Fallschirmaufklärerkompanie 17 (FSK 17) odnosno 17. izvidničko-padobranska satnija švicarske vojske predstavlja postrojbu namijenjenu pribavljanju informacija i dubinsko izviđanje iza protivničkih linija

Švicarska je po mnogo čemu jedinstvena među zemljama koje su razvile i ustrojile specijalne vojne ili policijske postrojbe. Za razliku od gotovo svih drugih zemalja koje su razvile takve snage u kojima služe isključivo profesionalci, odnosno vojnici od karijere – u Švicarskoj je to riješeno uporabom tzv. specijalnih kantonalnih taktičkih postrojbi, vrlo sličnih SWAT timovima (Special Weapons And Tactics) koje su Amerikanci formirali za uporabu u velikim gradovima.

Takvi timovi formirani su po švicarskim kantonima i sastavljeni su od lokalnih policijskih snaga koje su prošle određenu specijalističku i protuterorističku obuku. Kantonalne taktičke policijske postrojbe imaju u svom sastavu 40 – 50 pripadnika. Pretpostavlja se da su dvije najpoznatije takve postrojbe “Stern” iz Berna i “Enzian” iz Zuricha. Vrlo visoke ocjene krase i taktičku policijsku postrojbu iz kantona Ticino koja je po svom sastavu, ustroju i zadaćama vrlo slična i profesionalno povezana s talijanskim policijskim postrojbama tipa NOCS (Nucleo Operativo Centale di Sicurezza). Među uspješne i poznate operacije ovih kantonalnih timova spadaju oslobađanje 14 talaca iz poljskog veleposlanstva u Bernu te oslobađanje 62 taoca iz otetog Air Franceovog Boeinga 747 tijekom 1984. godine kao i rješavanje napada na španjolski konzulat 2005. u Bernu. Uz ove policijske specijalne postrojbe i vojne padobrance sam vrh i elitu švicarskih specijalnih postrojbi predstavlja postrojba koju se u stručnoj literaturi koja obrađuje takve teme može pronaći pod kraticom FSK 17.
Fallschirmaufklärerkompanie 17 (FSK 17) odnosno 17. izvidničko – padobranska satnija švicarske vojske predstavlja postrojbu namijenjenu pribavljanju informacija i dubinsko izviđanje iza protivničkih linija. Sa svojim efektivima od otprilike 130 pripadnika, ta mala ali po mnogo čemu jedinstvena postrojba u svom sastavu ima malu skupinu namijenjenu za logističku potporu. Svi ostali pripadnici raspoređeni su u više od dvadesetak četveročlanih operativnih timova. 17. FSK integrirana je u 4. zrakoplovnu regimentu. U slučaju potrebe postrojba djeluje samostalno, na poziv zapovjedništva kopnenih ili zračnih snaga ili u sklopu združenih snaga 31. zrakoplovne brigade.

Poseban naglasak treba dati na specifični način popunjavanja te postrojbe. Postrojba se popunjava na dragovoljnoj osnovi i njezini pripadnici dolaze iz najširih slojeva švicarskog društva: završeni srednjoškolci, studenti, drvodjelci, bankovni službenici, radnici, poljoprivrednici, obrtnici, diplomirani stručnjaci raznih struka.

Ustrojena 1969. godine kao Satnija padobranaca-grenadira br. 17, u svom sastavu je odmah imala i dvogodišnju školu za unovačene pripadnike. Od 1982. škola djeluje pod imenom Škola za novake izviđačko-padobranske satnije 44. Od tada, pa do danas, tu školu u prosjeku godišnje završi u prosjeku 10-12 pripadnika koji uspješnim završetkom škole postaju pripadnici te najelitnije postrojbe.

