Cilj je dostići manje, na zadaće usredotočene obrambene snage, razmještene na manje lokacija nego prije, s većim sposobnostima, u kojima je stručnost i kvaliteta vojno djelatne osobe važnija od statičkog golemog broja osoblja

Izgradnja norveških oružanih snaga nakon Drugog svjetskog rata temeljila se na dostizanju sposobnosti zaštite svojih građana i nacionalnih/savezničkih interesa u odnosu na prijetnju s istoka. Padom Berlinskog zida, nestankom dotadašnje prijetnje u klasičnom smislu, pred norveškim političkim i vojnim establishmentom, u skladu s gospodarskim mogućnostima i mjestu u NATO savezu (kolektivna sigurnost), pokazala se potreba za novim osmišljavanjem kako modela obrane tako i strukture oružanih snaga za treći milenij. Restrukturiranje oružanih snaga za razdoblje do 2008. otpočelo je prihvaćanjem izvješća Ministarstva obrane norveškom parlamentu br. 45. za 2000./2001., Prijedloga br. 55 (2001. – 2002.) te njegovom implementacijom. Obrana će biti kolektivna, moderna, kompatibilna s NATO članicama, te strukturirana usredotočeno na predviđene zadaće. Namjera je, uz smanjenje osoblja i vojne infrastrukture, povećati brzinu razmještanja snaga na pravo mjesto u pravo vrijeme s dostatnim/učinkovitim vojnim sposobnostima za izvođenje novih zadaća, kako na nacionalnom teritoriju tako i šire na temelju zadaća NATO-a unutar okvira određenog od norveškog civilnog i vojnog establishmenta.
Kraljevina Norveška (Kongeriket Norge), ustavna monarhija na čelu s Kraljem Haroldom Petim (od 17. siječnja 1991.), smještena je na zapadnom i sjeverozapadnom dijelu Skandinavskog poluotoka. Obuhvaća površinu od 385 155 km2. Od ukupnih 2 542 km, na svojoj istočnoj stani graniči s Ruskom Federacijom (196 km), Finskom (727 km) i Švedskom (1619 km). Ima izdužen oblik u smjeru sjeverozapad – jugoistok u duljini od 1 752 km. U odnosu na 2 700 km zračne linije ima veoma razvijenu obalu u duljini od oko 20 000 km. Uzduž Norveške prostire se Skandinavsko gorje koje se strmo spušta prema atlantskoj obali. Uz teritorijalno more širine 12 nautičkih milja i gospodarski pojas širine 200 nautičkih milja, Norveška ima ekonomsku i ribarske zone čime se njezina administrativna odgovornost povećava na oko 2 240 000 km2.
Dok većina stanovnika, od ukupno 4 574 560 (lipanj 2004.), živi na jugu/jugoistoku zemlje (godišnji rast 10-13 posto), na srednjem i sjeveroistočnom dijelu se uz slabu napučenost bilježi i slab godišnji rast stanovništva (od – 5,5 do – 0,1 posto). Na ekonomski aktivno stanovništvo (64,5 posto plus 3,5 posto koje radi kod kuće) dolazi 7,4 posto starijeg, gospodarski neaktivnog stanovništva. Nezaposlenost se kreće oko 4,2 %. Za 2003. bilježi BND od 171,6 milijardi SAD dolara (rast od 0,5 posto). Dok je po proizvodnji nafte (oko 3408 milijuna barela na dan) sedma, po izvozu je na trećem mjestu svjetske liste. Na temelju prosudbi iz 2002. raspolaže s pričuvama od 9859 milijardi barela nafte i 1716 trilijuna metara prostornih plina.
Unatoč članstvu u NATO-u od 1949., ni nakon dva referenduma (negativni rezultati 1972. i 1994.) nije postala članicom EU-a. Glavni trgovinski partneri su joj Njemačka, Španjolska i Francuska.

