Dok britanski vojno-pomorski stratezi uvelike planiraju razvoj nacionalnih podmorničarskih snaga za drugu polovinu XXI. stoljeća i razvijaju tzv. Successor podmornički program, u tijeku je opremanje Kraljevske ratne mornarice novom generacijom nuklearnih napadnih podmornica klasom Astute

Najnovije britanske podmornice klase Astute nuklearno su pokretana napadna plovila napredne tehnologije. Svojim dizajnom i tehnološkim rješenjima postavljaju nove standarde u mornarici u primjeni ukrcanog naoružanja, vatrenog udara, komunikacijskih sustava i ponajprije primjeni modernih stealth tehnologija. Povijesno – tehnički gledano, klasa napadnih podmornica Astute pojavila se kao tehnološki nastavak u razvoju napadnih podmornica klasa Swiftsure (građenih od 1973. do 1977.) i Trafalgar (građenih od 1977. do 1986.). Nakon umirovljenja klase Swiftsure, klasa Trafalgar ostala je jedina okosnica britanskih podmorničarskih nuklearnih, tzv. hunter-kill snaga. No i njihovi tehnološki resursi, unatoč apliciranim modernizacijama, ističu 2020. – 2022. Tad će najmlađa podmornica u klasi HMS “Triumph” (S93) imati iza sebe 31 godinu uporabe. Zato je trebalo na vrijeme započeti izgradnju nove klase napadnih podmornica. Do sada su u mirovinu otpremljena tri Trafalgara. Za preostala četiri to je najavljeno u idućih sedam godina, onako kako u službu sukcesivno budu ulazile nove podmornice klase Astute. Posljednja je predana mornarici nedavno, 17. prosinca 2015., a ući će u uporabuuporabu ožujku ove godine.

Tehnološki razvoj
Britanska je Kraljevska mornarica nakon raspada SSSR-a promijenila bit svoje strategije fokusirane na protupodmorničko ratovanje protiv sovjetskih balističkih podmornica. Prešlo se na koncept ”pomorskog sudjelovanja u združenim operacijama“. No uvidjelo se da postojeći podmorničarski efektivi neće moći udovoljiti svim zahtjevima nove strategije. Početna tehnološko-strateška razmišljanja, koja datiraju još s početka 1990-ih, kretala su se u smjeru nadogradnje i modernizacije postojećih podmornica klase Trafalgar serije II. U lipnju 1994. Admiralitet i britansko Ministarstvo obrane zajedno su odlučili da će konačne performanse nove klase prije svega biti definirane na ekstenziji taktičko-tehničkih performansi klase Trafalgar serije II. U lipnju 1997. godine Ministarstvo obrane odobrilo je dvije milijarde funti za izgradnju prvih triju podmornica klase Astute. Ugovor o izgradnji bio je potpisan s tvrtkom GEC-Marconi (danas BAE Systems Submarine Solutions). Iako suočeno s ozbiljnim mjerama štednje, Ministarstvo je obrane u svom dugoročnom Strateškom planu obrambeno-sigurnosnog razvoja, objavljenom u listopadu 2010., potvrdilo izgradnju ukupno sedam podmornica.

Kuma Camilla
Kobilica prve podmornice iz serije položena je 31. siječnja 2001. na navoz br. 1 BAE-ove brodogradilišne hale u Barrow-in-Furnessu na sjeverozapadu Engleske. Porinuta je gotovo šest i pol godina poslije, tj. 8. lipnja 2007., a kuma je bila Camilla, vojvotkinja od Cornwalla, druga supruga princa Charlesa. Nakon pomnih ispitivanja na vezu i plovidbi, koje uvijek zahtijeva prvo plovilo iz serije, a posebno podmornice, HMS “Astute” (S119) i službeno je upisana u flotnu listu britanske mornarice 27. kolovoza 2010. Druga podmornica, nazvana HMS “Ambush” (S120), započeta je 22. listopada 2003,. porinuta 6. siječnja 2011., a u operativnoj je uporabi od 1. ožujka 2013. Kobilica treće podmornice, HMS “Artful” (S121) položena je 11. ožujka 2005. a ceremonija porinuća obavljena je 17. svibnja 2014. Ulazak u operativnu uporabu predviđen je prema posljednjim najavama do ožujka 2016. Polaganje kobilica idućih triju podmornica HMS “Audacious” (S122), HMS “Anson” (S123) i HMS “Agamemnon” (S124) sukcesivno su obavljena 2009., 2011. i 2013. godine. Za posljednju, sedmu podmornicu iz planirane serije, još uvijek nije potpisan formalni ugovor o izgradnji između brodograditelja i ministarstva. No njezina je izgradnja potvrđena u svim britanskim strateškim dokumentima, a brodograditelji u Barrow-in-Furnessu počeli su s procesom rezanja limova i pripremama za spajanje (varenje) prvih elemenata trupa podmornice.

