Da bi izbjegli ulaženje u zonu djelovanja suvremenih protuzračnih sustava, borbeni avioni sve češće rabe vođene projektile zrak-zemlja, od onih najmanjih, mase desetak kilograma do onih čija masa doseže više stotina kilograma

Klasične gravitacijske bombe (bez pogona) opremljene sustavom za navođenje trenutačno su najčešće rabljeno vođeno oružje zrak-zemlja, posebno protiv manje važnih ciljeva. No, u uvjetima snažne protuzračne obrane borbeni zrakoplovi moraju rabiti vođene projektile znatno većeg dometa, koji im omogućavaju ostanak izvan zone djelovanja PZO-a. Osim toga, vođene gravitacijske bombe ne mogu se rabiti s helikoptera (premala brzina i visina leta) i bespilotnih letjelica (premala nosivost i brzina).

U suvremenim uvjetima protuterorističkog ratovanja, borbeni zrakoplovi rijetko naiđu na organiziranu protuzračnu obranu. S druge strane, teroristi i pobunjenici često svoje baze smještaju u naseljena područja pa se od vođenih projektila zrak-zemlja traži velika preciznost. Naravno, poželjna je i što manja nabavna cijena. Dosadašnja iskustva s uporabom posebnih sustava za navođenje i kontrolu leta, kojima se opremaju klasične gravitacijske bombe, pokazala su da suvremeni uvjeti ratovanja zahtijevaju nova, preciznija i ubojitija oružja. Od njih se očekuje povećana preciznost i znatno veća kinetička energija (probojnost) u trenutku udara u cilj. Tu su i zahtjevi za ubrzani razvoj jeftinih i učinkovitih lakih višenamjenskih vođenih projektila, namijenjenih naoružavanju helikoptera i bespilotnih letjelica.

Unaprijeđeni turbomlazni motori, senzori niske cijene i poboljšana tehnologija krila promjenjive geometrije omogućili su razvoj novih projektila zrak-zemlja, koji mogu krstariti iznad područja djelovanja te djelovati i kao isturene izvidničke letjelice. Odluku koji će se cilj napasti može donijeti posada zrakoplova s kojega je projektil lansiran ili zapovjedno središte na zemlji udaljeno i nekoliko tisuća kilometara (preko satelitske veze).

Hrvatski vojnik je već nekoliko puta pisao o privlačnoj mogućnosti da se od nevođenih raketa zrak-zemlja posebnim kompletima naprave vođeni projektili. Tako bi se dobilo lako oružje male cijene, kojim bi se mogli uništavati manji (mekši) ciljevi na manjim dometima. Uporabom takvih projektila omogućilo bi se da se, umjesto ispaljenih desetak raketa iz saćastog lansera, cilj (npr. kamion) uništi samo jednim projektilom. Teoretski gledano, uporaba takvih projektila omogućila bi da borbeni helikopter Apache, standardno naoružan s dva saćasta lansera koji ukupno primaju 38 nevođenih raketa zrak-zemlja FFAR (Folding-Fin Aerial Rockets) kalibra 70 mm, uništi i 38 različitih ciljeva.

Tijekom 2004. norveška ratna mornarica dodijelila je sredstva tvrtki Kongsberg za program razvoja sustava navođenja i upravljanja letom za nevođene rakete kalibra 70 mm. Kao prva opcija odabran je model poluaktivnog laserskog vođenja. Kao opcije zadržane su mogućnosti naknadnog razvoja proturadarskih i infracrvenih sustava. Na tim osnovama, 2006. potpisan je sporazum između tvrtki Kongsberg i Magellan Aerospace za razvoj vođenog projektila CRV7-PG (Precision Guided).

U travnju 2006. američka vojska je odabrala tvrtku BAE Systems za nositelja SDD (System Development and Demonstration) faze razvoja novog APKWS-II (Advanced Precision Kill Weapon System II) projektila. Kao osnova će poslužiti laserski navođeni projektil General Dynamics Hydra 70 kalibra 70 mm. Osim BAE Systems i General Dynamicsa u razvoj je uključena i tvrtka Northrop Grumman. APKWS-II će dobiti sustav za lasersko navođenje i krilca za kontrolu leta smještena u prednjem dijelu projektila. Letna testiranja počela su u siječnju 2007. Donošenje odluke o početku maloserijske proizvodnje planirano je za rujan 2008., da bi se prvi projektili našli i početnoj operativnoj uporabi u lipnju 2011. Međutim, svi su ti planovi postali upitni kad je američka vojska odlučila da neće osigurati novac za razvoj APKWS-II projektila u proračunskoj godini 2008.