Nova obrana za nove izazove
Unutar politički zadanog okvira ministarstvo obrane je donijelo odluku o restrukturiranju na temelju tri odlučujuća čimbenika:
a) norveška obrana je ustrojena kao neobično golema snaga, nastala nakon Drugog svjetskog rata na temelju proklamirane strategije totalne obrane, nordijske ravnoteže i možebitne opasnosti s istoka. Bila je u stanju podržavati takav model ponajprije zahvaljujući potpori drugih članica NATO saveza. Danas, kada te troškove mora snositi sama, izrazito je teško održavati moderne i ujedno goleme oružane snage,
b) goleme su se oružane snage u prošlosti temeljile na čimbeniku učinkovitosti snage mase jeftino opremljenih vojnika. Danas je svaki vojnik golema investicija, od izobrazbe i obuke do moderne opreme i povlastica koje proističu iz njegovog profesionalnog statusa. Razvidno je da se visokospremne mobilne snage mogu dostići samo planskom modernizacijom podržanom od držanog vrha i javnog mnijenja, smanjenjem broja vojnika u odnosu na prethodno razdoblje, te smanjenjem pozicioniranih postrojbi u korist mobilnih. Navedeni se slijed provodi i u oružanim snagama drugih članica NATO-a.,
c) novo i najveće poslijeratno restrukturiranje je potrebno provesti zbog nesklada već prihvaćenih obrambenih studija iz 1985. o razvoju oružanih snaga u sljedećem 15-godišnjem razdoblju. Iz prethodnih studija je razvidan zahtjev oružanih snaga za povećanjem vojnog proračuna prema sljedećem: u prvom/osmogodišnjem razdoblju za sedam posto, te u drugom/sedmogodišnjem razdoblju za šest posto. Zasigurno norveška Vlada ne bi bila u stanju osigurati tražene financijske resurse.
Parlament je odobrio povećanje vojnog proračuna za razdoblje 2002. ? 2005. (ukupni financijski resursi 118,039 milijuna NOK, norveške krune) uz smanjenje operativnih izdataka izvan Norveške za dva milijuna NOK i smanjenja osoblja za pet tisuća u odnos na brojno stanje od 1. rujna 2000. Prema dugoročnom planu do 2008. promjene će se odvijati brzinom određenom “prema mogućnostima” sustava.
Organizacijske promjene – smanjenje administracije uz povećanje mobilnosti
Vrhovni zapovjednik norveških oružanih snaga je Kralj Harold Peti. Vlada upravlja/daje okvir restrukturiranja vojnih sposobnosti preko ministarstva obrane. Nekadašnji HQDEFCOMNOR (HeadQuarters DEFence COMmand NORway – Glavni stožer zapovjedništva obrane norveške) i CHOD (Chif of Defence – načelnik obrane) su raspušteni te sa svojim strateškim funkcijama premješteni u MO. Na razini ministarstva ustrojene su Agencija za nacionalnu sigurnost, Institut za obrambena istraživanja i Agencija za upravljanje obranom. Ustrojen je FOHK (Glavni stožer OS u Stavangeru), koji prerasta u JOHQ (Glavni stožer za združene operacije) i dislocira u Jätai, kao potpora MO-u u upravljanju oružanim snagama. Glavni inspektorati službi su postali ustrojbeni dio FOHK-a. Od 1. siječnja 2003. JOHQ-u su podčinjena dva regionalna zapovjedništva LDKN (Regionalno zapovjedništvo za sjever u Bodou) i LDKS (Regionalno zapovjedništvo za jug u Trondheimu), te FLO (logistika), HG (teritorijalna komponenta), FJK (Zapovjedništvo specijalnih ioeracija), JCISTG, JSTAR (Joint ISTAR-Battalion) i UAV (bespilotne letjelice, od 2007.). Zbog smanjenja administracije i dostizanja veće operativnosti dosadašnji/samostalni stožeri grana se ukidaju, te unutar JOHQ-a ustrojavaju stožeri: KoV-a, RM-a, RZ-a i Domovinske garde.

Ratna mornarica – razvoj, stanje i vizije
Nakon Drugog svjetskog rata KNS (Kongelike Norske Sjoforsvaret – ratna mornarica Kraljevine Norveške) je prošla kroz prvo tranzicijsko razdoblje. Zahvaljujući znakovitoj anglo-američkoj pomoći, zaprimanjem 15 podmornica, pet fregata, 46 brzih napadajnih brodica i brodova za logističku potporu ustrojava mornaricu. Na temelju strateškog programa daljnjeg razvoja mornarice, tijekom šezdesetih, oživjela je nacionalna brodogradnja te napravljen znakovit iskorak u razvoju novih tehnologija. Nakon uspješnog razvoja i ispitivanja u operativnu uporabu su uvedeni protubrodski raketni sustav Penguin, protupodmornički raketni bacač Terne, radar i sonar. Izvozne uspjehe ostvaruje tijekom sedamdesetih s raketom Penguin 3 i krajem prošlog stoljeća ugradnjom senzora i borbenih sustava tvrtke Kongsberg u podmornice klase U 212. Novi val nazočnosti na svjetskom tržištu bio je prepoznatljiv po izgradnji ophodnih brodova klase Skjold, lovaca mina Oksoy, minolovaca Alta, podmornica klase Ula. Važno je pripomenuti kako će daljnjoj izgradnji sposobnost mornarice znakovito pomoći i izgradnja te uvođenje u operativnu uporabu raketnih fregata klase Nansen (grade se u Španjolskoj).
