U prethodnom broju Hrvatskog vojnika predstavljeni su podaci iz Krivične prijave o ubojstvu Franka Lisice, 2. svibnja 1991., pripadnika zadarske specijalne jedinice policije Poskoci.

O ubojstvu Franka Lisice govori i službena zabilješka razgovora sa sudionicima događaja, koju je 2. svibnja 1991. u Policijskoj upravi Zadar – Odjel za operativne poslove JS, sastavio i potpisao inspektor I klase A. M., a u njoj su navedeni podaci uglavnom isti kao i u spomenutoj Krivičnoj prijavi.

Istog dana potpisan je i Izvještaj o pronađenom oružju i municiji u PS Polača dana 2.5.1991.: poluautomatska puška „M 76“ god. proizvodnje 1989., tvornički broj 44568, na kojoj se nalazi snajper, marke „Zrak“, broj 8718136, tip ON-M-76B; 6 kom. trenutnih mina M-60 P1 CC 8401-4; 8 komada tromblonskih mina HT70 M60 P1 CC 8501-2; 2 kom. ručnih improviziranih bombi sa sporogorećim štapinom; 2 „RAPA“ sa po 4 okvira napunjeni municijom po 30 kom.; 1 veliki vojni ranac sa raznom municijom, pretežno kalibar 7,9 i 7,62 mm; 1 mali ranac sa 150 metaka, kalibra 7,62 mm i 10 metaka, kalibra 7,62 za pištolj; RAP za snajpersku pušku sa 4 okvira municije, kalibra 7,9 mm sa po 10 metaka; 3 okvira za automat „Tomson“ od kojih su 2 puna municije (sva tri vezana izolir trakom); 1 crni izvijač srednje veličine. Od navedenog izuzeto je i dostavljeno Centru za krim. ispitivanje i vještačenje slijedeće: 1 trenutna mina; 1 tromblonska mina i jedna ručna improvizirana bomba i nekoliko komada raznih kalibara municije.

U službenom spisu su i rezultati liječničkog pregleda, obavljenog 3. svibnja 1991. u Medicinskom centru Zadar – Služba za patološku anatomiju, koji pokazuju da je poginuli zadobio ”strijelnu ranu vratne kičmene moždine“ i da je uzrok smrti Conquassatio medullae spinalis cervicalis, te da je istog dana u 11 sati obavljeno vađenje krvi, a u 11:30 uzimanje mokraće. Na osnovi rezultata izvršenih analiza zaključeno je ”da je u trenutku smrti imenovani bio trijezan“.

O suradnji Službe kriminalističke policije PU zadarske sa službenicima Policijske postaje Benkovac u otkrivanju počinitelja ubojstva u Polači, u benkovačkoj općini, u spomenutom službenom spisu nema podataka. No, na temelju pisanja zadarskog tjednika Narodni list može se zaključiti da ona nije bila korektna. Naime, u izdanju od 18. svibnja, u članku ”Naredba o nadležnosti policijskih postaja“, navedeno je da se benkovačka policija ponaša krajnje nekorektno u kriminalističkoj obradi slučaja ubojstva Franka Lisice, te da prikriva izvršioce toga zločina, iako je grupa koja je to izvela benkovačkoj stanici policije poznata (M. Marijačić, ”Naredba o nadležnosti policijskih postaja“, Zadarski list (Zadar), 18. 5. 1991., 4). Zbog nemogućnosti dijaloga s pobunjenim Srbima, ne samo u konkretnom primjeru, nego i općenito, u pokušaju nalaženja načina za mirno rješenje krize i poštivanja hrvatskog Ustava i zakona, ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac je naredbom od 15. svibnja 1991. prenio poslove javne sigurnosti s policijskih postaja Titova Korenica, Gračac i Donji Lapac na Policijsku upravu Gospić, s policijskih postaja Benkovac i Obrovac na Policijsku upravu Zadar i s Policijske postaje Knin na Policijsku upravu Šibenik (“SUP Krajine van zakona”, Borba, 17. 5. 1991., 8; D. Marijan, Domovinski rat, 74). U pravnom smislu, nakon odluke vodstva pobunjenih Srba u Kninu o formiranju Sekretarijata unutrašnjih poslova Krajine 4. siječnja 1991., kojom na tom području prestaju vrijediti ingerencije MUP-a RH, to je bila konačna potvrda da su spomenute policijske postaje u ”SAO Krajini“ nelegalne, a da je ”Martićeva milicija“ paravojna formacija.

Reakcije na ubojstva hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991.