Proces novačenja i selekcije
Da bi se domogli amblema postrojbe (koji se inače nosi samo na službenoj odori) kandidati moraju prijeći dugotrajan i mukotrpan proces uvježbava koji mogu uspješno svladati samo najspremniji. Za razliku od mnogih sličnih svjetskih postrojbi, gdje se padobranski znak dobiva nakon određenog broja skokova, ovdje je to pravo moguće ostvariti tek nakon kompletno završene bazne obuke i “specijalizacije”. Svake godine, tradicionalno, Ministarstvo obrane u suradnji sa švicarskim nacionalnim aeroklubom iz Luzerna raspisuje natječaj za prijam na predvojničku obuku. Da bi bili primljeni, kandidati moraju zadovoljavati neke opće i posebne uvjete kao što su:
– švicarsko državljanstvo
– završena srednja škola
– dobro zdravlje
– dobra reputacija (bez policijskog dosjea)
– suglasnost roditelja
– dobra fizička kondicija i otpornost na stres
– sposobnost za timski rad
– otvorena osobnost i iskrenost
– spremnost na davanje vlastitih maksimuma za postrojbu

Na toj obuci, mladići stariji od 17 godina stječu prva vojnička iskustva i apsolviraju svojih prvih 25 skokova padobranom. Švicarska Kofederacija pokriva najveći dio troškova tog dvotjednog programa. Kombinezon, padobranske čizme, kacigu i nastavno-didaktički materijal plaćaju sami polaznici. Hrana i smještaj također ide na teret kandidata. Tijekom ta dva tjedna moguće je pohađanje jednog od dvaju tečajeva (IAP 1 ili IAP 2). Cijena prvog je 750, a drugog 500 SFr. Ti tečajevi se provode po nekoliko puta godišnje, uglavnom tijekom školskih praznika.

Prosječan broj kandidata koji počinju takav dvotjedni program je oko 250. Od tog broja preko različitih faza medicinsko-psihologijskih ispitivanja, stručnih testova i športskih testiranja ostvarenih u Zrakoplovnom medicinskom institutu u Dübendorfu (kraj Zuricha) otpadne dvije trećine kandidata. Tečajeve IAP 1 ili IAP 2 počinje prosječno oko 80 kandidata. Pred onima koji su najuporniji predstoji razdoblje od 43 tjedna obuke žele li postati dočasnici, odnosno 59 tjedana za časničke kandidate.

Alpinistička obuka
Osim osnovnih vojničkih i padobranskih znanja i vještina, kandidati se intenzivno uvježbavaju u poznavanju aerodinamike, meteorologije, tehnike skakanja, poznavanja padobrana te se fizičkim i športskim aktivnostima podiže razina njihove fizičke spreme. Tu kandidati imaju prilike apsolvirati najmanje 25 skokova službenim padobranima tipa MT-1 X. Voditelji tečajeva su aktivni pripadnici Satnije 17 (dočasnici i časnici) koji su u potpunosti osposobljeni i kvalificirani za provođenje obuke i odabir kandidata. Nakon dva tjedna tek oko 50% od onih koji su počeli tečaj, odnosno 30-40 kandidata uspješno položi sva testiranja i ispuni sve zahtjeve. Samo oni dobivaju šansu da postanu polaznici “Novačke škole za izvidnike-padobrance 44”, čije je sjedište na vojnom aerodromu Locarno/Magadino u kantonu Ticino. Tijekom razdoblja od 20 tjedana koliko traje školovanje i obuka u ovoj fazi, kandidati su podvrgnuti stalnom fizičkom, psihičkom i intelektualnom stresu. Nakon četiri tjedna provedena na obuci u školi, polaznici imaju prvu provjeru stečenih znanja i vještina. Riječ je o vježbi pod nazivom “Željezni čovjek” koja se sastoji od 60 km dugačke hodnje u alpskim uvjetima s rancem težine 15 kg, logorovanju u snježnim i ledenim vrletima švicarskih Alpi, uz svladavanje različitih prirodnih zapreka u određenom vremenu. Također se provode bojna gađanja osobnim naoružanjem kao i razni pismeni i usmeni testovi. Ta prva vježba ima svoj službeni moto “Svi protiv svih”. Određeni broj kandidata koji ne ispune zadane kriterije odmah napuštaju školu i bivaju premješteni u neku drugu postrojbu švicarskih OS.

