Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo šestu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Svi su sa zebnjom u srcu pratili događaje u Hrvatskoj i danima se šuškalo kako će se isti scenarij dogoditi i u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ptica zloslutnica pokucala je i na vrata naših domova. Tmurno je nebo spustilo svoje zastore na obližnje brežuljke, gusti dim, rika raspuštenih domaćih životinja i strašni krici onih što odlaze. Otjeraše ih… Potjeraše sa stoljetnih ognjišta, negdje… Tko zna gdje. Neki i ostaše. Odlučiše braniti ono malo rodne grude. S tugom i sjetom u očima prisjeća se moja majka Domovinskoga rata. Ovo je početak, ali jedan od onih tužnijih. Provest ću vas kroz vrata sjećanja što su se urezala u srce moje majke. Pri samom spomenu Domovinskoga rata moja majka bi poprimila sjetan izraz lica i oči bi bile ispunjene tužnim pogledom. Noge mi podrhtavaju, koljena klecaju, ne mogu podnijeti težinu ovoga vedrog neba. Čujem, doziva me, kao vjetar što huči, kao divlji roj. U zraku se osjeti miris džema od šljive što dolazi kroz otvorena vrata ljetne kuhinje. Tuča. Zvuk momačkog hoda postaje sve jasniji, otkucaji srca sve glasniji. Ubrzo će se roj raspršiti po dvorištima. Usora, mjesto u kojem je živjela moja majka, mjesto koje se borilo do zadnje kapi krvi do zadnjeg uzdaha. Prvu crtu na Usori branila je 110. brigada HVO “Usora“. U toj vojsci bio je moj djed, mamin tata.

Zora, zrak je teži no inače. Nemir je zavladao kućom. Tata se sprema na bojišnicu. Srce mi lupa, želi iskočiti kao da je spremno pući samo ne bi li zadržalo tatu još malo. Dani su prolazili u ispraćanju voljenih osoba i niti jedna nije otišla bez Božjeg blagoslova i krunice oko vrata. Vjera u Boga hranila nas je nadom i ispunjavala sigurnošću. Kada je rat počeo netko kao da je zaklonio sunce iz kojeg moj život crpi energiju. Stao je poput sata kao da ničeg drugog nije bilo. Često me obuzimao neki čudan osjećaj nelagode i strepnje. Bio je težak, žuljao me u grudima, nisam ga se mogla riješiti. Sa zebnjom smo pratili sanitetsko vozilo koje bi projurilo kraj naših kuća. Tako bi zrak ostajao ispunjen strahom i neizvjesnošću. Uzdisaji postadoše hroptaji. Kratki i suhi. U potiljke udara žar. Tko li je od najbližih ranjen, tko li je poginuo? Ja sam kao dijete uvijek pogledom ispraćala oca do mjesne crkve. Nikada neću zaboraviti taj pogled jer takve oči ne iskre kao grmljavina, ne mute se pred noć. U njima vidim svoj odsjaj, njegovu nadu i našu ljubav. Kada bi mi dao signal da je sve u redu i kako ima još samo nekoliko metara do rova, gdje je s ostalim suborcima branio domovinu, meni bi laknulo, a to isto sunce bi me ogrijalo kada taj znak vidim i u povratku. Jednoga popodneva tog signala nije bilo. Lomila sam svoje noge trčeći do mjesta kako bih vidjela je li sve u redu. Svoje udove nisam osjećala, samo vreli dah i lupanje srca koje više nije znalo gdje mu je mjesto. Sanitet je već bio tu, osjetim kako me obliva hladan znoj, tatin suborac je ranjen. Kako je moje srce zaigralo spoznavši da se ne radi o voljenom ocu.