Nakon ubojstva trinaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu i Polači 2. svibnja 1991. sigurnosno-političko stanje u Hrvatskoj dramatično se pogoršalo. Toliki gubici izazvali su revolt većine hrvatskih građana. Prema informacijama novinara Večernjeg lista na Narodni trg u Zadru slilo se ”više desetaka tisuća ljudi“, jer su se Bibinjcima koji su došli prosvjedovati u Zadar pridružili stanovnici grada. Njima su se obratili zastupnici Hrvatskog sabora Petar Šale, Davor Aras i Drago Krpina, pri čemu su, među ostalim, pozivali ljude da ne razbijaju svoj grad (E. R. Toman, ”Poginuo policajac“, Večernji list (Zagreb), 3. 5. 1991., 5.). I vukovarsko-vinkovačko područje od tada je bilo ”u stanju ni rata ni mira. Sela naseljena Srbima u vukovarskoj i vinkovačkoj općini od tada su bila u stanju otvorene pobune. Sela s većinskim Hrvatima adekvatno su odgovorila.“ Kakvo je stanje na vukovarskom području zavladalo nekoliko dana nakon 2. svibnja 1991. opisuje i rečenica: ”Područje je ulazilo u ratno življenje, potpunu nesigurnost, otežanu opskrbu najosnovnijim prehrambenim artiklima, iskapčanja struje i vode.“ (Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara, 62).

Upravo je stvaranje kaosa i nekontroliranog stanja u Hrvatskoj bio cilj ”velikosrpskih“ stratega jer bi to bio povod za uvođenje ”izvanrednog stanja“ i intervenciju JNA u Hrvatskoj. Ipak, hrvatska vlast uspjela je nadzirati situaciju i ne dopustiti eskalaciju sukoba, no nije mogla osigurati javni red i sigurnost na području pod nadzorom pobunjenih Srba, jer je djelovanje hrvatske policije već od kolovoza 1990. onemogućavala JNA, uz prijetnju oružanoga sukoba. Time je JNA otvoreno preuzela ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.

Na vijest o ubojstvu hrvatskih policajaca u Borovu Selu i Polači, odmah je sazvana i održana sjednica Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, nakon čega se predsjednik Republike Franjo Tuđman preko televizije i radija obratio ”hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske“:

Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti demokratske vlasti, nakon jedva jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo sa, mogao bih reći, početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske.

Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Mi smo suočeni svu godinu od uspostave hrvatske demokracije, nove vlasti, s pokušajem izazivanja građanskog rata, oružane intervencije, s pokušajem obaranja hrvatske vlasti i suzbijanja suvereniteta Republike Hrvatske, kojeg je ona navijestila usvajanjem svog novog Ustava. A posljednjih dana te namjere i ti događaji očitovali su se u maltretiranju, u fizičkom i psihičkom teroru stanovnika sela Kijeva, zatim u mučkom ubojstvu redarstvenika u Polači, zatim u ranjavanju dvojice policajaca i odvođenju petorice ljudi iz sela Potkonja, napokon, došlo je do zarobljavanja dvojice hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i onda do najtragičnijeg događaja – do pogibije dvanaestorice redarstvenika kada su pokušali osloboditi dvojicu zarobljenih svojih drugova policajaca u Borovu Selu.

Sve to govori da smo suočeni s veoma rasprostranjenom i razrađenom akcijom četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do istočnih sela Slavonije da rašire odmetnički pokret, da izazovu oružanu intervenciju Armije, da spriječe promjene na vrhu Jugoslavije u Predsjedništvu, da onemoguće raspisani referendum s kojim bi i hrvatski narod i svi građani Hrvatske mogli izraziti svoju volju, svoju demokratsku odlučnost o tome na koji način žele izaći iz postojeće društveno-političke krize današnje Jugoslavije.

Koristim ovu prigodu da se obratim Srbima u Hrvatskoj, istakao je dr. Tuđman u svojoj izjavi, onima koji nisu na strani odmetništva, da se ograde od tih nasilnika i terorističkih akcija, jer te akcije, to odmetništvo, to narušavanje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske dovodi, zapravo, u pitanje normalan suživot srpskog pučanstva s hrvatskim pučanstvom, dovodi, znači, u pitanje i njihovu sadašnjost i budućnost, i za očekivati je da će se onaj glas koji se već do sada čuo od razboritih Srba u Hrvatskoj, da će se čuti u još jačoj mjeri i da će oni sami onemogućiti u svojim redovima one elemente koji zaista dovode u pitanje normalan suživot i sređivanje prilika koje su na štetu Hrvatske, u cjelini i Jugoslavije, a koje ne može trpjeti ni Europa. (Kronologija rata – agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanje Hrvata u BiH), 1989.-1998., Hrvatski informativni centar – Zagreb, Zagreb, 1998., 55)

Zbog pogibije policajaca u Borovu Selu i Polači u Hrvatskoj su 3. svibnja sve zastave na državnim ustanovama bile spuštene na pola koplja, a 4. svibnja bio je dan žalosti (”Dan žalosti 4. svibnja“, Vjesnik (Zagreb), 4. 5. 1991., 5).