Do odgode u razvoju došlo je i zbog toga što su drugi proizvođači ponudili slične projektile. Tako je tvrtka Lockheed Martin u ožujku 2007. javnosti prikazala svoj laserski navođen projektil Direct Attack Guided Rocket (DARG) promjera 70 mm. Najveća prednost DARG-a jest što mu je sustav navođenja potpuno kompatibilan sa sustavom navođenja protuoklopnog projektila Hellfire (proizvod iste tvrtke). Osim toga, prošle je godine objavljena i službena potvrda da će Sjedinjene Američke Države i Južna Koreja zajedno razvijati vođeni projektil LOw-Cost Imaging Rocket (LOGIR) kalibra 70 mm. Za razliku od navedenih projektila, LOGIR će rabiti jeftiniji infracrveni sustav navođenja.

U travnju 2007. tvrtka Elbit Systems je predstavila svoj komplet laserskog navođenja Star, namijenjen uporabi na nevođenim raketama zrak-zemlja promjera 68 i 70 mm. Po svemu sudeći taj ili vrlo sličan komplet već je nekoliko godina u operativnoj uporabi u zrakoplovnim postrojbama izraelske vojske.

Nekoliko godina u stručnim krugovima kruže vijesti da ruske tvrtke razvijaju laserski navođen projektil S-13L kalibra 122 mm, namijenjen uporabi s borbenih aviona i helikoptera. Potraj 2006. tvrtka Splav (smještena u gradu Tula) predstavila je laserski vođeni projektil S-8 Kor1 kalibra 80 mm. Osim novog, jačeg, raketnog motora, Kor1 je dobio i male raketne motore namijenjene korekciji putanje.

Protuoklopni projektili
Trenutačno najpoznatiji helikopterski protuoklopni vođeni projektil jest AGM-114 Hellfire II tvrtke Lockheed Martin. Taj laserski navođeni projektil u zadnjih deset godina doživljava “drugu mladost”. Osim stalnog razvoja novih inačica, njegova mala masa od samo 45 kg omogućila je da se rabi i s bespilotnih letjelica kao što je MQ-1 Predator tvrtke General Atomics. Hellfire je i očiti odabir za MQ-9 Reaper (nekadašnji Predator-B). Maksimalni je domet Hellfirea II devet kilometara. Nakon isporučenih 60 000 Hellfirea originalne inačice za američku vojsku i još 16 stranih kupaca, naknadno je isporučeno 21 000 inačice Hellfire II. Više od 5000 već je uporabljeno u borbama. Neke od inačica s laserskim navođenjem koje su u proizvodnji jesu AGM-114M (s razornom bojnom glavom), AGM-114N (s termobaričnom bojnom glavom) i AGM-114P koja je specijalno razvijena za uporabu s bespilotne letjelice Predator. AGM-114P je dobio novo lasersko tražilo koje može zahvatiti cilj i pri kutu od 90 stupnjeva, zahvat cilja izvan optičke vidljivosti te lansiranje s visine veće od 8300 metara. Posebna inačica je AGM-114L Longbow Hellfire (mase 49 kg) opremljen milimetarskim aktivnim radarskim navođenjem. AGM-114L razvijen je za uporabu s jurišnog helikoptera Boeing AH-64D.

Na osnovi Hellfirea razvijen je MBDA Brimstone projektil s aktivnim milimetarskim radarskim sustavom samonavođenja. Razvijen je kako bi zadovoljio potrebe britanskog ratnog zrakoplovstva za samovođenim (fire-and-forget) protuoklopnim projektilom koji bi se mogao rabiti i s brzih letjelica (borbenih aviona). Brimstone je u operativnu uporabu ušao 2005. na jurišnicima Panavia Tornado GR4. Od ove godine rabit će se i na jurišnicima Harrier GR9, a predviđeno je da će biti i sastavni dio naoružanja višenamjenskog borbenog aviona Eurofighter Typhoon.

