Kako se britanski HMS Dreadnought, po kojem je nazvan cijeli tip plovila, našao u podlistku o zlosretnim ratnim brodovima? Što je to toliko bilo loše s njim? U trenutku porinuća, ništa. Ali, u samo nekoliko godina susrest će se s tri problema. Neće ispuniti svrhu za koju je bio izgrađen, pokrenut će globalnu utrku u naoružanju te nepovratno zastarjeti

Da bismo mogli objasniti što je bilo loše s britanskim ratnim brodom HMS Dreadnought, moramo se vratiti u vrijeme kad je nastao, na sam početak XX. stoljeća. Britansko Carstvo bilo je na vrhuncu moći. Nikad prije niti jedna država nije imala nadzor nad toliko velikim teritorijem. Protezalo se na svih šest kontinenata (Antarktika tad nije smatrana kontinentom). Britansko Carstvo ostalo je najveće u povijesti i kad su se američke kolonije odmetnule i proglasile samostalnost 1783. godine. Do svih tih kolonija početkom XIX. stoljeća moglo se doći isključivo oceanima. Stoga ne čudi da je Britansko Carstvo najviše novca namijenjenog oružanim snagama trošilo na Kraljevsku ratnu mornaricu. Trebalo je zaštititi sve te pomorske rute od pirata i gusara, a i utjerati strah u kosti mogućim neprijateljima. Prioritet je bio imati najjaču ratnu mornaricu na svijetu. U tome je i uspjelo. Početkom XX. stoljeća ratna mornarica Britanskog Carstva bila je najbrojnija na svijetu, opremljena uglavnom najsuvremenijim brodovima. Uz stalnu težnju da se napravi još bolji i veći ratni brod.

U povijesnim zapisima nailazi se na tvrdnju da je začetnik ideje o gradnji Dreadnoughta bio admiral John Arbuthnot Fisher (1841. – 1920.), koji se na čelu britanske mornarice kao prvi lord Admiraliteta nalazio od 1904. do 1910. godine. Zapravo je pogrešno svesti ideju samo na njega. Prava je istina da su u to vrijeme ne samo britanski admirali već i političari i javnost bili skloni gradnji što većih i ubojitijih brodova. Admiral Fisher samo se nalazio na pravom mjestu u pravo vrijeme, kad je britanska industrija postala sposobna izgraditi takav brod. Da nije forsirao on, činio bi to netko drugi.

Aklamacija elite i javnosti

Kobilica je položena 2. listopada 1905., a brod je porinut već 10. veljače 1906., u nazočnosti kralja Eduarda VII. (1841. – 1910.), te nedavnog uvjerljivog pobjednika na parlamentarnim izborima premijera iz Liberalne stranke Henryja Camp-bella-Bannermana (1836. – 1908.). Na svečanost su došli i svi ministri, najviši vojni časnici i brojni građani koji su željeli vidjeti novi ponos ratne mornarice. Imali su se čemu diviti. HMS Dreadnought bio je skup vrhunske tehnologije onog doba. Prvi je veliki ratni brod s kombinacijom parnih kotlova (njih 18) i parnih turbina (dva para). Ona je trebala razvijati ukupnu snagu od 17 000 kW, koja se u praksi popela do čak 20 147 kW, što je dovelo i do izvanredne maksimalne brzine od 20,6 čvorova. Stoga je jasno da su se turbine pokazale itekako kvalitetnijim rješenjem od stapnih parnih strojeva, a bilo je važno i što su zauzimale manje mjesta. Dreadnought je bio inovativan po kombiniranju nafte i ugljena za gorivo i po izvanrednom doplovu od 6620 nautičkih milja (12 260 km) s jednim punjenjem goriva.

Najvažnija odlika Dreadnoughta bio je arsenal oružja: deset najmodernijih topova BL 12 inch Gun Mark X kalibra 305 mm raspoređenih u pet kupola i 27 lakših topova QF 12-pounder 18 cwt kalibra 76 mm koji su se koristili protiv neprijateljskih torpednih plovila i bili su raspoređeni na više mjesta po brodu, uključujući krovne dijelove kupola. HNS Dreadnought bio je naoružan i s pet torpednih uređaja promjera 450 mm. Po dva su bila postavljena na svaki trup te jedan na krmi. Kasnije su za protuzračnu obranu dodani i topovi QF 6-pounder Hotchkiss kalibra 57 mm. Obrambena snaga Dreadnoughta ogledala se i u oklopu: onom od običnog, a i onom od Kruppova cementiranog čelika. Debljina oklopa brodskog trupa protezala se od 178 do 279 mm.

Ako mogu Britanci, mogu i drugi

Sve je to bilo zadivljujuće, no imalo je golemu manu. Osobe koje su osmislile i provele planove gradnje HMS Dread-noughta očekivale su da će on zabetonirati britansku prevlast na oceanima. Rasplet događaja bio je potpuno drukčiji. Problem je bio u tome što su Britanci pogrešno procijenili tehničku razvijenost konkurentskih nacija. Dakle, HMS Dreadnought bio je toliko bolji od svih dotadašnjih ratnih brodova da je postavio nove standarde. Svi brodovi izgrađeni prije njega zato se i dandanas označavaju kao preddrednot. Tad je HMS Dreadnought bio novi početak brodova tipa drednot. Kad je ušao u operativnu uporabu u prosincu 1906., stotine velikih ratnih brodova praktički su preko noći zastarjele. Ali, britanski konkurenti to su okrenuli u svoju korist. Naime, ratne mornarice koje nisu imale velike flote, niti su planirale gradnju jer je britanska prednost bila prevelika, sad su s desetak brodova sličnih Dreadnoughtu mogle izjednačiti odnos snaga s ratnom mornaricom Britanskog Carstva. Britanska premoć nad oceanima počela se naglo topiti.