Nakon sukoba i krvoprolića 2. svibnja 1991. te zbog demonstracija protiv JNA u Splitu 6. svibnja, u kojima je poginuo jedan vojnik JNA, Štab Vrhovne komande OS SFRJ podignuo je borbenu spremnost JNA i mobilizirao dio postrojbi. Početkom svibnja na krizna područja Hrvatske uvedena su tri nova bataljuna, oklopni iz 51. mbr iz Prijedora u Petrinju, mehanizirani 36. mbr iz Subotice u Vinkovce i mehanizirani 453. mbr iz Srijemske Mitrovice u Vukovar. Pokušaj dovođenja 10. mtbr JNA iz Mostara u Split nije uspio jer su ga 7. svibnja 1991. u mjestu Polog kod Širokog Brijega spriječili hercegovački Hrvati, pa je ona razmještena na području Kupresa. JNA je zaposjela i dva mosta na Dunavu, kod Iloka i Bezdana, koja su osiguravale kopnene snage i snage Riječne ratne flotile. Tim su potezima stvorene pretpostavke za uvođenje novih snaga JNA u Hrvatsku (D. Marijan, Domovinski rat, 73).

Na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj od 7. do 9. svibnja 1991. u Beogradu dogovoreno je da se odmah spriječi “kretanje oružanih formacija i naoružanih građana u kriznim žarištima, izuzev legalnih lokalnih organa unutrašnjih poslova, a između područja sa pretežno srpskim stanovništvom i ostalih delova Hrvatske, u oba pravca, svih naoružanih formacija i grupa, izuzev jedinica JNA i SSUP”. Ograničenje je planirano na mjesec dana, a za provedbu je zadužena JNA (Zapisnik sa 119. sednice članova Predsedništva SFRJ, održane 7-9. maja 1991. godine; preuzeto iz: D. Marijan, Domovinski rat, 73). Pobunjeni Srbi i hrvatska policija tretirani su na isti način, s tim da se snagama SUP-a Knin nije smjelo dopustiti kretanje “na teritoriji ostalih opština tzv. SAO Krajine” (D. Marijan, Domovinski rat, 74). Mjere su trebale jamčiti održanje postojećega stanja te tako nisu mogle donijeti nikakav pomak u razrješenju krize, što je odgovaralo srbijanskomu čelništvu. Prihvaćene zadaće i dalje su bile u skladu s postupanjem JNA, koja je praktično legalizirala snage koje je prije dovela na krizna žarišta mimo suglasnosti Predsjedništva SFRJ odnosno bez suglasnosti ili znanja dijela njegovih članova. Ona je postupno demobilizirala mobiliziranu pričuvu i spustila podignuti stupanj bojne spremnosti (B. Jović, Poslednji dani SFRJ, 324; D. Marijan, Domovinski rat, 74).

Odluke Predsjedništva SFRJ donesene na spomenutoj proširenoj sjednici, na kojoj je zapravo pravno omogućeno, odnosno legalizirano dotadašnje nelegalno raspoređivanje JNA izvan vojarni, ali i omogućeno daljnje raspoređivanje JNA na područja sukoba srpskih terorista i hrvatskih policijskih snaga, B. Jović je u svojem dnevniku, pod datumom 9. svibnja 1991., iako uz oprez da je možda riječ i o ”taktičkom kompromisu Hrvatske“, trijumfalistički prikazao kao ”vojnu opciju“:

Sednica je trajala dva dana i dve noći 7. i 8. ovog meseca. Završili smo 8. maja posle ponoći, u stvari 9. maja ujutro u 3 časa. Ta je sednica bila izuzetno teška i dramatična. Podela je bila potpuna, nesloga velika, ali i presija da je vojna opcija neminovna ako se ne postigne politički sporazum. (…) Imajući u vidu neviđeno političko nadmudrivanje i natezanje koje je trajalo dva dana i dve noći, mora se imati u vidu da su ovi zaključci možda i taktički kompromis Hrvatske, koja je bila do krajnjih granica ‘priterana uza zid’. U svakom slučaju zaključci predstavljaju ogroman napredak u pogledu ovlašćenja koja su data vojsci… (…) Slobodan (Milošević) smatra da bi bilo dobro suziti front otpora time što bismo pustili Slovence da izađu. Ako republike nemaju na to primedbi, treba omogućiti Slovencima da se legalno odvoje. (…) Rekao sam da je sada aktuelno ostvarivanje odluka Predsedništva SFRJ od 7. i 8. maja, koje su legalna podloga za aktivnosti JNA i svih drugih za rešavanje problema. (…) U suštini, odluka Predsedništva SFRJ je vojna opcija (jer je dala ogromna ovlašćenja vojsci) iako se tako ne zove. (B. Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika., 320-323).

Ubojstvom 13 hrvatskih policajaca istoga dana – 12 u Borovu Selu u Slavoniji i jednoga u Polači u Dalmaciji, srpski teroristi ubili su i nadu u mirno rješenje krize u Republici Hrvatskoj, te potvrdili spremnost da svoje političke zahtjeve izbore ratom. Istodobno, krvoprolića u Borovu Selu i Polači, omogućila su vodstvu Srbije i JNA da na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ od 7. do 9. svibnja 1991. primoraju hrvatsko vodstvo na prihvaćanje odluka kojima su legalizirane dotadašnje i buduće aktivnosti JNA na teritoriju Republike Hrvatsku i kojima su legalizirane pripreme za provođenje vojne opcije, odnosno za uvođenje snaga JNA u Hrvatsku. Ubojstva 13 hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991. bila su zlokobna najava rata, odnosno velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Ante NAZOR