Nadzvučni Hellfire razvijen je kao zamjena za podzvučni, žicom vođeni protuoklopni projektil Taytehon BGM-71 TOW. Iako je povučen iz naoružanja jurišnih helikoptera američke kopnene vojske TOW je ostao u naoružanju marinskih jurišnih helikoptera AH-1 Cobra i kao projektil za lansiranje s kopnenih lansera. Po sadašnjim planovima TOW će ostati u naoružanju sve do 2025. godine. U listopadu 2006. tvrtka Raytheon je objavila dobivanje ugovora kojim će za američku kopnenu vojsku razviti model TOW-a s radiovođenjem. Novi će se projektil temeljiti na inačici TOW-2B Aero (mase 22,9 kg), koja ima smanjeni otpor zraka i u inačici sa žičnim vođenjem domet od 4,5 km. Najavljen je i razvoj inačice TOW Bunker Buster mase 28,9 kg i maksimalnog dometa 3,75 km. Zasad nije poznato hoće li se RF TOW ili Wireless Precision Assault Missile rabiti na jurišnim helikopterima.

Osnovni europski protuoklopni projektil namijenjen uporabi s jurišnih helikoptera jest MBDA-ov Hot. Najnovija inačica Hot 3 ima masu od 24,5 kg. Opremljen tandem bojnom glavom mase 6,5 kilograma, Hot 3 je sposoban na udaljenosti od 4000 metara probiti homogeni čelični oklop debljine 1,3 metra dodatno zaštićen reaktivnim oklopom. Krajnji domet dostiže za 17,3 sekunde. Iako se radi o projektilu vođenom žicom, Hot 3 je odabran za naoružavanje najsuvremenijih francuskih i njemačkih jurišnih helikoptera Eurocopter Tiger. Njemačka će vojska naknadno svoje helikoptere naoružati projektilom MBDA Pars-3 LR (PanzerAbwehrRaketenSystem 3 Long Range ili Trigat-LR). Maksimalni domet Pars-3 projektila je šest kilometara. Razvoj projektila dovršen je sredinom 2004. da bi u lipnju 2006. MBDA je od njemačke vojske dobio ugovor vrijedan 380 milijuna eura za isporuku 680 projektila. Nositelji posla su tvrtke LFK (podružnica tvrtke MBDA) i Diehl BGT Defence (proizvodi pasivni infracrveni sustav za samonavođenje projektila).

Eurocopteri Tiger, namijenjeni izvozu, naoružani su različitim protuoklopnim vođenim projektilima. Tako je australska vojska za svoje odabrala američke projektile Hellfire, a španjolska izraelske Rafael Spike-ER. Sredinom 2006. španjolsko je ministarstvo obrane, nakon opsežnih testiranja konkurenata TRIGAT – Long Range tvrtke MBDA/LFK i AGM-114 Hellfire II tvrtke Lockheed Martin, odlučilo svoje nove jurišne helikoptere AS 665 Tiger opremiti projektilima Spike-ER. Prevagu su donijela testna lansiranja u kojima je Spile-ER ostvario stopostotni učinak (od četiri lansiranja četiri pogotka). Prednost ispred TRIGATA bila je i u tome što se Spike-ER već dokazao u borbi (na izraelskim jurišnim helikopterima AH-1F/S i AH-64A), dok MBDA-ov projektil još uvijek nije ni u serijskoj proizvodnji. Prednost pred Hellfireom je bila u načinu vođenja. Naime, Lockheed Martinov projektil ima laserski sustav navođenja, a projektili porodice Spike rabe napredni sustav samonavođenja s kombinacijom infracrvenog i CCD pretraživača te sustav za automatsko praćenja cilja. Projektil je tijekom leta s lanserom povezan optičkim kabelom koji omogućava dvosmjernu komunikaciju te mu poboljšava mogućnosti djelovanja u uvjetima urbanog ratovanja. Proizvođač navodi da zahvaljujući svojem načinu vođenja Spike-ER može pogađati vozila zaklonjena iza zgrada, a njegova velika preciznost omogućava mu uništavanje ciljeva uz minimalnu opasnost od kolateralne štete. Mase 33 kg, taj projektil ima maksimalni domet od osam kilometara pri visokoj putanji leta. Spike-ER je odabralo i rumunjsko ratno zrakoplovstvo za modernizaciju svojih helikoptera IAR-330 SOCAT, a proizvođač navodi da ga je moguće rabiti i s drugih helikoptera kao što je Mi-24 i A129 Agusta.