Programska odgađanja
Razvoj podmorničarskog programa Astute nije tekao bez određenih financijsko-tehnoloških problema koji su imali veliki utjecaj na kašnjenje dinamike predviđenog programa razvoja. Koncem 2002. iz BAE Systemsa upozorili su na nedovoljni dotok financijskih sredstava potrebnih za dovršenje razvojnih studija i tehnoloških evaluacija. Mjere štednje u svim obrambenim segmentima u najvećoj mjeri pogodile su program razvoja napadne podmornice klase Astute te mornaričkog patrolno-napadačkog protupodmorničkog zrakoplova Nimrod MRA4. Posebno ozbiljan problem nastao je zbog uporabe 3D CAD računalnog programa kojim se tehnički nacrti direktno apliciraju na automatske CNC strojeve za rezanje čeličnih limova i obradu metala. Naime, prije uporabe 3D CAD-a, britanski brodograđevni, posebice podmorničarski konstruktori koristili su se metodom 2D izrade tehničkih nacrta i izradi modela u omjeru 1 : 5. Prema službenom stavu britanskog Ministarstva obrane glavni krivac za takvo stanje bio je GEC-Marconi, odnosno njegov tehnički menadžment koji se nije dobro pripremio i nije bio spreman iskoristiti sve benefite koje pruža primjena 3D CAD tehnologije. Problem je riješen financijskom injekcijom Ministarstva obrane od 680 milijuna funti (u dva obroka od 250 i 430 milijuna funti). Glavnina tog iznosa odnosila se na osiguranje tehnološke i savjetodavne pomoći, ekspertize i evaluacije američke tvrtke General Dynamics Electric Boat. I uz američku stručnu pomoć (2004.-2007.), britanskim brodograditeljima trebalo je gotovo četiri godine za potpuno ovladavanje svim tajnama i sposobnostima 3D CAD tehnologije.

Financijski problemi
Problemi oko 3D CAD tehnologije nisu bili jedini razlog kašnjenja. Desetogodišnji razmak između gradnje balističkih podmornica klase Vanguard i klase Astute ipak je, prema priznanju iz britanske brodograđevne branše, bitno utjecao na smanjenje pa čak i gubitak određenih brodograđevnih sposobnosti. Rezultat opisanog stanja u ožujku 2008. pokazivao je da program Astute kasni 47 mjeseci uz prekoračenje predviđenog proračuna od 48 % (1,2 milijarde funt). Daljnja kašnjenja zbog tehničkih, financijskih i organizacijskih problema kulminirala su u studenom 2009. Tada je kronologija programa pokazala kašnjenje od čak 57 mjeseci i financijsko prekoračenje od 53 % (1,35 milijardi funti) s projiciranom cijenom od gotovo četiri milijarde funti za prve tri naručene podmornice. Novi financijski problemi stigli su tijekom 2012. godine. Tad je, uz narudžbu nuklearnog reaktora za sedmu podmornicu HMS “Ajax” (S125), Ministarstvo obrane moralo sufinancirati modernizaciju Rolls-Royceova proizvodnog postrojenja u Rayneswayu u kojem će se proizvoditi novi nuklearni reaktori PWR2. Oni su namijenjeni ne samo za klasu Astute, nego i za novu generaciju SSBN podmornica (tzv. klasu Successor) koja bi trebala zamijeniti balističke podmornice klase Vanguard. Kao i na svakom prvijencu u nekoj klasi i na podmornici HMS S119 “Astute” bilo je dosta pogrešaka vezanih uz izbor pogrešnih materijala, tehnoloških pogrešaka u konstrukciji, propuštanja različitih likvida, neadekvatnih mjernih instrumenata, pojave nepredviđene korozije itd. Konstruktori i brodograditelji uspjeli su najveći broj takvih problema otklanjati u hodu, a primijenjene metode i postupke, kao naučene lekcije, aplicirati na svakoj sljedećoj podmornici – smanjujući vrijeme izgradnje i potreban broj radnih sati na svakoj sljedećoj novogradnji iz planirane serije.

