljniji za top od 152 mm. Potkalibarni penetrator ispaljen iz starog 2A82-1M će, prema ruskom izvoru, na 2000 metara probiti ploču pancirnog čelika debljine 1000 mm. Potkalibarni penetrator ispaljen iz 2A83 na toj će udaljenosti probiti pancirnu ploču debljine 1024 mm. Dakle, razlika je minimalnih 24 mm, što je, s obzirom na razliku u kalibru, nedovoljno. Vjerojatni je problem u tome što projektanti topa 2A83 ne mogu do kraja iskoristiti potencijal kalibra jer bi povratna snaga pri opaljenju bila prevelika. Usto, resurs cijevi topa 2A82-1M je između 800 i 900 opaljenja, a resurs 2A83 samo 280 opaljenja.

Ipak, postoji i područje u kojem je 2A83 znatno bolji u odnosu na 2A82-1M. To je paljbena potpora, što je logično jer koristi znatno veću granatu. Ruski izvori navode da je učinkovitost 2A83 kao topa za potporu na razini haubice 2A65 Msta-B, koja se ugrađuje u samohodnu haubicu 2S19 Msta. Veći kalibar omogućava i uporabu znatno boljih protuoklopnih vođenih projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz topničke cijevi 2K25M Krasnopolj-M i K155M Krasnopolj-M2. Kako se čini, top 2A83 neće biti tako brzo ugrađen u tenkove Armata, ako ikad i bude. Puno je vjerojatnije da će biti iskorišten za ugradnju u neko hibridno vozilo, kombinaciju tenka i samohodne haubice, koje će zapravo biti lovac tenkova. Pod uvjetom da, uza sve svoje protuoklopne raketne sustave, ruska vojska treba takvo oružje.

Aktivna obrana za manje oklopa

Ideja o aktivnoj obrani tenka nastala je još 1960-ih, sa sve većim razvojem i primjenom elektroničkih sustava i vojne tehnologije. U osnovi postoje dva pristupa – meka i tvrda zaštita. Meka se svodi na pokušaj ometanja sustava navođenja protuoklopnih projektila ili skrivanje tenka iza dimne zavjese. Razvoj mekih sustava jednostavan je, ali oni nisu posebno učinkoviti. Razvoj aktivnog sustava obrane puno je složeniji jer uz senzore idu i podsustavi za uništavanje projektila. Prvi takav sustav uveden u operativnu uporabu bio je sovjetski Drozd, razvijen 1970-ih. U Afganistanu je navodno imao 80-postotnu učinkovitost u presretanju RPG projektila, ali je i izlagao vlastito pješaštvo kolateralnoj šteti. Stoga dugo nije korišten, no poznato je da je izvezen u Kinu i na Bliski istok. Razvijena je i inačica Drozd 2, no i ona se pokazala opasnijom za pješaštvo i laka oklopna vozila nego za protuoklopne projektile, pa je vrlo brzo povučena iz operativne uporabe. Zbog toga su ruski tenkovi dobili meki sustav optoelektroničkog ometanja Štora-1. Ruski izvori tvrde da taj sustav osigurava učinkovitu zaštitu od napada vođenim protutenkovskim raketama tako što opstruira laserski kanal preko kojeg se te rakete navode na cilj. To je možda i istina, ali to može činiti samo s čeone strane kupole tenka: ondje se nalaze dva ometača, sa svake strane topovske cijevi po jedan. Jedini način obrane sa svih strana izbacivanje je dimnih kutija i stvaranje dimne zavjese.

Rusija je 1990-ih razvila aktivni sustav obrane tenkova Arena. No, on je rijetko viđen na operativnim tenkovima. U Ukrajini su tek nedavno zapaženi tenkovi T-80 i T-90 opremljeni sustavom Arena-M. Sustav je vrlo lako uočljiv jer mu je glavna komponenta stup na kojem se nalaze antene radarskog podsustava. Kako bi se osigurala što veća kružna pokrivenost, stup se postavlja na krov kupole. Aktivni dio nalazi se u kasetama koje izgledom podsjećaju na blokove nakošenog reaktivno-eksplozivnog oklopa. Učinkovita udaljenost uništavanja projektila je na 1,4 metra od vozila. Zanimljivo je da pokriva samo 340 stupnjeva. Masa cijelog sustava Arena-M iznosi 1300 kg.

Tenk T-14 Armata zaštićen je aktivnim sustavom Afganit. Kao osnova za razvoj nije uzet sustav Arena, već Drozd 2. Zbog toga tenk na bokovima kupole sa svake strane ima po pet lansirnih cijevi. Međutim, cijeli sustav kombinira aktivnu i pasivnu obranu, uključujući i mamce za radarski samonavođene protuoklopne projektile. Iako je zadnjih dvadesetak godina puno zapadnih tvrtki pokušalo razviti aktivni sustav obrane tenkova, s vremenom se iskristaliziralo da je potpuno dokazan samo jedan – izraelski Trophy. Izraelska vojska operativno rabi Trophy od 2009., a prvi je put borbeno djelovao 1. ožujka 2011. u Gazi. Američka vojska dugo se opirala kupnji Trophyja te je favorizirala sustav Quick Kill tvrtke Raytheon. Na kraju je morala popustiti i 2018. potpisati ugovor vrijedan 193 milijuna dolara za opremanje tenkova M1A2 Abrams tim sustavom. Slično je bilo i u Njemačkoj. Tamošnje je Ministarstvo obrane favoriziralo Rheinmetall i njegov sustav StrikeShield. Na kraju je u veljači 2021. s Ministarstvom obrane Izraela potpisalo ugovor o opremanju Leoparda 2A6/A7 sustavom Trophy.

TEKST: Mario Galić