U to vrijeme Usora je bila u okruženju, blokirana s obje strane te pomoć u lijekovima i hrani nije stizala. Kao dijete sadašnjice ne mogu ni pojmiti kako se preživljavalo. Postali smo previše izbirljivi i nezahvalni. Previše stvari uzimamo zdravo za gotovo. Možemo li zamisliti dan bez interneta, društvenih mreža, topline i udobnosti doma? Nažalost, ne mogu. U ratu je svega toga nestalo. Prozor u svijet je bio mali crni tranzistor, koji bi se palio samo kada su vijesti. Tako su pratili što se zbiva u Hrvatskoj jer su rane bile iste. Isto su suosjećali s našima u Hrvatskoj jer i napadi kao da su bili povezani. Kada bi u Hrvatskoj malo utihnulo u Bosni bi grmjelo. Bili su povezani nekom nevidljivom niti i zajedno su proživljavali ratne strahote. Kako je samo ukusna ona konzerva što bi im je tata nosio s crte ili zdjelica s vojničkim grahom koju on ne bi pojeo već bi je donio njima, djeci. Mama bi i danas često pripovjedila o toj ljubavi, poštovanju i milosrđu. Uvijek nas savjetuje: Naučite voljeti bezuvjetno. Razgovarajte bez loših namjera. Pomozite bez posebnog razloga. I brinite se o svome bližnjemu bez ikakvih izuzetaka. U ratu nije igralo nikakvu ulogu kakav je tko. Ogromna su srca imali naši bojovnici. Hrabro su čuvali svoj dom, očevinu i preostale žitelje naše Usore. Bog im je ulio snage stati na svoje noge, bio je uz njih vodio ih, bio je uz njih branio ih, čuvao. Djed je bio ranjeni vojnik. Još uvijek mogu osjetiti kako s majčinog lica liju suze, kapaju s brade na grudi i ostavljaju bijele vlažne tragove. Ta ga rana čini ponosnim jer djelić domovine nosi sa sobom i uvijek će imati priču za unuke.

Živjelo se u podrumu u kojem se uvijek osjeti miris sitne oštre prašine i plijesni. Prozori su bili zaštićeni debelim trupcima i kraj njih jedva da je prolazila sunčeva svjetlost, ali u ratu je to bilo nužno zlo. Štitilo ih je od snajperskih metaka i gelera od granata. Kad biste samo mogli znati kako je to drveće bilo izranjano. Svako od njih bi moglo ispričati jednu nevjerojatnu priču. Tako je jednom prilikom smrt zakucala na naša vrata. Kroz prozor kuhinje pravo kraj naših uspavanih glava smrt je ušla i izašla kroz drugi prozor. Nije se “aktivirala“. Nije “eksplodirala“. Smrt je prošla kroz našu kuću, a nitko nije osjetio nitko se nije probudio. To je čudo koje ne mogu objasniti riječima. Mama nam je govorila da samo Bogu mogu zahvaliti što je primio još jedan udarac u leđa kako bi njih zaštitio. Drukčije se disalo, voljelo, iako je bio rat srce je bilo puno ljubavi. Ljubav pokreće svijet. Ona je jedna od najsnažnijih sila s kojima se susrećemo u životu. Kakav bi život uopće bio bez ljubavi, a pogotovo tada kada je to bilo jedino što su imali.

Ljudi su se međusobno pomagali, nisu gledali koju odjeću nosiš, iz koje obitelji dolaziš, uvijek su davali koliko su imali, tada nije bilo viška. Nije bilo pohlepe, nije bilo zavisti. Nismo se ismijavali i izrugivali. Bilo nam je bitno samo da smo zdravi i živi. Bolesti nije ni bilo, doktoru se nije išlo. Bog nam je pomogao, dao nam je zdravlje, snagu, empatiju prema drugima. Boljelo je, stvarno je boljelo kada nam netko pogine, prijatelj, poznanik, tada bi srce stezalo, a oči bi usahle od suza. Ipak, svom tom ludilu jednom dođe kraj. Zrak svjež lagodan, srce bez strepnje, ptice se vratile u svoje rodno gnijezdo i svatko je našao svoj mir, negdje. Onih kojih nema, što svoj život dadoše za domovinu, uvijek se spominju i ne smiju se zaboraviti. Moja majka, tada tinejdžerica mojih godina, nosila je težak križ ratom okupirane domovine. Pored sve te patnje u njoj bije junačko srce, koje nas uvijek uči: “Svoje voli, tuđe poštuj!“ Shvatila sam taj žar s kojim ona prepričava te bitke i ljubav prema domovinama. Iako bi ju možda srce skrilo, oči je odaju. Domovina se zaista voli i brani srcem.

Mariela Zovko, učenica 1. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco“ Žepče

Izvor PRIČE: Ivanka Zovko