Ratna mornarica Njemačkog Carstva reagirala je prva i samo tri godine nakon Britanaca, ujesen 1909., uvela je u operativnu uporabu svoja prva dva drednota: SMS Nassau i SMS Westfalen. Klasa je za šest mjeseci upotpunjena s još dva plovila, nazvana SMS Rheinland i SMS Posen. Prvi američki drednot bio je USS South Carolina i zajedno s USS Michiganom postao je operativan 1910. godine. Prvi francuski drednot bojni brodovi Courbet i Jean Bart postali su operativni 1913., a iduće godine u uporabu su ušli i brodovi Paris te France. Austrougarski SMS Viribus Unitis postao je operativan 1912. godine, baš kao i japanski drednoti Kawachi i Settsu. Talijanski Dante Alighieri postao je operativan 1913. godine. Svaki od tih bojnih brodova donio je neka poboljšanja. Na američkoj klasi South Carolina projektanti su odustali od ugradnje kupola s glavnim topništvom na bokove, već samo po uzdužnici broda, što će ubrzo postati standard.

Kroz rat u drugom planu

Britansko Carstvo imalo je u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata 28. srpnja 1914. godine 29 drednot bojnih brodova, a Njemačko Carstvo 17. Iako se čini da je britanska mornarica bila u prednosti, imala je više zastarjelih brodova, dok je njemačka imala više novih. Među njima bio je i – HMS Dreadnought, u operativnoj uporabi manje od osam godina. Iz toga je jasno da je bio okidač vjerojatno i najintenzivnijeg razdoblja u povijesti razvoja ratnih brodova. Sličan, ali ne tako velik i ubrzan napredak, javit će se 1950-ih, kad plovila počinju dobivati nuklearni pogon i naoružanje na raketni pogon.

U trenutku austrougarskog napada na Srbiju u kolovozu 1914., HMS Dreadnought bio je usidren u velikoj pomorskoj bazi Scapa Flow, tj. između skupine otoka Orkney u Atlantskom oceanu ispred sjeverne obale Škotske. Bio je zapovjedni brod 4. borbene eskadre Kraljevske ratne mornarice, ali 10. prosinca lišen je te časti u korist modernijeg drednota HMS Benbow klase Iron Duke, koji je u operativnu uporabu ušao svega dva mjeseca prije tog događaja. Uskoro je Benbow i otplovio s flotom na prvu zadaću. Što se tiče Dreadnoughta, zapovjednici su ga oklijevali poslati u akciju. S jedne strane, bili su svjesni da je zastario, da su noviji bojni brodovi brži i bolje naoružani. S druge strane, Dreadnought je još uvijek imao reputaciju simbola moći koju je stekao već na dan svojeg porinuća. Jasno je da bi njegovo potapanje loše psihološki djelovalo na mornaricu, ali i cjelokupnu britansku javnost. I tako je HMS Dreadnought cijeli Prvi svjetski rat proveo u drugom planu, izvan najvećih bitaka. Ali, u jednoj je ipak sudjelovao, i to 18. ožujka 1915. Tad je svojim pramcem praktički prepolovio njemačku podmornicu SM U-29, koja je neoprezno izronila nakon neuspješnog pokušaja torpediranja britanskog bojnog broda HMS Neptune. Doduše, tako je HMS Dreadnought opet po nečemu postao, a i ostao jedinstven. Nikad prije ni poslije ni jedan brod nije uspio na taj način namjerno potopiti podmornicu.

Bez komadića za povijest

Unatoč jedinstvenoj pobjedi, 18. travnja 1916. godine HMS Dreadnought poslan je na remont i tako nije postojala mogućnost njegova sudjelovanja u najvećoj pomorskoj bitki Prvog svjetskog rata, onoj kod Jyllanda, vođenoj 31. svibnja i 1. lipnja 1916. Vratio se s remonta 22. lipnja, a 9. srpnja opet je počašćen naslovom zapovjednog broda, ali taj put 3. borbene eskadre sastavljene uglavnom od preddrednota, koja nije bila dio britanske Velike flote. Ostatak godine HMS Dreadnought uglavnom je proveo usidren na Temzi, braneći to područje od neprijateljskih brodova, ali i zrakoplova, za što su mu služili naknadno instalirani topovi. Brod se nije isticao ni 1917. godine, a u 3. eskadri ostao je do proljeća 1918., kad je i rasformirana. Ubrzo opet dobiva zastavice zapovjednog broda 4. eskadre, no to traje samo nekoliko mjeseci. Rat uskoro završava i trinaestogodišnji brod povučen je 25. veljače 1919. u pričuvu. To je zapravo značilo da je otpisan, a u svibnju 1920. prodan je u staro željezo. Iako je bio revolucionarni začetnik jedne ere, teško da je ijedan brod u tako kratkom razdoblju doživio tako strmoglav pad – od kraljevskog porinuća do rezališta. Britanci za povijest nisu sačuvali niti jedan komadić tog broda. HMS Dreadnought bio je u trenutku porinuća jako, jako dobar ratni brod. Međutim, njegovi idejni začetnici i konstruktori su se preračunali. Jako preračunali. Umjesto osiguranja britanske prevlasti, pokrenuli su globalnu utrku u naoružanju, koja se protegla sve do 1991. godine i raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

TEKST: Mario Galić