Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo četvrtu od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Hladna prostorija s jednom malenom upaljenom svijećom koja isijava sreću oduzetu mu prije trideset tri godine. Miris cimeta i jabuke širi se prostorijom dok on sjedi na stolcu pored svijeće koja mu jedina u ovom trenutku budi nadu. Što je god imao, prokockao je samo kako bi zaboravio na vlastitu bol, a sada nema ni za koricu kruha. Nekad je imao obitelj, dva sina i jednu kćer, prije nego što su svi njegovi strahovi i agresivna ponašanja počeli oduzimati smisao svake želje njegovih najbližih za njegovom blizinom. Strah i nemoć doveli su ga do ovakva stanja za koje sebe nije mogao kriviti.  Kasno je, sedmu noć zaredom budi ga isti san. Sada je već olupina od čovjeka koji s podočnjacima šeta uokolo bez imalo volje za kontaktom s vanjskim svijetom. Proći nekoliko mjeseci intenzivnih borbi na ratištu, a zatim i jedan od najzloglasnijih logora JNA… Teško je za vjerovati da to neće ostaviti traga na bilo koju osobu.

Pošao je i prošao putem Hadova podzemlja. Gotovo svime što je imao, a ponajprije svojom dušom, platio je Harona za povratak u vlastitu domovinu. Dugo je plovio rijekom Stiks do ponovnog vlastitog izlaza pomislivši da će se napokon uspješno odmaknuti od svih događaja koji mu se, poput filma, cijelo vrijeme vrte u glavi.  Sada ih ponovno proživljava, svakodnevno, sanjajući sva ona događanja, mučenja, ubijanja, silovanja… I sam je prošao takvu jednu torturu. 

“Njega bismo trebali prvog”, prva je rečenica koju je čuo iz usta jednoga od vojnika koji su se borili na suprotnoj strani rijeke. 

“Ne, njega ostavi meni”, zapovjedni glas iza toga istog vojnika žustro je progovorio. 

“Jedan od vrhovnih, kažu… Vrhovni preko Dunava ovdje uvijek dobiju najbolje mjesto”, kaže mu pljunuvši mu u lice, golog ga odvodeći u posebnu prostoriju.  Prisilno su ga navukli u svoju lukavu zamku odvlačeći ga u tamnu noć potpuno gola. Prvo što je osjetio, bila je toplina. Toplina koja je napokon nastojala zagrijati njegovo promrzlo tijelo.

“Njega ćemo prvog?” upita vojnik pored glavnog zapovjednika. 

“Ne, neka gleda ono što radimo drugima pa da bude spreman. Je li tako, Vrhovni Preko Dunava?” oštro ga pogleda smijući mu se u lice. On ništa ne odgovora, pognute glave gleda u hladan beton pod svojim nogama. 

“JE LI TAKO?” ponovi glasnije osjetivši vruću i rasplamsalu pljusku na vlastitom obrazu. 

“Tako je”, kaže spustivši glavu.

“Gledaj pravo, dolje ne možeš vidjeti ništa.” 

Petar ga posluša, a kad je podignuo pogled, imao je što i vidjeti. Ispred sebe morao je gledati kako siluju njemu nepoznatu ženu. 

“PRESTANITE!” glasno iziđe iz njega, no nitko nije uslišio njegovu naredbu. Vrhovni Preko Dunava nema nikakvu moć s druge strane te iste rijeke.  Žena je plakala dozivajući njega upomoć. Petar je napravio prvih nekoliko koraka dok je bijes izlazio iz njega samoga. No, ubrzo je bio zaustavljen batinama u kojima je izvukao deblji kraj.

“Vrhovni Preko Dunava želi se pridružiti gospođi?” upita ga mrki glas, “onda je vrijeme da i njega podsjetimo na neke stvari. DOĐI!” 

Vojnik, uprljan njegovom krvlju, odvede ga do uplakane nepoznate žene udijelivši mu još nekoliko snažnih udaraca bičem.

Petar se našao pored žene pomno skupljajući snagu za ono što je maloprije gledao, a što će se ubrzo dogoditi i njemu samome. Oprosti. Mogao je pročitati s njezinih usana. Bilo je prekasno za bilo kakve oproštaje, samo je trebalo isključiti svoje tijelo i pustiti da posao bude obavljen. To je Petar upravo i napravio prije nego što se vratio odakle je sve počelo. 

“STANITE!” nečiji glas iz pozadine javi se u zadnji tren prije nego što je drugi krug njegove torture trebao započeti. 

“Tko si ti?”

“Ne radite ništa, moji su. Ja ih poznajem. Pustite ih oboje, dovoljno ste im toga napravili”, kaže pokušavajući smiriti napetost u prostoriji. Petar, a i nepoznata žena, prvi ga put vide u svojemu životu. Nepoznati čovjek odlučio ih je spasiti riskirajući svoj vlastiti život za njih. 

“Tvoji kažeš?” približi mu se pokušavajući ga zastrašiti, no izgleda da je taj vojnik odavno bio hladan na njegove riječi.  Nadređeni koji je vodio cijelu njihovu torturu najprije pogleda njega, a zatim nepoznatu ženu i Petra. Jedanput u životu svi moramo nečemu popustiti, odluka je bila isključivo na njemu želi li to i napraviti.  “Samo ovaj put, Kapčiću, samo ovaj put”, kaže mu pljunuvši na ženu i Petra. Petar je njegov zadnji trag na sebi odlučio ostaviti okrećući mu drugi obraz. 

“Ti Preko Dunava, želiš još?” Petar mu ništa ne odgovara, nije bilo vrijeme, a ni mjesto za takvo što.  Nadređeni se ljutito okrene prema vojniku i glasno poviče: “Zašto si stao? AJDE, VODI IH ODAVDE!!!” 

Tako je upoznao buduću majku svoje troje djece, no i nju su morile iste noćne brige sve dok jednoga dana nije odlučila samostalno prekinuti cijelu zbrku u svojoj glavi. Njezina duga i teška bolest odmaknule su je od vanjskoga svijeta zaključavajući ju u njezin unutarnji svijet. Neuspjeli pokušaj samo ju je pretvorio u biljku kojoj voda nije bila potrebna. On se nakon toga nikada nije u potpunosti oporavio, a njegove noćne more ponovno su počele biti sve intenzivnije. Njihovo troje djece zauvijek ih je napustilo tražeći neki pozitivniji i sretniji obiteljski život koji si u roditeljskom domu nisu mogli priuštiti.  U trošnoj kućici Petar zapali cigaretu i gleda u svijeću. Nada i spas davno su iscurili iz njega, ali zato mu sigurnost svjetla ponovno ulijeva nadu u bolje sutra iako njegove vlastite borbe nikada neće proći, a ni prestati.  U trošnoj kućici Petar se sprema za ono što su ljudi njemu prije 32 godine trebali napraviti. Zadnji pogled na usnulu suprugu u susjednoj sobi budi mu žaljenje zbog onoga što se spremao napraviti, no želja je ovoga puta bila suludo jača od cijele ljubavi. Zadnji dim cigarete napušta mu pluća, a on zatim ugasi svijeću. Ugasi ju onako kako će za nekoliko trenutaka ugasiti i vlastiti život. 

Gabrijela Brezović, učenica 4. razreda Pazinskog kolegija – klasične gimnazije Pazin s pravom javnosti