Preostali kandidati počinju drugu fazu obuke u školi koja se sastoji u produbljivanju znanja i vještina u sferi padobranstva, poznavanju i vještini uporabe raznih tipova osobnog naoružanja i opreme, prve pomoći, uporabi suvremenih sredstava veze, daljnjem podizanju fizičke kondicije te određenog broja dnevnih i noćnih skokova padobranom. Ta faza je također selekcijska, na kojoj također otpada određeni broj kandidata. Faza broj 3 posvećena je uvježbavanju borbenih individualnih sposobnosti, tehnikama preživljavanja, podizanju logora i preživljavanju u alpskom okruženju, patroliranju, postupcima iza protivničkih linija itd. U toj fazi se kandidati uvježbaju u korištenju najmodernijih kompjutoriziranih sredstava veze i kriptozaštite. Također se uvježbavaju skokovi s malih visina (do 200 m) s američkim padobranima T-10 iz zrakoplova tipa Pilatus Porter Pt 6 te HAHO/HALO skokovi padobranom MT-1X s visina od više od 8000 metara uz korištenje zaštitne opreme i maski te boca s kisikom. U sljedećim tjednima koji slijede stalno se povećava pojedinačna razina kvalitete tehnike skakanja. Skokovi se kontinuirano izvode u različitim zonama, alpskim livadama, šumovitim predjelima, alpskom kamenjaru, snježnim predjelima i ledenjacima, područjima ledenjačkih jezera pa sve do urbanih zona. U svakom trenutku, bilo koji od preostalih kandidata može biti isključen s obuke i premješten u druge postrojbe ako instruktori procijene da ne može ispuniti zacrtane kriterije. Zabilježeni su slučajevi kada su kandidati otpadali na samo dva tjedna prije završetka mukotrpne obuke. Takav beskompromisan stav uvjetovan je činjenicom da se žele izbjeći bilo kakvi budući problemi s kandidatom koji nije 100% zdrav i u potpunosti osposobljen.

Finalna faza u Školi 44 rezervirana je za višednevnu vježbu u trajanju od 10 dana koja se izvodi u dvije faze pod nazivima “Snaga 1” i “Snaga 2”. Opremljeni s minimumom nužnih sredstava za preživljavanje u prirodi i osobnim naoružanjem kandidati moraju u vremenski određenom roku obaviti određene im borbene zadaće uz usputno svladavanje svih mogućih prirodnih zapreka kojima obiluje švicarski reljef. Nakon šest dana provedenih u obavljanju postavljenih zadaća u izoliranim snijegom i ledom pokrivenim alpskim dolinama, malobrojni preostali kandidati, njih tek 10 -12 moraju svladati razdaljinu od 250 km do travnjaka Rütli na kojem je utemeljena Švicarska Konfederacija. Prvih 150 km kandidati moraju svladati pješice, a ostatak od 100 km biciklom (koji itekako ima svoju vrijednost u švicarskim uvjetima). Na završnoj svečanosti, padobranski znak uspije dobiti tek 1/3 onih koji su uspjeli ući u školu za novake. Vrijedno je napomenuti da se od 1969. godine do današnjih dana tek oko 400 pripadnika švicarskog OS-a može pohvaliti da su uspješno završili tu obuku i da su bili ili jesu pripadnici 17. satnije.