Tehničke karakteristike
Nuklearne napadne podmornice klase Astute klasične su dvotrupne podmornice. Interijer podmornice sa sedam okomitih nepropusnih pregrada podijeljen je na osam prostora na dvjema trupnim palubama. Čvrsti trup podmornice izrađen je od čelika oznake Q1N (radi se zapravo o modificiranom čeliku HY80) koji se, među ostalim, odlikuje limitiranim sadržajem sumpora i fosfora od 0,015 %. Zapovjedni toranj i pramčane hidrofilne površine (kormila dubine) posebno su ojačane da bi se olakšalo probijanje leda i izranjanje podmornice u zaleđenim akvatorijima. Nova generacija odlikuje se duljinom od 97 m i širinom od 11,3 m. Visina od referentne linije do vrha zapovjednog tornja iznosi 10 m. Njezin je površinski deplasman prema tehničkim specifikacijama 7000 t, dok je podvodni deplasman 7400 t. Veličina površinskog i podvodnog deplasmana Astutea povećana je za više od 30 % u odnosu na svoje prethodnice, napadne podmornice klase Trafalgar. Deplasmani potonjih dosezali su 4800/5300 tona, a pokretane su također kompaktnim nuklearnim reaktorima, i to tipa PWR1 malog dijametra.

Vječni pogon
Nuklearna propulzija podmornice osigurana je uporabom Rolls-Royceova nuklearnog reaktora tipa PWR2 (Pressurised Water Reactor) s reaktorskom jezgrom (core) generacije H. Ugrađeni tip reaktorske jezgre odlikuje se iznimno dugim životnim vijekom, a prema nekim tvrdnjama reaktori tipa PWR2 (core H) ne zahtijevaju izmjenu nuklearnog goriva za vrijeme radnog vijeka podmornice. Inače, reaktor PWR2 druge generacije inicijalno je bio razvijan za britanske SSBN (balističke podmornice) klase Vanguard koje su naoružane balističkim nuklearnim projektilima tipa Trident. Prema nekim britanskim izvorima sadašnja generacija PWR2 reaktora omogućava podmornicama da 20 puta oplove Zemlju. Prema istim izvorima, nova generacija PWR2 tu će sposobnost podići na dvostruku vrijednost (40 oplova) bez zamjene nuklearnog goriva. Ostatak propulzijskog kompleksa sastoji se od dviju Alstomovih parnih turbina, dvaju dizelskih generatora, jednog pomoćnog dizelskog propulzijskog motora i jednog pomoćnog potisnog propelera. Proizvedena snaga prenosi se na jednu osovinu s Rolls-Royceovim tzv. pump-jet propulzorom, koji se sastoji od pokretnog rotorskog propelera zaštićenog unutar fiksne cijevi.

Mladunče dupina
Kormilo podmornice, tj. krmene hidrofilne površine – odnosno kormila dubine i pravca, izvedene su u križnom obliku (+). Maksimalna brzina koju omogućuje ugrađeni propulzijski sustav u domeni je vojne tajne, ali sasvim sigurno iznosi više od 30 čvorova u zaronjenom stanju. Doplov podmornice teoretski je neograničen. No, kao i kod svih nuklearnih podmornica, praktično je limitiran jedino količinom ukrcane hrane i neodgodivim poslovima otklanjanja tehničkih kvarova i potrebnih održavanja. Jednako tako, dostupni podaci o dubini operativnog zarona kažu da je klasa Astute sposobna za zaron na dubine veće od 300 m. Koliko je to više također je vojna tajna. Standardna posada podmornice klase broji 98 članova iako postoji sposobnost ukrcaja i smještaja dodatnih 11 osoba – što povećava broj na 109 ukrcanih osoba. Podmornice Astute opremljene su i posebnom suhom komorom koja omogućava posadi, ali i pripadnicima specijalnih snaga (SBS – Special Boat Service) ulazak/izlazak iz podmornice dok je u morskim dubinama. Vanjski trup podmornice presvučen je s više od 39 000 antiakustičkih elemenata koji u znatnoj mjeri smanjuju akustički potpis. Britanski konstruktori vole se pohvaliti da su podmornice klase Astute najtiše podmornice na svijetu. Špekulacije, lansirane u britanskim medijima, često iznose tezu da uz sadašnju razinu primijenjene stealth tehnologije, podmornice klase Astute proizvode manje podvodne buke nego mladunče dupina.