Laki projektili
Iako imaju isto ime projektil Spike Air Warfare Centera američke ratne mornarice (u suradnji s tvrtkom DRS Technologies) nema nikakve direktne veze s Rafaelovim projektilom. Američki Spike ima masu od samo 2,4 kg i namijenjen je kao jeftina zamjena za ručne protuoklopne bacače. Osnovna mu je namjena uništavanje mekanih ciljeva. Da bi se što više pojednostavilo ciljanje Spike je opremljen televizijskim sustavom samonavođenja. Operater prije lansiranja veže televizijsko tražilo na cilj koje onda automatski navodi projektil na njega. Iako su još 2004. obavljena neka probna lansiranja od tada nije bilo novih vijesti vezanih za razvoj tog projektila.

Lockheed Martinov projektil AGM-169 Joint Common Missile (JCM) razvija se kao zamjena za projektile Hellfire i Raytheonov AGM-65 Maverick, koji su u naoružanju američke kopnene vojske i marinskog korpusa. Najbolja odlika projektila JCM jest njegov sustav navođenja koji objedinjuje poluaktivi laserski, milimetarski radarski i slikovni infracrveni način navođenja. Kad će djelovati s helikoptera maksimalni domet će mu biti 16 km. Ako će se lansirati sa znatno bržih borbenih aviona domet će se povećati na 28 km. Zbog povećanih potreba za financiranje ratova u Iraku i Afganistanu Pentagon je 2004. zatražio prekid razvoja ali je Kongres u proračunskim godinama 2006. i 2007. odobrio 30 milijuna dolara za razvoj ključnih tehnologija. U zahtjevu za proračunsku godinu 2008. tražilo se dodatnih 53,5 milijuna dolara kako bi se originalni JCM program prilagodio novom Joint Air-to-Ground Missile (JAGM) programu koji sufinancira i Velika Britanija. Po najnovijim planovima razvoj AGM-169 trebao bi se dovršiti do kraja proračunske godine 2011., da bi maloserijska proizvodnja krenula bi u proračunskoj godini 2012.

U slučaju da JSM program propadne, ili uđe u veće teškoće, u pričuvi je program razvoja projektila Modernized Hellfire koji bi također dobio tražilo s tri moda rada, dvonamjensku bojnu glavu i aerodinamička rješenja uporabljena na projektilu Brimstone. Kao drugo rješenje spominje se mogućnost da tvrtka Raytheon razvije projektil Precision Attack Air-to-Surface Missile (PAASM). Kao osnova poslužio bi kopneni projektil Precision Attack Missile (PAM) razvijen za američku kopnenu vojsku.

Kao odgovor na američki JAGM program britansko, francusko i švedsko ministarstvo obrane pokrenuli su zajedničku studiju koja bi trebala pokazati mogućnost razvoja tehnološkog demonstratora nazvanog European Modular Missile (EMM). Početak punog razvoja ovog projektila planiran je za 2010. Zahvaljujući modularnoj gradnji EMM bi se rabio za veći broj zadaća pa bi mu maksimalni domet bio čak 100 kilometara. Kao osnova za razvoj EMM-a poslužit će već pokrenuti britanski projekt Multi-Role Surface Combat Missile, francuski Missile de Combat Terrestre i švedski European Common Missile. Nositelji razvoja bit će tvrtke MBDA (prije svega britanski dio Team CW), Thales i Saab Bofors Dynamics. Ako sve prođe u skladu sa sadašnjim planovima EMM bi trebao ući u operativnu uporabu oko 2015. godine.

Iako je američka vojska odustala od razvoja Lockheed Martinovog projektila Loitering Attack Misile (LAM) i pripadajućeg sustava Nlos-LS (Non-Line-of-Sight – Launch System) tvrtka Raytheon je nastavila razvoj svog Multi-Purpose Loitering Missile sustava. I tvrtka Boeing nastavlja razvijati svoje Area Dominator dalekometni projektil koji će moći ostati u zraku čak 42 sata na visini 1000 metara i ciljeve napasti s osam bombica. Projektil će opremiti najmodernijim sustavima za otkrivanje ciljeva, te možda i sustavom za nadopunu gorivom u letu.
Britansko ministarstvo obrane je 2006. objavilo da namjerava pokrenuti razvoj demonstratora tehnologija za Loitering Munition. Ugovor je dobila tvrtka MBDA, preciznije njezin odjel Team Complex Weapon. MBDA je dobio taj posao jer već duže vrijeme razvija svoj Acitve Diamond Back komplet dvostrukih krila kojima bi se znatno produžilo vrijeme i domet leta projektila.

