Svijet je moguće mijenjati upravo onim malim, često nevidljivim koracima, koji ne traže ništa osim srca

Kadet desetnik Stjepan Čakarić, kadet 3. godine na prijediplomskom studiju Vojnog vođenja i upravljanja i predsjednik humanitarne udruge Srce kadetsko, govori mirno, gotovo skromno, ali iza njegove jednostavnosti osjeća se duboka razina zrelosti i dobrote koja se ne uči iz knjiga. Rodom iz Slavonskog Kobaša, još je u srednjoj školi otkrio da ga najviše ispunjavaju trenuci u kojima drugima vraća osmijeh. U udruzi KUM “Limes“, a potom i kroz akciju “72 sata bez kompromisa“, naučio je nešto što ga i danas vodi: da je svijet moguće mijenjati upravo onim malim, često nevidljivim koracima, koji ne traže ništa osim srca.

Ta ga je misao pratila kad je kao kadet prve godine pristupio udruzi Srce kadetsko, a samo godinu poslije i preuzeo njezino vodstvo. “Dužnost predsjednika preuzeo sam od kadeta nadnarednika Filipa Kovača, kadeta 5. godine koji je ostao na funkciji potpredsjednika Udruge“. Ne govori o tome kao o ambiciji, nego kao o pozivu, o osjećaju da je dužnost vođe prije svega biti čovjek, biti rame, biti netko tko vidi onog tko je skriven na rubu društva. Zato mu je uloga predsjednika ujedno i čast i odgovornost koja ga oblikuje kao budućeg časnika. Udruga Srce kadetsko nastala je prije nekoliko naraštaja, iz jednostavne, ali snažne želje mladih kadeta da kroz vlastitu službu dotaknu živote onih kojima je pomoć najpotrebnija. “Rad Udruge je raznovrstan te uključuje akcije prikupljanja viška hrane i marende za pučke kuhinje, darivanje djece bez roditelja uoči blagdana Božića, Uskrsa i svetog Nikole, kao i druženje s njima. Jedna od iznimno emotivnih akcija bio je posjet bolnici u Bistri za kronične bolesti dječje dobi. Nadalje, jedna od aktivnosti u koju smo se uključili, nakon provedene edukacije volontera udruge Smiješak za sve, bilo je i sudjelovanje u programu Laku noć, pričoljupci, pa smo kao gosti boravili u bolnicama Srebrnjak, Vinogradskoj i Klaićevoj, gdje smo djeci čitali priče za laku noć i unosili toplinu u njihove bolničke večeri. Ova udruga svim kadetima i djelatnicima Kadetske bojne i Hrvatskog vojnog učilišta, koji sudjeluju u njezinu radu, znači isto: mi kao vojne osobe i pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske težimo dodatnoj pomoći i davanju osjećaja sigurnosti svim članovima našeg društva, osobito onima najpotrebnijima. Kroz veliko srce, zajedništvo i motivaciju pokazujemo i onu ljudsku dimenziju vojnog poziva“.

Svaka njihova gesta, svaki posjet i svako darivanje nosi u sebi onu tihu, ali nepogrešivu poruku: hrvatski vojnik je tu, ne samo kao štit, nego i kao čovjek koji sluša, osjeća i pruža ruku. Kadet desetnik Čakarić govori kako uz zahtjevan kadetski raspored ništa od toga nije jednostavno, ali nikad nije teško. Katkad preskoče trening, odmor ili slobodan sat, ali nitko se ne žali, jer svi znaju da se vrijeme potrošeno na dobro vraća višestruko. “Kada vidite dječji osmijeh“, kaže, “shvatite da ste učinili nešto što vam puni dušu, a ne kalendar.“ Iako je teško izdvojiti najposebniju akciju, priznaje da ga najviše dirnu susreti s djecom. Njihova iskrenost, njihova nesputana radost i povjerenje koje ukažu kadetima, samo zato što su došli, zato što su u hrvatskoj odori, to su trenuci koji ostavljaju trag. Osjeti tada, kaže, koliko vojnički poziv nadilazi vojarnu i vojne poligone, koliko snažno djeluje na život i nadu drugih. Mnoga od te djece kažu da bi i sami željeli jednog dana nositi odoru. “Ako smo im makar malo pomogli da vjeruju u sebe i da se ne boje sanjati“, dodaje tiše, “onda smo učinili pravu stvar.“

Posebno mu je u pamćenju susret s djecom u domu na Vrhovcu, koji vode časne sestre. Posjećuju ih za svaki blagdan, donesu im igračke, slatkiše, a najčešće vrijeme. Igraju nogomet, crtaju, pomažu im u zadaćama, razgovaraju s njima. To su sati koji prolaze brzo, ali ostaju u srcu dugo. A i ove su ih godine, uoči svetog Nikole, ponovno obišli, susret koji je s vremenom prerastao u tradiciju što ih duboko veže i podsjeća koliko je toplina darovanog trenutka snažnija od svakog dara. Dok govori o važnosti empatije i solidarnosti u vojnom pozivu, čini se kao da im daje gotovo jednaku težinu kao i vojnostručnom znanju. Smatra da će budući časnik biti dobar vođa tek kad zna prepoznati čovjeka ispod odore i kad zna staviti potrebe svojih vojnika ispred vlastitih. Isto vrijedi i u misijama, kaže, gdje se sigurnost lokalnog stanovništva gradi upravo na povjerenju, strpljenju i razumijevanju, onako kako je hrvatski vojnik godinama bio prepoznat u Afganistanu.

Na kraju, kad ga se pita o budućnosti udruge, ne govori o velikim planovima ni ambicioznim projektima. Njegova je želja jednostavna, da Srce kadetsko nastavi kucati i nakon njegova odlaska u postrojbu, da svaki novi naraštaj u njemu prepozna ono što su prepoznali oni prije njih: da vojni poziv nije samo dužnost prema domovini, nego i odgovornost prema čovjeku. Jer, kako kaže, “ako smo nekom vratili vjeru u ljude, makar i na trenutak, onda je naše srce učinilo ono zbog čega je stvoreno.“ I možda je upravo u toj jednostavnoj, gotovo nečujnoj istini njegov najveći doprinos: da vođa nije onaj koji stoji ispred drugih, nego onaj koji u tišini daruje dio sebe kako bi drugi osjetili da nisu sami.

Udruga Srce kadetsko tako ostaje mnogo više od popisa akcija ili trenutačnih ideja jedne generacije. Ona je tiha nit koja povezuje naraštaje kadeta, mjesto gdje se vojnički poziv prvi put susreće s odgovornošću prema čovjeku. Svaka nova generacija u njoj pronalazi svoju priliku da daruje vrijeme, znanje, strpljenje i toplinu, potvrđujući da snaga Hrvatske vojske ne počiva samo na disciplini i vještini, nego i na ljudskosti koja čini njezinu srž. A dok god među kadetima bude onih koji vjeruju da se svijet mijenja malim, dobrim koracima, Srce kadetsko nastavit će kucati jednako snažno, za one kojima je najpotrebnije i za sve koji u njemu uče kako biti bolji čovjek i bolji vojnik.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Stefan Španić, Dražen Volarić