Prije desetak godina glavne zadaće mornarice bile su protudesantna obrana u suradnji s obalnim topništvom, postrojbama s raketama obala – more, i snagama ratnog zrakoplovstva, te zaštita pomorskih prometnica. Nositelji protudesantne obrane bile su podmornice i brzi ophodni brodovi naoružani raketnim i/ili torpednim sustavima. Zaštitu pomorskih prometnica su izvodili kroz zadaće protupodmorničke bliske/dalje zaštite, te minskog ratovanja1.
Početkom trećeg milenija mornarica je imala oko 8000 pripadnika u svom sastavu. U slučaju rata broj bi narastao na 22 0002. Ratna mornarica je imala svoja zapovjedništva unutar stožera združenih snaga za sjever i jug Norveške. Dok je Zapovjedništvu za sjever bilo podčinjeno pet pomorskih područja Ostlandet, Sorlandet, Rogaland, Vestlandet i Trindelag, Zapovjedništvu za jug su bili podčinjena dva Halogaland i Tromso. Glavne pomorske baze bile su Bergenu, Stavangeru, Hortenu i Olassenu.
Tijekom restrukturiranja stožer ratne mornarice se ustrojbeno smješta unutar JOHQ u Jätai. Prema novom ustroju njemu se podčinjavaju zapovjedništva COMSEATRAIN (u Haakonsvernu u Bergenu), Coast Guard (Obalna straža sa zapovjedništvom u Bergenu) i Zapovjedništvo pomorskih škola.
Pod COMSEATRAIN-om se nalaze: NoTG (norveške namjenske snage), četiri flotile (površinske snage, podmornice, plovila za minsko ratovanje i postrojbe obalne obrane), Zapovjedništvo za protuminske ronioce, Zapovjedništvo pomorskih rendžera i Zapovjedništvo obalnih rendžera.

Površinske snage
Površinske snage se mogu razdijeliti na snage otvorenog mora i priobalne snage. Ovom prigodom osvrnut ćemo se na plovila klase Oslo (u uporabi) i plovila klase Nansen (u izgradnji). Od 1963. do 1966., prema američkom projektu pod nazivom “Dealey”, u norveškom brodogradilištu Marinens Hovedverft Horten izgrađeno je pet raketnih fregata klase Oslo. Troškove izgradnje i opremanja snosile su podjednako američka i norveška strana. Djelomično se odstupilo od američkog projekta povećanjem istisnine za 200 tona i prilagodbom plovila težim uvjetima plovidbe na sjevernim morima. Tijekom operativne uporabe na plovilima je izveden niz modernizacija od kojih su najvažnije iz 1972./76. i 1987./92. Fregate klase Oslo imaju istisninu od 1650/1950 tona. Duge su 96,6 m, široke 11,2 m s gazom od 5,5 m. Brzinu od 25 čv osiguravaju dva kotla tipa Babcock & Wilcox i turbine ukupne snage 14,7 MW preko jedne pogonske osovine. Tijekom navedenih modernizacija plovila su iz jednonamjenskih/protupodmorničkih, ugradnjom novih oružnih sustava postala višenamjenska. U naoružanju imaju četiri lansera protubrodskih raketa tipa Kongsberg Penguin Mk 1, osmerostruki lanser protuzrakoplovnih raketa tipa Raytheon NATO RIM-7M Sea Sparrow Mk 29, dvocijevni top 76/50 mm Mk 33 (brzina paljbe 50 granata u minuti, domet 12,8 km), jednocjevni top Bofors 40/70 mm, dva trocijevna torpedna aparata Mk 32 za protupodmornička torpeda tipa Marconi Sting Ray FF kalibra 324 mm (brzina 45 čv, dometa 11 km, težina bojne glave 35 kg), šestocijevni protupodmornički bacač raketa tipa Kongsberg Terne III (dometa od 400 do 5 000 m, težine bojne glave od 70 kg, 40 sekundi potrebitog vremenskog intervala za automatsko punjenje nakon lansiranja), tračnice za polaganje mina. Tijekom zadnjih modernizacija promijenjena je većina senzora i elektroničkih sustava. Opremljeni su borbenim sustavom NFT MSI – 3100, sustavom za upravljanje paljbom Mk 91 MFCS i 9LV 218 Mk2, Link 11 i 14, radarom za nadzor zračnog prostora Siemens/Plessay AWS-9, navigacijskim radarom Decca TM 1226, GPS-om. Brodovi nemaju mogućnosti ukrcavanja helikoptera. Nakon pomorske nesreće u siječnju 1994. fregata Oslo je “kanibalizirana” za potrebe održavanja drugih plovila klase. Fregata Bergen je povučena iz operativne uporabe 1999. Preostala tri plovila bi trebala ostati u operativnoj uporabi do uvođenja novih raketnih fregata klase Nansen u uporabu.