Oružni sustav
U literaturi se obično mogu naći dva podatka o maksimalnom broju ukrcanih oružja. Prema svemu sudeći, broj od 36 ukrcanih oružja odnosi se na kombinaciju ukrcaja torpeda i krstarećih projektila. Neki izvori spominju broj od 38 ukrcanih oružja i on se očito odnosi na inačicu kad su uz borbeni komplet torpeda ukrcane i mine. Tipični brodski oružni komplet sastoji se od teških torpeda tipa Spearfish i krstarećih raketnih projektila Tomahawk Block IV (Tactical Tomahawk). Na klasi Astute primijenjeno je već odavno provjereno tehničko rješenje da se sva ukrcana brodska oružja lansiraju kroz šest torpednih cijevi kalibra 533 mm (21 inč). Raketni projektili Tomahawk opremljeni su s tzv. TERCOM terenskim sustavom mapiranja terena preko kojeg projektil prelijeću i koji služe kao ispomoć inercijalnom navigacijskom sustavu. Sustav terenskog mapiranja tijekom leta iznad kopna, kombinira uporabu raketnog altimetra (visinomjera) s terenskim podacima upisanim u memoriju raketnog računala. Tomahawk Block IV ima sposobnost vrlo preciznog pogađanja ciljeva (CEP ~ 5-8 m) unutar dometa od oko 2000 km, leteći pritom brzinom od oko 890 km/h. Projektil je opremljen dvostrukim satelitskim linkom koji omogućava reprogramiranje raketnog projektila tijekom samog leta, ali i transmisiju indikacija borbenih efekata na samim ciljevima. Block IV ušao je u službu mornarice u travnju 2008. kad je prvi put bio instaliran na napadnu podmornicu klase Trafalgar serije I HMS “Torbay”. Teška torpeda tipa Spearfish svakako su među najboljima na svijetu i proizvod su tvrtke BAE Systems. Odlikuju se dometom od 65 km i brzinom od 60 čvorova. Opremljena su posebno razvijenom bojnom glavom. Zanimljivo je podsjetiti da britanska mornarica nije lansirala nijedan torpedo u borbenim okolnostima još otkako je podmornica HMS “Conqueror” torpedirala i potopila argentinsku krstaricu “General Belgrano” tijekom rata za Falklandsko otočje 1982. godine. Komplet primijenjenih protupodmorničkih mjera uključuje protutorpedne mamce i elektronične mjere za podršku (ESM – electronic support measures). Ugrađen je Thalesov Sensorsov ESM sustav tipa Outfit UAP(4). Sastoji se od dva višenamjenska antenska kompleta montirana na dva nepenetrirajuća teleskopska jarbola koje je isporučio Thales Optronics u suradnji s tvrtkom MacTaggart Scott.