Ostatak ponude
Zasigurno jedan od najpoznatijih i najrasprostranjenijih vođenih projektila zrak-zemlja jest Raytheonov AGM-65 Maverick. Taj projektil mase nešto veće od 300 kg ima maksimalni domet (ovisno o visini i brzini lansiranja) do 27 km. Prve inačice AGM-65A/B imale su jednostavno televizijsko samonavođenje na cilj te su se praktički mogle rabiti s bilo kojeg borbenog aviona (i helikoptera) koji je imao dovoljno nosivosti da podigne projektil mase 208 kg. Kako bi se omogućilo djelovanje noću i u uvjetima smanjene vidljivosti razvijena je inačica Maverick D sa slikovnim infracrvenim sustavom samonavođenja. Za potrebe američkog marinskog korpusa razvijen je Maverick E s poluaktivnim laserskim navođenjem. Na osnovi inačice Maverick D naknadno je razvijena inačica G koja je zadržala isti sustav samonavođenja ali uz uporabu znatno naprednijeg softvera kako bi se mogao napadati širi spektar ciljeva. Najnovija inačica je Maverick LOAL (Lock-On-After-Launch) opremljen GPS/INS sustavom navigacije na srednjem dijelu leta i videodigitalnim datalinkom koji prenosi sliku cilja s projektila na avion u završnoj fazi napada. Ova su poboljšanja omogućila da se napadaju ciljevi na krajnjem dometu unatoč lošoj vidljivosti ili niskoj naoblaci, ili čak ciljevi koji su neposredno ispod površine mora.

Na područje srednje velikih projektila zrak-zemlja snažno se ubacila francuska industrija, koja je za potrebe tamošnjeg ratnog zrakoplovstva razvila obitelj projektila Safran/Sagem AASM (Armement Air-Sol Modulaire). Samo za svoje potrebe francusko ratno zrakoplovstvo naručilo je čak 3000 AASM-a za naoružavanje višenamjenskog borbenog aviona Rafale, kao njegov osnovni precizni projektil zrak-zemlja. Maksimalne mase 340 kilograma ASSM kombinira standardno tijelo bombe. Može rabiti sveprisutnu američku bombu Mk82 ili 250 kilograma tešku inačicu MBDA-ove BANG (Bombe Aeronavale de Nouvelle Generation) bombe. Pritom rabi repni komplet s ugrađenim malenim raketnim motorom i rasklopivim krilima, te nosnu sekciju s kanardima namijenjenima upravljanju letom projektila. Nosna sekcija u sebi ujedinjava i GPS/inercijalni sustav navođenja (čiji je CEP 10 metara) ili još napredniji sustav navođenja koji, osim GPS/inercijalne navigacije, ima i slikovni infracrveni sustav samonavođenja u završnoj fazi leta.

Radi povećanja preciznosti, inercijalni sustav navođenja projektila tijekom leta na avionskom podvjesniku cijelo vrijeme ispravlja svoje podatke rabeći isti takav sustav aviona koji ga nosi. Slikovno infracrveno tražilo može se programirati prije lansiranja projektila s osnovnim podacima (infracrvenim odrazima) ciljeva dobivenih iz izvidničkih platformi (najčešće sa satelita). To ASSM-u pruža veću neovisnost od GPS navođenja (i mogućnosti njegova ometanja) te znatno povećava preciznost. S raketnim pogonom, taj projektil ima maksimalni domet nešto veći od 50 kilometara ako se lansira s velikih visina, te “samo” 15 kilometara ako se lansira s malih visina. Raketni je motor i ugrađen zbog mogućnosti lansiranja pri letu aviona na malim visinama, jer je let velikim brzinama na vrlo malim visinama, prateći konfiguraciju terena, jedan od važnijih elemenata preživljavanja Rafala. Obična bomba s krilima lansirana s tih visina ne bi mogla ostvariti dovoljan domet i dovoljnu brzinu udara u cilj. Podaci vezani uz ASSM projektil navode da je njegova standardna brzina udara u cilj 260 metara u sekundi (0,9 Macha). Kinematika projektila, između ostalog, dopušta da se istodobno lansira do šest projektila koji će svojim zasebnim putanjama napasti šest posebnih ciljeva. Ili će više njih napasti isti cilj rabeći pritom drukčije putanje. Problem je jedino u tome što lansiranje šest ASSM-a na šest različitih ciljeva ponekad zahtijeva i šest različitih pozicija lansiranja, posebice ako se lansiraju s vrlo malih visina.

Domagoj MIČIĆ