Pokazatelj restrukturiranja ratne zasigurno je izgradnja novih fregata klase Nansen. Planirana je izgradnja pet plovila: Fridtjof Nansen F 310, Roald Amudsen F 311, Otto Sverdrap F 312, Helge Ingstad F 313 i Thor Heyerdahl F 314. Prema projektu SMP 6088, u ožujku 1997. otpočelo se s izradom nacrta. Norveška se u ožujku 2000. odlučila za ponudu španjolskog brodogradilišta Izar3. Na temelju prvog ugovora iz sredine 2000., prva fregata bi trebala ući u operativnu uporabu tijekom 2005., a zadnja 2010. Dva zadnja plovila u slijedu izgradnje biti će modularno izgrađeni u Španjolskoj a sastavljeni u Norveškoj. Nove će se fregate, po svojim značajkama, zasigurno lako integrirati u višenacionalne projekcije vojnog instrumenta NATO saveza.
Fregate su stealth izvedbe. Imaju istisninu od 3 700 tona, duljinu 128 m, širinu 17 m i gaz 6 m. Propulziju osigurava visokoautomatizirani stroj konfiguracije CODAG koji će brodu osiguravati brzinu plovljenja od 26 čv. Pri brzini od 18 čv imat će doplov od 4 000 Nm. Na fregate će se ugraditi razni oružni sustavi (dva četverostruka lansera protubrodskih raketa, u razvoju tipa Kongsberg NSM, jedan uspravni lanser tipa Mk 41 za protuzrakoplovne rakete tipa Envolved Sea Sparow, jedan top od 76/62 mm tipa Super Rapido OTO-Breda nove generacije i dva trostruka torpedna aparata za protupodmornička torpeda kalibra 324 mm) i senzori (radar za zračno motrenje tipa AN/SPY-1F, sonari u trupu tipa Thomson Marconi Spherion MRS 2000, tegljeni sonari tipa Campas Mk 2 2V-1). Uz sustav za upravljanje borbenim sustavima tipa MSI-2005 F i Vigy 20, ugradit će se Link 11 i 22. Fregate će ukrcati po jedan helikopter tipa NH – 90 s posadom iz norveškog RZ. Helikopteri će imati zadaća protubrodskog i protupodmorničkog djelovanja te sudjelovanja u misijama nadzora/traženja i spašavanja na moru.
U posadi od 120 članova bit će 50 časnika, 40 osoba po ugovoru i 30 mornara po ugovoru. Ukupni smještajni kapaciteti su ograničeni na smještaj 146 osoba. Odabir posade za prvu fregatu je izveden u kolovozu 2003.

Površinske ophodne/priobalne snage predstavljaju plovila klase Hauk i Skjold.
U sastavu ratne mornarice se nalazi 14 plovila klase Houk. Dok je deset jedinica izgrađeno u brodogradilištu Bergens Mek Verksteder, četiri su izgrađene u Westamarin A/S Alta, od 1976. do 1980. Predstavljaju sljednike klase Storm, od kojih su nešto dulji i brži. Imaju istisninu 120/160 tona, duljinu 36,5 m, širinu 6,2 m i gaz od 1,8 m. Ugrađena su im po dva dizelska stroja tipa MTU 16V 538 TB92 snage 5 MW. Dostižu brzinu od 32 čv te doplov od 440 Nm pri brzini od 30 čv. Posadu čine 24 člana, od kojih su šestorica časnici. Naoružani su sa šest lansera protubrodskih raketa tipa Penguin Mk 2 Mod5 (dometa 27 km, brzine 0,8 maha, težine bojne glave 120 kg), dva torpedna lansera za torpeda kalibra 533 mm tipa T 613/617 (duljina 6,98 m, težina 1 860 kg, propulzija HTP – High Test Peroxide, dometa 18 km pri brzini od 50 čv), jednim topom od 40/70 mm. Tijekom preinaka izvedenih 1991./94. umjesto krmenog topa ugrađen je dvostruki lanser tipa Simbad za PZ rakete tipa Matra Sadral (dometa 4000 m, IC navođenje, težine bojne glave 3 kg). Naknadno (1999.) uz optroničku ciljničku spravu ugrađen im je sustav za C2 tipa DCN Senit 2000. Prema programu restrukturiranja ratne mornarice za 2005. – 2008. golema je vjerojatnost da će se broj plovila klase Hauk u operativnoj uporabi smanjiti sa 14 na 10 jedinica, dajući impuls novom projektu SPM 6081; prihvaćen 1993.
