Svega nekoliko mjeseci prije nego što je COVID – 19 u svojem pandemijskom naletu izmijenio svijet, poljuljao do tada neupitne vrijednosti i širom kontinenata u prvi plan izdignuo medicinsku struku, pogotovo medicinske sestre kao heroje požrtvovnosti, davanja, humanosti i stvarne spašavatelje ljudskih života, u Osijeku je održan simpozij o medicinskim sestrama i tehničarima u Domovinskom ratu – “Da se ne zaborave devedesete – Osijek 2019.“

Simpozij je u organizaciji Društva medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata HUMS-a održan u studenom, a na njemu su izlagale i  sudjelovale brojne medicinske sestre i tehničari, sudionici i svjedoci događanja u Hrvatskoj ’90-ih godina XX. stoljeća. 

Jedna od sudionica Simpozija bila je i Zorica Kovač koja se u svojem izlaganju “Dani ponosa iznad strahota rata – kako su zauvijek promijenjeni životi“ prisjetila 1991. godine i vremena u kojem je, kao mlada medicinska sestra zaposlena na Odjelu za kirurgiju – vaskularnu, torakalnu i neurokirurgiju osječke ratne bolnice na svoj način pridonosila obrani Osijeka – nepokorenog grada.

Svi koji su tada bili u Osijeku bili su, svatko na neki svoj način, branitelji grada. Borba protiv besmisla, uništavanja i umiranja imala je svoje bezbrojne pojavne oblike – od malenog crvenog fiće koji je pokušao zaustaviti kolonu gorostasnih tenkova na osječkim ulicama, preko trgovina koje su tijekom cijelog rata bile opskrbljene svime što je gradu trebalo, radiopostaje Žuta podmornica pa do onih koji su nakon svakog topničkog napada na grad iskakivali iz podruma i na sve načine krpali i spajali pokidane električne kabele kako bi grad imao struje…do sljedećeg napada koji bi obično bio koji sat poslije. Za Zoricu Kovač, koja je 1991. imala dvadesetak godina i tek godinu dana radnog staža, braniti grad značilo je držati danonoćne bolničke smjene, grliti uplakanu djecu, izdizati se iznad vlastitog osjećaja bespomoćnosti pa tješiti očajne.

Balvan revolucija ili Krvavi Uskrs na Plitvicama još su se uvijek činili dovoljno daleko pa se, prisjeća se Zorica, još moglo zamišljati kako će se to nekako riješiti i rata u Osijeku neće biti – ali tijekom 1991. rat se približava, steže svoj obruč, Borovo Selo, borbe oko Vukovara, blokade prometa, pa sve češći napadi po rubnim dijelovima Osijeka, i u bolnicu počinju pristizati prvi ranjenici. Od u početku sporadičnih prijama ranjenih branitelja, sugrađana i prognanih, vrlo brzo, tijekom ljeta 1991. njihov broj doseže razmjere i od stotinjak ranjenih koje u jednom danu treba zbrinuti u bolnici.

“Gotovo preko noći rad bolnice bio je premješten u podrumske prostore i organiziran samo kroz operativne odjele i službe potrebne za funkcioniranje. Bilo je odraslih, bilo je djece, neki su dovoženi iz rovova u okolici grada, a drugi s ulica, iz razrušenih kuća ili pogođenih stanova. Prema dostupnim podacima u bolnicu je 25. srpnja 1991. primljeno 17 ranjenih i devet poginulih. Na dan jednog od primirja, 3. rujna, primljeno je 28 ranjenih i 14 poginulih, 13. rujna bilo je 130 ranjenih i četiri poginula, a od 2. svibnja do 17. listopada 1991. u osječku bolnicu primljene su ukupno 1862 ranjene osobe i 269 poginulih,” u razgovoru nakon svojeg izlaganja nabraja Zorica. Ukupni je krvavi račun bio 5222 ranjenika i 954 mrtvih.

”Kako da odaberem što mi se najjače usjeklo u pamćenje?”

Ono što u takvim okolnostima netko drugi razumije tek kao matematičke ili statističke pokazatelje, tek brojke –  to medicinska sestra pamti kao lica, priče, sudbine, kao rane. “Što se najjače usjeklo u pamćenje?“, zamišljeno Zorica ponavlja pitanje i počinje, navire, kao lavina pokreće se niz. “Pamtim ljude, pacijente i riječi koje su mi u polusvijesti, u bolovima protiskivali. Pamtim susjedu mlađu od mene koja je od krhotine granata odmah ostala bez jedne noge, a druga joj je bila kritično. Od nelagode, tuge, očaja, nisam znala kako joj prići. Skupila sam sve što sam imala u sebi, sve što sam znala i razgovarala sam s njom dok sam joj previjala rane.

A ona je bila u neopisivom stanju, u nevjerici, grozničavosti, bolu – i dok sam je takvu previjala ona mi je počela pričati da ju je upravo ostavio dečko. Valjda je time htjela i sebi i meni reći da postoji nešto gore, nešto strašnije od onog što sam upravo previjala, a ona je pokušavala ne gledati. Sjećam se i jednog mog pacijenta, mladića. Došao je s ratišta – prekrasan, pristojan, lijep, divan. Kad mu je bilo malo bolje, tražio me papir i olovku, dala sam mu misleći da želi svojima napisati poruku – a on je meni napisao pjesmu Buđenje.

I sjećam se djece. Potpuni je apsurd kad djecu obilježi rat. U hodnicima smo ih smještali blizu da bi jedni druge, onako dječje nedužno oraspoložili i jedno drugom olakšali. Pričali smo im smiješne pričice prije spavanja, glasno, da se manje tresu od straha dok po nama bubaju. Na malenom kuhalu pekli smo im palačinke, kuhali griz, davali im slatkiše. Kad bi im bilo malo bolje bili smo sretni što rade buku, što su nestašni, dopuštali smo im da se u igri svi popnu na jedan krevet i skaču. Djevojčicu malenu i mršavu tješili smo kako će joj brzo narasti kosa na obrijanoj glavici, čim rana zacijeli i smišljali smo kakve ćemo joj frizure tada raditi. Svaka njihova izgovorena riječ nakon dugih dana bez svijesti, ili onih provedenih u nijemoj tišini, raširenih očiju od straha ili njihovih neizgovorenih pitanja, bila je razlog da slavimo. I sad, eto…kako da ja odaberem što mi se od svega najjače usjeklo u pamćenje?“

Priča osječke ratne medicinske sestre Zorice Kovač i njezine još uvijek snažne emocije koje su tijekom razgovora u studenom 2019. nadolazile jedan su djelić, fragment u priči o velikim ljudima – sestrama i tehničarima u Domovinskom ratu. Priči koju treba dalje sastavljati, ponavljati i pamtiti. Danas, u ožujku 2020., one postaju dio mnogo šire, globalne priče o snazi, žrtvi, hrabrosti, običnih malih ljudi. Medicinskih sestara. Na nekim budućim simpozijima, na kojima će se svjedočiti o sestrinskom pozivu i iskustvima 2020. godine – ispričane priče, objavljene fotografije i udari emocija bit će vrlo slični onima na koje podsjećaju ratne sestre iz hrvatskih devedesetih godina.   

I zato ovih dana, kad izlazite na balkone i pljeskom pozdravljate heroje današnjice – sjetite se i heroina hrvatskih ratnih bolnica iz ne tako davnih vremena, medicinskih sestara, pa zaplješćite malo dulje, još malo jače…i za njih.

Lada Puljizević

Foto: Mladen Čobanović i osobna arhiva Z. Kovač