Osim toga Školu 44 svake godine pohađa otprilike 5-6 dočasnika od kojih tek jedan ili dvojica najboljih (prema rezultatima obuke i procjeni instruktora) dobivaju šansu i mogućnost da pohađaju Zrakoplovnu školu za časnike. Svaki pripadnik 17. satnije ima obvezu svake godine obaviti vježbe gađanja, održavati vrhunsku kondiciju i borbene vještine, obaviti najmanje 40 padobranskih skokova (u prosjeku svaki pojedinac izvede između 70 i 100 skokova). Fizičkim provjerama i zdravstvenim pregledima svaki pripadnik se mora odazvati najmanje jedanput godišnje. Vrlo važno je istaknuti da je moral i motivacija tih ljudi koji žele ući u tu postrojbu vrlo visok. Njihovo školovanje i obuka je vrlo duga, zahtjevna i mukotrpna i u njoj postoje čak i neki elementi na kojima bi im mogli pozavidjeti i neke druge svjetski poznate specijalne postrojbe. Unatoč svojoj posebnosti i elitnosti pripadnike te postrojbe odlikuje (a to švicarski vojni dužnosnici posebno ističu i time se posebno ponose) samozatajnost i poniznost čime se pak ne mogu pohvaliti neke druge postrojbe koje u svom nazivu nose naziv “specijalne”.
Na koncu, švicarski vojni dužnosnici su posebno ponosni na svoju FSK 17 i njezine pripadnike koji su na međunarodnim vojnim takmičenjima već više puta bili svjetski vojni prvaci u disciplini padobranskih skokova slobodnim padom.

Oružje i oprema
Osnovno oružje pripadnika 17. izvidničko-padobranske satnije je jurišna puška SIG 550 (Stgw 90) modificirana da se na nju može montirati infracrveni/laserski pointer (ciljnik), snajperski dvogled s povećanjem od 3 puta i baterijska svjetiljka. Uz jurišnu pušku svaki pripadnik ima i pištolj SIG 220 (Pist.75). Osim tih oružja pripadnicima stoji na raspolaganju veliki izbor oružja iz porodice H & K s prigušivačima koja služe za “tihu” eliminaciju žive sile u zoni djelovanja. Također svaki pripadnik 17. satnije nosi sa sobom određeni broj ručnih granata mod.58 (HG85) kao i dimne bombe za stvaranje prikrivnih zavjesa prilikom povlačenja ili izvođenja akcija. Na raspolaganju su im klasični dvogledi (Leica) kao i najsuvremeniji antilaserski elektronički dvogledi sa integriranim telemetrom i kompasom. Za noćno osmatranje na raspolaganju su im termički senzori tipa Siemens kao i standardni noćni dvogledi tipa Leica.
Oprema kojom se služi ta postrojba ni u kojem slučaju se ne može nazvati standardnom a pogotovo nije česta u “običnim” oružanim snagama. Među takvom opremom je svakako i komplet za preživljavanje kakav su kasnije dobili piloti švicarskog zrakoplovstva. Kao borbeni ranac izvidnici-padobranci rabe naprtnjaču tipa Lowe Alpina koja se odlikuje kapacitetom od čak 70 litara i sa četiri kožna pretinca. Borbeni prsluk je standardnog tipa kakvim se koriste pripadnici švicarske vojske, ali je isto tako na ispitivanju i procjeni bio borbeni prsluk Blackhawk II. Vreća za spavanje preuzeta je od njemačkog Bundeswehra s maskirnom (mimetičkom) šemom tipa Flecktran koja je izabrana nakon rigoroznih ispitivanja svih ponuđenih modela.

Za skokove s velikih visina rabe se zaštitni toplinski potkombinezoni tipa Polar (izrađeni od kože s posebnim vodonepropusnim slojevima i termičkom izolacijom). Osim toga pripadnicima je dopušteno da pojedine dijelove opreme (osim standardiziranih i propisanih) mogu nabaviti u privatnoj režiji. Riječ je uglavom o vrhunskim tipovima borbenih noževa, rukavica od nomexa, filterima za vodu tipa Katadyne, baterijskim svetiljkama tipa Flashlight i sličnim stvarčicama. Set za pripremu hrane je priča za sebe i na njegovoj kvaliteti i funkcionalnosti pozavidjeli bi im mnogi amateri planinari. Borbene čizme su standardnog tipa KS90 kakvima se koristi švicarska vojska. Padobranska oprema je modernog tipa i posebno podvrgnuta kontroli kvalitete. Pripadnici te postrojbe opremljeni su također suvremenim radiouređajima marke Thompsom s odvojenom tipkovnicom i kripto zaštitom.