Zapovjedno-nadzorni sustavi
ACMS – Astute Combat Management System, ugrađen na Astute najnaprednija je inačica podmorničarskog borbenog sustava (SMCS – Submarine command system) kakav se koristi i na ostalim klasama britanskih podmornica. Proizvodi ga tvrtka BAE Systems. ACMS prima podatke sa sonara i svih ostalih brodskih senzora te ih primjenom naprednih algoritama i procesiranja podataka, prikazuje u realnom vremenu u odgovarajućem slikovnom obliku na brodskim zapovjedno-izvršnim konzolama. Tvrtke EADS Defence & Security Systems i EADS Hagenuk Marinekommunikation dobile su na međunarodnom natječaju ugovor za opremanje podmornica Astute sustavom vanjskih komunikacija. Domaća tvrtka Strachan & Henshaw isporučila je sustav za rukovanje oružjima i njihovim sustavom lansiranja (WHLS). Važno je za napomenuti da Astute raspolažu s dva Atlas Hydrographic DESO 25 ehosondera velike preciznosti, sposobnih za mjerenje dubina i više od 10 000 m. Podmornica je opremljena i novim Eddystone Communications band Electronic Support Measures (CESM) sustavom, koji se također ugrađuje i u četiri preostale aktivne podmornice klase Trafalgar. Sustav Eddystone razvila je domaća tvrtka DML iz Devenporta uz tehničku asistenciju američke tvrtke Argon ST. Sustav osigurava uporabu naprednih sustava komunikacije, presretanje signala, njihovo prepoznavanje, određivanje njihova izvora kao i sposobnosti monitoringa signala. Na podmornice je ugrađen I-frekvencijski radarski navigacijski sustav.

Kvalitetni sonar
Svakako najvažniji dio ugrađene opreme na svakoj modernoj podmornici jest njezin sonarni sustav. Za Astute je izabran i ugrađen Thalesov Underwater System tipa 2076. Riječ je o visokointegriranom aktivno/pasivnom sonaru dvostruke namjene, sa sposobnošću pretraživanja, ali i napadačkim sposobnostima. Elementi ovog sonara uključuju pramčanu sonarnu kalotu, presretački sonar, bočne prislušne sonarne elemente i tegljenu sonarnu opremu. Sonarom 2076 nedavno su opremljene i tri najmlađe podmornice klase Trafalgar (HMS “Torbay”, HMS “Trenchant” i HMS “Talent”). Klasa Astute dobila je posljednju inačicu Thales S2076 integrirane sonarne opreme. Koliko je sonar dobar, možda najbolje pokazuje događaj iz 2012. godine. Prema britanskim izvorima, tijekom vježbi s američkom podmornicom USS “New Mexico” klase Virginia, podmornica Astute odnijela je nekoliko pobjeda u simuliranoj podmorničarskoj bitki, ostavši navodno neotkrivena od svojih američkih kolega. Svakako treba napomenuti da je na podmornicama klase Astute primijenjena tehnologija nepenetrirajućih jarbola i nepenetrirajućih periskopa. Navigacijski i napadni periskopi tipa su CMO 10 koje je isporučio Thales Optronics. Komplet opreme tih najmodernijih periskopa uključuje termalnu kameru ICC tipa, TV-kameru visoke osjetljivosti te kolor CCD TV senzore. Na koncu, američka tvrtka Raytheon Systems isporučila je Successor IFF (identification-friend-or-foe) mornarički transponderski sustav.

Razlike u klasi
Uz nuklearne napadne podmornice klase Astute vezano je još nekoliko zanimljivosti. Kao prvo, četvrta i preostale tri podmornice u izvjesnoj će se mjeri razlikovati od prve tri izgrađene plovne jedinice. Te će se razlike, prema službenim najavama, odnositi na borbeni sustav, primarno na nadzorne, navigacijske i sonarne sustave. HMS “Audacious” (S122) bit će prva britanska podmornica koja će koristiti dijeljeno informatičko okruženje različitih brodskih sustava, jednovrsne borbene konzole, ali i određenu količinu komercijalnog hardvera i softvera kako bi se smanjili troškovi i olakšalo održavanje. Navedene promjene trebale bi nakon ugradnje na trupove podmornica 4-7, biti primijenjene i na trup broja 3 (HMS “Artful”), a zatim progresivno (možda!) i na ostatak britanske podmorničarske flote. Nadalje, sve preostale podmornice bit će izgrađene u obnovljenoj i moderniziranoj brodograđevnoj hali Devonshire Dock u Barrowu. Aktualnu halu dugačku 268, široku 70 i visoku čak 65 m sa šest portalnih dizalica svečano je još 1987. pustila u pogon tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher. Podmornica Astute bila je zapravo središnjom figurom dvaju nesretnih incidenata.  Matična baza nuklearnih napadnih podmornica klase Astute jest Clyde u Škotskoj.

Igor SPICIJARIĆ