Nakon zadovoljavajućih rezultata probnih vožnji novih lovaca mina klase Oksoj, izgrađenih od staklom ojačane plastike u SES (Surface Effect Ship – zračni jastuk s krutim bočnim stranama) formi, bila je očekivana odluka da će i nova plovila klase Skjold biti iste forme.
Prema projektnim zahtjevima nova plovila su trebala dostizati brzinu od 45 čv na stanju mora tri, te uz malu zamjetljivost biti stabilna platforma za uporabu ugrađenih oružnih sustava. Prototipno plovilo je istisnine 260 tona, duljine 46,8 m, širine 13,5 m i različite veličine gaza u odnosu je li plovidba na (0,8 m) ili bez zračnog jastuka (2,25 m). Pogonsku skupinu predstavlja CODOG s dvije plinske turbine tipa Alison 571 K pojedinačne snage 5500 kW. Uz njih, plovnost pri malim brzinama (oko 8 čv) osiguravat će dva dizelska stroja tipa MTU 183 snage 370 kW. Pri brzini od 40 čv ima doplov od 800 Nm. Dok su zbog osiguranja visokih manevarskih sposobnosti u plitkom moru ugrađena dva vodomlazna propulzora tipa Kamewa, za “podizanje” plovila rabe se dizelski strojevi tipa MTU 12V 183TE92 smješteni u pramčanom dijelu. Plovilo ima mogućnost smještaja 15 članova posade.
Na plovilu je najvažniji protubrodski oružni sustav. Čine ga osam lansera s vođenim raketama tipa Kongsberg NSM. Zbog očuvanja stealth značajki, kontejneri s raketama će zasigurno biti postavljeni na krmenom dijelu plovila ispod palube. Na pramčanom dijelu plovila ugrađen je jednocjevni top OTO Breda Compact 76/62 mm Super Rapid opremljen stealth kupolom Mk2. Blisku PZO plovila poboljšat će uporaba prijenosnog raketnog sustava tipa Mistral Manpad dosega od 4 do 6 km. Učinkovitu uporabu oružnih sustava osigurat će sustav za motrenje – 3D radar Thales NF MRR-3D (NG), sustav za elektroničko djelovanje EDO Combat Systems CS – 3071, te senzori i borbeni računalni sustavi tipa SENIT 2000. Sposobnost uporabe navedenog dodatno će poboljšati dostupnost uporabe sustava za prijenos podataka Link 11 i 16.
Početni prijedlozi za izgradnju dvanaest plovila, u skladu s financijskim resursima, su umanjeni, te se po dostupnim podacima može zaključiti da će klasu Skjold činiti šest jedinica. U tijeku je razmatranje mogućnosti ugradnje torpednih lansera za torpeda tipa T 613/617.

Napomene
1. Tijekom Hladnog rata je provodila minsko ratovanje kroz polaganje/zaštitu svojih minskih prepreka, protuminska djelovanja pri nadzoru “čistoće” svojih luka i prilaznih prometnica, te otklanjanja minske opasnosti od mina položenih od druge strane.
2. U Norveškoj je služenje vojnog roka obvezatno od devetnaeste godine života. Vojni rok je trajao od 15 do 12 mjeseci. Dok se aktivnoj pričuvi podlijegalo do 35 godine, teritorijalnim postrojbama i logistici se podlijegalo do 44 godine. U tom razdoblju su pozivani na vojne vježbe svako četiri godine u trajanju od dva do četiri tjedna. Nakon 45-te godine na temelju dragovoljnosti, može se služiti u Domovinskoj gardi i Civilnoj obrani.
3. Izar je najveće brodogradilište španjolske ratne mornarice. Znakovito je odmaklo u tehnologiji i upravljanju modularnom izgradnjom, pa će sukladno navedenom i plovila klase Nansen biti izgrađena u 24 modula te naknadno sastavljena. Prva jedinica klase Nansen je porinuta u more 1. svibnja 2004. Cijena izgradnje jedne jedinice je 20 milijuna norveških kruna.

Goran ŽANKO