Primarne zadaće 17. satnije
Pripadnici 17. izvidničko-padobranske satnije ustrojeni su u više od dvadeset operativnih timova. Svaki operativni tim sastavljen je od četiri izvidnika i predvodi ga časnik. Osnovna zadaća svakog tima je dubinsko izviđanje i prikupljanje informacija na udaljenostima i do 50 km iza neprijateljskih linija. Svaki od timova koji su poslani na obavljanje zadaće djeluje neovisno jedan od drugoga, u potpunoj tajnosti. Samo određeni tim i Operativno središte satnije znaju zadaću tima i sve pojedinosti u svezi s njim. Osim primarnih zadaća u prikupljanju informacija, timovi mogu izvršavati i sekundarne zadaće kao što su uništavanje objekata, razne sabotaže, eliminacija neprijateljskih časnika itd.) Inflitracija iza neprijateljskih crta obavlja se u pravilu noću zračnim putem (padobranima ili helikopterima), terenom (pješice ili na skijama), odnosno vodenim tokovima (gumenim čamcima i kajacima) ovisno o uvjetima na terenu, godišnjem dobu i vremenskim prilikama.

Operativne faze
Svaka zadaća na koju se šalju operativni timovi 17. izvidničko-padobranske satnije podijeljena je na pet faza i svaka se odlikuje određenim specifičnostima.

Faza 1: izolacija
Bez kontakta s vanjskim svijetom operativni tim se priprema i koncentrira na predstojeću zadaću u potpunoj tajnosti. U strogo kontroliranoj sredini, timu se stavljaju na raspolaganje sve informacije potrebne za kvalitetno obavljanje zadaće s mogućnošću uvođenja u tim specijalista za neke posebne zadaće tijekom dubinskog izviđanja. Na raspolaganju svakom timu je čak 18 različitih inačica inflitracije iza neprijateljskih linija padobranskim skokovima (uključujući i tandem-inačicu pomoću padobrana tipa Tandem Strong). Po dostizanju spremnosti za zadaću tim dobiva izvršnu zapovijed i prevozi se zračnim putem u zonu djelovanja.

Faza 2: INFLITRACIJA
Inflitracija iza neprijateljskih linija izvodi se u pravilu isključivo noću, primjenom HAHO / HALO padobranskih skokova ili skokom s male visine u blizini zone djelovanja (ukoliko nije prikladniji neki drugi način).

Faza 3: ZADAĆA
Postoje tri osnovna tipa primarne misije:
– Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu protivničkih snaga na određenim komunikacijama
– Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu u blizini strateških objekata i instalacija protivničke strane
– Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu trupa i borbenih sredstava kao i o ostalim događanjima u određenoj zoni operacija. Obično, takvo promatranje raznih objekata i ciljeva traje maksimalno 24 sata.

Faza 4: IZVLAČENJE
Okončanjem zadaće, operativni tim se izvlači iz zone promatranja i prikupljanja informacija, samostalno i po mogućnosti bez kontakta s protivnikom, usput također prikupljajući informacije sve do povratka u svoju bazu. Sve u skladu sa službenim motom Satnije 17: “Vidjeti, a da se ne bude viđen”.

Faza 5: BRIFING
Povratkom u bazu operativni tim se izdvaja u kratku izolaciju radi sređivanja informacija i koncentriranja na izvješće. Svaka prikupljena informacija iz svih pet faza se posebno analizira i procjenjuje (AAR- after action report).
Naravno, kompletan proces izvješćavanja i analize prikupljenih informacija provodi se u potpunoj tajnosti u odnosu na druge timove od kojih je možda neki bio istodobno na istoj zadaći.

Igor SPICIJARIĆ